Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-792/07 (S. K.)
Odluka donesena 17. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dioba
- Vanparnični postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-792/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP-792/07, rješavajući apelaciju Sevide Kajtaz, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sevide Kajtaz podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Gž-06-001 378 od 4. januara 2007. godine, i Rješenja Općinskog suda u Mostaru, broj 12827/05 od 3. novembra 2006. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sevide Kajtaz podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Gž-06-001 378 od 4. januara 2007. godine, i Rješenja Općinskog suda u Mostaru, broj 12827/05 od 3. novembra 2006. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sevida Kajtaz (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je, 12. marta 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Gž-06-001 378 od 4. januara 2007. godine, i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 12827/05 od 3. novembra 2006. godine. Dopunom apelacije od 23. juna 2008. godine apelantica je zatražila i donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio postupak izvršenja Rješenja Općinskog suda, od 3. novembra 2006. godine koji se vodi u predmetu Općinskog suda, broj I: 012827/07, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Amir Kajtaz ( u daljnjem tekstu: predlagatelj) pokrenuo je postupak pred Općinskim sudom za diobu nekretnine bliže opisane u izreci prvostepenog rješenja, protiv protivnice Milanović Amire (u daljnjem tekstu: protivnica pod 1.), koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao vlasnik sa ¼ dijela i apelantice upisane kao vlasnik sa ½ dijela.
3. Rješenjem Općinskog suda, broj 12827/05 od 3. novembra 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda, broj 007-0-Gž-06-001 378 od 4. januara 2007. godine, izvršena je dioba predmetne nekretnine, tako što će se izvršiti javna prodaja prema Zakonu o izvršnom postupku, a iznos novca koji se dobije prodajom predmetne nekretnine, isplatit će se suvlasnicima prema njihovim suvlasničkim dijelovima. Apelantica i protivnica pod 1. su obavezane da predlagatelju isplate na ime troškova postupka iznos od 450,00 KM. U obrazloženju rješenja sud je naveo da među strankama nije sporno da su predlagatelj, protivnica pod 1. i apelantica suvlasnici na predmetnoj nekretnini sa suvlasničkim dijelovima i to predlagatelj i protivnica pod 1. od po ¼ dijela i apelantica od ½ dijela. Međutim, s obzirom da je na osnovu nalaza i mišljenja sudskog vještaka građevinske struke Nenada Krčum, utvrđeno da predmetna nekretnina nije fizički djeljiva na način izdvajanja suvlasničkog dijela svakog od tri suvlasnika koji dio bi nužno predstavljao građevinu i funkcionalnu cijelinu i istovremeno odražavao ekvivalent suvlasničkih dijelova, među suvlasnicima se pojavilo kao sporno pitanje same fizičke diobe predmetne nekretnine. S obzirom da u toku postupka suvlasnici nisu uspjeli postići sporazum o načinu fizičke diobe predmetne nekretnine shodno odredbi člana 19. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te polazeći od utvrđenja da je predmetna nekretnina fizički nedjeljiva na način izdvajanja suvlasničkog dijela svakog od tri suvlasnika koji dio bi nužno predstavljao građevnu i funkcionalnu cjelinu i istovremeno odražavao ekvivalent suvlasničkih dijelova, sud je u smislu člana 20. stav 1. Zakona o vlasničkim odnosima, a u vezi sa člana 166. Zakona o vanparničnom postupku, odlučio da će se dioba izvršiti javnom prodajom, a da će se dobiveni novac podijeliti suvlasnicima srazmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima. S obzirom da se niko od suvlasnika nije protivio diobi predmetne nekretnine i s obzirom na ishod postupka, sud je shodno odredbi člana 28. Zakona o o vanparničnom postupku, dlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a da troškove sudskog vještačenja u iznosu od 600,00 KM, snose svi učesnici srazmjerno pripadajućim suvlasničkim dijelovima. Protiv ovog rješenja protivnica predlagača pod 1. i apelantica su uložile žalbu.
4. Rješenjem Kantonalnog suda, broj 007-0-Gž-06-001 378 od 4. januara 2007. godine, žalba protivnice predlagača pod 1. je odbačena kao nedopuštena, a žalba apelantice odbijena kao neutemeljena, te prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja sud je naveo da se navodi žalbe protivnice predlagača pod 1. odnose na njen prijedlog da se izvrši prodaja predmetne nekretnine, te utvrđujući da je njen prijedlog upravo onakav kako je prvostepeni sud odlučio, Kantonalni sud je zaključio da protivnica pod 1. nije imala pravnog iteresa za podnošenje žalbe, pa je shodno odredbi člana 235. stav 1. ZPP-a, istu odbacio kao nedopuštenu.
5. Također, ispitujući prvostepeno rješenje u granicama žalbenih razloga apelantice, drugostepeni sud je, prije svega, utvrdio da je prvostepeni sud svoj stav da predmetna nekretnina - kuća koja je predmet diobe nije fizički djeljiva, temeljio na nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke Nenada Krčum koji je u svom nalazu istakao da predmetna nekretnina - kuća nije fizički djeljiva jer se diobom ne mogu dobiti tri posebne graađevinske cjeline koje bi odgovarale suvlasničkim dijelovima stranaka u ovom postupku. Drugostepeni sud je zaključio da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito, jer s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, prema mišljenju ovog suda, prvostepeni sud nije mogao odlučiti da se predmetna nekretnina među strankama podjeli fizičkim putem, te je žalbu apelantice odbio kao neutemeljnu. Odluku o troškovima postupka prvostepenog suda, prihvatio je i drugostepeni sud.
6. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zato što je, prema njenom mišljenju, prvostepeni sud svoju odluku temeljio na nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, koji nije imao u vidu njen prijedlog za fizičku diobu predmetne nekretnine. Na taj način, apelantica smatra da ju je prvostepeni sud lišio mogućnosti da predlaže dokaze, te da ju je samim tim stavio u neravnopravan položaj u odnosu na ostale učesnike u postupku. Povredu prava na imovinu, apelantica vidi u tome što smatra da je bilo moguće provesti fizičku diobu predmetne nekretnine kako je to ona i predlagala, zbog čega smatra da su „sudovi prekoračili slobodu u procjeni opravdanosti zadiranja u njeno pravo na mirno uživanje imovine, pa predlaže da Ustavni sud svojom odlukom utvrdi povredu navedenih prava na njenu štetu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
8. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na vanparnični postupak diobe nekrentina među suvlasnicima. Stoga je prvo potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja „građanskih prava i obaveza“ apelantica, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud ukazuje da se, prema utvrđenoj praksi Ustavnog suda, odlučivanjem o diobi stvari i nekretnina u suvlasništvu u vanparničnom postupku ne rješava pitanje „spora“ o „građanskim pravima i obavezama“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti se ta prava u tom postupku utvrđuju (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-1176/05 od 12. aprila 2006. godine i AP-1930/05 od 6. marta 2007. godine). Naime, ukoliko dođe do spora u pogledu postojanja i obima prava na nakretnini koja je predmet postupka, sud će, u smislu člana 163. Zakona o vanparničnom postupku („Službene novine F BiH“ broj 2/98) uputiti predlagača da pokrene parnicu u kojoj će se riješiti sporna pitanja. U konkretnom vanparničnom predmetu sud nije imao potrebu upućivati na parnicu jer se nije ni pojavilo sporno pitanje u smislu navedene odredbe Zakona o vanparničnom postupku, zato što prava apelantice, predlagača i protivnice pod 1. odnosno njihovi suvlasnički dijelovi na spornoj nekretnini nisu bili sporni. Dakle, osporenim rješenjima donesenim u vanparničnom postupku nisu određena nova ni posebna „građanska prava i obaveze“ apelantice, predlagača i protivnice pod 1. na spornoj nekretnini, već je samo utvrđeno da će se izvršiti dioba sporne nekretnine, tako što će se izvršiti javna prodaja prema Zakonu o izvršnom postupku, a iznos novca koji se dobije prodajom predmetne nekretnine, isplatit će se suvlasnicima prema njihovim suvlasničkim dijelovima. U skladu s tim, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ da se poziva na povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine iz razloga što je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da nije moguće provesti fizičku diobu na predmetnoj nekretnini, nakon čega je sud, u smislu člana 166. Zakona o vanparničnom postupku, koristeći se pravom iz člana 20. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim-odnosima zaključio da nije moguće provesti fizičku diobu predmetne nekretnine, te da će se dioba izvršiti prodajom predmetnog objekta, a da će se novac dobiven prodajom podijeliti suvlasnicima srazmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu, te da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelantica za donošenje privremene mjere.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić