Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3397/06 (S. J.)

Odluka donesena 15. 01. 2009.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3397/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP 3397/06, rješavajući apelaciju Sofije Jovičin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sofije Jovičin podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-212/04 od 14. septembra 2006. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj U-121/04 od 12. marta 2004. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Sofija Jovičin (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bileće, podnijela je 22. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-

212/04 od 14. septembra 2006. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-121/04 od 12. marta 2004. godine,

2. Apelantica je 14. septembra 1998. godine, podnijela Službi graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Općine Mostar Zapad (u daljnjem tekstu: Služba) zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Mostaru Ul. Raštanska cesta bb (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Služba nije odlučila o zahtjevu apelantice u roku koji je predviđen Zakonom o upravnom postupku pa je apelantica izjavila 16. januara 2001. godine, žalbu Ministarstvu graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko-neretvanske županije (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), radi «šutnje uprave». Obzirom da Ministarstvo nije odlučilo o žalbi apelantice u zakonom propisanom roku, apelantica je tužbom pred Kantonalnim sudom pokrenula upravni spor protiv Ministarstva s prijedlogom da se ista uvaži i da se donese presuda kojom će se naložiti tuženom organu da o žalbi odluči u roku od 15 dana.

3. Odlučujući o tužbi Kantonalni sud je Presudom, broj U-653/2001 od 21. maja 2001. godine, tužbu uvažio i naložio Ministarstvu da u roku od 15 dana odluči o žalbi apelantice od 16. januara 2001. godine.

4. Obzirom da Ministarstvo nije postupilo po nalogu suda, apelantica je podnijela zahtjev Kantonalnom sudu da u smislu člana 66. stav 1 Zakona o upravnim sporovima, donese rješenje koje bi u svemu zamijenilo akt nadležnog organa u predmetu vraćanja stana u posjed.

5. Odlučujući o zahtjevu apelantice Kantonalni sud je Rješenjem, broj U-1496/01 od 11. januara 2002. godine, zahtjev odbio. U obrazloženju rješenja taj sud je naveo da je nakon uvida u pribavljene dokaze utvrdio da apelantica traži vraćanje u posjed stana koji se ne smatra stanom u smislu člana 4. Zakona o stambenim odnosima, te prema članu 11. Zakona o stambenim odnosima nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu, pa je u smislu čl. 6. i 7. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, njen zahtjev odbijen.

6. Protiv ovog rješenja apelantica je izjavila žalbu, koju je Vrhovni sud Rješenjem, broj Už-71/02 od 11. decembra 2003. godine, uvažio, ukinuo Rješenje Kantonalnog suda, broj U-1496/01 od 11. januara 2002. godine i predmet vratio na ponovno rješavanje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud na osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja donio pobijano rješenje. Taj sud je naveo da je u ponovnom postupku potrebno provesti dokaze na osnovu kojih će se pouzdano utvrditi o kakvom se stanu radi i da li stan poslije renoviranja škole i dalje postoji, te je potrebno pozvati apelanticu da se lično izjasni o navodima tuženog iznesenim u toku postupka.

7. U ponovnom postupku Kantonalni sud je Rješenjem, broj U-121/04 od 12. marta 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda, broj Už-212/04 od 14. septembra 2006. godine, zahtjev apelantice da donese rješenje umjesto nadležnog organa za vraćanje predmetnog stana u posjed, odbio.

8. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je u međuvremenu Služba donijela Rješenje, broj 07/II-4050/98 od 15. septembra 2003. godine, kojim je zahtjev za vraćanje predmetnog stana odbijen kao neosnovan. Taj sud je naveo da je nadležni organ donio upravni akt čije je donošenje zbog «šutnje uprave» od strane suda tražila apelantica, te je na osnovu člana 66. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, neovisno od rješenja Vrhovnog suda od 11. decembra 2003. godine kojim je ukinuto rješenje Kantonalnog suda od 11. januara 2002. godine i predmet vraćen na ponovno rješavanje, zahtjev apelantice odbijen. Kantonalni sud je na kraju pojasnio da je nadležni prvostepeni organ uprave donio rješenje kojim je odlučeno o zahtjevu apelantice za vraćanje predmetnog stana u posjed, a protiv kojeg rješenja apelantica ima pravo žalbe, te eventualno, ukoliko ne bude zadovoljna drugostepenim rješenjem, može tužbom pokrenuti upravni spor.

9. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao, kako je nakon podnošenja zahtjeva apelantice nadležni organ donio upravni akt (rješenje kojim je odbijen zahtjev apelantice za vraćanje predmetnog stana u posjed), da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio zahtjev jer nisu postojali uslovi propisani članom 66. Zakona o upravnom sporu da sud takvo rješenje donosi, niti da postupa u izvršenju rješenja Vrhovnog suda od 11. decembra 2003. godine.

10. Apelantica u apelaciji iznosi hronološki tok postupka pred organima uprave i redovnim sudom i poziva se na povredu prava iz člana II st.1-5 Ustava Bosne i Hercegovine, međutim iz navoda apelacije proizilazi da se apelantica u suštini žali da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela da je osporeno rješenje Vrhovnog suda nepotpuno, pravno manjkavo i nije u skladu sa rješenjem toga suda od 11. decembra 2003. godine. U osporenom rješenju, istakla je apelantica, sud samo spominje zakonitost u odnosu na Zakon o upravnim sporovima a ne spominje Aneks 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma i Ustav Bosne i Hercegovine.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

12. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava Rješenje Vrhovnog suda, broj Už-212/04 od 14. septembra 2006. godine i Rješenje Kantonalnog suda, broj U-121/04 od 12. marta 2004. godine, kojima je njen zahtjev da Kantonalni sud donese rješenje umjesto nadležnog organa za vraćanje predmetnog stana u posjed, odbijen. Prema tome, potrebno je prvo odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelantice.

14. U konkretnom predmetu apelantica je podnijela zahtjev Kantonalnom sudu da donese rješenje umjesto nadležnog organa za vraćanje predmetnog stana u posjed, obzirom da nadležni organ uprave nije u zakonom propisanom roku odlučio o zahtjevu apelantice. Prema odredbi člana 66. stav 2. Zakona o upravnom sporu («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98 i 8/00) propisano je da će sud po zahtjevu stranke donijeti rješenje koje u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa samo ako nadležni organ takav akt ne donese. Kako je nadležni organ-Služba donijela Rješenje, broj 07/II-3-

4050/98 od 15. septembra 2003. godine, kojim je odbijen zahtjev apelantice za vraćanje stana u posjed, to nisu postojali uslovi propisani navedenim članom Zakona o upravnim sporovima da sud donese rješenje koje u svemu zamjenjuje upravni akt, te je zahtjev apelantice odbijen.

15. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku pred redovnim sudovima na dvije sudske instance, u kom su donijeta osporena rješenja, nije odlučivalo o bilo kakvom građanskom pravu ili obavezi apelantice, budući da je u tom postupku utvrđeno da ne postoje uslovi propisani zakonom da sud donese rješenje koje u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog upravnog organa. O građanskim pravima i obavezama apelantice odlučivalo se u postupku pred Službom koja je Rješenjem, broj 07/II-3-4050/98 od 15. septembra 2003. godine, odbila zahtjev apelantice za vraćanje stana u posjed, kao neosnovan. Ustavni sud primjećuje da je apelantica protiv navedenog rješenja imala pravo žalbe, te eventualno i mogućnost pokretanja upravnog spora.

16. Prema tome, ishod procedure u kojoj su donijeta pobijana rješenja nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelantice. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

17. Ustavni sud dalje konstatira da se u predmetnom postupku, a imajući u vidu da se osporenim rješenjem odlučivalo o tome da li su se stekli zakonski uslovi da sud donese rješenje koje u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa o zahtjevu apelantice za vraćanje u posjed predmetnog stana, dakle isključivo o procesnim pitanima, nije odlučivalo o pravu apelantice na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kao i o prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te su apelantičini navodi i u ovom dijelu također ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3397/06 (S. J.) | Sudska praksa | Aktio