Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3427/06 (M. i M. D.)
Odluka donesena 15. 01. 2009.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Stanarsko pravo
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-3427/06
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3427/06, rješavajući apelaciju Mladena i Milana Dunđerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Mladena i Milana Dunđerovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan rješenjem Federalnog ministarstva prostornog uređenja, broj UPII/05-23-5-145/03 od 29. septembra 2008. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mladen i Milan Dunđerović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Ekrema Galijatovića, Alije Galijatovića, Maide Galijatović i Nerme Bavčić, podnijeli su 25. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja upravnog postupka koji je okončan Rješenjem Federalnog ministarstva prostornog uređenja broj UPII/05-23-5-145/03 od 29. septembra 2008. godine. Apelanti su 4. juna, 14. septembra i 28. decembra 2007. godine, zatim 18. i 21. februara, 14. i 30. maja, 1. augusta, 24. i 27. oktobra 2008. godine dostavili dopune apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i učesnika u postupku, Federalnog ministarstva prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) i Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja) je 17. aprila 2007. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. aprila 2007. godine, Federalno ministarstvo 7. maja 2007. godine, a Uprava za stambena pitanja 24. aprila 2007. godine i 29. januara 2008. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Federalnog ministarstva i Uprave za stambena pitanja dostavljeni su apelantima 28. februara 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Iz dokumentacije predmeta spisa proizlazi da je nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu u ulici Koševo broj 15/2 (u daljnjem tekstu: sporni stan) bila Branka Savić, prednica protivnice apelanata, a da je vlasnik spornog stana bio pravni prednik apelanata Milivoj Dunđerović sa dijelom 1/1. Dalje proizlazi da je pravni prednik apelanata umro 31. jula 1992. godine i da je pravo vlasništva na spornom stanu preneseno na apelante sa dijelom ½, a prema Ostavinskom rješenju broj O-428/97 od 23. aprila 1998. godine.
7. Protivnica apelanata Dubravka Savić (u daljnjem tekstu: podnositeljica zahtjeva) je 3. septembra 1996. godine Općinskoj službi za upravu za stambene poslove Općine Centar podnijela zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana, tvrdeći da joj pripada to pravo jer je sa svojom majkom Brankom Savić živjela u zajedničkom domaćinstvu sve do njene smrti. Zahtjev podnositeljice ova služba je dostavila Upravi za stambena pitanja, kao nadležnom organu za rješavanje, 12. oktobra 1999. godine.
8. Uprava za stambena pitanja je Rješenjem broj 23-04/I-23-168/99 od 11. aprila 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-II/05-23-5-145/03 od 12. maja 2003. godine, zahtjev podnositeljice odbila je kao neosnovan jer je utvrđeno da joj, u smislu člana 21. Zakona o stambenim odnosima, ne pripada pravo da nakon smrti nosioca stanarskog prava nastavi kao nositeljica stanarskog prava da koristi sporni stan. Podnositeljica zahtjeva je pokrenula upravni spor pred Vrhovnim sudom protiv drugostepenog rješenja.
9. Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:
Vrhovni sud) broj U-2018/03 od 12. maja 2004. godine, u postupku u kojem su apelanti učestvovali kao zainteresirana lica, uvažena je apelanticina tužba i rješenja prvostepenog i drugostepenog organa su poništena, te je predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je naložio da se u prvostepenom postupku upravni organi ograniče na ispitivanje samo odlučnih činjenica u okviru zahtjeva tužitelja u odnosu na pitanje da li podnositeljici zahtjeva pripada pravo na prenos prava korištenja spornog stana.
10. Uprava za stambena pitanja je Rješenjem broj 23-04/I-23-168/99 od 20. juna 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-II/05-23-5-145/03 od 3. oktobra 2005. godine, ponovo odbila zahtjev protivnice apelanata za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, kao neosnovan. Podnositeljica zahtjeva je ponovo pokrenula upravni spor, ovaj put pred Kantonalnim sudom u Sarajevu.
11. Kantonalni sud je Presudom broj U-2438/05 od 23. novembra 2006. godine uvažio apelanticinu tužbu, prvostepeno i drugostepeno rješenje poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno odlučivanje. Sud je naložio prvostepenom organu da utvrdi je li podnositeljica zahtjeva do početka ratnih događanja, odnosno do dana napuštanja predmetnog stana, bila korisnik predmetnog stana, odnosno član porodičnog domaćinstva svoje majke - nositeljice stanarskog prava, te nakon toga donese odluku pravilnom primjenom čl. 21. i 28. ZOS-a.
12. Uprava za stambena pitanja je Rješenjem broj 23-04/I-13-168/99 od 13. decembra 2007. godine, koje je doneseno po uputama datim u Presudi Kantonalnog suda broj U-2438/05 od 23. novembra 2006. godine, odlučila da podnositeljica zahtjeva ima pravo da nastavi koristiti sporni stan u svojstvu nositeljice stanarskog prava jer je bila član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava do 1992. godine. Apelanti su podnijeli žalbu na rješenje Federalnom ministarstvu.
13. Federalno ministarstvo je Rješenjem broj UP-II/05-23-5-145/03 od 12. februara 2008. godine poništilo Rješenje prvostepenog organa broj 23-04/I-23-168/99 od 13. decembra 2007. godine i Rješenje broj UP-II/05-23-5-145/03 od 12. februara 2008. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Prvostepenom organu je naloženo da u ponovnom postupku rasvijetli period u kojem je koristila stan protivnica apelanata nakon majčine smrti, da utvrdi o kakvom se korištenju radi, da li o stalnom ili o povremenom korištenju stana.
14. Uprava za stambena pitanja je Rješenjem broj 23-04/I-23-168/99 od 21. jula 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem broj UPII/05-23-5-145/03 od 29. septembra 2008. godine, odbila kao neosnovan prijedlog podnositeljice zahtjeva za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da je rješenje konačno, te da protiv njega nije dopuštena žalba ali da se može pokrenuti upravni spor kod nadležnog kantonalnog suda.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelanti su naveli da njihov predmet nije riješen u razumnom roku i na pravičan način i da se u svim ponovljenim postupcima insistira na utvrđivanju pravne činjenice da li protivnica apelanata ima pravo da u svojstvu nositeljice stanarskog prava nastavi koristiti stan nakon smrti svoje majke, kao posljednje nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu. Apelanti se zbog dužine trajanja postupka povrata stana žale na povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
16. Kantonalni sud je naveo da odlukom ovog suda nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata.
17. Federalno ministarstvo je navelo da je zakonito postupilo u ovoj upravnom stvari te da nije uticalo na kršenje ljudskih prava apelanata u predmetnom postupku protivnice apelanata radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana.
18. Uprava za stambena pitanja je navela da su razlozi za dugotrajno vođenje postupka objektivne prirode, što uključuje i ogroman broj predmeta za koje je nadležan ovaj organ.
V. Relevantni propisi
19. Zakon o upravnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 2/98 i 48/99) «Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava, ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
[...] Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. [...]» Zakon o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 2/98 i 8/00) «Član 17.
Treća osoba kojoj bi poništaj osporenog upravnog akta neposredno bio na štetu (zainteresirana osoba) ima u sporu položaj stranke.»
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. Apelanti su se Ustavnom sudu obratili zbog činjenice da upravni postupak po zahtjevu podnositeljice, u kojem su učestvovali kao zainteresirana lica, nije okončan u „razumnom roku“ u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Iako je postupak u međuvremenu okončan, i u vrijeme podnošenja apelacija je bila dopustiva u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Ustavni sud će ispitati navode apelanata o predugom trajanju upravnog postupka u kojem su učestvovali kao zainteresirana lica.
Pravo na pravičan postupak Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
[…]» Primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
25. Ustavni sud smatra nespornim da je ishod predmetnog postupka bio odlučujući za građanska prava i obaveze apelanata s obzirom da su oni vlasnici spornog stana. Apelanti su u postupku imali status zainteresiranog lica i preduzimali su radnje s ciljem da zaštite svoja prava, prema tome Ustavni sud zaključuje da je član 6. stav 1. primjenjiv u konkretnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 307/06 od 18. oktobra 2007. godine, do objavljivanja u službenim glasnicima dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ccbh.ba). Relevantni principi
26. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
27. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Period koji se uzima u obzir
28. Ustavni sud zapaža da je postupak po zahtjevu protivnice apelanata za utvrđivanje njenog statusa nositeljice stanarskog prava započeo 3. septembra 1996. godine, dakle nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Prema navedenom, cijeli period trajanja postupka ulazi u nadležnost Ustavnog suda. Postupak je od podnošenja zahtjeva do donošenja odluke u korist apelanata, 29. septembra 2008. godine, trajao 12 godina.
Analiza razumnosti dužine postupka
29. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje organ uprave i redovni sud moraju izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora. U konkretnom slučaju radi se o donošenju rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, na stanu na kojem postoji stanarsko pravo, a koji je u vlasništvu apelanata. Također, Ustavni sud naglašava da su u predmetnom postupku uključene samo dvije strane, te ne smatra da se predmetni postupak može opisati kao složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja.
30. Ustavni sud konstatuje da u periodu od tri godine i jedan mjesec dana po zahtjevu protivnice apelanata prvostepeni organ uopće nije postupao, a da je od momenta uzimanja predmeta u rad predmet vraćan prvostepenom organu na ponovni postupak i to uzastopno četiri puta da bi se utvrdile činjenice koje nisu složene, zbog čega je postupak trajao 12 godina. Ustavni sud smatra da su odugovlačenju postupka najviše doprinijeli organi uprave, konkretno Uprava za stambena pitanja zbog toga što se spis nalazio najduže upravo pred tim organom, i to preko osam godina. Iz stanja spisa je vidljivo da su Vrhovni sud i Kantonalni sud poništavali prvostepeno i drugostepeno rješenje i vraćali predmet prvostepenom organu na ponovno odlučivanje s ciljem da se utvrde relevantne činjenice, i to period u kojem je koristila stan protivnica apelanata nakon majčine smrti, da se utvrdi o kakvom se korištenju stana radi, da li o stalnom ili povremenom. Ove činjenice nikako se ne mogu smatrati kao složene, čije bi utvrđivanje zahtijevalo duže vrijeme i neke posebne pravne postupke u provođenju dokaza. Ustavni sud smatra da je i Federalno ministarstvo doprinijelo dužini trajanja postupka iako se spis u tri navrata nalazio sedam mjeseci pred ovim organom prije svega imajući u vidu ingerencije ovog organa, a koji je prvostepenom organu trebao dati jasne i konkretne upute radi utvrđivanja odlučnih činjenica u ovom slučaju, jer su upute Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, koji su poništavali prvostepeno i drugostepeno rješenje, bile jasne, konkretne i nedvosmislene. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina trajanja predmetnog postupka radi utvrđivanja nosioca stanarskog prava na stanu koji je u vlasništvu apelanata može u cijelosti staviti na teret nadležnim upravnim organima.
31. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerenja u pravni sistem.
32. Cijeneći sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnom dijelu ove odluke, uključujući složenost predmeta, odnosno ukupnu dužinu postupka koji traje 12 godina, kao i ponašanje nadležnih organa i redovnih sudova, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina trajanja konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
33. Imajući u vidu činjenicu da su, nakon podnošenja apelacije, donesena rješenja u korist apelanata Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale navode apelanata u vezi sa pravom na pravično suđenje, kao i navode u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak po zahtjevu protivnice apelanata radi donošenja rješenja koji zamjenjuje ugovor o korištenju stana na kojem postoji stanarsko pravo, a koji je u vlasništvu apelanata koji su zainteresirana lica u ovom postupku, nije okončan ni nakon 12 godina od dana podnošenja navedenog zahtjeva, a takvo neopravdano trajanje može se u cijelosti pripisati ponašanju nadležnih javnih vlasti.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić