Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2769/06 (A. D.)
Odluka donesena 18. 12. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2769/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 12. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 18. decembra 2008. godine, u predmetu broj AP 2769/06, rješavajući apelaciju Alena Džanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alena Džanića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-925/03 od 20. jula 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Alen Džanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 4. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonlni sud), broj Gž-925/03 od 20. jula 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-143/02 od 14. aprila 2003. godine, obavezana je Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno Ministarstvo za pitanje boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) da isplati apelantu na ime neisplaćenih ličnih invalidnina i izuzetnog materijalnog obezbjeđenja iznos od 5.651,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u odnosu na Unsko-Sanski Kanton (u daljnjem tekstu: drugotućeni) i Općinu Bihać (u daljnjem tekstu: trećetuženi) tužbeni zahtjev apelanta odbijen i apelant obavezan naknaditi trećetuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 549,00 KM u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Protiv presude Općinskog suda, broj P-143/02 od 14. aprila 2003. godine, prvotuženi je izjavio žalbu Kantonalnom sudu.
4. Rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-925/03 od 20. jula 2006. godine, žalba prvotuženog je uvažena, presuda Općinskog suda, broj P-143/02 od 14. aprila 2003. godine, ukinuta u odnosu na prvotuženog i tužba odbačena. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju, obzirom na predmet spora, o zahtjevima nadležan da odlučuje organ uprave a ne sud. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud time što je odlučio o zahtjevu koji ne spada u sudsku nadležnost počinio povredu člana 16. Zakona o parničnom postupku, važećeg u vrijeme presuđenja.
5. Apelant se u apelaciji žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita ustavnih prava apelanta je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
9. U konkretnom slučaju, odredbom člana 7. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 29/98 do 59/06) propisano je da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju u upravnom postupku, ako tim zakonom nije drugačije određeno. S obzirom da apelant nije postupio prema navedenoj odredbi i podnio zahtjev stvarno nadležnom organu, nego je pokušao ostvariti pravo iz penzijskog i inavlidskog osiguranja u postupku pred redovnim sudovima, tužba mu je odbačena kao nedopuštena.
10. Dakle, osporenom odlukom redovnog suda nije odlučeno o pravu apelanata iz penzijskog i invalidskog osiguranja, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena stvarno nadležnom organu. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao podnijeti zahtjev stvareno nadležnom organu. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant podnošenjem tužbe stvarno nenadležnom organu nije djelotvorno iscrpio pravne lijekove, jer predmetna tužba nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić