Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2730/06 (Z. S.)

Odluka donesena 18. 12. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2730/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 12. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP-2730/06, rješavajući apelaciju Zijada Sitnića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Sitnića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-812/05 od 25. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zijad Sitnić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, zastupan po Edinu Šabanoviću, advokatu iz Sarajeva, podnio je, 29. septembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-812/05 od 25. jula 2006. godine.

2. Apelantu je, odlukom direktora preduća „Geoistrage“ d.d. Sarajevo, broj 111 od 2. jula 2002. godine, prestao radni odnos zbog težih povreda radnih obaveza. Apelant je u toku 2003. godine pokrenuo parnični postupak radi poništenja navedene odluke. Apelant je u svojoj tužbi naveo da odluka o prestanku radnog odnosa nije legitimna, jer direktor, u vrijeme donošenja sporne odluke, kao lice ovlašteno za zastupanje dioničkog društva, nije bio kao takav upisan u sudski registar u smislu člana 24. Zakona o privrednim društvima („Službene novine FBiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02 i 29/03). Također, tvrdio da je da ne postoje razlozi za zaključak da je izvršio teže povrede radne dužnosti, kao osnov za prestanak radnog odnosa u smislu člana 80. Zakona o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00, 29/03). Konačnom presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine odbijena je apelantova tužba kao neosnovana.Taj sud je naveo da je direktor imenovan odlukom Nadzornog odbora dioničkog društva od 22. juna 2002. godine, te da od tog momenta ima pravo da postupa u ime društva, a da činjenica naknadnog upisa (26. oktobar 2002. godine) ne utiče na legitimitet odluke. Također, sudovi su obrazložili da je odluka o prestanku radnog odnosa zakonita, jer nisu nađeni osnovi da je teža povreda radnih obaveza utvrđena na proizvoljan način.

3. Apelant smatra da mu je navedenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo rad.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana iz slijedećih razloga. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na svoju stalnu praksu prema kojoj „pravo na rad“ per se nije garantovano niti Evropskom konvencijom niti katalogom ustavnih prava i sloboda iz člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine (uporedi odluku Ustavnog suda broj AP-246/05 od 15. juna 2005. godine, točka 25). Nadalje, Međunarodni pakt o socijanim, ekonomskim i kulturnim pravima, koji predstavlja dio materijalnog ustavnog prava Bosne i Hercegovine (Aneks I tačka 8. na Ustav Bosne i Hercegovine) garantuje pravo na rad, samim tim i zaštitu od oduzimanja toga prava, ali samo u odnosu na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2405/05 od 16. januara 2007. godine, stav 21). Predmetni slučaj, međutim, ne tiče se problema diskriminacije.

6. Ipak, postupak koji se tiče prava na rad je građanskopravne prirode, te se u postupcima koji se tiču prava na rad primjenjuju garanti iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2405/05 od 16. januara 2007. godine, stav 29). To znači da odluka sudova, između ostalog, ne smije da bude arbitrarna, tj. mora biti razumno obrazložena. Međutim, zahtjev za obrazlaganjem sudske odluke, kao inherentan element pojma pravičnog postupka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora biti tumačen u duhu specifične nadležnosti Ustavnog suda. Ustavni sud, naime, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, točka 23, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).

7. U konkretnom slučaju, sudovi su proveli postupak, cijenili dokaze i utvrdili činjenično stanje, te na tako utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe. Apelant je imao potpuni pristup sudu, učestvovao je u kontradiktornom postupku, a njegovu argumentaciju je sud odbio, tumačeći relevantne odredbe Zakona o radu i Zakona o privrednim društvima na drugačiji način. Ustavni sud ne vidi arbitrarnost u odlučenju sudova kako u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem, tako ni u vezi sa primjenom odredbama pozitivnog prava, niti je apelant u svojoj apelaciji pružio dokaze koji bi ukazivali na arbitrarnost.

8. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud smatra da nema potrebe da razmatra pitanje apelantove tvrdnje povrede prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a koja bi se sastojala u apelantovom pravu na neisplaćene dohotke zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2730/06 (Z. S.) | Sudska praksa | Aktio