Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2621/06 (M. B.)
Odluka donesena 13. 05. 2008.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravo na odbranu
- Zastara
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Diskreciono pravo suda
- Dokaz
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2621/06
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 05. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2621/06, rješavajući apelacije Marija Borasa i Ivana Bendera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Marija Borasa.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-322/05 od 21. jula 2006. godine i Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-463/03 od 10.
marta 2005. godine u odnosu na Marija Borasa.
Predmet se u odnosu na Marija Borasa vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Ivana Bendera podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-322/05 od 21. jula 2006. godine, Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-463/03 od 10. marta 2005.
godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj K-20/02 od 19.
juna 2003. godine.
Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o privremenoj mjeri broj AP 2621/06 od 21. decembra 2006. godine više ne proizvodi pravno djelovanje.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mario Boras (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Žarko Bulić, advokat iz Sarajeva, podnio je apelaciju 11. septembra 2006. godine, a Ivan Bender (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Neuma, kojeg zastupaju Josip Muselimović i Ana Primorac, advokati iz Mostara, podnio je apelaciju 15. septembra 2006. godine protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-322/05 od 21. jula 2006. godine, Presude Vrhovnog suda broj Kž-463/03 od 10. marta 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-20/02 od 19. juna 2003. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjeve za donošenje privremenih mjera kojim bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečenih kazni zatvora do okončanja postupka povodom apelacija pred Ustavnim sudom.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je 20. oktobra 2006. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2656/06 kojom je odbijen kao neosnovan drugoapelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. Također, Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2621/06 od 21. decembra 2006. godine kojom je usvojen prvoapelantov zahtjev za donošenje privremene mjere i odloženo je izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke Ustavnog suda povodom podnesene apelacije.
3. Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da su dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog stanja i pravnog osnova odlučio spojiti apelacije, voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2621/06. Spojene su apelacije br. AP 2621/06 i AP 2656/06.
4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, povodom prvoapelantove apelacije, 25. septembra 2006. godine od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda zatraženo je dostavljanje odgovora na apelaciju, a 18. jula 2007. godine i od učesnika u postupku, Federalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo), Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) i Federalnog zavoda za penzijsko-invalidsko osiguranje u Mostaru (u daljnjem tekstu: Federalni zavod MIO/PIO).
5. Vrhovni sud i Kantonalni sud su odgovore na apelaciju dostavili 3. oktobra 2006. godine, Federalno tužilaštvo 31. jula 2007. godine, Kantonalno tužilaštvo 22. augusta 2007. godine i Federalni zavod MIO/PIO 30. jula 2007. godine.
6. Također, povodom drugoapelantove apelacije 27. oktobra 2006. godine zatraženi su odgovori na apelaciju od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužilaštva i Kantonalnog tužilaštva.
7. Vrhovni sud je dostavio odgovor 13. novembra 2006. godine, Federalno tužilaštvo 10. novembra 2006. godine i Kantonalno tužilaštvo 11. novembra 2006. godine.
8. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 23. novembra 2007. godine.
III. Činjenično stanje
9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
10. Kantonalni sud je Presudom broj K-20/02 od 19. juna 2003. godine drugoapelanta proglasio krivim zbog produženog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. Kantonalni sud je apelanta kao prvooptuženog proglasio krivim utvrdivši da je apelant, vršeći dužnost direktora Zavoda penzijskog i invalidskog osiguranja Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod PIO) radnjama pod «tač. 1. i 2. presude» počinio navedeno krivično djelo na način opisan u presudi.
11. Istom presudom prvoapelant, kao drugooptuženi, proglašen je krivim da je u stjecaju pod tačkom 1. presude počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. i sa članom 25. ranijeg KZ FBiH, a pod tačkom 2. presude za produženo krivično djelo pronevjere iz člana 359. stav 3. u vezi sa stavom 1. istog člana ranijeg KZ FBiH. Prvoapelantu je za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. istog člana i sa članom 25. ranijeg KZ FBiH, primjenom čl. 41. i 42. stav 1. tačka 1. ranijeg KZ FBiH, utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Za krivično djelo pronevjere iz člana 359. stav 3. ranijeg KZ FBiH utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od tri godine, pa mu je prema osnovu člana 46. ranijeg KZ FBiH izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.
12. U skladu sa članom 103. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) uvažen je dio imovinskopravnog zahtjeva oštećenog Federalnog zavoda MIO/PIO, te je potpuno poništen Ugovor o zajmu zaključen između Tuh-Investa i Zavoda PIO od 27. oktobra 1999. godine, Aneks I navedenog ugovora o zajmu od 10. decembra 1999. godine, kao i Sporazum o upisu hipoteke broj Ip:288/99 od 15. decembra 1999. godine zaključen između Zavoda PIO i Tuh-Investa u Općinskom sudu. U preostalom dijelu imovinskopravnog zahtjeva oštećeni je upućen na parnicu. Apelanti su obavezani naknaditi troškove postupka solidarno po 370,00 KM, kao i platiti sudu paušal od po 300,00 KM.
13. U obrazloženju presude, između ostalog, navedeno je da je optužnicom Kantonalnog tužilaštva broj Kt-12/01 od 5. juna 2002. godine, koja je izmijenjena na glavnim pretresima od 22. aprila i 16. juna 2003. godine, stavljeno na teret drugoapelantu izvršenje krivičnih djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 3. KZ FBiH i pronevjere iz člana 359. stav 3. KZ FBiH, a prvoapelantu izvršenje krivičnih djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 3. u vezi sa članom 25. KZ FBiH i pronevjere iz člana 359. stav 3. KZ FBiH. Na okolnost izmjena optužnice od 22. aprila 2003. godine Kantonalni sud je konstatirao da je nadležni tužilac postupio u skladu sa zakonom i izmijenio optužnicu jer su izvedeni dokazi u toku glavne rasprave ukazivali da se izmijenilo činjenično stanje navedeno u optužnici, posebno nakon saslušanja svjedoka Z.K. i vještaka Ž.Z. i da su sve izmjene bile vezane za isto krivično djelo, isti novčani iznos, isti događaj i iste okrivljene. Sud je naveo da ovom izmjenom ničim nije povrijeđeno pravo odbrane apelanata, jer su apelanti 21. maja 2003. godine svoju odbranu iznijeli na glavnoj raspravi u odnosu na sve radnje i inkriminacije iz izmijenjene tačke 2. optužnice od 22. aprila 2003. godine. Nakon što je optužnica od 5. juna 2002. godine postala pravosnažna Kantonalni sud smatra da je vijeće suda moglo i moralo postupati samo na osnovu iste optužnice i bilo je dužno potpuno riješiti predmet optužbe za oba krivična djela koja su se apelantima stavljala na teret, bez obzira na to što istražni postupak nije proveden za krivično djelo pronevjere iz člana 359. stav 3. KZ FBiH. Zbog toga, Kantonalni sud smatra da nisu prihvatljive primjedbe odbrane apelanata da im je na taj način u ovom postupku povrijeđeno pravo na odbranu. Tokom glavne rasprave apelantima je omogućeno da iznesu svoju odbranu u odnosu na krivično djelo pronevjere i da u odnosu na to djelo koriste sva svoja procesna prava tako da im u postupku glavne rasprave nije bilo uskraćeno bilo koje pravo koje im prema zakonu pripada. Izmjene optužnice od 16. juna 2003. godine nisu bile suštinske izmjene, jer su se prema svojoj prirodi odnosile na preciziranje činjeničnog opisa optužnog akta, a nadležni tužilac je na to imao zakonsko pravo, jer je smatrao da se nakon završenog dokaznog postupka izmijenilo činjenično stanje, te Kantonalni sud navodi da su izvršene izmjene neophodne radi usklađivanja i preciziranja činjeničnog stanja sa već utvrđenim činjeničnim stanjem. Smatrajući izvršene izmjene više činjeničnim preciziranjem činjeničnog opisa optužnice nego nekim suštinskim izmjenama zbog kojih bi trebalo odgađati glavnu raspravu radi pripremanja odbrane, sud je dopustio prekid glavne rasprave od pola sata radi boljeg upoznavanja odbrane sa izvršenim izmjenama optužnice. Kako je odbrana odbila prekid rasprave, sud je odbio zahtjev odbrane za odlaganje glavne rasprave, smatrajući takav zahtjev neosnovanim i nepotrebnim. U dokaznom postupku sud je uz saglasan prijedlog stranaka pročitao iskaze sedam svjedoka, nalaz, dopunu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, pročitao je brojnu dokumentaciju, između koje i Presudu Vrhovnog suda FBiH broj Gvl-5/02 od 31. maja 2002. godine, Rješenje Općinskog suda Mostar broj Ip-325/00 od 28. septembra 2001. godine, te izvršio uvid u spis Općinskog suda I Sarajevo broj Ip-4253/02. Tokom dokaznog postupka sud je odbio prijedloge odbrane o provođenju dokaza saslušanjem svjedoka Vlade i Anđelka Leke, kao vlasnika zagrebačkih hotela, cijeneći da u spisu postoji dovoljno drugih dokaza na osnovu kojih se može donijeti meritorna odluka suda. Sud je, također, odbio prijedlog odbrane, ocijenivši ga nepotrebnim i suvišnim, o tome da se u dokaznom postupku sasluša svjedok Nenad Gvozdić, bivši sudija Općinskog suda Mostar, koji je vodio izvršni postupak u predmetu istog suda broj Ip-325/00 na okolnosti drugoapelantovog ponašanja u istom izvršnom postupku. Prema mišljenju suda sve službene radnje Nenada Gvozdića kao sudije su jasno evidentirane u izvršnom spisu iz kojeg se vidi sam tok postupka javne dražbe i vođenja istog postupka, a u spisu se vidi i ponašanje Zavoda MIO/PIO u istom postupku, jer su sve procesne radnje, kako sudije, tako i stranaka u postupku, transparentne iz samog spisa u koji je ovaj sud izvršio uvid. Sud je odbio i prijedlog odbrane da se u svojstvu svjedoka sasluša Zoran Palameta, advokat iz Ljubuškog, kao punomoćnik preduzeća Tuh-Investa u izvršnom predmetu pred Općinskim sudom I u Sarajevu broj Ip-4235/02, smatrajući da je saslušanje potpuno nepotrebno jer je sud izvršio uvid u isti spis, da se svi postupci Tuh-Investa jasno vide iz predmetnog izvršnog spisa, a da je i prvoapelant u spis predao sve dopise i podneske Tuh-Investa koji su značajni za konkretan postupak. Također je sud odbio prijedlog odbrane da se u svojstvu svjedoka sasluša i sadašnji direktor Federalnog zavoda MIO/PIO Marko Matić, ocjenjujući to nepotrebnim zbog toga što je sudu iz izvršnog spisa poznato stanje vezano za okolnosti u odnosu na koje je predloženo saslušanje navedenog svjedoka. Sud je, cijeneći odbrane apelanata i sve provedene dokaze, utvrdio da su apelanti počinili radnje opisane u optužnom aktu, te počinili i krivična djela za koja su proglašeni krivim.
14. Vrhovni sud je u žalbenom postupku Presudom broj Kž-463/03 od 10. marta 2005. godine, nakon održanog glavnog i javnog pretresa u prisustvu apelanata i njihovih branilaca, Federalnog tužilaštva, te punomoćnika oštećenih, odbio kao neosnovane žalbe apelanata u dijelu koji se odnosi na tačku 1. izreke prvostepene presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je žalbe kantonalnog tužioca i drugoapelanta odbio kao neosnovane u dijelu koji se odnosi na tačku 2. izreke prvostepene presude, a djelimično je uvažio prvoapelantove žalbe i prema službenoj dužnosti prvostepenu presudu Kantonalnog suda, u odnosu na tačku 2, preinačio u pravnoj ocjeni djela i odluci o kazni. Prvoapelantove radnje iz tačke 2. izreke prvostepene presude, za koje je tom presudom proglašen krivim, pravno su kvalificirane kao krivično djelo utaje iz člana 278. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg KZ FBiH, za koje mu je Vrhovni sud utvrdio kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. Istovremeno je preuzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci iz tačke 1. prvostepene presude za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. i članom 25. ranijeg KZ FBiH. Vrhovni sud je zaključio da je drugoapelant radnjama iz tačke 1. i radnjama iz tačke 2. prvostepene presude Kantonalnog suda počinio produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg KZ FBiH, a prvoapelant je radnjama koje su u ovoj presudi Vrhovnog suda navedene u tački 1. počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. i članom 25. ranijeg KZ FBiH, a radnjama pod tačkom 2. presude Kantonalnog suda počinio je krivično djelo utaje iz člana 278. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg KZ FBiH. Na osnovu istih zakonskih propisa uz primjenu čl. 33. i 40. istog zakona, a prvoapelantu uz primjenu člana 46. st. 1. i 2. tačka 2. ranijeg KZ FBiH izrečena je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i 11 mjeseci, a drugoapelantu kazna zatvora od četiri godine i šest mjeseci.
15. Također, istom presudom Vrhovnog suda, na osnovu člana 103. ZKP FBiH, uvažen je dio imovinskopravnog zahtjeva oštećenog Federalnog zavoda MIO/PIO, pa su potpuno poništeni Ugovor o zajmu, zaključen između Tuh-Investa i Zavoda PIO od 27. oktobra 1999. godine, Aneks I istog ugovora o zajmu od 10. decembra 1999. godine, kao i Sporazum o upisu hipoteke broj IP- 288/99 od 15. decembra 1999. godine, zaključen između Zavoda PIO i Tuh-Investa u Općinskom sudu, a u preostalom dijelu imovinskopravnog zahtjeva oštećeni je upućen na parnicu. Istovremeno je na osnovu člana 102. ZKP, Zavod PIO obavezan da Tuh-Investu vrati iznos od 3,400.000,00 KM, a sa preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva upućen je na parnicu. Odluka o troškovima krivičnog postupka je ostala neizmijenjena.
16. U obrazloženju navedene presude Vrhovnog suda, između ostalog, navedeno je da u donošenju prvostepene presude nisu učinjene bitne povrede krivičnog postupka iz člana 358. stav 1. tačka 11. ZKP. Vrhovni sud je konstatirao da su i ovaj i prvostepeni sud izveli brojne dokaze, saslušali veći broj svjedoka, vještaka, izvršili uvid u brojnu dokumentaciju, izvršili uvid u izvode zapisnika sa sjednice Upravnog odbora Zavoda PIO, priložene dopise i određenu dokumentaciju. Prema ocjeni Vrhovnog suda izvedeni dokazi navedeni u prvostepenoj presudi i dokazi izvedeni pred ovim sudom su sasvim dovoljni za izvođenje zaključka o odlučnim činjenicama i dovoljni za provjeru odbrane apelanata. Vrhovni sud je istakao da nije prihvatio prijedloge odbrane za saslušanje novih svjedoka, zaključivši da nije povrijeđeno pravo na odbranu apelanata. Vrhovni sud je posebno naveo da nisu osnovane žalbe apelanata da je prvostepeni sud provodio dokaze koje je predlagao samo tužilac. Suprotno navedenom, sudovi su provodili i dokaze odbrane, dakle, važne dokaze neovisno o tome ko ih je predložio. Vrhovni sud smatra da nisu učinjene povrede niti prema jednoj tački člana 358. ZKP i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Nadalje, Vrhovni sud je, ispitujući prvostepenu presudu u vezi sa žalbenim prigovorima apelanata o povredi krivičnog zakona, utvrdio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je drugoapelantove radnje izvršenja iz tač. 1. i 2. osporene presude pravno ocijenio kao produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg KZ FBiH, za koje je naveo neophodne, potrebne i valjane razloge, a koje je prihvatio i Vrhovni sud. Međutim, u odnosu na tačku 1. Vrhovni sud je djelimično uvažio žalbu Kantonalnog tužilaštva kao osnovanu, prihvativši da se radi o svršenom krivičnom djelu, što se odnosi i na prvoapelanta u pogledu tačke 1. čije radnje izvršenja su pravno ocijenjene kao krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja u pomaganju iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg KZ FBiH i člana 25. ranijeg KZ FBiH. Prema ocjeni Vrhovnog suda, ni u prvoapelantovim radnjama se nisu stjecala obilježja krivičnog djela pronevjere iz člana 359. stav 3. ranijeg KZ FBiH, niti elementi krivičnog djela prema novom KZ FBiH. To je zbog toga što prvoapelantu novac nije povjeren u službi, već se radilo o novcu Zavoda PIO Mostar koji se nalazio na računu Tuh-Investa, a koji je povjerio Zavod PIO na raspolaganje u tačno određene svrhe. S obzirom na sve to, Vrhovni sud je ocijenio da se u prvoapelantovim radnjama stječu svi elementi krivičnog djela utaje iz člana 278. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg KZ FBiH, te je u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu u pravnoj ocjeni djela.
17. Vrhovni sud je ocijenio da je za prvoapelanta blaži zakon koji je važio u vrijeme izvršenja djela, zbog čega je on i primijenjen. Da se radi o krivičnom djelu utaje, a ne o nekom drugom krivičnom djelu, Vrhovni sud je našao u utvrđenjima da su Tuh-Investu, u kojem je prvoapelant direktor i odgovorno lice, povjerena novčana sredstva koja su se nalazila na računu Tuh-Investa, ali da su to sredstva Zavoda PIO sa kojim se prvoapelant ne nalazi u radnom odnosu, a koja su mu povjerena uz obavezu upotrebe, odnosno isplaćivanja troškova po računima koji se odnose na troškove Zavoda PIO, dakle, u tačno određenu svrhu prema Aneksu I Ugovora o zajmu. Vrhovni sud je naveo da se prvoapelantovo prisvajanje novčanih sredstava sastoji u ponašanju i postupcima koje je imao prema tim novčanim sredstvima i prema kojima je raspolagao kao da su njegovo vlasništvo. Sve te isplate prvoapelant je činio u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi, iako je bio svjestan da račune navedene pod tačkom 2. prvostepene presude ne treba isplaćivati Zavod PIO. Vrhovni sud je ocijenio neprihvatljivim tvrdnje prvoapelantove žalbe o tome da su radnje izvršenja pod tačkom 2. izreke prvostepene presude inkluzivne pod tačkom 1. jer se navedeni iznos iz tačke 2. navodi i u tački 1. zbog toga što prvoapelant pod tačkom 1. ima svojstvo pomagača izvršiocu predmetnog krivičnog djela, dok u radnjama pod tačkom 2. izreke prvostepene presude ima svojstvo izvršioca (krivično djelo utaje). Vrhovni sud je zaključio da se radi o dva različita krivična djela i da se u konkretnoj situaciji ne može prihvatiti da je neko od tih djela beznačajno i da nije opravdano njegovo kažnjavanje, te da to sve isključuje postojanje prividnog stjecanja prema osnovu inkluzije. Također je zaključio da nisu prihvatljivi prigovori apelanata u pogledu povrede krivičnog zakona na njihovu štetu, ističući suprotno ovim tvrdnjama da su radnje izvršenja apelanata pravilno pravno ocijenjene, budući da se u tim radnjama, kako u objektivnom, tako i u subjektivnom smislu, stječu sva bitna obilježja konkretnih krivičnih djela za koja su proglašeni krivim.
18. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se s osnovom ne mogu osporiti utvrđenja prvostepenog suda da je drugoapelant bez prethodne saglasnosti Upravnog odbora Zavoda MIO/PIO Mostar, bez ekonomske opravdanosti i potrebe zaključio sa preduzećem Tuh-Invest Ugovor o zajmu 27. oktobra 1999. godine, na iznos od 3,400.000,00 DM sa mjesečnom kamatom 1,7% i rokom vraćanja od 60 dana. Drugoapelant je 10. decembra 1999. godine zaključio i Aneks I Ugovora o zajmu kojim su određeni troškovi kredita u iznosu od 14% od glavnice duga ili 476.000,00 DM na ime dobivanja vjerodostojne dokumentacije o vlasništvu imovine Zavoda MIO/PIO Mostar tako da se ti troškovi dodaju glavnici duga, a za osiguranje duga data je hipoteka na hotelu «Ero» i pripadajućem zemljištu. Vrhovni sud, nadalje, ističe da se ne mogu osporiti ni utvrđenja prvostepenog suda da su takvi drugoapelantovi postupci imali za cilj realizaciju namjere kako bi se hotelskim preduzećima iz Zagreba (HUP Zagreb) prenio u vlasništvo po znatno nižoj cijeni hotel «Ero» i zemljište na kojem je izgrađen, čija je objektivna vrijednost 7,810.474,00 DM, a koja je utvrđena i precizirana na održanom pretresu pred ovim sudom 7. marta 2005. godine. Nakon dospijeća duga za naplatu, 19. februara 2000. godine, iako je Zavod MIO/PIO imao raspoloživih novčanih sredstava da vrati dug, drugoapelant je obavijestio Tuh-Invest o nemogućnosti vraćanja duga i nakon pokretanja izvršenja ugovorene hipoteke u Općinskom sudu I u Mostaru sa zajmodavcem (Tuh-Invest) je zaključio sporazum o neposrednoj pogodbi za prodaju hotela «Ero» po cijeni od 5,400.000,00 DM, što je niže od utvrđene objektivne vrijednosti za iznos od 2,410.474,00 DM.
19. Također, Vrhovni sud smatra da se ne mogu osporiti ni radnje koje je preduzimao prvoapelant kao direktor preduzeća Tuh-Invest, da je kao odgovorno lice u tom preduzeću, iskorištavanjem svog položaja, preduzeo više pravnih radnji navedenih u izreci ove presude, iako je znao da drugoapelant kao direktor Zavoda MIO/PIO svojim postupanjem pribavlja imovinsku korist za preduzeća HUP Zagreb koja su osnovala preduzeće Tuh-Invest. Na taj način je, kako smatra Vrhovni sud, pomagao drugoapelantu da izvrši predmetno krivično djelo koje bez prvoapelantovih radnji i pomaganja ne bi bilo moguće izvesti. Vrhovni sud se pozvao i na razloge iz prvostepene presude na str. 18. i 19. gdje je navedeno da je prvoapelant neposredno učestvovao u zaključenju pravnih poslova sa Zavodom MIO/PIO, da je pored tih poslova pomagao drugoapelantu kroz međusobnu korespondenciju koja je bila usmjerena na stvaranje dojma da prijenos vlasništva nad nekretninama hotela «Ero» nije u pozadini Ugovora o zajmu, nego da se radi o valjanom poslu davanja zajma i realizacije hipoteke. Vrhovni sud je ocijenio da su u svemu tome prvoapelantove radnje kauzalnog karaktera za drugoapelantovo ostvarenje zloupotrebe položaja, te da je prvoapelant bio svjestan da svojim radnjama podupire i podržava drugoapelantove radnje izvršenja i da je kod njega postojala volja da učestvuje u izvršenju predmetnog krivičnog djela.
20. Presudom Vrhovnog suda broj Kž-322/05 od 21. jula 2006. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata i Federalnog tužilaštva protiv Presude Vrhovnog suda broj Kž-463/03 od 10. marta 2005. godine. Žalba Federalnog zavoda MIO/PIO je uvažena, osporena presuda je preinačena u odluci o imovinskopravnom zahtjevu, tako da je prema članu 103. ZKP uvažen imovinskopravni zahtjev oštećenog i potpuno poništen Ugovor o zajmu i njegov aneks od 27. oktobra 1999. godine i 10. decembra 1999. godine, Sporazum o upisu hipoteke, Sporazum Tuh- Investa i Zavoda PIO o prodaji hotela «Ero» u Mostaru neposrednom pogodbom od 23. maja 2001. godine, određeno je brisanje prava vlasništva Tuh-Investa na hotelu «Ero» sa dvorištem, te je određena uknjižba prava vlasništva na ovim nekretninama u korist Federalnog zavoda MIO/PIO. Ostali dio drugostepene presude ostao je neizmijenjen.
21. U obrazloženju presude, između ostalog, navedeno je da nisu počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje su ukazale žalbe apelanata i da je u konkretnom slučaju optužnica Kantonalnog tužilaštva u skladu sa Zakonom o tužilaštvu Hercegovačko-neretvanskog kantona. Navodi se da se u postupku pred prvostepenim sudom u svemu postupilo u skladu sa optužnim principom propisanim članom 15. ZKP i da nisu počinjene bitne povrede iz člana 358. stav 1. tačka 5. ZKP. Suprotno tvrdnjama žalbi oba apelanta, Vrhovni sud je utvrdio da u postupku pred nižestepenim sudovima nije povrijeđeno pravo na odbranu apelanata, te da nije počinjena ni bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 358. stav 2. tačka 8. ZKP. Vrhovni sud je konstatirao da se iz spisa vidi da su u postupku pred nižestepenim sudovima provedeni brojni dokazi u koje se dobrim dijelom ubrajaju i dokazi koje su predlagali apelanti. Svi izvedeni dokazi su cijenjeni na način predviđen članom 342. stav 2. ZKP i oni su, prema ocjeni Vrhovnog suda, pružili osnovicu za zaključak da su apelanti počinili krivično djelo iz izreke drugostepene presude. Također, Vrhovni sud je konstatirao da su u ovom slučaju sve važne činjenice za donošenje zakonite odluke već izvedenim dokazima dovoljno utvrđene, pa nema potrebe za izvođenje daljnjih dokaza. Vrhovni sud je utvrdio da je osporena drugostepena presuda ispravno ocijenila da je prvoapelant svojim radnjama pored krivičnog djela iz člana 358. stav 3. u vezi sa članom 25. ranijeg KZ FBiH počinio i krivično djelo utaje iz člana 278. stav 3. istog zakona. Vrhovni sud je ocijenio pogrešnim tvrdnje prvoapelantove žalbe koje se odnose na stanovište da je nakon prestanka važenja KZ iz 1998. godine krivično djelo pronevjere iz člana 359. dekriminirano, jer je krivično djelo pronevjere predviđeno i u članu 384. novog KZ. Vrhovni sud je naveo da je prema članu 341. st. 1. i
2. ZKP sud vezan za opis djela iz optužnice, a nije vezan za pravnu ocjenu djela iz optužnice, pa kada smatra da tužiočeva pravna ocjena nije prihvatljiva, dužan je ispitati ima li u radnji optuženog, kako je izloženo u optužnici, elemenata nekog drugog djela, pa ako ima, optuženog proglašava krivim za to drugo djelo, s tim da je dužan o tome iznijeti razloge u obrazloženju presude. U ovom slučaju, optužnicom je prvoapelantu stavljeno na teret da je kao direktor Tuh-Investa, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi, suprotno odredbama Aneksa I ugovora, raspolagao novcem koji je bio vlasništvo Zavoda PIO i tim novcem podmirivao troškove Tuh-Investa, pa je tako povjereni mu novac prisvojio u iznosu od 476.000 KM. Ove radnje optužnica je pravno kvalificirala kao krivično djelo iz člana 359. stav 3. KZ FBiH. Međutim, Vrhovni sud navodi da prvoapelant nije bio zaposlenik Zavoda PIO, niti je u ovom organu bio odgovorno lice za navedeni novac, već je bio direktor Tuh-Investa. U prvoapelantovom ponašanju, koji je tuđim novcem koji mu je povjeren raspolagao na nedopušten način i njegovim prisvajanjem stekao protivpravnu imovinsku korist, Vrhovni sud je ocijenio da je osporena drugostepena presuda ispravno utvrdila sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 278. stav 3. KZ FBiH. Vrhovni sud je istakao da se bitni elementi ovog krivičnog djela ne iscrpljuju samo u prisvajanju pokretne stvari, već su tu obuhvaćeni svi predmeti čijim je prisvajanjem moguće steći imovinsku korist, a novac se svakako ubraja u te predmete, odnosno stvari. U odnosu na drugoapelanta Vrhovni sud je ponovo konstatirao da je on kao direktor Zavoda PIO zloupotrijebio svoj položaj u namjeri da Tuh-Investu pribavi protivpravnu imovinsku korist, prvo preduzimajući radnje u pravcu omogućavanja prodaje nekretnina za iznos ispod stvarne vrijednosti, a uz to je, zloupotrijebivši položaj, odobrio plaćanje računa iz sredstava Zavoda PIO, iako se te isplate nisu odnosile na obaveze Zavoda PIO. U oba slučaja drugoapelant je postupao u istom svojstvu u poslovnom odnosu sa Tuh-Investom i sa jedinstvenom namjerom da se drugom pribavi imovinska korist na štetu Zavoda PIO. Prema ocjeni suda, navedenom djelatnošću ostvareni su bitni elementi jednog produženog krivičnog djela iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom
1. KZ FBiH.
IV. Apelacija
a) Navodi iz drugoapelantove apelacije
22. Drugoapelant je u svojoj apelaciji naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije. Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava i uskraćivanje prava na saslušanje svjedoka odbrane. Apelant je naveo da su u predmetnom slučaju provedeni samo dokazi koje je predložilo tužilaštvo, a da su pri tome odbijeni svi dokazi koje je predložila odbrana, smatrajući da su se samo Vlado i Anđelko Leko u svojstvu svjedoka mogli izjasniti o razlozima osnivanja preduzeća Tuh-Invest d.o.o. Mostar, a Nenad Gvozdić, uređujući sudija u predmetu Općinskog suda u Mostaru broj Ip: 325/00, mogao je iznijeti mnoge detalje iz kojih bi se mogle sagledati njegove namjere i ponašanje, što bi moglo biti od iznimnog utjecaja pri ocjeni karaktera njegove svijesti pri preduzimanju inkriminiranih radnji. Apelant je istakao da «ne može biti pravičnog krivičnog postupka i nepristranog suda u predmetu u kojem su provedeni samo oni dokazi koje je predložilo tužilaštvo, a da su pri tome odbijeni svi dokazi koje je predložila odbrana».Također, drugoapelant smatra da je predmetni krivični postupak pravosnažno okončan za krivično djelo koje uopće nije bilo predmet istrage, niti je bilo obuhvaćeno rješenjem o provođenju istrage.
b) Navodi iz prvoapelantove apelacije
23. Prvoapelant je istakao da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije. Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava i uskraćivanje prava na saslušanje svjedoka odbrane. Apelant navodi da mu je time što je prvostepeni sud odbio prijedlog odbrane o saslušanju predloženih svjedoka povrijeđeno pravo na odbranu, a na osnovu toga je ostalo neutvrđeno pitanje postojanja apelantove krivične odgovornosti i umišljaja na pomaganje u izvršenju krivičnog djela. Tom povredom postupka i prava odbrane očigledno je učinjena povreda prava na pravično suđenje pred nepristranim sudom iz člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije, jer je uskraćeno pravo saslušanja svjedoka odbrane. Također je, prema prvoapelantovom mišljenju i na osnovu drugostepene odluke, došlo do povrede prava na odbranu iz člana 358. stav 2. ZKP i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, jer je i drugostepenom sudu predlagano izvođenje navedenih dokaza. Apelant je posebno istakao da je tokom trajanja drugostepenog postupka pred Vrhovnim sudom došlo do stupanja na snagu ZKP FBiH i KZ FBiH od 1. augusta 2003. godine. Zbog toga je na pretresu pred Vrhovnim sudom odbrana istakla prigovor dekriminacije krivičnog djela pronevjere iz člana 359. KZ FBiH od 28. novembra 1998. godine, jer to krivično djelo nije određeno u poglavlju XXII KZ FBiH od 1. augusta 2003. godine, te je, prema principu primjene blažeg zakona iz člana 4. stav 2. Općeg dijela KZ FBiH, a u vezi sa članom 7. Evropske konvencije, predloženo, u odnosu na djelo iz tačke 2. prvostepene presude, donošenje oslobađajuće presude. Apelant ukazuje da je «prema činjeničnom opisu radnji iz tačke 2. prvostepene presude za koje je proglašen krivim, izvršene 27. oktobra 1999. godine, pa prema visini zaprijećene sankcije za djelo iz člana 278. stav 3 – kazne zatvora do tri godine, šestogodišnji apsolutni rok zastarjelosti krivičnog gonjenja istekao je 27. oktobra 2005. godine, a presuda koja je predmet apelacije je donesena daleko nakon isteka roka zastarjelosti po prethodno citiranim odredbama». Prema apelantovom mišljenju, suprotno je «pojmovnom određenju krivičnopravnih pojmova iz člana 136. st. 9. i 11. Općeg dijela KZ FBiH», da je on «prisvojio» novac radnjama navedenim u tački 2. prvostepene presude.
c) Odgovori na drugoapelantovu apelaciju
24. Vrhovni sud je u odgovoru na drugoapelantovu apelaciju istakao da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu u postupku koji je prethodio donošenju pravosnažne presude i da nije počinjena bitna povreda krivičnog postupka iz člana 358. stav 2. ZKP i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U ovom slučaju provedeni su brojni dokazi, kako oni koje je predložio tužilac, tako i dokazi koje je predložila odbrana, te su na osnovu tih dokaza koji su pravilno ocijenjeni utvrđene činjenice o kojima je ovisilo postojanje krivičnog djela. Zbog toga, kada nisu prihvaćeni prijedlozi odbrane da se kao svjedoci saslušaju Anđelko Leko, Vlado Leko i Nenad Gvozdić, jer je sud ove dokaze ocijenio nepotrebnim o čemu su izneseni iscrpni razlozi, time nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. Vrhovni sud smatra da je drugoapelant imao dovoljno vremena za pripremanje svoje odbrane, a tokom cijelog postupka omogućeno mu je da koristi prava koja su propisana procesnim zakonom. Na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom od 16. juna 2003. godine tužilac je izmijenio optužnicu, ali se ta izmjena odnosila na jezička preciziranja, a ne na izmjenu sadržaja i obima optužbe koja bi nalagala odlaganje pretresa radi pripremanja odbrane. Zbog toga se u postupku pred prvostepenim sudom postupilo prema čl. 9. st. 3. i 332. ZKP, jer je nakon izvršene izmjene optužnice apelant pozvan da se o njoj izjasni, ali on to nije učinio, pa se ne može prvostepenom sudu pripisati da je počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 358. stav 2. ZKP. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Kantonalni sud je, također, osporio navode iz apelacije, ističući da se nijedan navod ne može prihvatiti kao osnovan, te da u postupku koji je vođen pred Kantonalnim sudom nisu počinjene bilo kakve povrede postupka, a posebno povrede iz člana 6. Evropske konvencije. Sud je u postupku izveo sve dokaze za koje je smatrao da su bili potrebni da bi se na nesumnjiv način utvrdile odlučne činjenice. Sud je pokušao u istražnom postupku, kao i na glavnoj raspravi, saslušati u svojstvu svjedoka Vladu i Anđelka Leku, ali su oni izbjegavali doći pred sud, očigledno se plašeći krivičnog progona u Bosni i Hercegovini, jer su bili upleteni u inkriminirane radnje oko nelegalne transakcije vlasništva nad hotelom «Ero». Sud je ocijenio da je u postupku bilo dovoljno drugih kvalitetnih dokaza za donošenje sudske odluke, tako da saslušanje ovih lica nije bilo neophodno, niti od takvog značaja kako to apelant prikazuje u svojoj apelaciji. Navod o tome da apelantu nije ostavljeno dovoljno vremena za pripremanje odbrane je neodrživ, jer se u konkretnom slučaju radilo samo o preciziranju, a ne i o suštinskoj izmjeni optužnice, tako da nije bilo potrebe za odgađanje glavne rasprave radi eventualnog pripremanja odbrane. U ovom krivičnom postupku nesumnjivo je dokazano da je apelant zaista zaključio Ugovor o zajmu bez saglasnosti Upravnog odbora MIO/PIO, te da je naknadno, tek kada je započet krivični postupak, ishodio saglasnost, što sve ukazuje na apelantovu nespornu krivičnu odgovornost, tako da su navodi iz apelacije potpuno neosnovani i netačni. Također, Kantonalni sud je mišljenja da se nijedan navod iz apelacije ne može prihvatiti kao osnovan, jer u konkretnom krivičnom postupku koji je vođen pred ovim sudom nisu počinjene bilo kakve povrede postupka, a posebno povrede iz člana 6. Evropske konvencije na koje se poziva apelant u svojoj apelaciji.
26. Federalno tužilaštvo navode apelacije da su «tokom svih postupaka provedeni samo dokazi koje je predložilo tužilaštvo, a pri tome su odbijeni svi dokazi odbrane», smatra netačnim i ističe da je znatan dio dokumentacije, koju su sudovi pročitali i analizirali, priložio upravo apelant, odnosno njegov branilac, kako tokom postupka pred Kantonalnim sudom, tako i u toku žalbenog postupka, odnosno tokom pretresa koji je vođen pred Vrhovnim sudom. U pogledu navoda apelacije, vezano za odluke o neizvođenju dokaza saslušanjem svjedoka navedenih u apelaciji, Federalno tužilaštvo je navelo da su dati vrlo određeni razlozi za takvo postupanje koji su proistekli iz nesporno utvrđenih i obrazloženih drugih okolnosti i činjenica. Razloge za takvu odluku Kantonalni sud je obrazložio na str. 9. i 10. svoje presude, kao i Vrhovni sud u svojim odlukama. Federalno tužilaštvo smatra da je apelantovo pravo na pravično suđenje u potpunosti ispoštovano, uz stručnu pomoć odabranog branioca koji je tokom svih faza postupka iznosio svoje primjedbe i prijedloge, što se može vidjeti i uvidom u sve zapisnike tokom navedenih postupaka. Nadalje, Federalno tužilaštvo smatra da je izmjena optužnice izvršena na pretresu 16. juna 2003. godine, u prisustvu apelanta i njegovog branioca. Član 332. stav 2. ranijeg ZKP predviđa da sud može u takvom slučaju prekinuti ili odložiti glavni pretres. Odluka suda u tom pravcu ovisi o suštini izmjena. Federalno tužilaštvo smatra da je sud u konkretnom slučaju pravilno zaključio da se radi o tehničkim izmjenama optužnice, te je odlučio da se pretres prekine. Apelantu i njegovom braniocu je ostavljeno razumno vrijeme da tu izmjenu sagledaju. Međutim, oni su odbili prekid pretresa, a sve navedeno vidljivo je iz zapisnika sa tog pretresa, kao i prvostepene presude, a u kojem smislu su dati razlozi na strani 5. pasus II i III presude Kantonalnog suda, koji su kao ispravni potvrđeni odlukama Vrhovnog suda. Federalno tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
27. Kantonalno tužilaštvo je osporilo navode apelacije, smatrajući da se ne može govoriti o povredi apelantovih prava iz člana 13. ZKP i člana 6. Evropske konvencije, jer član 6. Evropske konvencije ne predviđa bezuvjetnu obavezu suda da ispituje sve navode, argumente i dokaze koje stranke predlažu u toku postupka, nego samo one dokaze koje sud smatra relevantnim i potrebnim za donošenje pravilne i zakonite odluke. U konkretnom slučaju, Kantonalno tužilaštvo smatra da predloženi svjedoci na bilo koji način ne bi mogli utjecati na drugačiju odluku suda.
d) Odgovori na prvoapelantovu apelaciju
28. Vrhovni sud je u svom odgovoru na prvoapelantovu apelaciju naglasio da u postupku koji je prethodio donošenju pravosnažne presude nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, pa nije počinjena bitna povreda člana 358. stav 2. ZKP. U konkretnom slučaju, na osnovu brojnih dokaza sudovi su utvrdili sve važne činjenice o kojima je ovisilo postojanje krivičnog djela, zbog čega nije bilo ni potrebno izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka Vlade i Anđelka Leke i Ninoslava Gvozdića, pa kada su ovi dokazni prijedlozi odbijeni, time se nije postupilo protivno odredbama procesnog zakona i odredbama Evropske konvencije. Prema izreci pravosnažne presude Vrhovnog suda preinačena je presuda Kantonalnog suda, između ostalog, i u pravnoj ocjeni djela opisanog pod tačkom 2. za koje je apelant proglašen krivim. Takvim preinačavanjem prvostepene presude Vrhovni sud je spomenuto djelo pravno kvalificirao kao krivično djelo utaje iz člana 278. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg KZ FBiH. Takvo postupanje Vrhovnog suda, sa procesnopravnog aspekta, zasnivalo se na ovlaštenjima iz člana 341. stav 2. ZKP koja propisuju da sud nije vezan za tužiočeve prijedloge u pogledu pravne ocjene djela, a sa materijalnopravnog aspekta na principu obavezne primjene blažeg zakona u smislu člana 4. stav 2. ranijeg KZ FBiH u vezi sa članom 7. Evropske konvencije. Apelant je ispravno proglašen krivim i za krivično djelo utaje iz člana 278. stav 3. ranijeg KZ FBiH, jer je novac vlasništvo Zavoda PIO koji mu je povjerio drugoapelant i trošio ga je na plaćanje obaveza Tuh-Investa prema drugim subjektima, a ne prema namjeni iz sklopljenih ugovora. Vrhovni sud navodi da apelant nije u pravu u pogledu tvrdnje da je krivično djelo utaje iz navedene odredbe ograničeno samo na prisvajanje tuđe pokretne stvari koja je počiniocu povjerena, jer ovo djelo čini i onaj činilac koji povjereni mu novac troši u druge svrhe, osim one za koje je namijenjen, a sve sa namjerom prisvajanja i pribavljanja protivpravne imovinske koristi, kakav je ovdje slučaj. Ovakav stav je izražen u brojnim odlukama Vrhovnih sudova bivše Jugoslavije i Vrhovnog suda BiH. Kada apelant iznosi prigovore u pogledu zastarjelosti krivičnog gonjenja u odnosu na navedeno krivično djelo, Vrhovni sud ističe da je očigledno da apelant ne uvažava sve činjenice i okolnosti koje su iznesene u tački 2. izreke prvostepene presude, kao i njihovo pravno značenje, a što je Vrhovni sud imao u vidu kada je odlučivao u drugom i trećem stepenu. Prema preambuli tog dijela izreke prvostepene presude iznesene su činjenice i okolnosti, kako objektivne, tako i subjektivne prirode (u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi preduzeću) koje predstavljaju materijalne supstrate zakonskih pojmova krivičnog djela utaje iz člana 278. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBIH. Nadalje, Vrhovni sud objašnjava da su u strukturi tog krivičnog djela navedene činjenice i okolnosti prema kojima je apelant protivno ugovorenoj namjeni iz novčanih sredstava izvršio novčane transakcije što je dalje konkretizirano u posebnim podtačkama koje slijede nakon toga. Svaka od tih novčanih transakcija opisanih u pojedinačnim podtačkama očigledno ne predstavljaju samostalno krivično djelo, kako se želi u apelaciji prikazati, jer osim radnje činjenja nedostaju sva ostala subjektivna i objektivna obilježja krivičnog djela. Zbog toga, takvo ponavljanje radnji koje nedvosmisleno imaju prirodnu samostalnost sa jedne strane, očigledno je da sa druge strane to nema za posljedicu njihovu pravnu samostalnost, a što je od primarnog značaja za odlučivanje o navodima apelacije u kojima se pogrešno sugerira da je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja. Vrhovni sud u tom pogledu ukazuje da je prije svega takvim navodima u apelaciji zanemarena podtačka 2.1. izreke prvostepene presude prema kojoj je nedopuštena novčana transakcija iz te podtačke izvršena 28. februara 2001. godine. Navedena podtačka prvostepene presude direktno negira pogrešna tvrđenja da se rok zastarjelosti računa od 27. oktobra 1999. godine. Osim toga, u podnesenoj apelaciji se ne daje bilo kakvo objašnjenje zbog čega se uzima kao početak roka zastarjelosti krivičnog gonjenja baš 27. oktobar 1999. godine, ali se iz tačke 2. izreke prvostepene presude vidi da se u njezinim podtačkama 2.2. i 2.3. spominje član Aneksa I Ugovora o zajmu od 27. oktobra 1999. godine. Imajući to u vidu, Vrhovni sud smatra da se taj datum i datum ugovora bilo kakvim tumačenjem ne mogu identificirati kao datumi činjenja pojedinih nedopuštenih novčanih transakcija. Apelant je, u smislu tačke 2. izreke prvostepene presude, proglašen krivim zbog nedopuštenih novčanih transakcija koje su konkretizirane u podtačkama prvostepene presude, a ne zbog sklapanja Ugovora i sl., koji se samo spominju radi pojašnjenja opisa takvih radnji. Nema nikakvog opravdanja da se datumi izvršenja pojedinih nedopuštenih transakcija vežu za datume ugovora, kako to pogrešno smatra apelant. Vrhovni sud smatra da apelant polazi pogrešno ne samo od pravnog značenja pojedinih radnji krivičnog djela za koje je proglašen krivim već i neosnovano polazi od datuma koji ne može funkcionirati kao polazna osnova za izračunavanje zastarjelosti krivičnog gonjenja. Kako nisu prihvatljivi navodi iz apelacije, a niti je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, Vrhovni sud je predložio da se apelacije odbije kao neosnovana.
29. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da prvoapelantovo pravo na odbranu ovaj sud nije ničim povrijedio, jer je ovaj sud u postupku proveo sve procesne radnje za koje je ocijenio da su u funkciji utvrđivanja odlučnih činjenica. Sve da su se pred sudom i pojavila sva lica kao svjedoci, to ne bi moglo izmijeniti krivičnopravni položaj osuđenog prvoapelanta s obzirom na snagu i kvalitet utvrđenih dokaza protiv njega, pa je upravo stoga ovaj sud i odbijao prijedloge odbrane da se po svaku cijenu predložena lica pokušaju dovesti pred sud u svojstvu svjedoka. Također, Kantonalni sud smatra da prvoapelantove radnje iz tačke 2. presude imaju sva obilježja krivičnog djela utaje, jer je nedvosmisleno dokazano da je on prisvojio tuđu pokretnu stvar koja mu je bila povjerena u radu. Kako sudovi nisu vezani u postupku za pravne kvalifikacije iz optužnog akta, Vrhovni sud je ispravno izvršio navedenu pravnu kvalifikaciju radnji opisanih u činjeničnom opisu optužnog akta, a da pri tome nije ulazio u objektivni identitet optužbe, pa je i ovaj dio apelacije potpuno neosnovan. Navod apelacije da je tokom trajanja drugostepenog postupka povodom žalbe na presudu Vrhovnog suda došlo do zastare gonjenja za krivično djelo utaje iz tačke 2. prvostepene presude je djelimično osnovan, jer je evidentno da je došlo do zastare za djela sadržana u tački 2. alineja 2, 3, 4. i 5. prvostepene presude prije donošenja osporene presude Vrhovnog suda od 21. jula 2006. godine, te je isti sud trebao u odnosu na zastarjeli dio donijeti odbijajuću presudu.
30. Federalno tužilaštvo je osporilo sve navode u apelaciji, smatrajući je neosnovanom, jer su sudovi dali u svakoj odluci argumentirano određene razloge za neizvođenje dokaza saslušanjem navedenih svjedoka. Odlučne činjenice su proistekle iz izvedenih mnogobrojnih dokaza, pa i onih na prijedloge odbrane. Nakon svestrane ocjene dokaza pravilno je zaključeno da oni pružaju dovoljno osnova za zaključak suda da je prvoapelant počinio predmetno krivično djelo pomaganjem. Federalno tužilaštvo je, između ostalog, ukazalo na str. 7. i 8. presude Vrhovnog suda od 21. jula 2006. godine u kojoj je obrazložen pravilan zaključak da prvoapelantovo postupanje ne isključuje njegovu odgovornost. Također je obrazloženo da je prvoapelant znao za krivičnopravne radnje koje su preduzete, činjenice i okolnosti na osnovu kojih se utvrđuje da je umišljajno učestvovao kao pomagač. U odnosu na navode apelacije vezane za bitna obilježja krivičnog djela utaje i nastupanje apsolutne zastare krivičnog gonjenja za isto krivično djelo Federalno tužilaštvo je istaklo da ove navode smatra neosnovanim, ističući da član 136. stav 9. KZ FBiH samo definira pojam novca, a stav 11. istog člana konkretizira vrste energije koje se, također, smatraju pokretnom stvari. Navedene odredbe ne isključuju novac, odnosno, kod krivičnog djela utaje, kao i svih drugih imovinskih krivičnih djela, novac kao predmet prisvajanja iz ove kategorije nije isključen, a o čemu su dati i razlozi u osporenoj presudi Vrhovnog suda. Na način i u namjeri opisan u uvodnom dijelu tačke 2. presude, a protivno ugovorenoj namjeni kredita, prvoapelant je zadnju opisanu radnju izvršio 28. februara 2001. godine. Dakle, apsolutna zastara krivičnog gonjenja prema tački 2. nastupila bi tek 28. februara 2007. godine. Federalno tužilaštvo smatra neosnovanim navode apelacije da je apsolutna zastara krivičnog gonjenja nastupila 27. oktobra 2005. godine, jer u sklopu istog krivičnog djela utaje u apelaciji se pogrešno navodi 27. oktobar 1999. godine kao datum zadnje izvršene radnje.
31. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da u predmetnom postupku nije došlo do povrede prava na koja apelant ukazuje, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
32. Federalni zavod MIO/PIO je, također, osporio sve navode u apelaciji, smatrajući ih neosnovanim.
V. Relevantni propisi
33. Krivični zakon Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02) relevantne odredbe glase:
Obavezna primjena blažeg zakona Član 4.
(1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije izvršenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.
Pomaganje Član 25.
(1) Ko drugome s umišljajem pomogne u izvršenju krivičnog djela kaznit će se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.
(2) Kao pomaganje u izvršenju krivičnog djela smatra se, naročito, davanje savjeta ili uputstava kako da se učini krivično djelo, stavljanje učiniocu na raspolaganje sredstava za izvršenje krivičnog djela, uklanjanje prepreka za izvršenje krivičnog djela, te unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinioca, sredstava kojima je krivično djelo učinjeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.
Utaja Član 278.
(1) Ko u namjeri da sebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist prisvoji tuđu pokretnu stvar koja mu je povjerena, kaznit će se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.
(3) Ako vrijednost utajenih stvari prelazi vrijednost od 30.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od tri mjeseca do tri godine.
Zloupotreba položaja ili ovlaštenja Član 358.
(1) Službeno ili odgovorno lice koje iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračenjem granica svog službenog ovlaštenja ili nevršenjem svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina. (2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko 3.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do 10 godina.
(3) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom najmanje tri godine.
Pronevjera Član 359.
(1) Ko u namjeri da sebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist prisvoji novac, vrijednosne papire ili druge pokretne stvari koje su mu povjerene u službi ili uopće na radu u državnom organu ili pravnom licu, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist čija vrijednost prelazi 3.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do 10 godina. (3) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist čija vrijednost prelazi 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom najmanje tri godine.
34. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 43/98) relevantne odredbe glase:
Član 9. stav 3.
(3) Okrivljenom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Član 13.
(1) Sud, nadležni tužilac i organ unutrašnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.
(2) Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde, kako činjenice koje terete osumnjičenog ili okrivljenog, tako i one koje im idu u korist, te da prije početka postupka i u toku postupka osumnjičenom i okrivljenom, odnosno njihovim braniocima, stave na raspolaganje sve činjenice i dokaze koje im idu u korist.
Član 332.
(1) Ako tužilac u toku glavnog pretresa ustanovi da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu, a može predložiti da se glavni pretres prekine radi pripremanja izmijenjene optužnice.
(2) Radi pripremanja odbrane, sud može u takvom slučaju prekinuti ili odložiti glavni pretres.
(3) Ako vijeće dopusti prekid glavnog pretresa radi pripremanja izmijenjene optužnice, odredit će rok u kojem tužilac mora podnijeti izmijenjenu optužnicu.
Primjerak izmijenjene optužnice dostavit će se optuženom, ali prigovor protiv ove optužnice nije dopušten. Ako tužilac u ostavljenom roku ne podnese izmijenjenu optužnicu, vijeće će nastaviti glavni pretres na osnovu ranije optužnice.
Član 341.
(1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj ili proširenoj optužnici.
(2) Sud nije vezan za tužiočev prijedlog u pogledu pravne ocjene djela.
Član 342. stav 2.
Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 351. stav 7.
Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući pri tome ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza [...] kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju postoji li krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Član 358. stav 2.
(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa, ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio neku odredbu ovog zakona ili je na glavnom pretresu povrijedio pravo odbrane, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
VI. Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
37. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž- 322/05 od 21. jula 2006. godine, Presuda Vrhovnog suda broj Kž-463/03 od 10. marta 2005. godine i Presuda Kantonalnog suda broj 20/02 od 19. juna 2003. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu Presudu Vrhovnog suda broj Kž- 322/05 od 21. jula 2006. godine prvoapelant je primio 4. septembra 2006. godine i apelaciju podnio 11. septembra 2006. godine, a drugoapelant je osporenu presudu Vrhovnog suda primio 29. augusta 2006. godine i apelaciju podnio 15. septembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, obje apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
39. Apelanti navode da im je u predmetnom krivičnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. d. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
40. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
41. Član 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica prema zakonu ne dokaže.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe za svjedoke optužbe. […]
42. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
43. Apelanti se žale na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatraju da nisu imali pravično suđenje pred nepristranim sudom, niti pravo na odbranu, jer su im sudovi uskratili pravo na saslušanje svjedoka odbrane koji bi doprinijeli rasvjetljavanju činjeničnog stanja, te da su sudovi provodili samo dokaze koje je predlagalo tužilaštvo. Apelanti navode da se u njihovim radnjama ne stječu bitni elementi krivičnih djela za koje su proglašeni krivim, a prvoapelant smatra da je za krivično djelo utaje trebao biti oslobođen.
44. Ustavni sud, prije svega, naglašava da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02).
45. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi vjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
46. Također, Ustavni sud konstatira da se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03). S tim u vezi, Ustavni sud ima zadatak procijeniti je li postupak, kao cjelina, bio pravedan i je li dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata.
47. U odnosu na navode apelanata da u predmetnom postupku nisu imali pravično suđenje pred nepristranim sudom, Ustavni sud podsjeća da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi sa odlukom koju donosi. Ne može dopustiti da u sudnici bude pod utjecajem vanjskih informacija, bilo to zbog stava javnosti ili kakvog drugog pritiska, i svoje mišljenje zasniva isključivo na onom što je iznijeto na suđenju. U predmetu Piersack protiv Belgije Evropski sud za ljudska prava je zaključio Dok nepristranost obično označava nepostojanje predrasuda ili naklonosti, njezino postojanje ili nešto slično može se, prema članu 6. stav 1. Konvencije, testirati na različite načine. U tom smislu može se napraviti razlika između subjektivnog pristupa, kojim se određuje lično uvjerenje određenog sudije u datom predmetu, i objektivnog pristupa, koji utvrđuje je li sudija ponudio garancije dovoljne da se isključi svaka legitimna sumnja u tom pogledu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Piersack protiv Belgije, presuda od 1. oktobra 1982. godine, stav 30).
48. Da bi se dokazala subjektivna nepristranost, Evropski sud za ljudska prava zahtijeva dokaze konkretne pristranosti. Lična nepristranost redovno postavljenog sudije se pretpostavlja sve dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, stav 47). Ovo je vrlo važna pretpostavka i u praksi je vrlo teško dokazati ličnu pristranost.
49. Kada je riječ o objektivnom testu, Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Fey protiv Austrije izjavio da U okviru objektivnog testa mora se odrediti je li, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokažljivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, koje moraju ulijevati samom okrivljeniku. Ovo podrazumijeva da pri odlučivanju postoji li u nekom konkretnom predmetu opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristran, stav okrivljenika je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće je može li se takav strah smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fay protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, stav 30).
50. Evropski sud za ljudska prava je sasvim jasno dao do znanja da se svaki sudija za kojeg postoji legitiman razlog za bojazan da nije nepristran mora povući (vidi Evropski sud za ljudska prava, Piersack protiv Belgije, presuda od 1. oktobra 1982. godine, stav 30). Postojanje domaćih procedura kojima se osigurava nepristranost je, također, relevantno. Iako Konvencija ne propisuje izričito da moraju postojati mehanizmi pomoću kojih strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristranosti, vjerovatnije je da će se naći kršenje člana 6. Evropske konvencije ukoliko takvi mehanizmi ne postoje. Ako optuženi postavi pitanje nepristranosti, onda se ono mora ispitati, izuzev ako takvo pitanje nije «očigledno bez ikakve osnove» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Remli protiv Francuske, presuda od 23. aprila 1996. godine, st. 43-48).
51. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud konstatira da apelanti osim svojih navoda u vezi sa pristranošću redovnih sudova nisu dostavili dokaze iz kojih bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da su sudije redovnih sudova bili pristrani u predmetnom postupku. Navodi apelanata, prema mišljenju Ustavnog suda, ne predstavljaju dovoljan osnov da bi se oborila subjektivna pretpostavka o sudijinoj pristranosti. Uzimajući u obzir i objektivni kriterij, Ustavni sud konstatira da osporene presude ne ostavljaju dojam o pristranosti redovnih sudova. Nadalje, apelanti nisu Ustavnom sudu dokazali da su podnosili formalan zahtjev za izuzeće sudije prvostepenog suda, kao ni sudija koji su bili u sastavu drugostepenog vijeća, a što u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije predstavlja domaći mehanizam pomoću kojeg strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristranosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata da nisu imali pravično suđenje pred nepristranim sudom.
52. U vezi sa navodima apelanata da im je povrijeđeno pravo na odbranu zbog toga što su sudovi odbili saslušanje svjedoka odbrane koji bi doprinijeli rasvjetljavanju činjeničnog stanja, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3.d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Također, prema članu 6. stav 3.d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02 objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Nadalje, član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provodi dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34; i Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 12. aprila 2002. godine, tačka 68). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelacija, Vrhovni sud i Kantonalni sud u svojim odlukama dali jasno obrazloženje zašto su odbili saslušanje svjedoka navedenih u apelacijama. Ustavni sud ne može zaključiti da su u konkretnom postupku povrijeđene ni druge garancije iz stava 3. člana 6. Evropske konvencije.
53. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa ravnopravnosti stranaka koji je važan element pravičnog suđenja, a posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika. Princip jednakosti pred sudom podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u onoj mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mc Michael protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. februara 1995. godine, serija A, broj 307-B, str. 53-54). Ustavni sud, stoga, smatra da su u predmetnom postupku apelanti imali mogućnost izložiti svoj predmet u istoj mjeri kao i optužba, te se i sa svojim argumentima suprotstaviti argumentima optužbe. U konkretnom slučaju, sudovi su proveli dokaze u koje se ubrajaju i dokazi odbrane koje su sudovi odobrili i proveli. Pri tome je sud na osnovu svog diskrecijskog prava odlučivao koje dokaze će izvesti i kojim dokazima će vjerovati, a kojima ne.
54. U vezi sa navodima apelanata o pogrešnoj primjeni procesnog prava, Ustavni sud zapaža da su ti navodi, kako to sami apelanti ističu, identični žalbenim prigovorima protiv prvostepene i drugostepene presude, te su bili predmet ocjene Vrhovnog suda. Ustavni sud smatra da je apelantima bilo omogućeno učestvovanje u svakoj fazi predmetnog krivičnog postupka, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su u predmetnom krivičnom postupku povrijeđena ustavna prava apelanata. Sudovi su prilikom donošenja presuda u principu primijenili važeće procesne i materijalne propise. Presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže jasne i detaljne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Također, sudovi su dali jasne i precizne razloge svojih stavova, te su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska.
55. Međutim, razmatrajući prvoapelantove navode da je «za krivično djelo utaje iz člana 278. stav 3. KZ FBiH kazna zatvora do tri godine, trebao biti oslobođen, jer je šestogodišnji apsolutni rok zastarjelosti krivičnog gonjenja istekao 27. oktobra 2005. godine (prema činjeničnom opisu radnji iz tačke 2. prvostepene presude izvršenom 27. oktobra 1999. godine), a presuda koja je predmet apelacije donesena je dugo nakon isteka roka zastarjelosti». Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji ovisi o prirodi odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javna kontrola nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem).
56. Ukoliko se pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima (vidi, mutatis mutandis, već citiranu Odluku Ustavnog suda broj AP 5/05), kao i iznošenje razloga o odlučnim činjenicama u obrazloženju presude kako je to određeno u članu 351. stav 7. ZKP.
57. Prema tač. 2, 2.1, 2.2, 2.3, 2.4. i 2.5. izreke prvostepene presude prvoapelant je na dužnosti direktora preduzeća Tuh-Invest, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi, navedenom preduzeću iz dijela sredstava kredita u iznosu od 413.000,00 CHF (476.000 KM), koji je bio predviđen za pokriće troškova vezanih za realizaciju uknjižbe i provođenja hipoteke nad nekretninama iz tačke 1. optužnice, protivno ugovorenoj namjeri iz ovih novčanih sredstava, izvršio sljedeće transakcije: iznos od 130.000,00 CHF uplatio je 28. februara 2001. godine preko Zagrebačke banke Mostar u korist HUP d.o.o. Zagreb kao povrat dijela duga za kredit, smanjujući na taj način dugovanje, odnosno kreditnu obavezu preduzeću Tuh-Invest prema preduzeću HUP d.o.o. Zagreb za isti iznos, a istovremeno ne umanjujući za taj iznos kreditnu obavezu Zavoda PIO Mostar prema preduzeću Tuh-Invest, pribavljajući na taj način protivpravnu imovinsku korist za preduzeće Tuh-Invest u iznosu od 130.000,00 CHF. U specifikaciji troškova kredita prema Aneksu I Ugovora o zajmu od 27. oktobra 1999. godine, a koji je zaključen 10. decembra 1999. godine između Zavoda PIO Mostar i Tuh-Investa uključio je sljedeće iznose: iznos od 16.000,00 KM, zadužujući Zavod PIO Mostar sa računom broj 01/99 od 29. oktobra 1999. godine na ime pokrića raznih troškova vezanih za zaključenje ugovora o finansijskom kreditu od 16. decembra 1999. godine između Tuh-Investa i hotelskih preduzeća iz Zagreba, zadužujući na taj način za isti novčani iznos Zavod PIO kao uvećanje kreditne obaveze prema Ugovoru o kreditu iz tačke 1. optužnice, iznos od 48.000,00 KM, zadužujući Zavod PIO Mostar sa računom broj 205-199 od 30. oktobra 1999. godine koji je HUP d.o.o. Zagreb ispostavio preduzeću Tuh-Invest na ime troškova transfera sredstava kredita, administrativnih troškova, troškova telefona, reprezentacije, službenih putovanja […] uvećavajući na taj način kreditnu obavezu Zavoda PIO Mostar prema Ugovoru o kreditu iz tačke 1. optužnice iznos od 45.900,00 KM, zadužujući Zavod PIO Mostar sa računom broj 204-199 od 29. oktobra 1999. godine koji je HUP d.o.o. Zagreb ispostavio preduzeću Tuh-Invest na ime troškova koje je HUP d.o.o. Zagreb platio Agenciji za restruktuiranje i razvoj prema Ugovoru od 5. maja 1999. godine zaključenog između HUP d.o.o. Zagreb i Agencije, uvećavajući na taj način kreditnu obavezu Zavoda PIO Mostar prema Ugovoru o kreditu iz tačke 1. optužnice i iznos od 35.000,00 KM, zadužujući Zavod PIO Mostar sa računom broj 012/99 od 27. decembra 1999. godine koji je preduzeće za poslovne usluge RIR d.o.o. Mostar ispostavilo preduzeću Tuh-Invest na ime pružanja poslovnih usluga, uvećavajući i na taj način kreditnu obavezu Zavoda PIO Mostar prema Ugovoru o kreditu iz tačke 1. optužnice.
58. Ustavni sud zapaža da je prvoapelant u svojoj apelaciji naveo da «prema činjeničnom opisu radnji iz tačke 2. prvostepene presude izvršenom 27. oktobra 1999. godine je proglašen krivim iako je istekao šestogodišnji apsolutni rok zastarjelosti krivičnog gonjenja 27. oktobra 2005. godine.» Prvostepenom presudom prvoapelant je za navedene radnje iz tačke 2. iste presude proglašen krivim za produženo krivično djelo pronevjere iz člana 359. stav 3. u vezi sa stavom 1. istog člana ranijeg KZ FBiH. Na okolnosti vremenskog izvršenja pojedinačnih radnji presuda ne sadrži nikakve navode u obrazloženju. Vrhovni sud je, odlučujući povodom prvoapelantove žalbe protiv prvostepene presude, u odnosu na njezinu tačku 2. preinačio u pravnoj ocjeni djela i odluci o kazni, tako da se prvoapelantove radnje iz tačke 2. izreke prvostepene presude pravno kvalificiraju kao krivično djelo utaje iz člana 278. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg KZ FBiH. Vrhovni sud se u svojim odlukama pozvao na činjenični opis pojedinačnih radnji iz prvostepene presude ne dajući nikakvo obrazloženje vezano za pitanje apsolutne zastare izvršenih radnji. Ustavni sud podsjeća da u teorijskom i praktičnom pristupu institutu produženog krivičnog djela postoje različita stanovišta. Naime, prema jednom, ako je za pojedine radnje nastupila apsolutna zastara krivičnog gonjenja, krivično gonjenje za te radnje, odnosno za to krivično djelo, ne bi bilo moguće. Prema drugom stanovištu, rok zastare krivičnog progona, i kada je u pitanju apsolutna zastara, vezuju se isključivo za posljednju počinjenu radnju iz sastava produženog krivičnog djela. Ovakva situacija naglašava obavezu sudova da u svakom konkretnom slučaju daju jasno obrazloženje za svoju odluku.
59. Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud u dijelu svojih odluka, povodom prvoapelantovih žalbenih navoda da treba biti oslobođen za radnje navedene u izreci prvostepene presude pod tačkom 2. izvršene u različitim vremenskim terminima koje je Vrhovni sud pravno kvalificirao kao krivično djelo utaje iz člana 278. stav 3. KZ FBiH, propustio obrazložiti pitanje nastupanja eventualne zastare u odnosu na navedene izvršene novčane transakcije kao prvoapelantove pojedinačne radnje kvalificirane kao navedeno krivično djelo, odnosno odlučnu činjenicu od kada teče zastara krivičnog gonjenja za to krivično djelo i zašto. Istina, Vrhovni sud je u svom odgovoru na konkretne navode apelacije dao određeno objašnjenje, ali osporene presude u kojima se odlučuje o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti ne sadrže dato obrazloženje, odnosno dovoljno i jasno obrazloženje o navedenom pitanju, što je u suprotnosti sa standardom iz člana 6. Evropske konvencije.
60. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se osporenim presudama Vrhovnog suda u navedenom dijelu krši prvoapelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
61. Na osnovu svega navedenog, a uzimajući u obzir da je Vrhovni sud nakon održanog glavnog i javnog pretresa prvoapelantu uz primjenu člana 46. st. 1. i 2. tačka 2. ranijeg KZ FBiH izrekao jedinstvenu kaznu zatvora, Ustavni sud je morao ukinuti osporenu presudu u odnosu na prvoapelanta.
VIII. Zaključak
62. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prvoapelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada osporene odluke Vrhovnog suda ne sadrže jasno i dovoljno obrazloženje za pitanje nastupanja zastare krivičnog gonjenja za krivično djelo utaje iz člana 278. stav 3. KZ.
63. Ustavni sud, također, zaključuje da u odnosu na drugoapelanta i ostale prvoapelantove navode nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije, jer osporene presude redovnih sudova u tom dijelu u obrazloženjima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska. Također se ne može zaključiti da je procjena dokaza prvostepenog suda, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, bila proizvoljna, kao ni da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak. Nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da apelanti nisu imali pravično suđenje pred nepristranim sudom, kao i da je u bilo kojoj fazi postupka tretiran na način koji bi vodio kršenju principa apsolutne ravnopravnosti strana u postupku, kao i garancija iz stava 3. člana 6. Evropske konvencije.
64. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
65. S obzirom na ovu odluku o dopustivosti i meritumu, ranija Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 2621/06 od 21. decembra 2006. godine više ne proizvodi pravno djelovanje.
66. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović