Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1986/06 (I. V.)

Odluka donesena 04. 09. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Dokaz
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • Pravično suđenje - nezavisan sud
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1986/06

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1986/06, rješavajući apelaciju Ivana Vukšića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se apelacija Ivana Vukšića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-264/05 od 18.

aprila 2006. godine i broj Kžk-161/04 od 22. februara 2005. godine kao neosnovana.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ivan Vukšić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Sead Hodžić, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-264/05 od 18. aprila 2006. godine i broj Kžk-161/04 od 22. februara 2005. godine. Apelant je, naknadno, 9. februara 2007. godine podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora «iz razloga što, zbog opterećenosti Ustavnog suda velikim brojem predmeta, meritorna odluka povodom apelacije vjerovatno neće biti donesena uskoro».

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, te učesnika u postupku, Federalnog tužilaštva FBiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 25. jula 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 14. augusta, a Tužilaštvo 15. augusta 2006. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 21. maja 2008. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na slijedeći način.

6. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-98/03 od 29. marta 2004. godine apelant je oslobođen od optužbe da je izvršio krivično djelo uzimanja talaca iz člana 200. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Nakon provedenog postupka Kantonalni sud je zaključio da optužba nije uspjela dokazati da je apelant kritičnog dana u prostorijama banke bilo koga «zatvorio, držao zatvorenog ili mu na drugi način oduzeo ili ograničio slobodu kretanja, ili ga držao i prijetio da će ga ubiti, povrijediti ili nadalje zadržavati kao taoca, s ciljem da se primora Federacija BiH da nešto učini ili ne učini, kao izričiti ili prešutni uvjet za oslobađanje talaca, a što su bitna obilježja krivičnog djela uzimanja talaca iz člana 200. stav 1. KZFBiH». Također, Kantonalni sud je zaključio da optužba nije dokazala da je apelant bio u bilo kakvoj vezi s trojicom pregovarača koji su se izdvojili iz mase okupljenih građana, odnosno s licem pod imenom «Brko», tj., da je s njima zajedno djelovao, bilo kao saučesnik ili pomagač, što je, kako sud navodi, «teza optužnice, iako to nije izričito navedeno u optužnici».

7. Rješenjem Vrhovnog suda broj Kž-161/04 od 24. novembra 2004. godine ukinuta je navedena prvostepena presuda i određeno je održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. U obrazloženju ovog rješenja navedeno je da je Kantonalni sud, nakon što je dokaze koje je izveo ocijenio uvjerljivim i vjerodostojnim, izveo zaključak o tome da optužba nije dokazala da je apelant izvršitelj krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Vrhovni sud je smatrao da je razlog tome to što je sud cijenio radnje optuženog i njegovo ponašanje kao posebnu sekvencu, izdvojenu od ostalih događaja i radnji drugih aktera koji su u događaju učestvovali, te da je selektivno cijenio iskaze svjedoka Jasmina Lele i Muhameda Mujića, koji su bili zatočeni, «uzimajući u obzir samo ono što svjedoci nisu potvrdili ili pak ono što su potvrdili, a sud ne prihvata vjerodostojnim dio tvrdnji».

8. Presudom Vrhovnog suda broj Kžk-161/04 od 22. februara 2005. godine, koja je potvrđena osporenom Presudom Apelacionog vijeća Vrhovnog suda (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj Kž-264/05 od 18. aprila 2006. godine, apelant je proglašen krivim za krivično djelo uzimanje talaca iz člana 200. stav 1. u vezi sa članom 33. KZFBiH, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. Na glavnom pretresu pred Vrhovnim sudom, održanom 15. februara 2005. godine, Tužilaštvo je djelimično izmijenilo optužnicu i optuženom stavilo na teret krivično djelo iz člana 200. stav 1. u vezi sa članom 33. KZFBiH. Vrhovni sud je, uz saglasnost strana u postupku, na glavnom pretresu izveo dokaze koji su već izvedeni u prvostepenom postupku i to čitanjem odbrane optuženog, iskaza svjedoka optužbe i svjedoka odbrane, izveo i druge dokaze kao i nove dokaze koje je odbrana predložila. Apelant je prigovorio izmjeni optužnice, navodeći da je to suprotno članu 290. ZKP, jer činjenično stanje nije promijenjeno u odnosu na ono koje je dato u opisu optužnice prema kojoj se postupak vodi, te da je optužba izmijenjena u pogledu elemenata djela tako da se bitno mijenjaju inkriminirane radnje. Razmatrajući ovaj apelantov prigovor, Vrhovni sud je obrazložio da se prema članu 332. ZKPFBiH odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku primjenjuju i na pretres pred vijećem Apelacionog odjeljenja. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je članom 290. ZKPFBiH propisano da tužitelj može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu ako ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici. U takvom slučaju, kako obrazlaže Vrhovni sud, radi se o istom prošlom događaju, pa se u optužnici moraju slijediti osnovni elementi događaja, jer je «tužitelju dopušteno da izmjenu vrši u granicama genusno istog djela, ali tužitelj ima pravo da optužnicu izmijeni i novom subjektivnom ocjenom objektivnih činjenica ako se činjenično stanje i nije stvarno promijenilo». Također, Vrhovni sud je naveo da je dopušteno i usaglašavanje opisa optužnice sa novim pojedinostima ako se tu radi o izmjenama koje ne mijenjaju suštinu optuženja.

9. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je razlika između izmijenjene i prvobitne optužnice u tome što je u izmijenjenoj optužnici dodano da su taoci uzeti s ciljem da se Federacija BiH prinudi da vrati izuzetu dokumentaciju. Vrhovni sud je zaključio da se kod ovakve izmjene ne radi o bitnom mijenjanju inkriminiranih radnji da bi to dovelo do optuženja za drugo krivično djelo, što bi zahtijevalo pokretanje novog postupka, već se radi o «istom genusnom djelu – djelu uzimanja talaca iz člana 200. KZFBiH», s tim što je izmijenjenom optužnicom djelo kvalificirano i prema članu 33. KZFBiH kao pomaganje. Zbog toga je Vrhovni sud zaključio da izmijenjena optužnica «ne iskače iz okvira opisa djela iz optužnice», te da se ne može prihvatiti apelantov prigovor da je optužnica izmijenjena suprotno odredbi člana 290. ZKPFBiH.

10. Također, Vrhovni sud je naveo da nije prihvatio prigovor kojim je apelant osporio krivično djelo. Naime, apelant je istakao da krivično djelo iz člana 200. KZFBiH, koje mu je bilo stavljeno na teret, nije bilo propisano krivičnim zakonom u vrijeme izvršenja djela, već tek u KZFBiH iz 2003. godine kao i da se inkriminirane radnje iz optužnice ne mogu podvesti ni pod odredbu člana 170. ranijeg KZFBiH, jer je u toj odredbi kao pasivni subjekt predviđena strana država i međunarodna zajednica, a ne država BiH. Obrazlažući zašto je odbio ovaj prigovor, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 170. ranijeg KZFBiH bilo predviđeno krivično djelo otmice u kojem je kao cilj definirano prisiljavanje neke države ili međunarodne zajednice da nešto učini ili ne učini kao uvjet za oslobađanje talaca. Vrhovni sud je ukazao da iz ove zakonske definicije ne proizlazi ono što apelant tvrdi, a to je da se sankcionira samo počiniteljevo protivpravno ponašanje koje je usmjereno isključivo na neku stranu državu, već na «neku državu» uopće, pa, dakle, i BiH koja je, također, država. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je novim KZFBiH za ovo djelo propisana blaža kazna (jedna do 10 godina zatvora), zbog čega je novi zakon za počinitelja povoljniji, pa je u smislu člana 5. stav 2. KZFBiH primjena blažeg zakona obavezna. Zbog toga je Vrhovni sud zaključio da je optužnica ispravno pravno kvalificirala apelantove radnje, te da je ovaj apelantov prigovor neosnovan.

11. Također, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 200. KZFBiH iz 2003. godine propisano krivično djelo uzimanja talaca sa istim bitnim obilježjima samog djela kao i u ranijem KZ, s tim što je u novom zakonu kao pasivni subjekt određena Federacija BiH, koja je državni entitet, zbog čega se, u suštini, radi o istom djelu. Naime, Vrhovni sud je naveo da je FBiH državni entitet koji funkcionira putem organa vlasti, a pojedinci koji rade u tim organima su predstavnici FBiH kada nastupaju u granicama službenih ovlaštenja i obaveza, te uživaju krivičnopravnu zaštitu predviđenu članom 200. KZFBiH. Slijedom ovoga, Vrhovni sud je zaključio da je irelevantno prema kojem organu vlasti FBiH je djelo učinjeno, već je dovoljno da je učinjeno prema jednom od njih. U konkretnom slučaju, kako navodi Vrhovni sud, taoci su bili dužnosnici Federalnog MUP-a, djelo je učinjeno s ciljem da se prisile policijske strukture FBiH da vrate izuzetu dokumentaciju, a ovaj zahtjev otmičara je prenesen pretpostavljenima zatočenih dužnosnika, što znači da je od FBiH traženo da nešto učini da bi taoci bili pušteni. Zbog toga je Vrhovni sud zaključio da je nevažno da li su predsjednik ili zamjenik predsjednika FBiH bili upoznati sa zahtjevom otmičara, pa je odbijen apelantov prijedlog da se kao svjedoci saslušaju lica koja su tada obavljala navedene funkcije.

12. Vrhovni sud je utvrdio da je nesporno da je, prema nalogu Visokog predstavnika za BiH, 6. aprila 2001. godine u Grudama izuzeta dokumentacija Hercegovačke banke uz učešće SFOR-a, IPTF-a i MSU-a u koordinaciji s pripadnicima Federalnog MUP-a i Finansijske policije FBiH. Ovu akciju je pratila masa građana koja je protestirala zbog odnošenja dokumentacije, a jedna grupa lica, predvođena licem pod imenom «Brko», izdvojila se iz mase i ušla u prostorije banke predstavljajući se kao pregovarači. Ova grupa je zatim zatočila predstavnike Ureda Visokog predstavnika za BiH, predstavnika IPTF-a, pripadnika Finansijske policije, Mirsada Šrndića, američkog državljanina neutvrđenog identiteta, grupu karabinjera iz sastava SFOR-a, te dvojicu inspektora Federalnog MUP-a, Jasmina Lelu i Muhameda Mujića. Posljednju dvojicu i predstavnika Finansijske policije, Mirsada Šrndića, isto lice je oko 16:00 sati odvelo u posebnu prostoriju, nakon čega im je saopćeno da su zatočenici dok se izuzeta dokumentacija ne vrati, pod prijetnjom da će u suprotnom svakih nekoliko minuta po jedan talac biti strijeljan. «Brko» im je tada dao i prazan papir zahtijevajući da upišu svoje podatke, uključujući i gdje su zaposleni.

13. Dalje, Vrhovni sud je zaključio da je nesporno utvrđeno da je apelant lice koje je u poslijepodnevnim satima ušlo u prostorije banke u kojima su bili zatočeni Lelo, Mujić i Šrndić, da je s njima stupio u kontakt i da je Leli i Mujiću dao pripremljen tekst zahtijevajući da sadržaj tog teksta pročitaju pred kamerama, što su oni i učinili. Sud je, također, utvrdio da su zatočenici pušteni oko 00:30 sati, nakon što je vraćena izuzeta dokumentacija.

14. Vrhovni sud je u navedenoj drugostepenoj presudi detaljno obrazložio zbog čega nije prihvatio apelantove navode da on uopće nije ni ušao u zgradu banke u kojoj su držani taoci, jer je zaključio da dokazi pokazuju upravo suprotno. Naime, nakon detaljne analize provedenih dokaza, Vrhovni sud je zaključio da je nesporno utvrđeno da je upravo apelant lice koje je obavilo razgovor sa taocima i koje je tražilo da oni pročitaju izjave pred kamerom. Vrhovni sud je naveo da taoci nisu tada znali o kome se radi, ali da su apelanta prepoznali kad se pojavio na televiziji povodom njegovog imenovanja na funkciju u FOSS-u i kad je saopćeno njegovo ime, o čemu su obavijestili pretpostavljene. Također, ova dva svjedoka su i na pretresu pred prvostepenim sudom prepoznali apelanta bez ikakve sumnje, a samo jedan svjedok nije bio u potpunosti siguran radi li se o istom čovjeku zbog proteka vremena, iako je tvrdio da apelant «ima sličnost s licem iz banke». Međutim, Vrhovni sud je zaključio da su iskazi svjedoka Lele i Mujića vjerodostojni, naročito dovodeći ih u vezu sa iskazom svjedoka Ivana Duspare koji je izjavio da mu je apelant, kojem je bio nadređen, oko ponoći došao u ured i saopćio mu da je bio u banci u Grudama i da je dokumentacija vraćena, a pokazao mu je i kasetu, govoreći da je tu snimak kako «jedan federalac daje izjavu koju je [apelant] pripremio». Dalje, Vrhovni sud je cijenio i dijelove iskaza svjedoka Lele i Mujića koji se odnose na moment prepoznavanja, odnosno njihovog viđenja apelanta na televiziji. Vrhovni sud je istakao da se ovi svjedoci nisu izjašnjavali o vremenu kad se apelant pojavio na televiziji, već su to vezali za njegovo imenovanje na funkciju u FOSS-u, te da se ne može govoriti da je njihova ovakva izjava na bilo koji način neuvjerljiva.

15. Vrhovni sud je, također, detaljno obrazložio i zbog čega nije vjerovao iskazima dvaju svjedoka odbrane koji su tvrdili da apelant nije kritičnog dana uopće ušao u zgradu banke. Naime, Vrhovni sud je ove iskaze ocijenio usmjerenim isključivo na pomaganje apelantu da izbjegne krivičnu odgovornost, jer su svjedoci i prijatelji i apelantove radne kolege. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je apelant u kritično vrijeme bio zamjenik načelnika policije u Grudama, tako da nije bio nepoznat mještanima Gruda, zbog čega je svjedočenje da mu upravo ti građani nisu dopustili da uđe u banku za Vrhovni sud neuvjerljivo. Osim toga, svjedoci Lelo i Mujić su svjedočili da je masa koja je bila okupljena pred bankom utihnula kad god se lice koje je zahtijevalo da pročitaju izjavu pred kamerom pojavilo na prozoru, što je govorilo o autoritetu koji je to lice uživalo kod građana. Vrhovni sud nije smatrao relevantnim ni neke druge dokaze koje je apelant ponudio, tačnije odluku Visokog predstavnika za BiH o smjeni jednog broja funkcionera i zapisnik sa sjednice stručnog kolegija Federalnog MUP-a od 30. marta 2004. godine, jer, prema ocjeni Vrhovnog suda, ti dokazi nisu takvi da bi doveli u pitanje vjerodostojnost iskaza Ivana Duspare (kojeg je smijenio Visoki predstavnik), ili koji bi se odnosili na činjenice koje je sud bio obavezan utvrđivati u toku postupka. Također, Vrhovni sud je istakao i da odluka o apelantovom imenovanju na mjesto zamjenika direktora FOSS-a, iz koje se vidi da je on na ovu funkciju postavljen 1. jula 2002. godine, «ne afirmira odbranu [apelanta] kojom odriče izvršenje djela niti dovodi u pitanje dokaze optužbe kako je to odbrana utvrdila».

16. Dalje, Vrhovni sud je iz svih provedenih dokaza zaključio da je nesumnjivo dokazano da je apelant bio povezan sa izvršiteljima krivičnog djela uzimanja talaca, naročito zato što je utvrđeno da je apelant lice koje je u večernjim satima došlo u posebnu prostoriju u koju su bili izdvojeni taoci, uzeo od njih iskaze koje su svjedoci okarakterizirali «profesionalnim intervjuom», te što je imao sve njihove podatke, a imao je i list papira na kojem su svjedoci napisali lične i profesionalne podatke kako je to od njih tražilo lice koje ih je i zatočilo i odazivalo se na ime «Brko» koji je te papire bio iznio iz prostorije prije nego što je apelant ušao u prostoriju. Dalje, svjedoci koji su bili zatočeni, svjedočili su da se apelant s prozora obratio masi okupljenoj pred bankom obećavajući da će im taoce predati, a da je taocima tvrdio «da je to samo fol». Također, apelant je taocima rekao da dolazi iz Mostara, da su tamo njihove kolege već pretučene, te da će ih «ovaj put pustiti i zaprijetio da više ne smiju dolaziti na ova područja». Vrhovni sud je zaključio da ovakvi dokazi nesumnjivo ukazuju da je apelant bio povezan sa izvršiteljima djela, te da način na koji je apelant djelovao i okolnosti u kojima je preduzeo radnje pomaganja nesumnjivo pokazuju njegovu jasnu namjeru da pomogne u izvršenju krivičnog djela uzimanja talaca. Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je apelantovo ponašanje ocijenio kao krivično djelo iz člana 200. stav 1. u vezi sa članom 33. KZBiH, pa mu je izrekao kaznu od osam mjeseci zatvora.

17. Odlučujući povodom žalbi tužitelja i apelanta protiv drugostepene presude, Apelaciono vijeće je osporenom Presudom broj Kž-264/05 od 18. aprila 2006. godine obje žalbe odbilo i u cijelosti potvrdilo drugostepenu presudu. Apelaciono vijeće je detaljno obrazložilo svoj zaključak da drugostepenom presudom nije prekoračena optužba i da optužnica nije neovlašteno i nezakonito izmijenjena, naročito zato što je apelantu na teret stavljeno isto krivično djelo, ali u pomaganju, tako «da izmjena činjeničnog opisa djela u optužnici ne predstavlja radikalnu izmjenu niti podizanje nove optužnice, a niti je to otežalo [apelantov] procesni položaj». Dalje, Apelaciono vijeće je ukazalo da drugostepeni sud nije ništa mijenjao niti dodavao takvom činjeničnom opisu, već postoji podudarnost izmijenjene optužbe i drugostepene presude. Apelaciono vijeće je, stoga, zaključilo da optužnica nije u osnovi bitno izmijenjena, da je ostalo isto krivično djelo ali u blažem obliku saučesništva «koje je preciznije postavljeno», što je dopušteno u skladu s odredbom člana 290.

ZKPFBiH.

18. Apelaciono vijeće je, također, zaključilo da je drugostepeni sud pažljivo obrazložio svoj zaključak o apelantovoj krivici, te da je u pogledu svake odlučne činjenice naveo valjane razloge prihvatanja, odnosno neprihvatanja određenih činjenica. Također, Apelaciono vijeće nije prihvatilo ni apelantove navode da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje time što drugostepeni sud nije prihvatio kao relevantan dokaz zapisnik kolegija Federalnog MUP-a od 30. marta 2004. godine. Naime, Apelaciono vijeće je obrazložilo da se u tom slučaju ne radi o dokazu takvog značaja koji bi eliminirao zaključke do kojih je drugostepeni sud došao na osnovu drugih provedenih dokaza. Osim toga, Apelaciono vijeće je zaključilo da u tom zapisniku nema ništa što bi ukazalo da je prekršen princip nezavisnosti i nepristranosti suda na koji se apelant pozvao, te da taj zapisnik nema «onaj značaj kakav se nastoji dati u žalbi, jer se drugostepena presuda zasniva na dokazima izvedenim pred prvostepenim, odnosno drugostepenim sudom». Osim toga, apelantu je data mogućnost izjašnjenja o svakom izvedenom dokazu, pa je Apelaciono vijeće zaključilo da ne postoji ni povreda zakonitosti dokaza iz člana 11. ZKPFBiH.

19. Apelaciono vijeće je u cijelosti prihvatilo kao zadovoljavajuće i obrazloženje drugostepenog suda koje se odnosilo na zaključak da nije moguće prihvatiti apelantovu odbranu u odnosu na njegovu tvrdnju da je bio spriječen ući u zgradu banke, zaključivši da svi provedeni dokazi nesumnjivo ukazuju na to da je apelant, ne samo ušao u prostorije banke već i da je preduzeo radnje navedene u izreci drugostepene presude, o čemu su dati jasni i detaljni razlozi u drugostepenoj presudi. Apelaciono vijeće je, također, navelo da nije od odlučnog značaja da li je apelant imenovan na funkciju u SNS ili u FOSS, na šta je apelant ukazivao kao na nedosljednost u izjavama svjedoka. Osim toga, Apelaciono vijeće je prihvatilo i zaključak drugostepenog suda o tome da apelantovo prepoznavanje u medijima ne mijenja zaključke u vezi s utvrđenjem odlučnih činjenica u konkretnom slučaju. Također, Apelaciono vijeće je zaključilo da je drugostepeni sud pravilno postupio kad je krivično djelo pravno kvalificirao prema novom KZFBiH, a ne prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela, o čemu je drugostepeni sud također dao detaljne i valjane razloge, koje je prihvatilo i Apelaciono vijeće.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant navodi da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) «u vezi sa članom 5. Evropske konvencije». Nakon detaljnog izlaganja činjeničnog stanja i ponovnog iznošenja svih navoda koje je isticao i u žalbi protiv drugostepene presude, apelant navodi da smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno prije svega zato što je u donošenju osporene drugostepene presude učestvovao sudija o čijoj nepristranosti postoji razumna sumnja. Argumentirajući ovaj navod, apelant navodi da je članica vijeća, Jevrosima Obradović, «samoinicijativno i suprotno odredbi člana 319. stav 3. ZKPFBiH postavila pitanje apelantu da li je nešto preduzeo da dozna ko je [Brko]», zbog čega je odbrana tražila njezino izuzeće, smatrajući da je time ova sutkinja dovela u pitanje svoju nepristranost, dovodeći apelanta u poziciju «da on, a ne policija ili tužitelj utvrdi identitet lica pod nadimkom «Brko». Također, apelant je doveo u pitanje i nezavisnost suda, smatrajući da iz zapisnika kolegija FMUP-a od 30. marta 2004. godine «proizlazi policijsko uplitanje u nezavisnost suda». U tom smislu, apelant naročito ukazuje da je u zapisniku konstatirano nezadovoljstvo direktora Uprave policije oslobađajućom presudom, tako što je zabilježena direktorova izjava da se neće i ne može složiti s takvom presudom, te da će izraziti protest Visokom sudskom i tužilačkom vijeću zato što misli da ima dovoljno dokaza da bi apelant bio osuđen. Apelant smatra da iz ovakve izjave slijedi jasan cilj, a to je direktan utjecaj na sud i njegovu nezavisnost.

21. Dalje, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i zbog izmjene optužnice suprotno članu 290. ZKPFBiH, ponavljajući iste argumente koje je iznio i u žalbi protiv drugostepene presude. Također, kršenje prava na pravično suđenje apelant vidi i u tome što je odbijeno, kako navodi, razmatranje ključnog materijalnog dokaza odbrane, odnosno dokumenta MUP-a do kojeg je odbrana došla naknadno. Apelant, također, smatra da su dokazi odbrane i optužbe različito tretirani i to u korist optužbe, te da su uglavnom zasnovani na iskazima svjedoka Lele i Mujića, te svjedoka Duspare, kojima se «ne može vjerovati zbog niza protivrječnosti [...] na koje je odbrana ukazala u odgovoru na žalbu Kantonalnog tužilaštva» protiv drugostepene presude. Apelant naročito smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu time što mu je onemogućeno da iznese sve dokaze koji idu u njegovu korist, odnosno što sud nije cijenio jedan od dokumenata koji je apelant naknadno dostavio. U tom smislu, apelant navodi da je on na funkciju direktora SNS-a imenovan 31. oktobra 2001. godine, a da su svjedoci Lelo i Mujić izjavili da su čuli vijest o apelantovom imenovanju na TV dnevniku 25. oktobra 2001. godine što navedeni dokument potvrđuje. Vrhovni sud nije uzeo u obzir ovaj dokument niti je pažljivo razmotrio ovo neslaganje u datumima, već je iskaze prihvatio kao vjerodostojne, mada se, prema apelantovom mišljenju, objektivno može dovesti u pitanje način na koji su svjedoci utvrdili apelantov identitet.

22. Apelant je 9. februara 2007. godine podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je tražio da Ustavni sud odloži izvršenje kazne zatvora, obrazlažući ovaj zahtjev samo time što, kako navodi, «zbog opterećenosti Ustavnog suda velikim brojem predmeta meritorna odluka povodom apelacije vjerovatno neće biti donesena uskoro». Također, apelant je naveo da boluje od akutne bubrežne bolesti, bolesti mokraćnih kanala i prostate, te da mu je nakon pravosnažnosti osporene presude, na njegov zahtjev, Općinski sud u Ljubuškom osam puta odložio izvršenje izrečene kazne.

b) Odgovori na apelaciju

23. Vrhovni sud je osporio navode iz apelacije navodeći da osporenim presudama nisu prekršena prava na koja se apelant poziva. Prije svega, Vrhovni sud je naveo da nije postojala razumna sumnja u nepristranost sutkinje koja je učestvovala u radu vijeća, ističući da je Rješenjem Vrhovnog suda broj SU-66/05 od 10. februara 2005. godine odbijen apelantov zahtjev za izuzeće te sutkinje. Vrhovni sud naročito ukazuje da su navodi iz apelacije bili istaknuti na isti način i u žalbi protiv drugostepene odluke, ali i tokom drugostepenog postupka, te da je Vrhovni sud u obje osporene odluke dao odgovor na sve istaknute prigovore. Zbog toga, Vrhovni sud se poziva na obrazloženje obje osporene odluke i smatra da iz razloga navedenih u tim presudama navodi iz apelacije nisu osnovani, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.

24. Tužilaštvo je, također, osporilo navode iz apelacije, ističući da su svi apelantovi navodi neosnovani. Tužilaštvo smatra da okolnosti koje apelant navodi u odnosu na sutkinju Jevrosimu Obradović ni na koji način ne dovode u sumnju njezinu nepristranost. U prilog tome, Tužilaštvo navodi da prema članu 319. stav 2. ZKPFBiH vijeće može od stranaka i branitelja koji su prisutni na sjednici zatražiti objašnjenje u vezi sa žalbom i odgovorom na žalbu, što znači da sutkinja nije postupila suprotno zakonu. Što se tiče izmjene optužnice, Tužilaštvo navodi da je na pretresu pred Vrhovnim sudom optužnica izmijenjena u skladu sa članom 290. ZKPFBiH, o čemu je Vrhovni sud u obje osporene odluke dao valjana obrazloženja. Tužilaštvo smatra nelogičnim apelantov stav da Federalno tužilaštvo, kao hijerarhijski viši organ, ne može izmijeniti optužnicu koju je podiglo Kantonalno tužilaštvo. Također, Tužilaštvo smatra da je apelant bio ravnopravno tretiran tokom cijelog postupka kao i da osporene presude sadrže valjane razloge, odnosno da nisu očigledno proizvoljne, kako to apelant tvrdi. Stoga, Tužilaštvo predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.

V. Relevantni propisi

25. U Krivičnom zakonu FBiH («Službene novine FBiH» broj 43/98) relevantne odredbe glase:

Uzimanje talaca Član 170.

(1) Ko izvrši otmicu nekog lica i prijeti da će ga ubiti, povrijediti ili zadržati kao taoca u namjeri da prinudi neku državu ili međunarodnu organizaciju da nešto učini ili ne učini kao izričiti ili prešutni uvjet za oslobođenje taoca, kaznit će se zatvorom najmanje jednu godinu.

26. U Krivičnom zakonu FBiH («Službene novine FBiH» broj 36/03) relevantne odredbe glase:

Član 5.

[...] (2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela zakon jednom ili više puta izmijeni, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.

Član 33.

(1) Ko drugom s umišljajem pomogne u učinjenju krivičnog djela, kaznit će se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.

(2) Kao pomaganje u učinjenju krivičnog djela smatra se naročito: davanje savjeta ili uputstava kako da se učini krivično djelo, stavljanje na raspolaganje učinitelju sredstava za učinjenje krivičnog djela, uklanjanje prepreka za učinjenje krivičnog djela, te unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinitelja, sredstava kojima je krivično djelo učinjeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom. Uzimanje talaca Član 200.

(1) Ko drugog zatvori, drži zatvorena ili mu na drugi način oduzme ili ograniči slobodu kretanja, ili ga drži i prijeti da će ga ubiti, ozlijediti ili nadalje zadržavati kao taoca, s ciljem da primora Federaciju da što učini ili ne učini, kao izričiti ili prešutni uvjet za oslobađanja taoca, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do 10 godina.

27. U Zakonu o krivičnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 35/03, 37/03, 56/03 i 78/04) relevantne odredbe glase:

Član 16.

Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 39.

Sudija ne može obavljati sudijsku dužnost:

[...] ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristranost. Član 290.

Ako tužitelj ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se činjenično stanje izneseno u optužnici izmijenilo, on može na glavnoj raspravi izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavna se rasprava može odgoditi. U ovom se slučaju optužnica ne potvrđuje. Član 295.

(1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmetom optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnoj raspravi izmijenjenoj optužnici. [...] Član 296.

[...] (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 319.

[...] (3) [...] Vijeće može od stranaka i branitelja koji su prisutni na sjednici zatražiti potrebno objašnjenje u vezi sa žalbom i odgovorom na žalbu. [...] Član 332.

(1) Odredbe koje se odnose na glavnu raspravu u prvostepenom postupku smisleno se primjenjuju i na raspravu pred vijećem žalbenog odjeljenja.

VI. Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž- 264/05 od 18. aprila 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. maja 2006. godine, a apelacija je podnesena 11. jula 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

32. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

[...]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti sa čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi malodobnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde.

35. Ustavni sud zapaža da se osnovni apelantovi prigovori odnose na navodnu povredu principa nepristranosti i nezavisnosti suda, zatim na navodno nezakonitu izmjenu optužnice, te na navodnu povredu principa ravnopravnosti strana u postupku, odnosno pitanje prihvatanja i ocjene dokaza.

36. U vezi s navodima o povredi principa nepristranosti suda, Ustavni sud, prije svega, ističe da je postojanje procedure za osiguravanje nepristranosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim slučajevima, relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje zakonodavčevo nastojanje da otkloni razumnu sumnju u nepristranost sudija ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristranost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. U skladu sa navedenim, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudija može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristranost može dovesti u sumnju (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27).

37. U konkretnom slučaju, pravila u vezi sa izuzećem sudija regulirana su u članu 39. ZKPFBiH. Dakle, relevantni zakon propisuje pravila kojima se žele ukloniti uzroci koji bi mogli rezultirati razumnom sumnjom u nepristranost suda, odnosno sudije u pojedinačnim predmetima. Međutim, kako je u praksi Evropskog suda naglašeno, nije zadatak Evropskog suda, pa dakle ni Ustavnog suda, da ta pravila ili praksu ispituju in abstracto, već da ispitaju da li način na koji su ta pravila primijenjena prema apelantu ili na koji su imala utjecaja na ishod postupka prema apelantu pokreće pitanje kršenja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, serija A, broj 255, stav 27).

38. Prema dobro utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristranosti se, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom testu, što znači utvrditi postoje li lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu, te prema objektivnom testu, što znači utvrditi da li je sud, između ostalog i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi sa njegovom nepristranošću (vidi već citiranu odluku Mežnarić, stav 29; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine). Što se tiče subjektivnog testa, sudijina lična nepristranost se mora pretpostaviti, sve dok se suprotno ne dokaže (vidi Evropski sud, Wettstein protiv Švicarske, presuda od 21. decembra 2000. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2000-XII, stav 43).

39. Što se tiče objektivne nepristranosti, mora se utvrditi mogu li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristranost. Međutim, pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristran, apelantovo stanovište jeste važno, ali nije odlučujuće. Ono što je odlučujuće je da li se takva bojazan može objektivno opravdati (vidi već citiranu odluku Mežnarić, stav 31). U vezi s ovim, čak i utisak koji sud ostavlja u javnosti je od određene važnosti, odnosno «pravda se ne treba samo provesti, već se mora i vidjeti da se ona provodi» (vidi Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu.

40. U konkretnom slučaju, apelant smatra da je sud bio pristran zato što je sutkinja Jevrosima Obradović, kao članica drugostepenog vijeća, postavila apelantu direktno pitanje o tome da li je preduzeo nešto kako bi saznao ko je lice pod nadimkom «Brko». Ustavni sud zapaža da ovaj apelantov argument ni na koji način ne dovodi u sumnju nepristranost suda, pa čak ni utisak o nepristranosti, budući da je članica vijeća postavila pitanje apelantu kao optuženom radi određenih pojašnjenja. Naročito, Ustavni sud ne može zaključiti da je članica vijeća postavila pitanje apelantu suprotno članu 319. stav 3. ZKPFBiH, tim prije što ta odredba upravo propisuje da vijeće može od stranaka i branitelja koji su prisutni na sjednici zatražiti potrebno objašnjenje u vezi sa žalbom i odgovorom na žalbu. Osim toga, apelant je imao i koristio mogućnost da zahtijeva sutkinjino izuzeće, pa je njegov zahtjev odbijen jer nije dokazao da postavljanje pitanja apelantu predstavlja razumnu sumnju u nepristranost suda. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je prekršen princip nepristranosti suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. Apelant zasniva prigovor o kršenju principa nezavisnosti suda na činjenici da je u zapisniku sa kolegija FMUP-a od 30. marta 2004. godine zabilježena izjava direktora Uprave policije da je nezadovoljan oslobađajućom presudom i da će izraziti protest Visokom sudskom i tužilačkom vijeću zato što misli «da ima dovoljno dokaza da se [apelant] osudi». U vezi s ovim prigovorom, Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, sud mora biti nezavisan od izvršne vlasti i od stranaka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 16. jula 1971. godine, serija A, broj 13, stav 95). Osim toga, sumnje u vezi s utiskom nezavisnosti moraju biti objektivno opravdane, odnosno moraju se pružiti odgovarajući argumenti i dokazi da postoji legitimna sumnja u nezavisnost suda zbog pritisaka i utjecaja izvršne vlasti. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant takve dokaze i argumente nije pružio. Naime, činjenica da je direktor kolegija FMUP-a izrazio nezadovoljstvo što je apelant prvobitno bio oslobođen od optužbi, te da je naveo da će izraziti i protest Visokom sudskom i tužilačkom vijeću nikako ne dokazuje da je bilo ko iz izvršne vlasti zaista i vršio ili pokušao izvršiti pritisak na sud kako bi se izmijenila oslobađajuća presuda. Apelant u tom smislu ne navodi bilo kakve argumente, osim što ovakvu izjavu datu na internom kolegiju FMUP-a karakterizira prijetnjom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju principa nezavisnosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije paušalni i neosnovani, o čemu su, prema ocjeni Ustavnog suda, i u osporenim presudama dati jasni i dovoljni razlozi.

42. U vezi s apelantovim navodima da je optužnica nezakonito izmijenjena, Ustavni sud zapaža da je apelant prvobitnom optužnicom bio optužen za krivično djelo uzimanja talaca iz člana 200. stav 1. KZBiH. Ova optužnica je izmijenjena pred drugostepenim vijećem Vrhovnog suda tako što je apelantu na teret stavljeno pomaganje u izvršenju ovog istog krivičnog djela. Vrhovni sud je i u drugostepenoj i u trećestepenoj presudi detaljno i pažljivo razmotrio ove apelantove prigovore, pa je zaključio da činjenični opis djela u optužnici nije takav da bi se radilo o podizanju optužnice za neko drugo djelo, niti se na bilo koji način otežao procesni položaj optuženog. Vrhovni sud je, također, detaljno i jasno obrazložio da se u obje optužnice radi o istom krivičnom djelu, da je i prvobitna optužnica sadržavala sva bitna obilježja krivičnog djela uzimanja talaca iz člana 200. KZFBiH, ali da je izmijenjenom optužnicom samo preciznije formulirana obaveza FBiH da nešto učini ili ne učini s ciljem puštanja talaca. Osim toga, Ustavni sud također zapaža da je apelantu izmijenjenom optužnicom na teret stavljen blaži oblik krivičnog djela, odnosno pomaganje u izvršenju ovog krivičnog djela što se nikako ne može tumačiti izmjenom optužnice na apelantovu štetu. Ustavni sud smatra da su o svemu ovome dati dovoljni, detaljni i jasni razlozi u obje osporene presude, te da su neosnovani navodi iz apelacije da je optužnica tako radikalno izmijenjena da bi to predstavljalo podizanje nove optužnice suprotno zakonu.

43. Apelant, također, smatra da mu je prekršen princip ravnopravnosti strana u postupku, budući da Vrhovni sud nije cijenio dokaz koji je, prema njegovom mišljenju, mogao dovesti u pitanje vjerodostojnost iskaza ključnih svjedoka, a tiče se trenutka kad su oni u medijima prepoznali apelanta kao saizvršitelja krivičnog djela. Također, apelant navodi da su osporene presude zasnovane isključivo na iskazima svjedoka Lele, Mujića i Duspare, koji su protivrječni drugim izvedenim dokazima. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se, u suštini, ne radi o tome da apelant nije mogao izvesti neki dokaz što je štetilo njegovoj odbrani, već se radi o tome da apelant osporava zaključke koje je Vrhovni sud izveo iz svih provedenih dokaza, tj. da osporava utvrđeno činjenično stanje.

44. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Ustavni sud posebno naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine).

45. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su ovi navodi apelacije suštinski isti kao i apelantovi žalbeni navodi protiv drugostepene presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su nadzorni organi ustanovljeni Evropskom konvencijom već na početku njezine primjene ukazali da, prema quatrième instance doktrini, ti organi ne mogu predstavljati još jedan žalbeni stepen i biti sudovi «četvrte instance». Isto tako, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, kako je već navedeno, Ustavni sud se u okviru apelacione nadležnosti bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima što je drugačije pitanje od onog koje apelant suštinski postavlja. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud neće iz dokaza koji su provedeni u krivičnom postupku samostalno utvrđivati činjenično stanje, niti će ocjenjivati da li su sudovi u tom postupku pravilno izvukli zaključke iz provedenih dokaza, ali će ispitati da li su standardi prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije bili ispoštovani.

46. U vezi s navedenim, Ustavni sud također ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne (član 296. stav 2. ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već prema principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. U konkretnom slučaju, iz osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da su i drugostepeno i Apelaciono vijeće Vrhovnog suda cijenili dokaz na koji se apelant poziva, jer su o ovim njegovim navodima dali obrazloženje u osporenim presudama. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti apelacione navode da je Vrhovni sud odbio uzeti ovaj dokaz u obzir. Što se tiče ocjene samog dokaza, odnosno momenta kad su svjedoci saznali apelantov identitet kao saizvršitelja krivičnog djela, Ustavni sud neće ulaziti u samostalnu ocjenu tog dokaza, ali ukazuje da su oba vijeća Vrhovnog suda obrazložila u osporenim presudama da su «svjedoci iskazali da su optuženog prepoznali iste godine kada je bila talačka kriza, dakle 2001. godine, pa odlučan značaj ne predstavlja funkcija imenovanja, niti se iz tih razloga može osporiti vjerodostojnost svjedoka».

47. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza svih izvedenih dokaza, već da su i drugostepeno i Apelaciono vijeće Vrhovnog suda u svojim presudama u potpunosti opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant kriv za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Osim toga, svi dokazi su izvedeni na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i posredstvom branitelja. Drugostepeno vijeće je dalo iscrpna obrazloženja o tome zašto je iz ovakve analize izvedenih dokaza došlo do nesumnjivog zaključka da je apelant lice koje je pomoglo u izvršenju krivičnog djela uzimanja talaca na način na koji je u presudi navedeno, a takve stavove je potvrdilo i također vrlo detaljno obrazložilo i Apelaciono vijeće. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je bilo koje procesno pravilo prekršeno na apelantovu štetu, a apelantovo nezadovoljstvo zaključkom suda ne predstavlja samo po sebi kršenje prava na pravično suđenje.

48. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

49. Iako se apelant pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. «u vezi sa članom 5. Evropske konvencije», Ustavni sud zapaža da apelant nije ni na koji način obrazložio svoje pozivanje na član 5. Evropske konvencije, niti iz obrazloženja apelacije proizlazi da se apelant suštinski poziva na bilo koji princip garantiran ovim članom. Stoga, Ustavni sud smatra da apelaciju nije potrebno razmotriti u odnosu na član 5. Evropske konvencije.

50. Ustavni sud je, također, zaključio da nije potrebno posebno odlučivati o zahtjevu za privremenu mjeru, budući da apelant uspješno koristi redovna pravna sredstva koja ima u odnosu na odlaganje izvršenja kazne zatvora, a zahtjev za privremenu mjeru je postavio, kako je naveo, «zbog opterećenosti Ustavnog suda».

VIII. Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada se apelant žali da je osporenim presudama pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, a Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza redovnih sudova bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Osim toga, nema kršenja ni principa nezavisnosti i nepristranosti suda kad apelant nije takve tvrdnje objektivno opravdao i dokazao.

52. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1986/06 (I. V.) | Sudska praksa | Aktio