Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2634/06 (M. M.)
Odluka donesena 17. 09. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2634/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2634-06, rješavajući apelaciju Mehmeda Malića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Malića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj 001-0-Kž-
06-000064 od 12. jula 2006. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi, broj K-115/05 od 17. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Malić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Cazina, podnio je, 12. septembra 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 001-0-Kž-06-000064 od 12. jula 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K-
115/05 od 17. marta 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj K-115/05 od 17. marta 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj 001-0-Kž-06-000064 od 12. jula 2006. godine, apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od osam mjeseci za učinjena krivična djela posredovanja u vršenju prostitucije iz člana 229. stav 2 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», broj 43/98: u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i za krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 339 stav 2 KZ FBiH. Ova krivična djela apelant je izvršio tako što je oštećenu Z. K upotrebom sile i prijetnje prisiljavao da ima spolne odnose sa drugim muškarcima pri tome koristeći drsko i bezobzirno ponašanje čime je, kako se navodi u obrazloženju osporenih presuda, ugrozio spokoj i mir građana.
3. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Osnovni prigovori koje apelant iznosi u apelaciji tiču se navoda apelanta da mu nije sudio nezavisan i nepristrastan sud. Sud je svoje presude zasnovao isključivo, kako navodi apelant, na navodima oštećene koji su u koliziji sami sa sobom i sa izjavama drugih svjedoka, a koji nedvosmisleno ukazuju da osuđeni apelant nije počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Sudovi su u nedostatku bilo kog drugog dokaza koji bi potvrdio navode optužbe zasnovali odluku o krivnji na nepouzdanim i u bitnom na kontradiktornom iskazu oštećene, pravdajući takvo postupanje nejasnim, nelogičnim i neprihvatljivim razlozima. Osim toga, sudovi su osuđujuću presudu zasnovali i na iskazu svjedokinje G. R, čiji iskaz je samo pročitan na glavnom pretresu, obzirom da ista živi u Republici Hrvatskoj. Iskaz ove svjedokinje bi bio veoma bitan da je iznesen na glavnom pretresu. U suštini, apelant svoje prigovore u apelaciji svodi na navod da njegova krivica nije dokazana, na način kako to sud obavezuju odredbe krivično-procesnog zakonodavstva. Konačno, apelant se žali da je predmetni krivični postupak trajao predugo, pa je zbog dužine postupka povređeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant predlaže da se njegova apelacija usvoji i predmet vrati sudu koji će, u ponovnom postupku, donjeti novu odluku.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
6. Osnovni prigovori koje apelant iznosi u apelaciji tiču se njegovih navoda da sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje iz čega je, navodno, proistekla i pogrešna primjena materijalnog prava. Sud je svoje presude zasnovao isključivo, smatra apelant, na navodima oštećene koji su u koliziji sami sa sobom i sa izjavama drugih svjedoka, a koji nedvosmisleno ukazuju da osuđeni apelant nije počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Osim toga, sudovi su osuđujuću presudu zasnovali i na iskazi svjedokinje G. R, čiji iskaz je samo pročitan na glavnom pretresu, obzirom da ista živi u Republici Hrvatskoj. Iskaz ove svjedokinje bi bio veoma bitan da je iznesen na glavnom pretresu. Ovo naročito stoga, kako navodi apelant, kada se ovi navodno sporni izvedeni dokazi povežu sa iskazima nekih svjedoka koji su svjedočili o okolnostima izvršenja krivičnog djela.
7. U vezi navedenog, Ustavni sud se poziva na svoju ustaljenu praksu prema kojoj Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02). Pored toga, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća da nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Pored toga, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
8. Iz dokumentacije koja je dostavljena uz apelaciju i osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi utvrdili vrijeme, mjesto i način izvršenja krivičnih dijela za koje je apelant osuđen. Sud je, izvođenjem predloženih dokaza utvrdio da je apelant izvršio krivična djela koje su mu stavljena na teret. U suštini, osnovni prigovor apelanta je da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice u konkretnom predmetu, zato što su poklonili vjeru dokazima koje je prezentirala oštećena i svjedokinja R.M, koji su navodno sporni. Apelant smatra da je njegovo pravo na pravičan postupakj povrijeđeno činjenicom da je iskaz svjedokinje R.M samo pročitan, umjesto da bude izveden na glavnom pretresu.
9. Ustavni sud zapaža da je dokazivanje krivično-procesna radnja je neposredno vezana za dokaze i dokazna sredstva odnosno za činjenice koje se utvrđuju u krivičnom postupku, a koje treba da posluže za odlučivanje o krivičnoj stvari u potpunosti. Koje će dokaze izvoditi, kako će kvalifikovati te dokaze zavisi prvenstveno od suda koji vodi postupak. Kvalifikovanje nekog dokaza, za koji je sud utvrdio da nije ključni, kao u konkretnom slučaju iskaz svjedoka R.M, nije povreda pravila na pravičan postupak, ako svi drugi dokazi, pojedinačno i uzeti svi zajedno, ukazuju da je apelant i izvršio krivično djelo za koje se tereti odnosno za koje je osuđen. Takođe, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sud je poklonio povjerenje, i to na osnovu slobodne sudijske procijene, što je isključivo uloga redovnih sudova. (vidi,Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
10. Ustavni sud smatra da je sud dao jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima pobijanih presuda, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na štetu apelanta. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku. Pored toga, nesporno je da je apelant, tokom cijelog postupka, tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuju u postupku, da bude saslušan, da predlažu dokaze, daje svoje primjedbe, mogao je ulagati žalbe, te nema ni jednog razloga da se opravda sumnja da je povređeno pravično suđenja prema apelantu.
11. Apelant ističe da je povređeno njegovo pravo na pravično saslušanje i sa stanovišta razumnog roka, odnosno navodi da je krivični postupak trajao predugo. Međutim, apelant te navode nije posebno obrazložio niti je dostavio Ustavnom sudu dokaze u prilog svojih navoda iz apelacije. Činjenica je da dužinu krivičnog postupka treba cijeniti prema cjelokupnom postupku koji uključujeistražne radnje, podizanje optužnice i konačno samo presuđenje, kako i nalaže utvrđena praksa Evropskog suda za ljudska prava po kojoj se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, seria A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, odluku broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).
12. Obzirom na navode apelanta o nerazumnoj dužini postupka u njegovom predmetu, Ustavni sud nalazi da iz samog spisa predmeta proizilazi da je istraga počela saslušanjem apelanta pred istražnim sudijom u Općinskom sudu u Cazinu 19. aprila 2003. godine, a da je Općinsko tužilaštvo Cazin podnijelo optužnicu 18. novembra 2003. godine. Nadalje, apelant se izjasnio o krivnji po navedenoj optužnici pred sudijom za prethodno saslušanje Općinskog suda Cazin na zapisnik 9. januara 2004. godine, izjavljujući da nije kriv za krivična djela koju mu se stavljaju na teret. Nakon održanog glavnog pretresa, na kome su utvrđivane sve okolnosti izvršenja krivičnih djela, donesena je prvostepena presuda, broj K-115/05 od 17. marta 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj 001-0-Kž-06-000064 od 12. jula 2006. godine. Dakle, postupak koji se vodio protiv apelanta trajao je tri godine i tri mjeseca, računajući od pokretanja istrage do donošenja drugostepene presude, u okviru čega je sam žalbeni postupak trajao nepuna tri mjeseci. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud ne nalazi da u postupku u kojem su donijete osporene odluke može naći povredu prava na razumnu dužini postupka. Iako ne postoji vremensko ograničenje u pogledu toga u kojem roku sud mora donijeti pravosnažnu odluku i kada se uzme u obzir činjenica da je sud proveo veliki brojdokaza, izveo saslušanja svjedoka koji su ili bili nedostupni ili se njihovo saslušanje moralo ponovozakazivati, zbog čega krivicu ne može snositi redovni sud, kao i postojanje drugih objektivnih okolnosti koji su uticali na dužinu krivičnog postupka Ustavni sud smatra očiglednim da ove okolnosti ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na suđenje u razumnomroku kao jednog od principa iz člana 6. Evropske konvencije.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić