Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3159/06 (M. i N. L.)
Odluka donesena 15. 01. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Reformatio in peius
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku (objavljen na bosanskom jeziku)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-3159/06
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3159/06, rješavajući apelaciju Milene i Nikole Liović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milene i Nikole Liović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-000097 od 22. augusta 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj K-2/03 od 23. decembra 2005. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milena i Nikola Liović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Žarko Bulić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 27. novembra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06-000097 od 22. augusta 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-2/03 od 23. decembra 2005. godine. Apelanti su također podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje njihovih zatvorskih kazni do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji pred Ustavnim sudom.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je, Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3159/06 od 16. januara 2006. godine, odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Odžak (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 25. januara 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 14. februara 2007. godine, Kantonalni sud 1. februara 2007. godine, a 5. februara 2007. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Tužilaštva su 5. novembra 2008. godine dostavljeni apelantima.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Kantonalni sud je Presudom broj K-4/01 od 21. augusta 2002. godine apelante proglasio krivim za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom
23. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osudio apelanticu Milenu Liović na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a apelanta Nikolu Liovića na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Apelantima je u izrečene kazne zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 3. augusta 1999. godine do 12. novembra 1999. godine. Na osnovu člana
110. KZ FBiH Kantonalni sud je odlučio da se od apelanata solidarno oduzme imovinska korist stečena izvršenjem krivičnog djela, i to u ukupnom iznosu od 5.230.070,30 KM.
8. Odlučujući o žalbama koje su protiv navedene presude izjavili apelanti i Tužilaštvo, Vrhovni sud je Rješenjem broj Kž-533/02 od 12. marta 2003. godine djelimično uvažio žalbe apelanata i povodom tih žalbi, po službenoj dužnosti, ukinuo Presudu Kantonalnog suda broj K- 4/01 od 21. augusta 2002. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
9. U ponovnom postupku Kantonalni sud je Presudom broj K-2/03 od 23. decembra 2005. godine apelanticu Milenu Liović proglasio krivom za krivično djelo zloupotrebe ovlasti u privredi iz člana 259. stav 2. KZ FBiH u vezi sa stavom 1. tačka 3. tog člana, a apelanta Nikolu Liovića proglasio krivim za krivično djelo zloupotrebe ovlasti u privredi iz člana 259. stav 2. KZ FBiH u vezi sa stavom 1. tačka 3. tog člana, te u vezi sa članom 25. tog zakona, pa ih oboje osudio na kazne zatvora od po jedne godine i šest mjeseci. Apelantima je u izrečene kazne zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 3. augusta 1999. godine do 12. novembra 1999. godine. Na osnovu člana
110. KZ FBiH Kantonalni sud je odlučio da se od apelanata solidarno oduzme imovinska korist stečena izvršenjem krivičnog djela, i to u ukupnom iznosu od 6.363.599,28 KM.
10. Odlučujući o žalbama koje su protiv navedene presude izjavili apelanti i Tužilaštvo, Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Kž-06-000097 od 22. augusta 2006. godine odbio kao neosnovanu žalbu Tužilaštva, a djelimično uvažio žalbe apelanata i u odluci o oduzimanju imovinske koristi ukinuo Presudu Kantonalnog suda broj K-2/03 od 23. decembra 2005 godine i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su izreka i obrazloženje prvostepene presude jasni i razumljivi, da između njih nema protivrječnosti, a za odlučne činjenice su navedeni valjani razlozi. Prvostepenom presudom nije povrijeđen identitet optužbe i presude, jer učinjenom preinakom u činjeničnom opisu djela nije promijenjeno predmetno djelo, ni činjenično ni pravno, na štetu apelanata. U odnosu na žalbeni prigovor branitelja apelanata da je prvostepenom presudom pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je preduzeće «Triko-trade» u navedenom vremenskom periodu bilo registrirano na ime apelantice Milene Liović, a da je apelant Nikola Liović, kao suprug Milene Liović, u tom periodu poslovao u ime i za račun tog preduzeća, tako što je u više navrata u Rafineriji nafte u Bosanskom Brodu kupovao naftu i druge naftne derivate te ih plaćao u gotovom novcu, što je bilo protivno zakonu, a potom tako kupljenu naftu preprodavao drugima, također za gotov novac. Apelantica Milena Liović, navodi dalje Vrhovni sud, kao vlasnik i direktor preduzeća, nije osigurala da se sav ostvareni promet evidentira u knjigovodstvenim i finansijskim knjigama, zbog čega nije ni izvršen obračun naplate poreza i drugih fiskalnih obaveza u navedenom iznosu. Ove odlučne činjenice proizlaze iz materijalnih dokaza u spisu, posebno iz nalaza i mišljenja saslušanih vještaka finansijske struke, čiji nalaz i mišljenje nisu u bitnome dovedeni u pitanje ni žalbama apelanata, imajući pri tome u vidu i navedene nesporne činjenice. Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud za donesenu odluku naveo valjane razloge i detaljno ih obrazložio, te smatra neosnovanim žalbene razloge o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Vrhovni sud je naveo da nije povrijeđen ni krivični zakon na štetu apelanata, jer prema činjeničnom i pravnom opisu krivičnih djela koja su apelantima stavljena na teret, iz izreke prvostepene presude, proizlaze sva zakonska obilježja krivičnog djela zloupotrebe ovlasti iz privrede iz člana 259. stav 2. ZK FBiH. Na kraju, Vrhovni sud zaključuje da su izrečene kazne zatvora primjerene i adekvatne prirodi i težini počinjenih krivičnih djela, jačini povrede zaštićenog dobra, stepenu krivice apelanata, te okolnostima pod kojima su krivična djela počinjena, kao i da se i s takvim kaznama može postići kako posebna tako i opća svrha kažnjavanja. U odnosu na žalbene navode apelanata da je izreka prvostepene presude proturječna, a time i nerazumljiva u dijelu kojim se apelantima solidarno oduzima imovinska korist stečena izvršenjem krivičnog djela, Vrhovni sud je zaključio da su navodi osnovani. Naime, prema činjeničnom opisu predmetnog krivičnog djela utvrđeno je i presuđeno da je protupravna imovinska korist pribavljena za preduzeće «Triko-trade» iz Odžaka, ali prvostepeni sud tu protupravnu imovinsku korist ne oduzima od «Triko-trade» kao pravne osobe kojoj je pribavljena ta imovinsko-pravna korist, već od apelanata kao fizičkih osoba, koji, prema prvostepenoj presudi, izvršenjem navedenog krivičnog djela nisu pribavili nikakvu protupravnu imovinsku korist. Zbog očite kontradiktornosti izreke prvostepene presude u tom dijelu, koja je nejasna i nerazumljiva, Vrhovni sud je ukinuo u tom dijelu prvostepenu presudu i vratio predmet na ponovno odlučivanje.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelanti su naveli da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti su naveli da je prvostepena presuda zasnovana na dokazima koje sud uopće nije izveo, jer je neposredno izveo dokaz saslušanjem svjedoka Bogdana Kušljića, a po «saglasnosti stranaka» pročitani su «iskazi svjedoka koji su saslušavani u toku postupka u istrazi po zamolnicama i na glavnim pretresima». Dakle, na nezakonitim dokazima sud je zasnovao svoju presudu, a ove nezakonitosti nisu otklonjene ni drugostepenom presudom. Apelanti su, dalje, naveli da je ponovni postupak vođen pred potpuno izmijenjenim vijećem i pred novim predsjednikom prvostepenog vijeća, te su se svi dokazi morali ponovo izvesti, pa je na ovaj način povrijeđeno načelo neposrednosti. Apelanti smatraju da im je na ovaj način uskraćeno i pravo da se izjasne o dokazima koji nisu izvedeni neposredno, kao i pravo da ispituju svjedoke prilikom neposrednog izvođenja dokaza. Dalje, apelanti su naveli da prvostepena presuda nepotpuna i neistinito iznosi sadržinu iskaza na glavnom pretresu svjedoka Bogdana Kušljića. Apelanti smatraju da se redovni sudovi nisu pridržavali načela reformatio in peius iz člana 371. Zakona o krivičnom postupku, jer su u prethodnom postupku apelanti proglašeni krivim za krivično djelo iz člana 358. stav 3. KZ FBiH, dok su pobijanim odlukama proglašeni krivim za krivično djelo iz člana 259. KZ FBiH. Apelanti navode da povredu prava na pravično suđenje vide i u tome što je na glavnom pretresu odbijen dokazni prijedlog apelantice Milene Liović za izvođenje dokaza uvidom u izvještaj Hipo Alpe Adria Bank i dopunu vještačenja. Dalje navode da se zaključak pobijanih presuda zasniva na dokazu-nalazu i mišljenju vještaka finansijsko-ekonomske struke Rašide Beširević, koji je potpuno defektan, jer je u svom nalazu izvršila računski obračun uskraćenih poreza i drugih fiskalnih davanja, bez pouzdanog osvrta o činjenici koji subjekt bi bio zakonski obveznik tih obaveza. Apelanti ističu da je krivično djelo zloupotrebe položaja u privredi po svojoj zakonskoj dispoziciji u izvjesnom smislu djelo blanketne prirode, jer radnja iz člana 259. stav 2. tačka 3. KZ FBiH indicira da je subjekt u kojem radi odgovorno lice zakonski obveznik tih fiskalnih davanja, a to u nalazu vještaka a i u razlozima pobijanih presuda nije navedeno, te su pobijane presude nezakonite i u pogledu primjene materijalno-krivičnog zakona.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti osporava navode apelanata, smatrajući ih neosnovanima. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Kantonalni sud je naveo da nije u mogućnosti da se izjasni o navodnom kršenju prava apelanata zbog toga što se spis broj K-2/03 nalazi kod Kantonalnog suda u Tuzli, radi odlučivanja o zahtjevu apelanata za ponavljanje krivičnog postupka, dovršenog presudom ovog suda, a u skladu sa Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kr-06-000031 od 14. decembra 2006. godine.
15. Tužilaštvo je u svom odgovoru na apelaciju navelo da smatra da ne stoje tvrdnje iznesene u apelaciji, a pogotovo da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Dalje je navedeno da su navodi da je u postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom došlo da kršenja prava apelanata na pravično suđenje pred nezavisnim i nepristranim sudom neosnovani, jer je krivični postupak proveden u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom i u skladu sa važećim procesnim i materijalnim propisima. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
16. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02):
«Član 25.
(1) Ko drugome s umišljajem pomogne u izvršenju krivičnog djela kaznit će se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.
(1) Kao pomaganje u izvršenju krivičnog djela smatra se osobito: davanje savjeta ili uputa kako da se učini krivično djelo, stavljanje učinitelju na raspolaganje sredstava za izvršenje krivičnog djela, uklanjanje prepreka za izvršenje krivičnog djela, te unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinitelja, sredstava kojima je krivično djelo učinjeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom. Ko drugome s umišljajem pomogne u izvršenju krivičnog djela kaznit će se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.
Član 259.
(1) Odgovorna osoba u pravnoj osobi koja obavlja privrednu djelatnost i koja u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi za pravno lice u kome je zaposlena: 3) uskrati plaćanje sredstava i rezultata poslovanja pa na taj način dovede u zabludu organe upravljanja u pravnom licu prilikom donošenja odluka o poslovima upravljanja.
(2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 200.000 KM, kaznit će se zatvorom od jedne do osam godina.» Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/98 i 23/99):
«Član 300. stav 3.
(3) Ako je odlaganje trajalo duže od mjesec dana, ili ako se pretres drži pred drugim predsjednikom vijeća, pretres mora iznova početi i svi dokazi se moraju ponovo izvesti. Član 300. stav 1.
(1) Ako tužilac u toku glavnog pretresa nađe da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu usmeno izmijeniti optužnicu, a može predložiti da se glavni pretres prekine radi pripremanja izmijenjene optužnice.
Član 371.
Ako je izjavljena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu u odnosu na pravnu ocjenu djela i na krivičnu sankciju.»
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000097 od 28. augusta 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelanti su primili 16. oktobra 2006. godine, a apelacija je podnesena 27. novembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelanti su osporili navedene presude tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. st. 1. i 3. d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d. da sam ispituje ili zahtjeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe; […]»
22. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem su apelanti proglašeni krivim za krivično djelo propisano zakonom, te su osuđeni na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanata, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati je li osporenim presudama povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje kako je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.
23. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, zaključio da se pitanje je li optuženi imao pravičan postupak, mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Monnel and Morris, odluka od 2. marta 1987, serija A, broj 115, str. 21, stav 54).
24. U odnosu na dio apelacije koji sadrži prigovore na utvrđeno činjenično stanje, kao i nalaz vještaka finansijske struke, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), već da ispita radi li se o povredi ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene i obrazlože činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava, što je stav koji je Ustavni sud zauzeo i ponovio u niz svojih odluka (vidi Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine i broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Iz obrazloženja presuda ne proizlazi da je načinom na koji je utvrđeno činjenično stanje dovedeno u pitanje neko od ustavnih prava apelanata.
25. U vezi sa prigovorom apelanata kako su redovni sudovi cijenili dokaze i kojim dokazima su vjerovali, uvidom u osporene presude Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično koje mu je stavljeno na teret. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u toku postupka prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, da je u svojstvu svjedoka saslušao Bogdana Kušljića, u svojstvu vještaka su saslušani Esad Bilić, grafolog iz Sarajeva i Rešid Beširević, vještak finansijske struke iz Orašja, a uz saglasnost stranaka su pročitani iskazi većeg broja svjedoka koji su saslušani u toku postupka (u istrazi, po zamolnicama i na glavnom pretresima), izvršen je uvid u akt deponiranih potpisa apelanata, izvršen je uvid u račune koji se odnose na sporni period poslovanja apelanata, otpremnice i uplate gotovine, rješenja istražnog sudije o određivanju pritvora optuženih, uvid u knjigu narudžbenica koje se odnose također na sporni period i druge relevantne dokaze. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud izvršio uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju, te dao njihovu iscrpnu analizu i ocjenu. Isto tako prvostepeni sud je dovoljno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, pri tome navodeći jasne razloge za odbijanje izvođenja pojedinih dokaza koje je predlagala apelantica. Zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene pojedinih dokaza je u cijelosti prihvatio drugostepeni sud i u tom pravcu dao obrazloženje. Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost da iznesu svoju odbranu lično i preko branitelja, i da osporavaju način na koji su sudovi cijenili dokaze.
26. Apelanti su naveli i to da je u njihovom slučaju povrijeđen princip zabrane raformatio in peius, jer su u prethodnom postupku proglašeni krivim za krivično djelo iz člana 358. stav 3. KZ FBiH, dok su pobijanim odlukama proglašeni krivim za krivično djelo iz člana 259. KZ FBiH. Taj je princip reguliran članom 378. Zakona o krivičnom postupku, koji predviđa da „ako je izjavljena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne može izmijeniti, u odnosu na pravnu ocjenu djela i na krivičnu sankciju, na štetu optuženog.“ Ustavni sud smatra nespornim da se u konkretnom slučaju nije radilo o povredi tog principa, jer je osim apelanata žalbu na nižestepenu presudu izjavio i tužitelj koji je tražio izricanje teže kazne za apelante, dakle ta žalba nije bila izjavljena u korist apelanata. Stoga, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu prekršili princip raformatio in peius, čime bi eventualno doveli u pitanje pravo apelanata na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
27. Također, apelanti su naveli da im je povrijeđeno pravo na odbranu zbog neizvođenja dokaza neposredno, jer su po „saglasnosti stranaka“ pročitani iskazi svjedoka koji su saslušavani u toku postupka-istrage, po zamolnicama i na glavnim pretresima, te zato što je postupak vođen pred novim vijećem i pred novim predsjednikom vijeća. Stoga su svi dokazi morali biti ponovo izvedeni, iz kojih razloga im je povrijeđeno pravo na odbranu. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3.d. Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Međutim, ova odredba nema apsolutno djelovanje, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno. Postoje situacije kada, zbog objektivnih okolnosti, nije moguće na glavnom pretresu saslušati svjedoka koji je već dao iskaz u prethodnom postupku bez prisustva optuženog ili njegovog branitelja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, st. 25-27).
28. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je dijelom dokazni postupak proveo uz saglasnost stranaka, čitanjem iskaza ranije saslušanih svjedoka, te iskaza po zamolnicama saslušanih svjedoka kod Općinskog suda Vitez i Osnovnog suda Derventa. U ponovnom postupku, prvostepeni sud je također uz saglasnost stranaka zaključio da je u cijelosti saglasan sa provedenim dokazima i utvrđenim činjeničnim stanjem, za koje je i prvostepeni sud dao jasne, logične i uvjerljive razloge, a što je dalje potvrdio i Vrhovni sud svojom Presudom broj 070-0Kž-06-000097. Cijeneći navedene iskaze svjedoka, kako pojedinačno tako i u vezi sa drugim provedenim dokazima, sud je utvrdio da su apelanti počinili krivično djelo koje ime se stavlja na teret. Uvidom u predočenu dokumentaciju i osporene presude, Ustavni sud zapaža da apelanti i njihovi branitelji tokom cjelokupnog trajanja postupka pred redovnim sudovima nisu osporavali način na koji su redovni sudovi izvodili dokaze, niti su zatražili ponovno izvođenje dokaza saslušavanjem svjedoka. Dapače, sud je uz saglasnost i apelanata i tužitelja pročitao izjave pojedinih svjedoka koji su saslušavani u toku postupka-istrage, po zamolnicama i na glavnom pretresu. S obzirom na navedeno, a posebno na činjenicu da apelanti nisu osporavali u postupku pred redovnim sudovima posredno izvođenje dokaza nego su se sa tim saglasili, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno njihovo pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije.
29. Ocjenjujući postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3.d. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3.d. Evropske konvencije, kad su sudovi za sve svoje zaključke dali detaljna i jasna obrazloženja, odnosno kad u obrazloženjima osporenih presuda nema proizvoljnosti, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na odbranu koji je bitan element prava na pravičan postupak. Osporene presude u obrazloženju sadrže precizne i jasne razloge iz kojih su primijenjeni zakoni na kojima se ove presude zasnivaju, a nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić