Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2649/06 (M. K.)

Odluka donesena 17. 09. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2649/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-2649/06, rješavajući apelaciju Milenka Kovača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Kovača podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Uvp-06-000 179 od 29. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milenko Kovač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, koga zastupa Mate Budimir, advokat iz Tomislavgrada, podnio je, 11. septembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Uvp-06-000 179 od 29. juna 2006. godine .

2. Rješenjem Direktora Kantonalne administrativne službe u Mostaru, matični broj 02/1-

1056617899 od 28. septembra 2004. godine (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba), koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda MIO/PIO, broj 02/1-1056617899 od 22. septembra 2005. godine, apelantu je priznato, kao vojnom osiguraniku, pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 183,77 KM, počev od 4. aprila 2004. godine. Naime, apelant je pokrenuo postupak za ostvarenje prava na starosnu penziju pozivajući se na primjenu odredaba Uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», br.18/04, 27/04 i 47/04, u daljnjem tekstu: Uredba). Obzirom da je apelantu služba prestala 1. decembra 1999. godine, penzijski osnov je utvrđen na osnovu plaća ostvarenih u periodu 1998-1999. godine, uz valorizaciju sa određenim koeficijentima, a u skladu sa odredbama čl. 45. i 46. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije BiH», br. 29/98 i 32/01).

3. Apelant je protiv rješenja Federalnog zavoda MIO/PIO pokrenuo tužbu u upravnom sporu pred Kantonalnim sudom koji je Presudom, broj U-1628/05 od 20. februara 2006. godine, tužbu apelanta djelimično uvažio, osporeno prvostepeno i drugostepeno rješenje poništio i upravnu stvar rješio na način što je apelantu priznao pravo na starosnu penziju u iznosu od 294,84 KM mjesečno, počev od 4. aprila 2004. godine.

4. U obrazloženju presude Kantonalni sud ističe da je za utvrđivanje penzijske osnovice za određivanje visine penzije apelanta uzeo plaće iz matične evidencije tuženog (plaće na koje su plaćeni doprinosi za penzijsko i inalidsko osiguranje ), a ne plaće navedene u potvrdi u priloženoj potvrdi Federalnog ministarstva odbrane. Pri izračunavanju visine penzije plaće apelanta nisu valorizovane koeficijentima, kako je to učinjeno u prvostepenom i osporenom Rješenju Federalnog zavoda MIO/PIO, broj 02/1-1056617899 od 22. septembra 2005. godine.

5. Nakon toga je Federalni zavod MIO/PIO podnio zahtev za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda, broj U-1628/05 od 20. februara 2006. godine.

6. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Uvp-06-000 179 od 29. juna 2006. godine, koju je apelant primio 14. jula 2006. godine, zahtjev za vanredno preispitivanje tuženog je uvažen, Presuda Kantonalnog suda, broj U-1628/05 od 20. februara 2006. godine je preinačena i tužba odbijena. Naime, kako je sud naveo u obrazloženju odluke, Uredba iz 2004. godine donesena je zbog procesa racionalizacije i smanjenja Vojske Federacije i Federalnog Ministarstva odbrane za 2004. godine, i u vezi s tim otpuštanja vojnih osiguranika iz vojne službe, uz povoljnije uslove za sticanje prava na starosnu penziju, od one koja se ostvaruje po opštem zakonu. Članom 4. stav 2 Uredbe propisano je da se vojnom osiguraniku utvrđuje penzijski osnov od prosjeka plaća, ali nije propisano da se taj osnov utvrđuje od nevalorizovanog mjesečnog prosjeka plaća, kako je to bilo propisano ranijom Uredbom iz 2000. godine.

7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencuija). Apelant navodi da je njegov tužbeni zahtjev Kantonalni sud usvojio s obrazloženjem da je osnov za obračun visine mirovine bio prosjek ostvarenih plaća za 1998. i 1999. godinu, a ne prosjek valoriziranih plaća u istom periodu, koji je rješenjem bio utvrđen od strane Federalnog zavoda MIO/PIO Mostar. Apelant smatra da je Vrhovni sud nezakonito postupio ne prihvativši obračun mirovine po ostvarenom prosjeku plaća primljenih u 1998. i 1999. godine, budući da je članom 4. stav 2. Uredbe regulisano da se «mirovinski osnov utvrđuje prosjekom plaće koja vojnom osiguraniku pripada za zadnjih pet godina po jedinstevenom Pravilniku Federalnog minisatrstva odbrane/obrane i Vojske Federacije». Na osnovu navoda iz apelacije, iako to apelant nije explicite naveo, proizilazi da se apelant, u konkretnom slučaju, žali na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa povredom prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Iz tih razloga, apelant smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda nezakonita i diskriminirajuća za apelanta, u odnosu na sve druge korisnike mirovina koji su prava na mirovinu stekli po svim uredbama kao specijanim propisima u odnosu na Zakon o MIO/PIO. Apelant je, takođe, naveo da je Vrhovni sud pobijanom presudom narušio princip sigurnosti i jednakosti svih lica pred zakonom, jer je različito presudio u predmetima koji su «u suštini isti», zbog čega apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju zaštićeno članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije. Apelant, na kraju, predlaže da se, u konkretnom predmetu, utvrdi povreda prava na zabranu diskriminacije, ukine presuda Vrhovnog suda i potvrdi presuda Kantonalnog suda.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. Pravo na pravičan postupak

10. Iz apelacije proizilazi da apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je Vrhovni sud pogrešno utvrdio činjenice i proizvoljno primijenio Uredbu kojom je regulirano ostvarenje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika. Apelant smatra da je Vrhovni sud nezakonito postupio kad nije prihvatio obračun mirovine po ostvarenom prosjeku plaća primljenih u 1998. i 1999. godine, pošto je članom 4 stav 2 Uredbe utvrđeno, kako navodi apelant, da se «mirovinski osnov utvrđuje prosjekom plaće koja vojnom osiguraniku pripada za zadnjih pet godina po jedinstvenom Pravilniku Federalnog ministarstva odbrane/obrane i Vojske FBiH». Iako u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda stoji da takva odredba ne postoji u navedenoj Uredbi iz 2004. godine, apelant smatra da je pogrešno obrazloženje u navedenoj presudi jer nova Uredba nije stavila van pravne snage raniju Uredbu broj 2/00 iz 2000. godine, odnosno član 4 stav 1 iste, tako da se odredbe i stare i nove Uredbe primjenjuju kao specijalni propis u odnosu na Zakon o MIO/PIO kao opći propis. Kako se visina penzije utvrđuje u procentu od penzijskog osnova, kao sporno pitanje se postavlja da li su organi uprave odnosno prvostepeni sud u svojim odlukama pravilno utvrdili penzijski osnov apelanta odnosno da li je taj osnov trebalo utvrditi od prosjeka njegovih valorizovanih plaća, kako su to učinili upravni organi, ili od prosjeka njegovih nevalorizovanih plaća, kako je to učinio prvostepeni sud. U suštini, apelant nije zadovoljan obračunom penzijske osnovice smatrajući da materijalno-pravni propisi nisu pravilno primjenjeni.

11. Međutim, prema praksi Ustavnog suda, nije u njegovoj nadležnosti da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijeki dr. (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

12. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno - pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu garancija u okviru prava na pravično suđenje.

13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na zabranu diskriminacije

14. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226

15. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. To proizilazi iz akcesorne prirode prava na zabranu diskriminacije, odnosno činjenice da se apelant može žaliti na kršenje ovog prava samo u vezi sa pozivanjem na povredu nekog od prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine odnosno Evropskom konvencijom. Kao što je ranije navedeno, proizilazi da se apelant, u konkretnom slučaju, žali na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa povredom prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, Serija A, broj 31, st. 32. i 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantima postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

16. U konkretnom slučaju, međutim, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Nadalje, u vezi sa navodima apelanta o tome da je diskriminiran zato što su u istim slučajevima sudovi u drugim predmetima donosili drugačije odluke, odnosno da nije pred sudom tretirana jednako kao i drugi, Ustavni sud ukazuje da, u principu, praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 531/06 od 9. maja 2007. godine). Međutim, u konkretnom predmetu to nije slučaj. Naime, činjenica da su u drugim predmetima utvrđivanja starosne penzije sudovi postupali drugačije u smislu određivanja različite visine starosne penzije ne znači da su postupali diskriminatorno odnosno ne znači, samo po sebi, da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na jednakost pred sudom ili da je apelant diskriminiran, već da su sudovi sudili u skladu sa činjenicama i okolnostima svakog konkretnog predmeta. Zbog svega navedenog, a posebno radi uopštene i neargumentovane tvrdnje o povredi ovoga prava, gdje predočene činjenice, u nedostatku relevantnih dokaza koji bi potkrijepili te činjenice, ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju o postojanju povrede na koje se apelant poziva, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2649/06 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio