Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3256/06 (M. Ć.)
Odluka donesena 17. 09. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 19
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Pravilnik o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3256/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine, u predmetu broj AP-3256/06, rješavajući apelaciju Mehmeda Ćosovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Ćosovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-
2346/05 od 24. novembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-2101/05 od 23. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Ćosović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 7. decembra 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-2346/05 od 24. novembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda broj U-2101/05 od 23. novembra 2006. godine.
Postupak priznavanja prava na ličnu invalidninu
2. Rješenjem Službe za boračko invalidsku zaštitu Općine Novo Sarajevo, broj 07-41-1621/05 od 7. aprila 2005. godine, apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa 20% vojnog invaliditeta kao i po ranijem rješenju, a po osnovu oboljenja zadobijenog kao pripadnik Armije RBiH priznato mu je pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 36,70 KM počev od 1. januara 2005. godine pa dok postoje zakonski uslovi.
3. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata, UP-II-04/1-41-2102/05 od 1. avgusta 2005. godine, poništeno je prvostepeno rješenje i riješeno tako da se apelantu priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida IX grupe sa 30 % vojnog invaliditeta po osnovu ranjavanja i da mu se priznaje pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 44,04 KM počev od 1. januara 2005. godine pa dok traju zakonom propisani uslovi.
4. Protiv drugostepenog Rješenja apelant je podnio tužbu koju je Kantonalni sud odbio Presudom, broj U-2101/05 od 23. novembra 2006. godine.
5. U obrazloženju Presude se navodi je drugostepeno rješenje dato na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava. Kantonalni sud je našao da je nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije od 18. jula 2005. godine, na kome je bazirano drugostepeno rješenje, datu u skladu sa Pravilnikom o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta („Službene novine FBiH“, broj 41/04), Listom procenata vojnog invaliditeta („Službene novine FBiH“, broj 41/04) uz konstataciju sadašnjeg stanja apelanta, a vezano za ranjavanje i oboljenje koje je zadobio kao pripadnik Armije RBiH i u skladu sa u spisu postojećom medicinskom dokumentacijom, te je pravilno kategorisano, a potom su na isto pravilno primjenjenje odredbe Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine F BiH“, broj 33/04) posebno član 10. i 11. tog zakona. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 46. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica prema kojem se vojni invaliditet utvrđuje na osnovu nalaza i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija i to ljekarskih komisija prvog i drugog stepena čija je nadležnost i način rada regulisana članovima 47. do 49. navedenog zakona. Uzimajući u obzir navedeno Kantonalni sud smatra je je neprihvatljivo pozivanje apelanta na otpusno pismo Neurološke klinike Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu od 16. septembra 2005. godine kojim se daju određene ocjene zdravstvenog stanja apelanta, a neprihvatljivo je i stoga što je otpusno pismo sačinjeno nakon donošenja drugostepenog rješenja protiv koga je tužba i podnesena, tako da apelant ima mogućnost da navedeno otpusno pismo predoči pri eventualno ponovnoj ocjeni stepena njegove invalidnosti bilo u postupku revizije ili po njegovom zahtjevu.
Postupak ostavarivanja prava iz invalidskog osiguranja
6. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 01/1-1172180734 od 9. septembra 2005. godine, odbijena je apelantova žalba podnesana protiv Rješenja direktora Kantonalne administrativne službe u Sarajevu (u daljnjem takstu: Kantonalna služba), matični broj 1172180734 od 11. jula 2005. godine, kojim apelantu nisu priznata prava iz invalidskog osiguranja.
7. Odlučujući o tužbi protiv rješenja Federalnog zavoda od 9. septembra 2005. godine, Kantonalni sud je u upravnom sporu donio Presudu, broj U-2346/05 od 24. novembra 2006. godine, kojom je odbio tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju presude sud je naveo da prema podacima upravnog spisa proizilazi da je apelant, 9. maja 2005. godine, podnio zahtjev za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, da je Stručni organ u prvom stepenu Sektora za ocjenjivanje radne sposobnosti, broj ORS-1651/05 od 4. jula 2005. godine, pored podataka o zdravstvenom stanju apelanta kao osiguranika i konstatacije da se prvi put ocjenjuje radna sposobnost apelanta, koji je van radnog odnosa i osjeća se potpuno nesposobnim za bilo koji posao, ocijenio da kod apelanta postoji II kategorija invalidnosti. Navedeni upravni organ je dao mišljenje i o tome da apelant zbog promjenjene radne sposobnosti nije sposoban za svoj posao NK radnika, a da je sposoban za drugi odgovarajući posao koji ne iziskuje dugotrajno stajanje i hodanje u toku radnog vremena, te rad na nezaštićenoj visini. Nadalje je Kantonalni sud utvrdio da je apelant prekinuo radni odnos 4. februara 1989. godine, te da je u postupku o žalbi pribavljen nalaz, ocjena i mišljenje Stručnog organa u drugom stepenu, broj 1208/05 od 25. avgusta 2005. godine, koji je preispitao nalaz, ocjenu i mišljenje Stručnog organa u prvom stepenu od 4. jula 2005. godine, te se sa istim saglasio i našao da je pravilna ocjena da kod apelanta postoji II kategorija invalidnosti.
8. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 19. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“, broj 29/98 i 32/01) kojom je određeno da lica kojima je prestalo svojstvo osiguranika ne mogu ostvariti prava po osnovu promjenjene radne sposobnosti. S obzirom da je nesporno utvrđeno da je apelantu prestao radni odnos odnosno svojstvo osiguranika 4. februara 1898. godine Kantonalni sud je prihvatio kao pravilno utvrđeno da apelant ne može ostvariti prava iz invalidskog osiguranja po osnovu promjenjene radne sposobnosti kako su utvrdili prvostepeni i drugostepeni upravni organi.
9. Apelant navodi povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Međutim iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer smatra da je u postupcima okončanim osporenim presudama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primjenjeno materijalno pravo. Apelant je u suštini nezadovoljan ishodom postupka u predmetu priznavanja prava na ličnu invalidninu smatrajući da je stepen njegove invalidnosti veći nego onaj koji je utvrđen u postupku pred upravnim organima, a što je potvrđeno od strane Kantonalnog suda. Također je nezadovoljan ishodom postupka u predmetu ostvarivanja prava iz invalidskog osiguranja smatrajući da nije sposoban za bili kakav rad, te da ima pravo na invalidsko osiguranje.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Razmatrajući navode apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud nalazi da je apelant u suštini nezadovoljan ishodom predmetnog postupka. S tim u vezi Ustavni sud konstatuje da se Kantonalni sud prilikom odlučivanja o apelantovoj tužbi u postupku priznavanja prava na ličnu invalidninu očitovao na navode apelanta, koji su u suštini isti kao i navodi apelacije, pri čemu je primjenio relevantne materijalno-pravne propise. Pri tome je Kantonalni sud utvrdio da je drugostepeni upravni organ donio rješenje na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i u skladu sa relevantnim materijalno-pravnim propisima, a posebno relevantnim odredbama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine FBiH“, broj 33/04). Također, Ustavni sud konstatuje da je i u postupku ostvarivanja prava iz invalidskog osiguranja Kantonalni sud razmatrajući apelantove navode iz tužbe utvrdio da je apelantu prestao radni odnos odnosno svojstvo osiguranika 4. februara 1989. godine, te da stoga apelant u smislu odredbe člana 19. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“, broj 29/98 i 32/01) ne može ostvariti prava iz invalidskog osiguranja po osnovu promjenjene radne sposobnosti. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u predmetnim postupcima okončanim osporenim odlukama ukazali da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno odnosno da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Kantonalni sud je za svoje odluke dao jasne i precizne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). S obzirom da apelacija u odnosu na ove navode ne sadrži prima facie dokaze koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, Ustavni sud smatra da je očigledno neosnovana.
13. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na život na koje se pravo apelant poziva u apelaciji, Ustavni sud konstatuje da apelant, osim što paušalno navodi da ta povreda prava postoji, uz apelaciju nije dostavio dokaze ili ukazao na činjenice na osnovu kojih bi navedena povreda prava na koju se poziva učinio vjerovatnim ili mogućim u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju navedenog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić