Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2455/06 (S. M.)

Odluka donesena 14. 10. 2008.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na rad
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2455/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-2455/06, rješavajući apelaciju Senada Menzilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Menzilovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-1046/05 od 20. juna 2006. godine, i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P.-137/04-Z od 25. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senad Menzilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Edin Hrnjić, advokat iz Žepča, podnio je, 21. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1046/05 od 20. juna 2006. godine, i presude Općinskog suda u Zavidovićima, (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P.-137/04-Z od 25. maja 2005. godine.

2. Apelant je, 19. marta 2004. godine, podnio tužbu protiv IP „Krivaja“ dd Zavidovići u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: tužena), radi utvrđivanja radnog odnosa i isplate naknade plaće. Apelant svoje pravo na utvrđivanje postojanja radnog odnosa i isplate naknade plaće temelji na činjenici, da je bio radnik tužene od 1983. godine. Od početka rata pa do juna 1993. godine, redovno je obavljao poslove i zadatke kod tužene a nakon toga je zbog ratnih sukoba na području Općine Žepče, prestao sa radom i upućen je na „čekanje posla“ do 10. decembra 2003. godine, kada je dobio rješenje o prestanku radnog odnosa na osnovu člana 105. Zakona o radu, radi prenosa ugovora o radu na novog poslodavca DPP „Krivaja Žepče“ d.o.o. iz Žepča (u daljnjem tekstu: Krivaja Žepče).

3. Presudom Općinskog suda broj P.-137/04-Z od 25. maja 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1046/05 od 20. juna 2006. godine, tužba apelanta je odbačena u dijelu koji se odnosi na uplatu doprinosa iz radnog odnosa, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen.

4. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da je apelant na glavnoj raspravi održanoj 28. aprila 2005. godine precizirao tužbeni zahtjev, tako da je tražio da sud poništi odluku tužene broj GD.819/03 od 10. decembra 2003. godine, obaveže tuženu da apelanta vrati na posao, izvrši uplatu doprinosa zaključno sa 31. decembrom 2003. godine i izvrši isplatu plata za utuženi period u visini prosječne neto plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine u oblasti privrede, koju zvanično objavi Federalni zavod za statistiku, sa zateznim kamatama i troškovima postupka.. Općinski sud je odbacio tužbu apelanta u dijelu koji se odnosi na uplatu doprinosa po osnovu rada, jer je utvrdio da nije apsolutno nadležan da raspravlja o istom, obzirom da se o obavezi uplate doprinosa iz radnog odnosa odlučuje u upravnom postupku, kako je propisano članom 128. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“, broj 29/98). U pogledu dijela tužbenog zahtjeva apelanta koji se odnosi na poništavanje odluke tužene o prestanku radnog odnosa, broj GD.819/03 od 10. decembra 2003. godine, prvostepeni sud je zahtjev apelanta odbio iz razloga što je, kako navodi utvrdio, nesporno da je apelant bio zaposlen kod tužene do početka rata i da je od 1996. godine do 10. decembra 2003. godine imao status radnika na „čekanju posla“. Prvostepeni sud je dalje utvrdio da se dio tužene sa sjedištem u Žepču, 1. augusta 1994. godine, izdvojio od tužene i formirao kao samostalno preduzeće.

5. Tužena je 10. decembra 2003. godine donijela odluku o prestanku radnog odnosa apelanta, koja se temelji na Protokolu broj 01-18/01 koji je tužena uz posredovanje Agencije za privatizaciju ZE-DO kantona, 5. aprila 2001. godine, zaključila sa preduzećem PP „Krivaja Žepče“ d.o.o. Žepče (pravni sljednik dijela tužene), o regulisanju pravnog statusa novonastalog preduzeća i obaveze regulisanja radnopravnog statusa 553 zaposlenika tužene. Općinski sud je utvrdio da je apelant, 15. decembra 2003. godine, u skladu sa tačkom 4. odluke o prestanku radnog odnosa potpisao izjavu da saglasno prelazi na rad kod poslodavca Krivaja Žepče. Odluku odbijanju dijela tužbenog zahtjeva apelanta koji se odnosi na poništavanje odluke tužene o prestanku radnog odnosa, prvostepeni sud temelji na činjenici da je utvrdio da je u vrijeme stupanja na snagu Zakona o radu („Službene novine FBiH“, broj 43/99 i 32/00-Zakon stupio na snagu 5. novembra 1999. godine), apelant bio na čekanju posla, tj. od 14. marta 1996. godine do donošenja odluke o prestanku radnog odnosa, te su se stoga stekli uslovi iz člana 143. stav 4. Zakona o radu, tako da mu je radni odnos po sili zakona prestao sa 5. majom 2000. godine. Prvostepeni sud dalje navodi da je cijenio pravnu prirodu odluke tužene o prestanku radnog odnosa apelanta i utvrdio da se radi o deklaratornom aktu, kojim se samo konstatuje da mu je radni odnos prestao.

6. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na rad i zabranu diskriminacije, ali nije naveo u vezi sa uživanjem kojeg prava iz Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Na osnovu navoda iz apelacije proizlazi da se apelant poziva na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na rad koje je garantovano članom 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt), koji predstavlja dodatni Sporazum o ljudskim pravima koji se primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Prema navodima apelanta, povreda prava na zabranu diskriminacije se ogleda u nejednakom tretiranju zaposlenika od strane tužene u pogledu prava na rad. Naročito, apelant navodi da je selekcija između onih koji će uživati pravo na rad i onih kojima je to pravo uskraćeno izvršena po osnovu predratnog radnog angažmana, jer je zaposlenicima koji su radili u poslovnoj jedinici tužene u Žepču, među kojima je i on, tužena uskratila pravo na rad, dok je zaposlenicima tužene u poslovnoj jedinici u Zavidovićima omogućila uživanje tog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju u vezi s pravom na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta.

10. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 6. stav 1. Međunarodnog pakta:

Države potpisnice ovog Pakta priznaju pravo na rad, koje podrazumijeva pravo svakog lica da dobije mogućnost da obezbijedi sebi sredstva za život slobodno izabranim ili prihvaćenim radom, te će preduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu ovog prava.

11. Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da se svako različito postupanje smatra diskriminacijskim, ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Ustavni sud, odluka broj U-116/03 od 15. juna 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine, broj 40/04).

12. U konkretnom slučaju, međutim, Ustavni sud konstatuje da apelant, osim paušalnih navoda, Ustavnom sudu nije dostavio niti jedan relevantan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je apelant u predmetnim postupcima bio diskriminisan u odnosu na druge zaposlenike koji su se nalazili u istoj situaciji kao i on. po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na nediskriminaciju iz člana II/4. u vezi sa povredom prava na rad apelanta, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. u vezi sa povredom prava na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2455/06 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio