Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1917/07 (F.Š.)

Odluka donesena 17. 11. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1917/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. novembra 2008. godine, u predmetu broj AP 1917/07, rješavajući apelaciju F.Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija F.Š. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-

2999/01 od 4. aprila 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. F.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, podnio je 26. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-2999/01 od 4. aprila 2007. godine.

2. Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: FMUP) je donijelo rješenje, broj 02/2-34-2/963 od 15. maja 2001. godine, kojim je apelantu prestao radni odnos po sili zakona, sa danom 21. juli 1993. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant neopravdano izostao s posla pet radnih dana uzastopno.

3. Apelant je izjavio prigovor protiv rješenja FMUP od 15. maja 2001. godine, koji je rješenjem FMUP, broj 02/2-34-2/963 od 11. jula 2001. godine, odbijen kao neosnovan. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da je ovo rješenje konačno u upravnom postupku i protiv njega nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor tužbom u roku od 30 dana od dana prijema ovog rješenja.

4. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja FMUP, broj 02/2-34-2/963 od 11. jula 2001. godine. Vrhovni sud je donio rješenje, broj U-2999/01 od 4. aprila 2007. godine, kojim je apelantova tužba odbačena. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelant tužbom osporava rješenje FMUP, kojim mu je konačno prestao radni odnos, te prema tome ne predstavlja upravni akt u smislu člana 9. stav 2. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 8/00), već se radi o radnom sporu za koji je stvarno nadležan Općinski sud.

5. Apelant se žali da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na zaposlenje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju, apelantu je rješenjem FMUP, broj 02/2-34-2/963 od 15. maja 2001. godine prestao radni odnos, protiv kojeg je apelant izjavio prigovor, koji je odbijen rješenjem FMUP, broj 02/2-34-2/963 od 11. jula 2001. godine. Slijedeći pravnu pouku iz rješenja FMUP, broj 02/2-34-

2/963 od 11. jula 2001. godine, apelant je podnio tužbu Vrhovnom sudu protiv navedenog rješenja kao konačnog upravnog akta. Međutim, efektivni pravni lijek koji je apelantu bio na raspolaganju je tužba nadležnom redovnom sudu radi pokretanja radnog spora. Apelant ne treba da snosi posljedice pogrešne pravne pouke, date u navedenom rješenju, ali ni činjenica da je takva pouka data, ne može uspostaviti stvarnu nadležnost Vrhovnog suda za rješavanje u konkretnom slučaju. U pravilu, u slučaju pogrešno date pravne pouke u odlukama koje se mogu pobijati nekim od propisanih pravnih lijekova, zainteresovane stranke su u obavezi koristiti propisane pravne lijekove, a ne one koji su navedeni u pogrešnoj pouci (vidi odluke Ustavnog suda, broj AP-309/04, od12. aprila 2005. godine, tačka 12, i broj AP-305/08 od 14. jula 2008. godine, tačka 11). Prema tome, apelant je bio dužan da podnese tužbu nadležnom redovnom sudu radi pokretanja radnog spora.

9. Međutim, apelant nije tužbom pokrenuo sudski spor iz radnih odnosa, protiv spornog rješenja FMUP, kod stvarno nadležnog suda, na šta je po zakonskim propisima imao pravo, već je koristio neefektivni pravni lijek, podnošenjem tužbe u upravnom sporu Vrhovnom sudu protiv spornog rješenja FMUP. Prema tome, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1917/07 (F.Š.) | Sudska praksa | Aktio