Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1237/07 (M. B.)
Odluka donesena 14. 07. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 3a
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 20
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1237/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 07. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Valerija Galić, potpredsjednica, Miodrag Simović potpredsjednk i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 14. jula 2008. godine, u predmetu broj AP 1237/07, rješavajući apelaciju Milana Bobića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Bobića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-594/04 od 14. februara 2007. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj U-43/02 od 20. septembra 2004. godine, Rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać broj 11/1-31-1294-UP-2/00 od 23. novembra 2000. godine i Rješenja Službe obnove i stambeno-komunalnih poslova Općine Bihać broj 3/36-372-1566/1 od 9. oktobra 2000. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Bobić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Slobodan Brčin, advokat iz Bihaća, podnio je 28. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-594/04 od 14. februara 2007. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-43/02 od 20. septembra 2004. godine, Rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 11/1-31-1294-UP-2/00 od 23. novembra 2000. godine i Rješenja Službe obnove i stambeno-komunalnih poslova Općine Bihać (u daljnjem tekstu: Služba) broj 3/36-372-
1566/1 od 9. oktobra 2000. godine.
2. Rješenjem Službe broj 3/36-372-1566/1 od 9. oktobra 2000. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat stana koji se nalazi u Bihaću, ulica Maršala Tita (Bosanska broj 10), vlasništvo Federalnog ministarstva odbrane. U obrazloženju svog Rješenja Služba je navela da je nakon provedenog postupka utvrđeno da je apelant na dan 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj službi u JNA, da na taj dan nije bio državljanin SR BiH, te da nije imao status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Služba je zaključila da se apelant ne smatra izbjeglim i raseljenim licem u smislu člana 3a. u vezi sa članom 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99 i 43/99) i da nema pravo na povrat predmetnog stana u posjed.
3. Odlučujući o žalbi apelanta protiv Rješenja Službe broj 3/36-372-1566/1 od 9. oktobra 2000. godine, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 11/1-31-1294-UP-2/00 od 23. novembra 2000. godine kojim je apelantova žalba odbijena kao neosnovana.
4. Protiv Rješenja Ministarstva broj 11/1-31-1294-UP-2/00 od 23. novembra 2000. godine apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj U-43/02 od 20. septembra 2004. godine odbacio apelantovu tužbu. U obrazloženju svog rješenja Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 20. stav 2. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 2/98 i 8/00) kojima je propisano da se tužba podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tuzbu. S obzirom da je apelant pobijano rješenje primio 15. decembra 2000. godine, a da je tužbu sudu podnio 27. aprila 2002. godine, sud je naveo da je, u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi, predmetna tužba neblagovremena.
5. Protiv Rješenja Kantonalnog suda broj U-43/02 od 20. septembra 2004. godine apelant je podnio žalbu Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj Už-594/04 od 14. februara 2007. godine odbio apelantovu žalbu.
6. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je Rješenjem broj U-43/02 od 20. septembra 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj Už-594/04 od 14. februara 2007. godine, odbacio apelantovu tužbu kao neblagovremenu u skladu sa odredbama člana 20. stav 2. Zakona o upravnim sporovima. Dakle, pobijanim odlukama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda nije meritorno odlučeno o zahtjevu apelanta za povrat predmetnog stana u posjed, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem tužbe nadležnom sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Potpredsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić