Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2666/06 (E. S.)
Odluka donesena 28. 11. 2008.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Uporedive situacije
- Šta se ne smatra imovinom
- Kompenzacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2666/06
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 11. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2666/06, rješavajući apelaciju Emsada Spahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica David Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. novembra 2008. godine donio je _______________________________________________________________________________________________________
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Emsada Spahića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-680/05 od 6. jula 2006. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Emsad Spahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, koga zastupa Razija Huseinagić, advokat iz Zenice, podnio je 18. septembra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-680/05 od 6. jula 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i učesnika u postupku Federacije Bosne i Hercegovine, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 7. novembra 2006. godine i 23. januara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju 24. novembra 2006. godine, a Kantonalni sud 30. januara 2008. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda i Federalnog pravobranilaštva dostavljeni su apelantu 11. juna 2008. godine. _______________________________________________________________________________________________________
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda broj P-1077/03 od 30. aprila 2004. godine tužena je obavezana da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 20.000 KM sa zateznom kamatom po stopi utvrđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate počevši od 30. aprila 2004. godine, kao dana presuđenja, pa do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.674,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
7. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je među strankama nesporno da je apelant neosnovano bio u pritvoru u periodu od 15. augusta 1994. godine do 7. okrobra 1994. godine. Uvidom u Presudu Višeg suda u Zenici broj K-190/94 od 7. oktobra 1994. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Kž-426/96 od 3. decembra 1996. godine, utvrđeno je da je apelant oslobođen odgovornosti da je učinio krivično djelo iz člana 226. stav 3. Krivičnog zakona RBiH (u daljnjem tekstu: KZRBiH). Uvidom u relevantna sudska rješenje Općinski sud je utvrdio da je apelant u pritvoru proveo od 15. augusta 1994. godine do 7. oktobra 1994. godine.
8. Prvostepeni sud je ustanovio da je neosnovan prigovor tužene u pogledu nedostatka aktivne legitimacije apelanta kao lica koje je pretrpjelo štetu navedenom presudom. Također je utvrdio da je neosnovan prigovor tužene u pogledu njene pasivne legitimacije, navodeći da je tužena pasivno legitimirana, u smislu odredaba iz člana 525. stav 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ broj 43/98) (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), kojim je određena legitimacija tužene, a kojom je propisano da se tužba za naknadu štete podnosi protiv Federacije. Pri tome je sud uzeo u obzir i činjenicu da je, prema obavijesti Federalnog ministarstva pravde od 9. februara 1998. godine, apelant upućen da pokrene postupak za naknadu štete. Prvostepeni sud je u pogledu pasivne legitimacije istakao da novim ZKPFBiH nije propisano da se naknada štete zahtijeva od kantona, već od Federacije BiH. Dalje je utvrđeno da predmetno potraživanje nije zastarjelo, jer pravo na naknadu štete, prema odredbi iz člana 542. stav 1. ZKP, koji je bio na snazi u vrijeme pravosnažnosti sporne presude, zastarijeva za tri godine od dana pravosnažnosti presude kojom je okrivljeni oslobođen optužbe, a ako je povodom žalbe rješavao viši sud, od dana prijema odluke višeg suda.
_______________________________________________________________________________________________________
9. Prvostepeni sud je utvrdio da apelantu pripada nematerijalna šteta za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti, slobode prava ličnosti, koju je pretrpio u krivičnom postupku koji je vođen protiv njega zbog krivičnog djela iz člana 226. stav 3. KZRBiH, koji je pravosnažno okončan tako što je apelant oslobođen optužbe. Istaknuto je da je apelant neosnovano u pritvoru proveo 50 dana. Pri tome je sud imao u vidu da je apelant bio uzoran policajac i da se na te poslove nije više mogao vratiti nakon pritvora, te jačinu duševnih bolova i straha kod apelanta, njihovo trajanje za vrijeme pritvora, kao i nakon izlaska iz pritvora, povredu slobode i časti.
10. Protiv prvostepene presude tužena je podnijela žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj Gž-908/04 od 10. februara 2005. godine djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je na ime naknade nematerijalne štete apelantu dosuđen iznos od 6.360,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. aprila 2004. godine do isplate i troškove postupka u iznosu od 856,00 KM. Tužena je dužna isplatiti to apelantu u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Preostali dio tužbenog zahtjeva je odbijen.
11. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno prava kada je apelantu dosudio iznos od 20.000 KM. Prema nalazu drugostepenog suda, novčana naknada u predmetnom slučaju bi trebalo da iznosi 6.360,00 KM ocjenjujući sve okolnosti vezane za apelanta, i to dužinu trajanja pritvora (53 dana), apelantovu starosnu dob (rođen 1960. godine), porodični status (oženjen, otac dvoje maloljetne djece, posebno radno mjesto (policajac), intenzitet duševnih patnji koje je opisao vještak medicinske struke u svom nalazu. Stoga je drugostepeni sud zaključio da bi navedeni iznos naknade predstavljao za apelanta satisfakciju za posljedice nastale neosnovanim pritvorom, te da navedeno ne odstupa od važeće sudske prakse u sličnim slučajevima.
12. Protiv drugostepene presude apelant i tužena su izjavili revizije, te je Vrhovni sud Presudom broj Rev-680/05 od 6. jula 2006. godine apelantovu reviziju odbio a revizija tužene je uvažena, nižestepene presude preinačene tako da je apelantov tužbeni zahtjev u dosuđenom dijelu odbijen kao neosnovan.
13. U obrazloženju revizijske presude se navodi da, iako vrijednost osporenog dijela pravomoćne presude ne prelazi vrijednosni cenzus iz stava 2. člana 237. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Vrhovni sud je ustanovio da je odlučivanje o reviziji u konkretnom slučaju značajno za pravilnu primjenu prava i u drugim slučajevima, te da može utjecati na usvajanje _______________________________________________________________________________________________________ određenog pravnog shvatanja koje je značajno za jedinstvenu primjenu prava. Stoga je Vrhovni sud primijenio stav 3. član 237. ZPP.
14. Vrhovni sud nije prihvatio pravni stav drugostepenog suda prema kojem apelantu pripada pravo na naknadu štete koju je pretrpio boravkom u pritvoru zbog odgovornosti tužene kao pravnog sljednika RBiH, ne uzimajući u obzir da li je šteta nastala prije stupanja na snagu ZKP iz 1998. godine. Pri tome je Vrhovni sud ustanovio da se pravna osnova tužbenog zahtjeva u navedenom predmetu zasniva na odredbi člana 545. stav 1. tačka 1. preuzetog ZKP („Službeni list RBiH“ broj 2/92) koja propisuje da pravo na naknadu štete pripada i licu koje je bilo u pritvoru, a pravomoćnom presudom je oslobođeno optužbe. Utvrđeno je da prema tom osnovu apelant traži naknadu štete i da je, stoga, ta odredba u odnosu na član 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) lex specialis jer regulira to pravo licima koja su neosnovano pritvorena. Međutim, Vrhovni sud je utvrdio da je u vrijeme nastanka sporne štete, odnosno pritvora kao štetnog događaja, na pravnoj snazi bila odredba člana 13. Zakona o primjeni ZKP koji je preuzet kao republički zakon („Službeni list RBiH“ br. 6/92, 9/92, 13/94 i 33/95). Spomenutom odredbom je izričito propisano da se ne primjenjuju odredbe ZKP koje se odnose na postupak za naknadu štete licima neopravdano osuđenim i neosnovano lišenim slobode, a što je predmetni slučaj. Konstatirano je da je odredba člana 13. navedenog zakona (prvobitno Uredba sa zakonskom snagom) već egzistirala do stupanja na snagu ZKPFBiH („Službene novine FBiH“ broj 43/98), dakle, 29. novembra 1998. godine (član 544). Istaknuto je da odredbe ZKPFBiH iz 1998. godine nemaju retroaktivnu primjenu i da se one primjenjuju na odnose nakon stupanja na snagu tog zakona, a to nije situacija u predmetnom slučaju.
15. Stoga je Vrhovni sud naveo da, pri činjenici da je apelantu šteta nastala u vrijeme kada je zakonodavac navedenom odredbom iz člana 13. Zakona o primjeni ZKP, preuzetog kao republičkog zakona, derogirao iz pravnog sistema odredbu iz člana 545. stav 1. tačka 1. preuzetog ZKP („Službeni list RBiH“ broj 2/92), apelant ne može od tužene ostvariti naknadu štete zbog posljedica neosnovanog pritvora koji je trajao 53 dana, u periodu od 15. augusta 1994. godine do 7. oktobra 1994. godine.
16. Prema mišljenju Vrhovnog suda, u skladu sa ustavnim pravilom iz člana IX/5.1) Ustava Federacije BiH o vremenskom i prostornom važenju prijašnjih zakona, navedeni član 13. spomenutog zakona je valjalo primijeniti na konkretan slučaj (na snazi u vrijeme nastanka štete) i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, jer je za neosnovano lišavanje slobode u vrijeme kada je _______________________________________________________________________________________________________ apelant bio pritvoren izuzeta odgovornost države RBiH. Prema tome, u skladu sa mišljenjem Vrhovnog suda, ne postoji ni odgovornost tužene kao njenog entiteta.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo iz čl. 1. do 3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su odlukom Vrhovnog suda derogirana njegova osnovna prava iz člana 5. Evropske konvencije, a posebno pravo na obeštećenje iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije, koje je uvijek postojalo, a i sada je obuhvaćeno ZKP. Navodi da je odlukom Vrhovnog suda doveden u diskriminirajući položaj u odnosu na druga lica koja su već ostvarila pravo na naknadu štete po istom osnovu i u istom periodu (prije stupanja na snagu ZKP iz 1998. godine), te stoga proizlazi da je on u odnosu na njih diskriminiran. U prilog navedenom apelant dostavlja dva predmeta u kojima je Vrhovni sud usvojio drugačiji stav.
b) Odgovor na apelaciju
18. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje odluke.
19. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je u svojoj odluci detaljno naveo zbog čega smatra da apelantu pripada pravo na naknadu štete zbog neosnovanog lišavanja slobode. Kantonalni sud je istakao da i dalje ostaje pri svom stavu da apelantu pripada navedeni vid naknade štete. Prema mišljenju Kantonalnog suda, odredbom člana 13. Zakona o primjeni ZKP apelantu je uskraćeno pravo na naknadu štete koje je egzistiralo prije donošenja sporne odredbe, kao i da je to pravo priznato svim takvim licima i nakon ukidanja sporne odredbe, odnosno stupanja na snagu ZKP iz 1998. godine. Zbog navedenog, sva lica u periodu od šest godina nisu mogla ostvariti naknadu štete, na koji način je, prema shvatanju Kantonalnog suda, povrijeđeno njihovo pravo na imovinu, a zbog čega takva lica trpe ekonomsku štetu. Stoga, Kantonalni sud smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, kao i pravo na nediskriminaciju, _______________________________________________________________________________________________________ budući da je tačno da je drugim licima za isti period pravo na ovaj vid naknade štete priznato i šteta dosuđena drugim sudskim odlukama. Stoga, Kantonalni sud predlaže da se apelacija usvoji i apelantu dosudi nematerijalna šteta koju potražuje svojom tužbom.
20. Općinski sud u svom odgovoru na apelaciju predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
21. U odgovoru na apelaciju tužena navodi da osporenom presudom Vrhovnog suda nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, te stoga predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
22. Ustav Bosne i Hercegovine Član II/1.
Ljudska prava Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. [...] Član II/2.
Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. [...]
23. U Zakonu o primjeni Zakona o krivičnom postupku («Službeni list RBiH» br. 6/92, 9/92, 13/94 i 33/95) relevantne odredbe glase:
Član 13.
Odredbe Zakona o krivičnom postupku koje se odnose na postupak opozivanja uvjetne osude, postupak za donošenje odluke o brisanju osude ili prestanku mjera sigurnosti i pravnih posljedica osude, postupak za naknadu štete, rehabilitaciju i postupak ostvarivanja drugih prava lica neopravdano osuđenih i neosnovano lišenih slobode se ne primjenjuju.
_______________________________________________________________________________________________________
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev- 680/05 od 6. jula 2006. godine 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 26. jula 2006. godine, a apelacija je podnesena 18. septembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelant osporava Presudu Vrhovnog suda, navodeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo iz čl. 1. do 3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
29. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
_______________________________________________________________________________________________________
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
30. Član 5. stav 1. Evropske konvencije glasi:
Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
a) zakonitog lišavanja slobode po presudi nadležnog suda;
b) zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda ili s ciljem osiguranja izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom;
c) zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
d) lišavanja slobode maloljetnika, prema zakonitom nalogu radi odgajanja pod nadzorom ili zakonitog pritvaranja zbog privođenja nadležnoj vlasti;
e) zakonitog lišavanja slobode lica da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranju mentalno oboljelih lica, alkoholičara ili narkomana ili skitnica;
f) zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode lica s ciljem sprečavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili lica protiv kojeg je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.
2. Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1. ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.
5. Svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog člana ima pravo na obeštećenje.
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud je ustanovio da apelant, u suštini, smatra da je odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva, kojim je tražio naknadu nematerijalne štete zbog neosnovanog boravka u pritvoru od 15. augusta 1994. godine do 7. oktobra 1994. godine, povrijeđeno njegovo prava iz _______________________________________________________________________________________________________ člana 5. stav 5. Evropske konvencije. Navedeno apelant ističe zbog toga što je pravosnažnom Odlukom Višeg suda u Zenici broj K-190/94 od 7. oktobra 1994. godine apelant oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja i ovlaštenja iz člana 226. stav 3. KZRBiH.
32. Ustavni sud konstatira da član 5. stav 5. Evropske konvencije traži da oni koji su bili žrtve hapšenja ili pritvora koje predstavlja kršenje drugih odredaba ovog člana moraju imati izvršivo pravo na naknadu. Odsustvo takvog prava će dovesti do odgovornosti u postupku pred Evropskim sudom. Uvjeti koje postavlja član 5. stav 5. Evropske konvencije državi ne daju nikakvo diskreciono pravo u pogledu organa od kojeg će se tražiti naknada štete. Član 5. stav 5. Evropske konvencije traži lijek pred sudom, što znači da se lijek mora dodijeliti pravno obavezujućom odlukom. Što se tiče forme pravnog postupka kojim se može ostvariti pravo na naknadu štete, domaće vlasti imaju širok prostor djelovanja. Dalje, pravni lijek iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije je potreban samo kada su navodne žrtve bile uhapšene ili pritvorene suprotno bilo kojoj odredbi iz st. 1. do 4. člana 5. Evropske konvencije. Zahtjev podnesen samo po stavu 5. člana 5. bit će izuzetak ako ne postoji prijašnja odluka kojom se utvrdilo nepoštivanje člana 5. na nivou države ili na nivou Konvencije. Sud će najčešće razmatrati takav zahtjev samo po članu 5. stav 5. Evropske konvencije ako dođe do zaključka da je neki drugi stav člana 5. prekršen (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ciulla protiv Italije, presuda od 22. februara 1989).
33. Na osnovu navedenog, proizlazi da lice koje traži obeštećenje prema članu 5. stav 5. Evropske konvencije mora biti žrtva kršenja nekog od st. 1. do 4. člana 5. Evropske konvencije. U suprotnom, takvo lice ne bi imalo pravo na obeštećenje prema stavu 5. člana 5. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud konstatira da, prema praksi Evropskog suda, sama činjenica da lice koje je u pritvoru kasnije bude oslobođeno sudskom odlukom ne čini hapšenje nezakonitim sa retroaktivnim efektom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, X protiv Velike Britanije, Odluke i izvještaji, 1980, strana 223).
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud konstatira da je apelant svoj tužbeni zahtjev, kojim je tražio naknadu nematerijalne štete zbog neosnovanog pritvora jer je kasnijom odlukom suda bio oslobođen optužbe, zasnivao isključivo na domaćem zakonodavstu. Apelant je smatrao da, u smislu domaćeg zakonodavstva, ima pravo na obeštećenje zbog same činjenice da je kasnijom odlukom suda oslobođen optužbe. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je u predmetu Heinz Krzycki protiv Savezne Republike Njemačke Evropska komisija za ljudska prava u svojoj odluci o prihvatljivosti predstavke od 14. marta 1977. godine navela da domaći zakon o kompenzaciji za mjere preduzete u toku krivičnog gonjenja može prevazilaziti član 5. stav 5. Evropske konvencije. Naime, on daje _______________________________________________________________________________________________________ mogućnost za naknadu štete u slučajevima u kojima je kasnije utvrđeno da je osuda ili kazna bila pogrešna a član 5. stav 5. Evropske konvencije daje mogućnost kompenzacije samo u slučajevima u kojima nisu ispunjeni uvjeti koji su dati u st. 1. do 4. člana 5. Evropske konvencije.
35. U predmetnom slučaju apelant, u smislu domaćeg zakonodavstva, nije imao pravo na naknadu štete zbog toga što je u vrijeme nastanka sporne štete, odnosno pritvora kao štetnog događaja, bila na snazi odredba člana 13. Zakona o primjeni ZKP, koji je preuzet kao republički zakon, a koja je isključivala pravo za naknadu štete licima neopravdano osuđenim i neosnovano lišenim slobode. Predmetna odredba člana 13. Zakona o primjeni ZKP egzistirala je sve do stupanja na snagu ZKPFBiH („Službene novine FBiH“ broj 43/98). Dakle, u konkretnom slučaju apelant prema domaćem zakonodavstvu nije imao pravo na naknadu štete u obimu koji prevazilazi okvir člana 5. Evropske konvencije.
36. Ispitujući predmetnu apelaciju sa aspekta člana 5. stav 5. Evropske konvencije, Ustavni sud je ustanovio da apelant u predmetnom postupku nije ničim postavio pitanje obeštećenja u smislu člana
5. Evropske konvencije, već je svoj zahtjev isključivo temeljio na domaćem zakonu. Prvi put u svojoj apelaciji apelant navodi da je u predmetnom postupku odbijanjem njegovog zahtjeva za naknadu štete povrijeđen član 5. stav 5. Evropske konvencije. Apelant Ustavnom sudu nije ponudio dokaze da je u redovnom sudskom postupku, koji je okončan osporenom presudom, osporavao zakonitost pritvora u smislu st. 1. do 4. člana 5. Evropske konvencije. To je bilo neophodno kako bi se utvrdilo da li je apelantov pritvor bio nezakonit, odnosno da li ima pravo na obeštećenje iz stava 5. člana 5. Evropskog suda.
37. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju u predmetnom postupku nije povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
b) Pravo na imovinu
38. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
k) Pravo na imovinu;
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
_______________________________________________________________________________________________________ Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
39. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
40. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj «imovina», u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48).
41. U smislu navedenog, Ustavni sud treba odgovoriti da li je u konkretnom slučaju apelantovo potraživanje u predmetnom postupku bilo takvo da je u odnosu na njega imao „legitimno očekivanje“ da će ga realizirati. U tom smislu bi takvo potraživanje predstavljalo imovinu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da apelant prema domaćem zakonu, na kojem je zasnivao svoj zahtjev, nema pravo na naknadu štete, te da, stoga, nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će, u smislu domaćeg zakonodavstva, imati pravo na obeštećenje zbog vremena provedenog u pritvoru u situaciji kada je kasnijom odlukom suda oslobođen optužbe. Pri tome Ustavni sud smatra da pitanje obeštećenja, prema stavu 5. člana 5. Evropske konvencije, apelant u predmetnom postupku nije ni postavio. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovo potraživanje u predmetnom postupku ne predstavlja imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. _______________________________________________________________________________________________________ Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da su apelantovi navodi u pogledu povrede navedenog prava neosnovani.
42. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
c) Pravo na zabranu diskriminacije
43. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
44. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
45. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana, ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija A broj 25, stav 226).
46. U konkretnom slučaju apelant svoje navode u pogledu diskriminacije potkrepljuje činjenicom da je u druga dva slučaja licima neopravdano držanim u pritvoru dosuđena naknada štete. Uzimajući u obzir slučajeve koje je apelant dostavio Ustavnom sudu, ovaj sud smatra da su u oba slučaja oslobađajuće presude postale pravosnažne 2000. i 2001. godine. Dakle, u vrijeme važenja ZKPFBiH („Službene novine FBiH“ broj 43/98) kojim je bilo propisano pravo na naknadu štete licima koja su bila u pritvoru, a koja su kasnije pravosnažnom presudom oslobođena optužbe. _______________________________________________________________________________________________________ Stoga, Ustavni sud smatra da se navedeni slučajevi razlikuju od apelantovog, jer je apelant pravosnažno oslobođen od optužbe 1996. godine, kada je na pravnoj snazi bila odredba člana 13. Zakona o primjeni Zakona o krivičnom postupku. Navedena odredba je bila na snazi sve do 28. novembra 1998. godine, kada je na snagu stupio ZKPFBiH („Službene novine FBiH“ broj 43/98).
47. Dalje, Ustavni sud podsjeća da ovaj sud prilikom odlučivanja o navodima o diskriminaciji razmatra okolnosti svakog konkretnog slučaja. Prema tome, razmatrajući predmetni slučaj, Ustavni sud nije ustanovio ništa što ukazuje na to da je apelant u predmetnom postupku bio diskriminiran. Navedeno Ustavni sud nije mogao zaključiti ni uvidom u dokumentaciju koju je apelant dostavio. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi njegovog prava na nediskriminaciju neosnovani.
48. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da u predmetnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
d) Čl. 1, 2. i 3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju Član 1. (Zabrana dužničkog zatvora) Niko se ne može lišiti slobode samo zato što nije u stanju da ispuni ugovornu obavezu. Član 2. (Sloboda kretanja)
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima, na toj teritoriji, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprečavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
Član 3. (Zabrana protjerivanja vlastitih državljana)
1. Niko ne može biti protjeran, bilo pojedinačnom ili kolektivnom mjerom, s teritorije države čiji je državljanin.
_______________________________________________________________________________________________________
2. Niko ne može biti lišen prava da uđe na teritoriju države čiji je državljanin.
49. Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju, osim svojih paušalnih navoda o povredi prava iz čl. 1, 2. i 3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati njegovu tvrdnju da postoji povreda navedenih prava. Također, uzimajući u obzir suštinu odredaba na koje se poziva apelant, Ustavnom sudu nije dostavio nikakve dokaze koji bi ukazivali na to da su u predmetnom postupku povrijeđena navedena prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u pogledu povrede prava iz čl. 1, 2. i 3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
50. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo iz čl. 1, 2. i 3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije s obzirom na to da apelant Ustavnom sudu ničim nije dokazao da je u predmetnom postupku pokrenuo pitanje obeštećenja u smislu stava 5. član 5. Evropske konvencije, već to pitanje prvi put pokreće u svojoj apelaciji. Dalje, Ustavni sud je utvrdio da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i prava iz čl. 1, 2. i 3. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
52. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić