Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-13/02 (A. J.)

Odluka donesena 10. 05. 2002.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nadležnost suda
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-13/02

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

10. 05. 2002.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“,broj 24/99), na sjednici održanoj 10. i 11. maja 2002. godine, donio je

ODLUKU

Usvaja se, kao osnovana, apelacija Ante Jelavića protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Ki-234/01 od 16. novembra 2001. godine i KV-645/01 od 18. decembra 2001. godine .

Ukida rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Ki-234101 od 16.

novembra 2001. godine i rješenje broj KV-645/01 od 18. decembra 2001. godine.

Određuje se, kao mjesno nadležan, Kantonalni sud u Mostaru za provođenje istrage u predmetu Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Ki-234/01.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine","Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

OBRAZLOŽENJE

I. Činjenično stanje

1. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelacije Ante Jelavića i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati kako slijedi:

2. Odlučujući povodom zahtjeva Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu od 30. juna 2001. godine za provođenje istrage broj KT: 172/01, istražni sudija Kantonalnog suda u Sarajevu, 16. novembra 2001. godine, nakon ispitivanja osumnjičenih, donio je rješenje o provođenju istrage broj Ki-234/01 protiv, između ostalih, Ante Jelavića, jer postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo ugrožavanja teritorijalne cjeline iz člana 139. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i krivično djelo podrivanja vojne i odbrambene moći iz člana 144. KZ FBiH

3. U toku saslušanja osumnjičenih, Ante Jelavić je, između ostalog, stavio prigovor mjesne nadležnosti Kantonalnog suda u Sarajevu, tvrdeći da je za vođenje postupka nadležan Kantonalni sud u Mostaru, te da se time krše njegova prava na pravičan postupak. Jelavić je dalje naveo da se nadležnost suda utvrđuje mjestom izvršenja krivičnih djela. S obzirom da je u zahtjevu kantonalnog tužioca naveden Mostar, kao mjesto izvršenja krivičnih djela, Kantonalni sud u Sarajevu ne može biti nadležan za vođenje istražnog postupka.

4. Istražni sudija je u svom obrazloženju rješenja, naveo da nema sumnje da su radnje izvršene u Mostaru. Ipak, pozivajući se na član 32. KZ FBH, istražni sudija tvrdi da, bez obzira na mjesto izvršenja, posljedice navedenih radnji nastaju na teritoriji cijele Federacije Bosne i Hercegovine. Kako je odredbom člana 22. stav 2. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) propisano da ako je kazneno djelo izvršeno na području raznih sudova, kao što je u konkretnom slučaju, onda je mjesno nadležan onaj sud koji je, na zahtjev ovlaštenog tužioca, prvi započeo postupak. Osim toga, istražni sudija se poziva na odluku Visokog predstavnika od 26. aprila 2001. godine, kojom je određen ovaj sud kao mjesno nadležan za provođenje istrage i suđenje u prvom stepenu svim počiniteljima krivičnih djela koja proističu iz događaja navedenih u stavu 1. odluke Visokog predstavnika.

5. Vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja o provođenju istrage od 16. novembra 2001. godine, donijelo je rješenje broj KV-645/01 od 18. decembra 2001. godine, kojim je odbio žalbu kao neosnovanu.

6. Ovo vijeće, imajući u vidu žalbene navode, dalo je stav u pogledu nadležnosti suda. Vijeće smatra da je nadležnost pravilno utvrđena s obzirom da Visoki predstavnik, svojom odlukom broj 101/01 od 26. 04. 2001. godine, u pogledu inkriminiranih radnji, odredio Kantonalni sud u Sarajevu, kao mjesno nadležan za provođenje istrage i suđenje u prvom stepenu.

7. Na ovo rješenje Ante Jelavić je uložio apelaciju Ustavnom sudu Bosne Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud).

II. Apelacija

8. Ante Jelavić, iz Mostara, podnio je 15. oktobra 2001. godine, preko svog zastupnika Josipa Muselinovića, advokata iz Mostara, apelaciju Ustavnom sudu protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu.

9. U apelaciji se, između ostalog, navodi da je rješenje istražnog sudije Kantonalnog suda u Sarajevu povrijedilo apelantovo Ustavom zajamčeno pravo na pravično sudenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (član 1I/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), s obzirom da se istražni postupak ne vodi pred mjesno nadležnim sudom.

10. Apelant se u svojoj apelaciji pozvao na odluku Ustavnog suda, broj U 34/01 od 22. jula 2001. godine, i na rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž:302/01 od 14. marta 2001. godine.

11. U apelaciji se dalje traži od Ustavnog suda da se otvori javna rasprava, donese odluka kojom će se usvojiti apelacija, ukinuti rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Ki-234/01-KV-645/01 i odrediti Kantonalni sud u Mostaru kao mjesno nadležan sud za ovaj postupak. Apelant je također, iznio prijedlog za donošenje privremene mjere u smislu člana 75. Poslovnika Suda. III.Postupak pred Ustavnim sudom

12. Apelacija Ustavnom sudu upućena je 15. oktobra 2001. godine. S obzirom da je postupak pred Kantonalnim sudom Sarajevo, povodom žalbe na rješenje istražnog sudije o provođenju istrage, bio još uvijek u toku, apelant je 28. januara 2002. godine dopunio apelaciju u skladu sa članom 14. Poslovnika Suda, nakon što je okončan navedeni postupak pred Kantonalnim sudom.

13. U skladu sa članom 16. Poslovnika Suda, Ustavni sud je zatražio, 7. februara 2002. godine, odgovor na navode iz apelacije od Kantonalnog suda u Sarajevu i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo.

14. Kantonalno tužilaštvo Sarajevo je, 14. februara 2002. godine, dostavilo odgovor na apelaciju Ustavnom sudu. U odgovoru se predlaže da Ustavni sud, na osnovu člana 12. stav 3. tačka 6. Poslovnika Ustavnog suda, donese rješenje o skidanju apelacije sa liste predmeta za odlučivanje, jer je apelacija neosnovana, tj. da se na osnovu tačke 5. istog člana sud proglasi nenadležnim, jer je već donio odluku da je nenadležan za ispitivanje odluka Visokog predstavnika. U suprotnom, ako Ustavni sud prihvati apelaciju, predlaže se da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Kantonalni sud u Sarajevu, u svom odgovoru na apelaciju od 13. februara 2002. godine, navodi da apelaciju treba odbaciti, jer se ne radi o konačnoj sudskoj odluci. U suprotnom, ako Ustavni sud stane na stanovište da se protiv rješenja o pokretanju istrage može uložiti apelacija Ustavnom sudu, Kantonalni sud u Sarajevu smatra da je apelacija neosnovana, usmjerena na odugovlačenje postupka, a član 6. Konvencije u potpunosti ispoštovan.

16. Na svojoj sjednici od 25. i 26. februara 2000. godine, Ustavni sud je donio rješenje o privremenoj mjeri o obustavi izvršenja rješenja Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Ki- 234/01 od 16. novembra 2001. godine i rješenje broj KV-645/0l od 18. 12.2001. godine.

IV. Dopustivost

17. Prema članu VI/3 .b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. Prema članu 11. Poslovnika Ustavnog suda, „Sud može da odlučuje o ape1acijama samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući prema zakonima entiteta i samo ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac primio presudu o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

19. Prema Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 43/98) (u daljnjem tekstu: ZKP), kada postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, a na zahtjev nadležnog tužioca za provođenje istrage, istražni sudija nadležnog suda donosi rješenje o provođenju istrage (član 151. stav 1). Protiv rješenja istražnog sudije o provođenju istrage može se izjaviti žalba, o kojoj odlučuje vijeće tog suda u formi rješenja (član 21 stav 6). Protiv rješenja vijeća suda nije moguće izjaviti žalbu u prvom stepenu, ako ovim zakonom nije drukčije određeno (član 385. stav 2.). Rješenje vijeća prvostepenog suda se ne može pobijati daljnjim pravnim lijekovima u ovoj fazi postupka. Pozivajući se na svoju dosadašnju praksu (predmet U 34/01), Ustavni sud zaključuje da su u predmetnom slučaju iscrpljeni svi pravni lijekovi protiv osporenih rješenja.

20. Ustavni sud primio je 28. januara 2001. godine, apelaciju na drugostepeno rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu od 18. decembra 2001. godine. Ustavni sud primio je apelaciju u vremenskom roku od 60 dana, kako je to predviđeno u članu 1l. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.

21. Ustavni sud zaključuje da je apelacija dopustiva.

V.Ustavni sud je odlučio

22. Na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud će imati isključivo apelacionu jurisdikciju nad pitanjima po ovom ustavu koja proističu iz mišljenja bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda se ograničava na ustavna pitanja i Ustavni sud, u principu, nema nadležnost da ispituje da li su sudovi u Bosni i Hercegovini pravilno primijenili zakon i drugo nižerangirano pravo i utvrdili činjenično stanje.

23. Prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), primjenjivat će se direktno u Bosni i Hercegovini i imati prioritet nad svakim drugim zakonom.

24. Apelant tvrdi da je Vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu, svojim rješenjem od 18. decembra 2001. godine, kojim je odbijena žalba na rješenje istražnog sudije o otvaranju istrage protiv apelanta, povrijedilo njegovo ustavno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), jer istragu vodi mjesno nenadležan sud.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u svom relevantnom dijelu, kaže:

"Svako ima pravo da zakonom određen, nezavisan i nepristran tribunal, pravično, javno i u razumnom roku odluči {. ..] o krivičnoj optužbi protiv njega.“

25. Svaka država ima pravo da slobodno određuje mjesnu i stvarnu nadležnost sudova. U tom smislu postoji inherentna ograničenost ovoga prava, jer pojedinac ne može slobodno određivati mjesno nadležan sud za svoje procesiranje. Ustavni sud zaključuje da se ovo pravo ograničava na zabranu zloupotrebe domaćih zakona koji reguliraju ovu materiju.

26. Član 6. Evropske konvencije govori o pravu na pravično suđenje povodom "krivične optužbe". Rješenje vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu doneseno je u fazi istražnog postupka., znači, kada je još nejasno da li će se uopće podići optužnica protiv osumnjičenog ili ne. Usprkos tome, sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava ne poriče primjenu prava na pravično suđenje na dio krivično postupka prije formalnog podizanja optužnice. U predmetnom slučaju, istražne radnje odnose se na teška krivična djela, naime, na ugrožavanje teritorijalne cjeline iz člana 139. KZ FBiH i krivično djelo podrivanja vojne i odbrambene moći iz člana 144. KZFBiH. Kazne za ova djela su izetno visoke, a opći interes za ovim postupkom je velik.

27. Praksa Evropskog suda za ljudska prava zahtijeva da svakom pojedincu sudi nezavisan sud, utvrđen zakonom. To znači da pojam „zakonom utvrđenog suda“ ne dozvoljava da procesira sud koji nije uopće predviđen zakonom. Iako je u predmetnom slučaju sud utvrđen zakonom, postavlja se pitanje da li je sam zakon protivan Ustavu Bosne i Hercegovine. Utvrđivanje nadležnosti suda jednim protivustavnim zakonom otvorila bi se mogućost da se zaobiđe primjena Evropske konvencije, ali i vladavina Ustava. Osim toga, Ustavni sud napominje da se radi o veoma složenom ustavno-pravnom predmetu.

28. Iz toga razloga, Ustavni sud ne može proglasiti član 6. Evropske konvencije neprimjenjivim u konkretnom slučaju, jer postoji mogućnost da je pravna osnova osporenih rješenja protivustavna. Prema tome, pitanje mjesno nadležnog suda u konkretnom slučaju potpada pod djelokmg člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Sporno pitanje između stranaka je da li je Kantonalni sud u Sarajevu mjesno nadležan za inkriminirane radnje stavljene na teret apelantu, te da li je eventualna greška u utvrđivanju mjesne nadležnosti dovela do povrede člana 6. Konvencije.

30. U rješenjima Kantonalnog suda u Sarajevu od 16. novembra 2001. godine i 18. decembra 2001. godine navodi se kako je nadležnost ovoga suda u istražnom postupku, za događaje koji su obuhvaćeni zahtjevom kantonalnog javnog tužioca za provođenje istrage, zasnovana i odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu broj 101/01 od 26. 04. 2001. godine. Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu donio je odluku o utvrđivanju mjesne i stvarne nadležnosti Kantonalnog sudu u Sarajevu „za provođenje istrage i suđenje u prvom stepenu počiniteljima svih krivičnih djela“ a koja proističu iz radnji obuhvaćenih stavom 1. ove odluke. Visoki predstavnik je u stavu 3. svoje odluke naveo slijedeće:

"Općinski kantonalni tužilac i općinsko ili kantonalno tužilaštvo, odnosno opštinski ili kantonalni sud koji su inače nadležni prema odredbama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ili prema drugom odgovarajućem federalnom ili kantonalnom zakonu za krivično gonjenje ili provođenje istrage ili stuđenje u prvom stepenu počiniocima krivičnih dijela iz tačke 1. ove Odluke, dužni su postupiti u skladu sa ovom Odlukom a, ako je krivično gonjenje, istraga, ili suđenje pokrenuo prije datuma ove Odluke, proslijediti predmet bez odlaganja tužiocu Kantona Sarajevo u skladu sa odgovarajućim odredbama krivičnog postupka. "

31. Ipak, Ustavni sud treba, prije donošenja meritorne odluke u ovom predmetu, prvo da zauzme stav povodom prethodnog pitanja kakva je nadležnost Ustavnog suda u pogledu ispitivanja ustavnosti rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, imajući u vidu odluku Visokog predstavnika, kojom je regulirana mjesna nadležnost Kantonalnog suda.

32. Ustavni sud, prije svega, naglašava da je njegova funkcija zaštita Ustava Bosne i Hercegovine. Ova funkcija je Ustavnom sudu, bez sumnje, dodijeljena članomVl/3. alineja 1. Ustava, precizirana stavovima a), b) i c), podržana članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Na osnovu ovoga člana, država Bosna i Hercegovina funkcionira kao demokratska država u skladu sa zakonom. To obavezuje Ustavni sud da kontrolira saglasnost sa Ustavom Bosne i Hercegovine svih akata, bez obzira na autora, kad god ta kontrola počiva na jednoj nadležnosti pobrojanih u članuVI/3. Ustava Bosne i Hercegovine.

33. Sud se poziva na svoju dosadašnju praksu u predmetu U 9/00. U ovom ustavno-pravnom predmetu, Ustavni sud je zaključio da su Visokom predstavniku povjerene posebne ovlasti od međunarodne zajednice i njegovo djelovanje je inače na međunarodno-pravnom nivou. Na osnovu ovih ovlasti, Visoki predstavnik djeluje preuzimajući ulogu domaćih vlasti, te na taj način stvara tzv. funkcionalni dualitet. U takvom slučaju, Visoki predstavnik je vlast u Bosni i Hercegovini, njegovi akti zamjenjuju domaće zakone, all to ne smije da ograničava funkciju Ustavnog suda da djeluje u okviru svojih ovlasti i obavlja svoju zadaću zaštitnika Ustava.

34. Ustavni sud zaključuje da odluka Visokog predstavnika, bez obzira što ju je on donio, ima po svojoj formi karakter opće norme, budući da je predviđena za objavljivanje u „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“. S druge strane, odluka Visokog predstavnika, bez pretpostavke njene saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, tiče se materije podložne zakonodavnim nadležnostima u skladu sa članom IV.A5/1(d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Odlukom Visokog predstavnika regulirana je mjesna i stvarna nadležnost za gonjenje ili provođenje istrage ili suđenje u prvom stepenu počiniocima krivičnih djela iz njene tačke 1. Prema tome ovdje se radi o utvrđivanju nadležnosti za konkretan događaj, ali odluka, kao takva iako usmjerena na određen krug lica, apstraktnog je karaktera, jer ne određuje konkretno na koja se lica odluka odnosi. Prema tome, iako je konkretna u pogledu događaja, odluka Visokog predstavnika treba da se konkretizira u pogledu njenih adresanata. Ovaj element je i presudan za njenu prirodu, Ustavni sud zaključuje da odluka Visokog predstavnika ima karakter općeg pravnog akta, tj. zakona.

35. Na kraju, treba spomenuti i odluku Suda U 19/00. U ovom ustavno-pravnom sporu, Ustavni sud je naglasio da Sud ima nadležnost da ispita konkretnu odluku jednog suda u Bosni i Hercegovini i u slučaju kada je ona saglasna sa pravnom osnovom na kojoj se zasniva, a suprotna samom Ustavu.

36. Iz svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da odluka Visokog predstavnika predstavlja pravnu osnovu za donošenje pobijanog pravnog akta, te kao takva, u potpunosti je inkorporirana u domaći pravni sistem i u pobijana rješenja domaćih sudova. Zbog toga, ova činjenica ne utiče na karakter rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu. Pobijano rješenje ima karakter „presude“ suda u Bosni i Hercegovini u smislu člana Vl/3 (b) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da svako ograničavanje nadležnosti Ustavnog suda u pogledu pobijanog rješenja ne bi našlo opravdanje u jezičkom tumačenju odredbe VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. Sud zaključuje da je nadležan za ispitivanje ustavnosti pobijanog rješenja u pogledu eventualne povrede apelantovih prava.

37. Kantonalno tužilaštvo Sarajevo podnijelo je zahtjev za otvaranje istrage istražnom sudiji Kantonalnog suda u Sarajevu zbog osnovane sumnje da je, između ostalih, Ante Jelavić izvršio krivično djelo Ugrožavanja teritorijalne cjeline iz člana 1 KZ FBiH i djelo podrivanja vojne i odbrambene moći iz člana 144. KZ FBiH. Inkriminirane radnje, koje se podvode pod ove članove KZ FBiH su:

- organiziranje i održavanje II sjednice Hrvatskog narodnog sabora,

- sačinjavanje nacrta odluke o uspostavi međužupanijskog-međuopćinskog vijeća u okviru koje se uspostavlja Privremena hrvatska samouprava u Bosni i Hercegovini na teritoriji - općinama sa većinskim hrvatskim stanovništvom.

- donošenje odluke, broj 1-02-01-11/01 o funkcioniranju hrvatske vojne sastavnice (HVO) u prijelaznom periodu, kojom se detaljnije regulira funkcioniranje hrvatske vojske.

38. U zahtjevu za otvaranje istrage protiv gosp. Jelavića stoji da su radnje izvršene u Mostaru. Istražni sudija u svom rješenju ne osporava tvrdnju da su radnje izvršene u Mostaru. Prema tome, nema sumnje da se mjesto izvršenja može smatrati Mostar, što je nezaobilazno za utvrđivanje nadležnosti suda u istražnom postupku prema članu 22. stav 1. ZKP. U pogledu navoda kantonalnog tužilaštva i Kantonalnog suda u Sarajevu da su posljedice nastale na cijeloj teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je mišljenja da je to stvar dokaznog postupka, pa se, u konkretnom slučaju i u ovoj fazi postupka, o tome ne može zauzeti definitivan stav. S druge strane sam Ustavni sud je nenadležan za utvrđivanje činjeničnog stanja relevantnog za odlučivanje pred nižestepenim sudovima.

39. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da se Vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu, u svom rješenju od 18. decembra 2001. godine, uopće nije upustilo u razmatranje odredbi ZKP, na koje apelant ukazuje u svojoj žalbi. Vijeće se samo poziva na odluku Visokog predstavnika od 26. aprila 2001. godine. Svaki sud je po zakonu obavezan da po službenoj dužnosti pazi i odlučuje o svojoj mjesnoj nadležnosti. To je decidno navedeno u čl. 20. i 32. ZKP. Znači, uvodeći ovakvu zakonsku odredbu, interes zakonodavca je izrazito jak u smislu da se svakom građaninu sudi pred nadležnim sudom. Nesuočavanje sa apelantovim žalbama o mjesnoj nenadležnosti suda predstavlja dodatnu povredu člana 6. Evropske konvencije.

40. Kao što je već navedeno, odluka Visokog predstavnika se smatra zakonom Federacije Bosne i Hercegovine. Ovom odlukom derogirane su dotične odredbe Zakona o krivičnom postupku kojima je mnogo iscrpnije riješeno pitanje mjesne nadležnosti u pogledu inkriminiranih radnji. Sužavanje zakonskih prava u demokratskom društvu mogu uslijediti izmjenom zakona ili na drugi legitiman način. Takvu legitimaciju ima, bez sumnje, i Visoki predstavnik. U tom smislu Ustavni sud se poziva na svoju dosadašnju sudsku praksu iz ustavno-pravnih predmeta U 9/00, 16/00 i 25/00. Znači Visoki predstavnik ima suvereno polje odlučivanja u ovom smislu.

41. Ipak, Visoki predstavnik je, miješajući se u pravni sistem Bosne i Hercegovine na osnovu funkcionalnog dualiteta, obavezan da poštuje Ustav Bosne i Hercegovine i ustavne principe Bosne i Hercegovine. Akti Visokog predstavnika moraju imati pozitivan odraz na princip demokracije, pravne države i na garante pravičnog postupka. U konkretnom slučaju, odluka Visokog predstavnika nema obrazloženje koje bi opravdalo opći interes sužavanja prava, koja su ponuđena Zakonom o krivičnom postupku. Iz same odluke nisu jasni razlozi zašto su derogirane odredbe ovoga zakona u pogledu događaja iz njenog stava 1. Odluka ima čisto oktroirani karakter, što je protivno principu demokracije i pravne države, reguliranog u članu 112. Ustava Bosne i Hercegovine.

42. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu, broj KV-645/01 od 18. 12. 2001. godine, nepravilno zasnovao svoju mjesnu nadležnost, pa je došlo do povrede člana 6. Evropske konvencije.

43. U skladu sa članom lV/4. Ustava, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da Kantonalni sud u Sarajevu, svojim rješenjem, broj KV-645od 18. decembra 2001. godine, je povrijedio apelantovo pravo iz člana 6. Evropske konvencije.

Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije prof dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko. U 13/02 Sarajevo 10. maja 2002.

Odluka o meritumu u predmetu U-13/02 (A. J.) | Sudska praksa | Aktio