Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1204/07 (M.T.)
Odluka donesena 12. 06. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1204/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine, u predmetu broj AP 1204/07, rješavajući apelaciju M.T, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.T. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-
2376/02 od 20. jula 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. M.T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, podnio je 25. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-2376/02 od 20. jula 2005. godine.
2. Rješenjem Vrhovnog suda, broj U-2376/02 od 20. jula 2005. godine, odbačena je kao neuredna tužba apelanta podnesena protiv Instituta za ocjenjivanje radne sposobnosti u oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja u Tuzli (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Centra za socijalni rad Kladanj (u daljnjem tekstu: drugotuženi). Obrazlažući osporeno rješenje Vrhovni sud je naveo da je apelant tužbu podnio 17. novembra 2002. godine, iz koje proizilazi da je nezadovoljan radom prvotuženog i drugotuženog. Međutim, obzirom da apelant u tužbi nije naveo broj i datum konkretnog upravnog akta koji tužbom osporava, naziv tuženog organa koji ga je donio, u kom pravcu i obimu traži poništavanje istog, niti je uz tužbu podnio pobijani akt, shodno članu 23. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 2/98 i 8/00; u daljnjem tekstu: ZUS), to je Vrhovni sud, dopisom, broj U-2376/02 od 21. januara 2003. godine, pozvao apelanta da otkloni nedostatke tužbe, u ostavljenom roku od 10 dana po prijemu dopisa. Kako apelant, po proteku roka ostavljenog za otklanjanje nedostataka u podnesenoj tužbi, nije postupio, iako je dopis lično primio dana 29. januara 2003. godine, to je Vrhovni sud, na osnovu člana 25. stav 2. ZUS, a u vezi sa članom 75. stav 1. ZUS-a, odbacio tužbu kao neurednu.
3. Apelant se nije direktno pozvao na povrede njegovih prava zaštićenim Ustavom Bosne i Hercegovine odnosno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali iz dokumentacije priložene u spisu i iz navoda apelacije proizlazi da ukazuje na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
5. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
6. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, "na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48).
7. U konkretnom slučaju apelant je podnio tužbu Vrhovnom sudu protiv prvotuženog i drugotuženog, međutim, uz tužbu nije dostavio broj i datum konkretnog upravnog akta koji tužbom osporava, naziv tuženog organa koji ga je donio, u kom pravcu i obimu traži poništavanje istog, niti je uz tužbu podnio pobijani akt u originalu, prepisu ili fotokopiji, tako da Vrhovni sud nije meritorno razmatrao njegovu tužbu. Ustavni sud u konkretnom slučaju ne može smatrati konačnim rješenje Vrhovnog suda, broj U-2376/02 od 20. jula 2005. godine, zbog toga što je navedenim rješenjem odbačena tužba apelanta kao neuredna. Dakle, nadležni sud nije meritorno rješavao o pravnom lijeku apelanta, već je samo konstatovao da isti ne ispunjava formalne uslove, obzirom da apelant u ostavljenom roku nije otklonio nedostatke tužbe. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
8. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović