Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2000/06 (S. C.)

Odluka donesena 12. 06. 2008.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2000/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP 2000/06, rješavajući apelaciju Sejfe Cerovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sejfe Cerovca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-187/05 od 23. marta 2006. godine, i Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1200/03 od 22. septembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sejfo Cerovac (u daljnjem tekstu: apelant)iz Doboja, koga zastupa Zijad Mehmedagić, advokat iz Doboja, podnio je, 12. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-187/05 od 23. marta 2006. godine, i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1200/03 od 22. septembra 2004.

2. ABS Banka d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) pokrenula je sudski postupak protiv apelanta tužbom radi isplate duga. Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Presudu, broj P-620/01 od 2. decembra 2002. godine, kojom je odbio, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja da mu apelant isplati iznos od 25.000 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 1998. godine do isplate. U obrazloženju presude je navedeno da je sud utvrdio da je Ugovor o kreditu zaključen između Kreditne banke Tuzla i apelanta, 4. septembra 1997. godine, a Anex ugovora, 27. novembra 1997. godine. Predmet ugovora je bila kratkoročna devizna pozajmica, a da je Anexom ugovora regulisano da se tačka 3. Ugovora mijenja tako što će se otplata vršiti u jednakim mjesečnim anuitetima, s tim što prvi anuitet dospjeva u roku od 60 dana od dana isplate kredita. Sud je primjenom odredbe člana 372. Zakona o obligacionim odnosima utvrdio da je posljednji anuitet dospio za naplatu 3. marta 1998. godine, a tužba je podnijeta 29. marta 2001. godine, te je usvojio prigovor zastare apelanta i odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu. Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu, broj Gž-1200/03 od 22. septembra 2004. godine, kojom je žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je uvažio zahtjev tužitelja i obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 25.000 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 6. marta 1998. godine do isplate. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u pogledu zastare prvostepni sud zanemario činjenicu da samo pravo iz koga proističu anuiteti kao povremena potraživanja, po odredbi člana 373. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, zastarjeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanje. Kako je u konkretnom slučaju najstariji neplaćeni anuitet dospio 5. decembra 1997. godine, a tužba podbnijeta 29. marta 2001. godine, dakle prije isteka roka od pet godina, pogotovo imajući u vidu činjenicu da apelant nije ništa platio, tužitelj ima pravo zahtjevati isplatu cjelokupnog kredita. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud prilikom ocjene zastare zanemario jako važnu činjenicu da je nad Kreditnom bankom d.d. Tuzla otvoren stečajni postupak, 22. juna 2000. godine, pa je prvostepni sud propustio cijeniti odredbe člana 67. stav 2. u vezi sa članom 55. stav 1. Zakona o stečaju i likvidaciji („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 23/98) po kojim kao pravna posljedica otvaranja stečajnog postupka ne teče zastarjelost potraživanja stečajnog dužnika prema njegovim dužnicima godinu dana od dana otvaranja stečajnog postupka.

4. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju. Vrhovni sud donio je Presudu, broj Rev-187/05 od 23. marta 2006. godine, kojom se revizija odbija. Prema stavu Vrhovnog suda Kantonalni sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalne propise, i to odredbe čl. 372. i 373. Zakona o obligacionim odnosima i člana 67. stav 2. Zakona o stečaju i likvidaciji, zbog čega je odbio reviziju. Revizioni prigovor da se član 67. stav 2. odnosno prekid zastare ne može odnositi na tužitelja, već samo na njegovog prednika, Kreditnu banku d.d. Tuzla, Vrhovni sud je odbio kao neosnovan.

5. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeo njegovo pravo na fer postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Povredu navedenih ustavnih prava apelant vidi u tome što su Kantonalni i Vrhovni sud, navodno, proizvoljno primjenili relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je Kantonani sud, a čiju odluku je potvrdio i Vrhovni sud, u konkretnom slučaju proizvoljno primjenio opšti zastarni rok od pet godina, umjesto da je primjenio rok zastare od tri godine koji važi i za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuje glavnica i kamate. Apelant smatra je da sud proizvoljno tumačio odredbe Zakona o obligacionim odnosima.

9. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja iprimjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

10. Ustavni sud podsjeća da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama kojom je okončan predmetni postupak ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ). S tim u vezi Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu, primjenom odredbe člana 373. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, koja propisuje da samo pravo iz kojeg proističu povremena potraživanja zastarjeva u roku od pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja. Takođe, Kantonalni sud je utvrdio da je nad Kreditnom bankom d.d. Tuzla bio otvoren stečajni postupak 22. juna 2000. godine, u kojem postupku je tužitelj kupio navedenu banku, pa je stoga primjenom člana 67. stav 2. u vezi sa članom 55. Zakona o stečaju i likvidaciji u odnosu na dužnike stečajnog dužnika nastupio prekid zastre potraživanja godinu dana od dana otvaranja stečajnog postupka. Vrhovni sud je našao da je ovakav stav Kantonalnog suda pravilan, a odbio je kao nesnovan prigovor apelanta da se na tužitelja ne može primjeniti odredba člana 67. stav 2. Zakona o stečaju i likvidaciji, već samo na Kreditnu banku d.d. Tuzla. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi nepravično ili proizvoljno primijenjeni na štetu apelanta, a nezadovoljstvo apelanta pobijanim presudama ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije.

11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.

e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U vezi sa navodima apelanta da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud zapaža da apelant samo paušalno navodi povredu tog prava, te da u toku redovnog postupka pred sudom, pa ni uz apelaciju nije dostavio niti jedan dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju tog prava. Naime, apelant je u postupku imao pravo odgovora na tužbu, žalbu, a nakon toga je izjavio reviziju, čime je ostvario pravo da se pred sudom pune jurisdikcije u prvom i drugom stepenu, kao i postuopku o reviziji raspravlja o njegovom pravu. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice konkretnog predmeta i obavezivanje apelanta da ispuni svoju obavezu ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek, zaštićen članom 13. Evropske konvencije.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2000/06 (S. C.) | Sudska praksa | Aktio