Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3144/06 (M. M.)
Odluka donesena 15. 01. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3144/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. januara 2009. godine, u predmetu broj AP-3144/06, rješavajući apelaciju Mirka Miljka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Miljke podnesena protiv Rješenja Vrhovog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-941/05 od 17. augusta 2006. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-7/05 od 9. juna 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj R-2/04 od 29. novembra 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Miljke podnesena protiv Rješenja Vrhovog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-941/05 od 17. augusta 2006. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-7/05 od 9. juna 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj R-2/04 od 29. novembra 2004. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Miljko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa odvjetnički ured Sesar- Ćurić iz Mostara, podnio je 23. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-941/05 od 17. avgusta 2006. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-7/05 od 9. juna 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj R-2/04 od 29. novembra 2004. godine.
2. Apelant je 5. januara 2004. godine, Općinskom sudu podnio prijedlog protiv «Aluminij» d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: protivnik predlagatelja), radi određivanja pravične naknade za eksproprisane nekretnine. U navodima prijedloga, apelant je istakao da je tokom 1989. godine među istim strankama vođen postupak radi određivanja pravične naknade za eksproprisanu nekretninu označenu kao k.č. 1059 k.o. Jasenica. Istakao je nadalje da mu protivnik predlagatelja kao korisnik eksproprijacije na navedenoj nekretnini za površinu od 2106 m2 nikada nije isplatio punu naknadu za izvršenu eksproprijaciju, dok je za preostale nekretnine postignuta nagodba i naknada u cijelosti isplaćena. Protivnik predlagatelja je u odgovoru na prijedlog istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor zastare eventualnog novčanog potraživanja, ukazujući između ostalog da nekretnina za koju apelant traži isplatu po osnovu eksproprijacije ima površinu od 8.934 m2 a ne 2106 m2.
3. Odlučujući o postavljenom zahtjevu, Općinski sud je donio Rješenje broj R-2/04 od 29. novembra 2004. godine, potvrđeno rješenjima Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, kojim je odbio zahtjev apelanta da mu protivnik predlagatelja na ime pune naknade za eksproprisanu nekretninu označenu kao k.č. 1059 po novom premjeru, koja čini dio k.č. 214/1 po starom premjeru, upisana u k.o. Jasenica u površini od 2106 m2 isplati iznos od 44.226,00 KM. Općinski sud je, obrazlažući svoju odluku, istakao da je na osnovu pravosnažnog Rješenja SO Mostar-Zavod za geodetske i imovinsko pravne poslove broj 09/I-473-93/87 os 10. septembra 1983. godine, utvrdio da je nekretnina označena kao k.č. 214/1 u površini od 8.934 m2 upisana u z.k. ulošku broj 190 k.o. Jasenice, potpuno eksproprisana u svrhu valjaonice u korist SOUR-a «Energoinvest» RO Aluminij iz Mostara. U tom postupku je, kako je dalje navedeno, utvrđeno da je navedena nekretnina bila zemljišno-knjižno vlasništvo Ruže Miljko i još sedam suvlasnika, a u stvarnom posjedu i korištenju Stefanije i Ilije Miljko, sa kojima je korisnik eksproprijacije 3. februara 1984. godine sklopio nagodbu isplativši im naknadu za eksproprisane nekretnine u iznosu od 647.228,00 Din. U istu svrhu eksproprisana je i nekretnina apelanta označena kao k.č. 215/1 površine 4.212 m2 upisana u ZK uložak broj 192 k.o. Jasenica, zemljišno-knjižno vlasništvo Stanka Miljko i još četrnaest suvlasnika, a u stvarnom posjedu i korištenju apelanta, za koju mu je na osnovu nagodbe od 2. februara 1984. godine isplaćena pravična naknada u iznosu od 290.628,00 Din. Nekretnina za koju apelant traži naknadu na ime pune eksproprijacije nalazila se u stvarnom posjedu i korištenju Ilije i Stefanije Miljko, kojima je kao stvarnim vlasnicima pripalo pravo na naknadu za eksproprijaciju, što je jasan dokaz nedostatka aktivne legitimacije apelanta za pokretanje sudskog postupka i ostvarivanja prava na naknadu. Apelant u konkretnom postupku postojanje aktivne legitimacije nije uspio dokazati ni Rješenjem o nasljeđivanju Sreskog suda u Mostaru broj O-370/62 od 30. jula 1962. godine, a ni darovnim ugovorom zaključenim sa Š.R. kao darodavcem, jer u oba slučaja, predmet rješenja odnosno darovnog ugovora nije bila k.č. 214/1 odnosno k.č. 1059 u vezi sa kojom je vođen predmetni spor.
4. Odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-7/05 od 9. juna 2005. godine, kojim je žalba apelanta odbijena kao nesnovana i pobijano rješenje potvrđeno. Obrazlažući rješenje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je naknada za nekretninu na k.č. 214/1 k.o. Jasenica na osnovu sklopljene nagodbe i izvršene uplate u cijelosti realizirana te da nisu ostvareni zakonski razlozi za vođenje konkretnog sudskog postupka. Po mišljenju tog suda, pravilno su primijenjene odredbe člana 146. Zakona o vanparničnom postupku («Službene novine FBiH» broj 2/98) i odredbe čl. 79. i 80. Zakona o eksproprijaciji.
5. Apelant je protiv rješenja Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je svojim rješenjem, broj Rev-941/05 od 17. avgusta 2006. godine, reviziju apelanta odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja taj sud je istakao da su i Općinski sud i Kantonalni sud, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenili materijalno pravo. Za svoje odluke, dali su potpune i jasne razloge koje je u cijelosti prihvatio i taj sud, pa su revizijski prigovori, koji su ujedno i paušalni, ocijenjeni kao neosnovani. Zakonom o vanparničnom postupku kako je dalje navedeno, i to odredbom člana 146. propisano je da će u postupku određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost sud odrediti visinu naknade samo kada korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnom službom odnosno organom nisu postigli sporazum o naknadi za eksproprisanu nepokretnost. Odredbom iz člana 80. Zakona o eksproprijaciji navedeno je da sud ne može odlučivati o pravu i visini naknade ranijeg vlasnika. Obzirom da su raniji vlasnici postigli sporazum o visini naknade za eksproprisane nekretnine sa korisnikom, u kokretnom slučaju protivnikom predlagatelja i da apelant nije vlasnik eksproprisane nekretnine, to je pravilan stav Općinskog i Kantonalnog suda kojim su odbili zahtjev apelanta, zbog nedostatka aktivne legitimacije.
6. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te kako ističe, bitnim povredama odredaba Zakona o parničnom postupku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i da li su na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02), osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. Ustavni sud nije dužan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
10. Ustavni sud je utvrdio da je Općinski sud kao sud prve instance, odlučujući o apelantovom zahtjevu kojim je tražio punu naknadu za eksproprisanu nekretninu, njegov zahtjev odbio zbog nedostatka aktivne legitimacije. Isti stav podržali su sudovi na sljedeće dvije instance, cijeneći pravilnim, potpunim i jasnim stav prvostepenog suda u pogledu osnovanosti prigovora nedostatka aktivne legitimacije, jer su raniji vlasnici, koji su bili u stvarnom posjedu i koristili nekreninu upisanu u k.č. 1059 po novom premjeru, koja čini dio k.č. 214/1 po starom premjeru, sa korisnikom eksproprijacije postigli sporazum o visini naknade. Apelant u konkretnom postupku postojanje aktivne legitimacije nije uspio dokazati ni Rješenjem o nasljeđivanju Sreskog suda u Mostaru broj O-370/62 od 30. jula 1962. godine a ni darovnim ugovorom zaključenim sa Š.R. kao darodavcem, jer u oba slučaja, predmet rješenja odnosno darovnog ugovora nije bila k.č. 214/1 odnosno k.č. 1059. Za svoje odluke redovni sudovi su dali obrazoženja koja nisu proizvoljna, niti je postupanjima sudova povrijeđeno neko od apelantovih ustavnih prava. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje, niti da postoje proceduralne greške na koje se poziva. Osim toga, Ustavni sud u osporenim odlukama nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je mogao utvrditi da ima elemenata koji ukazuju na bilo kakvu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant se također žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da su Zakonom o vanparničnom postupku regulisani uslovi pod kojima se u sudskom postupku određuje naknada za eksproprisanu nepokretnost, a Zakonom o eksproprijaciji je propisano da sud ne može odlučivati o pravu i visini naknade ranijeg vlasnika. S obzirom da apelant nije dokazao da je vlasnik niti da je bio korisnik nekretnine za koju je u sudskom postupku zahtijevao pravičnu naknadu, dakle nije dokazao postojanje aktivne legitimacije da postavi takav zahtjev, proizilazi zaključak da nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će njegov zahtjev za sticanje imovine biti riješen u njegovu korist (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69 i, mutatis mutandis, odluka Ustavnog suda broj AP-2349/06 od 27. februara 2008. godine).
14. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija i u dijelu u kojem apelant navodi da mu je prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić