Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3221/06 (D. M.)
Odluka donesena 31. 01. 2009.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Uporedive situacije
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Zloupotreba službenog položaja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 14
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 14
- Ispravka krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 14
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-3221/06
Apelacija
Odluka o meritumu
31. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 3221/06, rješavajući apelaciju Dragana Mandića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica David Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 31. januara 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Mandića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-000225 od 14. septembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj K-29/02 od 3. marta 2006. godine.
Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o privremenoj mjeri broj AP 3221/06 od 14. februara 2007. godine više ne proizvodi pravno dejstvo.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dragan Mandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine podnio je 30. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06- 000225 od 14. septembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-29/02 od 3. marta 2006. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere odlaganja izvršenja kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 24. januara 2007. godine dopunio apelaciju u dijelu u kojem je tražio donošenje privremene mjere.
2. Apelant je 16. aprila 2007. godine dostavio Ustavnom sudu «dodatne informacije u pogledu činjenica koje su nastupile nakon podnošenja apelacije».
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 3221/06 od 14. februara 2007. godine, kojom je usvojen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, te je odloženo izvršenje kazne zatvora izrečene Presudom Kantonalnog suda broj K-29/02 od 3. marta 2006. godine, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji, a najduže tri mjeseca.
4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, kao i učesnika u postupku, Tužiteljstva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo FBiH) i Kantonalnog tužiteljstva u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo), zatraženo je 18. jula 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
5. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. jula 2007. godine, Kantonalni sud 19. jula 2007. godine, a Tužiteljstvo FBiH 1. augusta 2007. godine.
6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 28. marta 2008. godine.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Presudom Kantonalnog suda broj K-29/02 od 3. marta 2006. godine apelant je proglašen krivim da je, na način koji je opisan u izreci navedene presude, učinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), za koje je uz primjenu odredaba čl. 50. i 51. KZ FBiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, uz obavezu da solidarno isplati iznos od 30,00 KM na ime troškova krivičnog postupka i paušala u iznosu od 200,00 KM.
9. Apelant je osuđen za radnje koje je preduzeo na dužnosti ministra unutarnjih poslova, postupivši po Odluci predsjednika Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada) kada je prvooptuženi J.M. rukovodio grupom članova u Vladi hrvatske nacionalnosti koja je, s namjerom da pruži pomoć u zbrinjavanju većeg broja bivših policajaca hrvatske nacionalnosti, za čijim radom je prestala potreba, donijela Odluku broj 01-1124-1/99 od 17. decembra 1999. godine kojom su za navedene namjene osigurana iz budžeta novčana sredstva u iznosu od 66.000,00 KM mjesečno. U obrazloženju prvostepene presude navodi se da su prvooptuženi J.M. i drugooptuženi apelant kao saizvršioci zloupotrijebili svoj položaj prekoračenjem zakonskih ovlaštenja, jer je prvooptuženi J.M. potpisao navedenu odluku od 17. decembra 1999. godine koja je, suprotno odredbama člana 6. stav 1. i člana 13. Zakona o vladi, donesena na koordinacijskom sastanku hrvatskih dužnosnika u Vladi, a ne na sjednici Vlade. Hrvatski dužnosnici u Vladi na takvom sastanku nisu bili ovlašteni djelovati i donositi odluke u ime Vlade, jer su pri donošenju sporne Odluke, suprotno odredbama člana 13. Zakona o Vladi, zamjenici ministara ravnopravno glasali pri donošenju Odluke, iako zamjenici ministara nisu članovi Vlade, te prema članu 13. stav 4. ovog zakona imaju pravo samo učestvovati u raspravi na sjednicama Vlade, bez prava odlučivanja. Nadležna Vlada, kao kolektivni i jedinstveni organ, nikada nije donijela navedenu odluku. Predmetna Odluka, suprotno članu 19. Zakona o Vladi, nije objavljena u «Službenom glasniku Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: HNK). Apelant je, postupajući po spornoj odluci, uprkos isključivoj nadležnosti policije Ministarstva unutarnjih poslova, koja je zakonom propisana da neposredno obavlja poslove osiguranja lica i objekata, sa preduzećem u privatnom vlasništvu «Redarstvenik» d.o.o. Mostar, u kojem su otpušteni policajci zasnovali radni odnos, zaključio 5. januara 2000. godine ugovor kojim je na navedeno preduzeće prenio nadležnost da osigurava objekte u kojima su smješteni Skupština, Vlada, ministarstva i drugi organi uz mjesečno plaćanje naknade u iznosu od 66.000,00 KM. Prema tom osnovu, na teret budžetskih sredstava u toku 2000. godine preduzeću «Redarstvenik» d.o.o. Mostar pribavljena su novčana sredstva u iznosu od 757.308,00 KM koja su služila za finansiranje plaća zaposlenih bivših policajaca. Kantonalni sud je zaključio da je apelant zloupotrijebio svoj položaj i ovlasti, jer se poslovi osiguranja objekata nisu mogli povjeriti ni jednom pravnom subjektu, odnosno povjeravanje ovih poslova bilo kojem pravnom subjektu suprotno je čl. 2. i 5. Zakona o unutarnjim poslovima, kojima je propisano da su poslovi osiguranja određenih objekata i osoba unutarnji poslovi iz nadležnosti Kantona, koje može neposredno obavljati isključivo Ministarstvo unutarnjih poslova.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Kž-06-000225 od 14. septembra 2006. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv prvostepene presude i potvrdio Presudu Kantonalnog suda broj K-29/02 od 3. marta 2006. godine. U obrazloženju ove odluke Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, kada je na osnovu izvedenih dokaza na glavnom pretresu utvrdio da je apelant, kao ministar unutrašnjih poslova, postupio suprotno određenim zakonskim odredbama i na taj način prekoračio granice svojih službenih ovlaštenja. Dalje, Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i sa aspekta krivičnog materijalnog zakona, i to pravne kvalifikacije djela utvrdivši sve odlučne činjenice koje predstavljaju u zakonu opisana obilježja predmetnog krivičnog djela. Ocjenjujući pobijanu presudu u odluci o kazni koja je izrečena apelantu, Vrhovni sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju primijenjeni propisi o ublažavanju kazne. Kazna je ublažena u najvećoj mogućoj mjeri, a izricanje blaže kazne po zakonu nije bilo moguće.
11. Odlukom Vlade HNK broj 01-1-02-1682/06 od 19. oktobra 2006. godine, koja je 6. novembra 2006. godine objavljena u «Službenom glasniku HNK» broj 8/06, potvrđena je Odluka Vlade HNK broj 01-1124-1/99 od 17. decembra 1999. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant je u apelaciji naveo da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), kao i kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Smatra da se u njegovim radnjama ne stječu bitni elementi krivičnog djela za koje je proglašen krivim, te da redovni sudovi nisu imali u vidu poseban status HNK uspostavljen Amandmanom I na Ustav FBiH kakav je postojao u periodu od 1994. do 2002. godine, te da je prema njegovoj ocjeni očigledno da ne može biti odgovoran za način funkcioniranja organa i institucija koji nije mogao izmijeniti bez izmjene Ustava FBiH i Ustava HNK. Povredu prava na pravično suđenje apelant posebno ne obrazlaže, nego se poziva na razloge iznijete u žalbi protiv prvostepene presude, a koji se svode na navodne povrede odredaba Zakona o krivičnom postupku i proizvoljnu primjenu Zakona o unutarnjim poslovima HNK, KZ FBiH u krivičnom postupku u kojem mu je izrečena kazna zatvora, a kršenje zabrane diskriminacije apelant vidi u činjenici da je kao Hrvat osuđen za radnje koje su također preduzimali i bošnjački članovi Vlade, a da protiv njih nisu pokrenuti krivični postupci.
13. U dopuni apelacije od 24. januara 2007. godine apelant je Ustavnom sudu dostavio rješenje Općinskog suda u Čapljini broj 053-0-Iks-06-000021 od 13. novembra 2006. godine, kojim mu je odloženo izvršenje kazne zatvora do 6. februara 2007. godine, kao i dodatnu dokumentaciju s ciljem da dokaže osnovanost svoga zahtjeva za izdavanje privremene mjere. Apelant je naveo da je sporna Odluka Vlade HNK broj 01-1124-1/99 od 17. decembra 1999. godine potvrđena Odlukom Vlade HNK broj 01-1-02-1682/06 od 19. oktobra 2006. godine koja je 6. novembra 2006. godine objavljena u «Službenom glasniku HNK» broj 8/06, te prema njegovoj ocjeni činom izvršenja važećih odluka i propisa nije prekoračio granice svojih službenih ovlaštenja ili svog službenog položaja. U odnosu na dostavljenu Odluku Vlade HNK od 19. oktobra 2006. godine apelant je ukazao da su u relevantno vrijeme postojala dva budžeta kao posljedica paralelizma, „hrvatski“ i „bošnjački“ budžet koji bi se na kraju fiskalne godine objedinili. Apelant tvrdi da nema štetnih posljedica jer su sredstva isplaćena preduzeću «Redarstvenik» bila predviđena u budžetu HNK, pri čemu je Skupština HNK usvojila budžet i izvještaj o izvršenju budžeta za 2000. godinu. Apelant smatra da osporene presude ne sadrže činjenice i razloge iz kojih bi se moglo zaključiti da opisane radnje sadrže elemente krivičnog djela, odnosno da je krivično djelo uopće počinjeno, te da je tim presudama povrijeđena presumpcija nevinosti. Apelant navodi da su osporene presude rezultat proizvoljne primjene prava, te da je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Apelant smatra da bi izvršenjem osporenih presuda došlo do povrede njegovog prava na ličnu slobodu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant se u odnosu na elemente dopune apelacije pozvao na stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1603/05 od 28. novembra 2006. godine. Ustavni sud je, kako je istakao apelant, ispitivao činjenično stanje jer je po mišljenju Ustavnog suda postupak proveden pred Okružnim sudom i Osnovnim sudom u Banjoj Luci sadržavao povrede prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije «ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava» ili ukoliko se ocjena dokaza «doima očigledno proizvoljnom.»
14. Ponavljajući navode u dopuni apelacije od 16. aprila 2007. godine apelant, između ostalog, ističe da je sporna Odluka Vlade HNK broj 01-1124-1/99 od 17. decembra 1999. godine naknadno potvrđena Odlukom Vlade HNK broj 01-1-02-1682/06 od 19. oktobra 2006. godine. Ova okolnost, prema apelantovoj ocjeni, isključuje element protivpravnosti iz apelantovih radnji za koje je proglašen krivim i kažnjen. Apelant smatra da je osporenim presudama pogrešno cijenjen odlučni dokaz, odnosno Odluka Vlade HNK broj 01-1124-1/99 od 17. decembra 1999. godine, jer uopće nije cijenjena Odluka Vlade HNK broj 01-1-02-1682/06 od 19. oktobra 2006. godine, s obzirom da je ona donesena nakon zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom, što je rezultiralo povredama apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant navodi da su te radnje preduzimali brojni dužnosnici u kantonima s posebnim režimom u FBiH, ali su samo radnje apelanta i prvooptuženog J. M. tretirane i ocijenjene kao krivično djelo čime je došlo do povrede apelantovog prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant ističe da nije imao namjeru da pribavi preduzeću «Redarstvenik» imovinsku korist, te je jasno da nije počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim jer je njegov motiv išao isključivo u pravcu pružanja pomoći policajcima koji su ostali bez posla.
15. Odlukom Vlade HNK broj 01-1-02-1682/06 od 19. oktobra 2006. godine koja je 6. novembra 2006. godine objavljena u «Službenom glasniku HNK» broj 8/06 potvrđena je Odluka Vlade HNK broj 01-1124-1/99 od 17. decembra 1999. godine. U odluci o potvrđivanju Odluke je navedeno da, «imajući u vidu okolnosti pod kojima su funkcionirala tijela vlasti u uvjetima kada je HNK bio kanton sa posebnim režimom, te uzimajući u obzir činjenicu kako je Skupština HNK usvojila Budžet i Izvještaj o izvršenju budžeta za 2000. godinu, Vlada HNK konstatira kako su u okviru stavke za Ministarstvo unutrašnjih poslova HNK bila predviđena i realizirana sredstva iz Odluke broj 01-1124-1/99 od 17. decembra 1999. godine.»
b) Odgovori na apelaciju
16. Vrhovni sud je u svom odgovoru na apelaciju naglasio da u krivičnom postupku sudovi vode računa o subjektivnom i objektivnom identitetu optužbe i presude i ne bave se ispitivanjem jesu li neka druga lica koja nisu obuhvaćena optužbom učinila neko krivično djelo, već samo time je li optužena osoba ili više njih učinila krivično djelo za koje se podnesenom, ili na glavnom pretresu izmijenjenom, optužbom tereti. Stoga, Vrhovni sud zaključuje, pozivajući se pri tome na stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 635/04 od 23. marta 2005. godine, tačka 33, da činjenica da se protiv drugih lica koja su navodno učinioci istih ili sličnih krivičnih djela ne vodi krivični postupak, ne pruža osnovu za zaključak da je zbog toga apelant diskriminiran. Vrhovni sud smatra da su apelantove tvrdnje o povredi njegovih ustavnih prava neosnovane.
17. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u predmetnom krivičnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje niti prava na nediskriminaciju, te sud u cijelosti ostaje kod obrazloženja svoje presude. Kantonalni sud je istakao da je povodom apelantovog zahtjeva i zahtjeva J.M. za obnovom navedenog krivičnog postupka, Rješenjem broj 007-0-Kv-06-000 055 od 8. novembra 2006. godine, odbacio njihove zahtjeve za obnovu postupka, što je potvrdio Vrhovni sud svojim Rješenjem broj 070-0-Kž-06-000612 od 16. januara 2007. godine.
18. Federalno tužiteljstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da su činjenice i dokazi na kojima apelant zasniva svoje tvrdnje isti kao i oni koje je iznosio u svojoj žalbi na prvostepenu presudu, koje je drugostepeni sud cijenio i donio drugostepenu presudu. Federalno tužiteljstvo smatra da u predmetnom postupku nije došlo do povrede prava na koja apelant ukazuje, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Federalno tužiteljstvo je istaklo da je apelant u svim fazama postupka imao potpuno ravnopravan položaj i mogućnost da iznese sve argumente i dokaze u prilog teze o svojoj nevinosti, a da je neprikosnoveno pravo suda da svoju odluku o krivici ili nevinosti optuženog donosi na osnovu slobodne ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja tokom krivičnog postupka, zbog čega su neprihvatljivi apelantovi navodi koji u suštini osporavaju pravilnost zaključaka suda koji su rezultirali kao posljedica slobodne ocjene izvedenih dokaza i činjeničnog stanja koje je sud utvrdio na osnovu izvedenih dokaza. Što se tiče apelantovih navoda da je tokom krivičnog postupka diskriminiran u odnosu na članove Vlade HNK bošnjačke nacionalnosti u podudarnoj situaciji, Federalno tužiteljstvo smatra da nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer ukazivanje na nezakonitost u radu «Vlade bošnjačke nacionalnosti HNK, ne oslobađa apelanta od njegovog dijela odgovornosti».
V. Relevantni propisi
19. Krivični zakon Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02) relevantne odredbe glase:
Član 358.
(1) Službeno ili odgovorno lice koje iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračenjem granica svog službenog ovlaštenja ili nevršenjem svoje službene dužnosti pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina. (2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko 3.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.
(3) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od najmanje tri godine.»
20. U Zakonu o Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona («Narodne novine HNK» broj 11/98) relevantne odredbe glase:
«Član 6. stav 1.
Vladu čine predsjednik, zamjenik predsjednika, dvanaest ministara koji rukovode ministarstvima i dva ministra bez portfelja.
Član 10.
Predsjednik u okviru svoje nadležnosti rukovodi radom Vlade i odgovoran je za njezin rad, osigurava jedinstvo u izvršavanju poslova iz djelokruga vlade, ostvaruje saradnju s drugim organima Županije i organima Federacije, kao i s drugim organima i organizacijama i usmjerava djelovanje Vlade kao cjeline i članova Vlade pojedinačno, te vrši i druge poslove utvrđene ustavom i zakonom.
Član 13.
Vlada radi na sjednici.
Vlada može odlučivati ako je sjednici prisustvovalo više od polovice članova Vlade. Vlada donosi odluke većinom glasova prisutnih članova vlade, ako Ustavom i zakonom nije drugačije određeno.
Sjednicama Vlade prisustvuju i zamjenici ministara koji učestvuju u raspravi bez prava odlučivanja.
Član 17. stav 1.
Vlada u ostvarivanju svojih ovlaštenja donosi uredbe sa zakonskom snagom, uredbe, odluke rješenja i zaključke.
Član 18. stav 2.
Odlukom se određuju pojedina pitanja ili propisuju mjere Vlade, daje saglasnost ili potvrđuju akti drugih organa ili organizacija, te odlučuje o drugim pitanjima o kojima se ne odlučuje uredbom.»
21. U Zakonu o unutrašnjim poslovima Hercegovačko-neretvanskog kantona («Narodne novine HNK» broj 2/98) relevantne odredbe glase:
«Član 2. tačka 4.
Unutrašnji poslovi iz nadležnosti kantona su:
4. Osiguranje određenih lica i objekata kantona.
Član 5.
Poslove koji se odnose na posebno osiguranje lica i objekata kantona obavlja Ministarstvo neposredno. Vlada kantona određuje koja lica iz nadležnosti kantona se posebno osiguravaju i direktor policije će urediti način njihovog osiguranja.»
VI. Dopustivost
22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom su Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Kž-06-000225 od 14. septembra 2006. godine i Presuda Kantonalnog suda broj K-29/02 od 3. marta 2006. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Presudu Vrhovnog suda apelant je primio 2. oktobra 2006. godine, a apelacija je podnesena 30. novembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.»
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:
«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»
29. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
30. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da se u njegovim radnjama ne stječu bitni elementi krivičnog djela za koje je proglašen krivim.
31. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02).
32. Dalje, Ustavni sud navodi da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi vjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
33. Također, Ustavni sud konstatira da se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03). S tim u vezi, Ustavni sud ima zadatak procijeniti je li postupak kao cjelina bio pravedan kao i da li je dokazni postupak proveden pravično.
34. Razmatrajući apelantove navode u vezi s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom prava, Ustavni sud konstatira da su u predmetnom krivičnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, redovni sudovi utvrdili da su se u apelantovim radnjama stekla bitna obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 3. ranijeg KZ FBiH, te da je apelant navedeno krivično djelo počinio s direktnim umišljajem. Pri tome, redovni sudovi su se pozvali na relevantne odredbe zakona o Vladi HNK i Zakona o unutarnjim poslovima čije je odredbe apelant prekršio, iako je za njih znao i iako je kao ministar unutarnjih poslova bio obavezan štititi zakonitost rada. Ustavni sud smatra da se apelant neosnovano poziva na propust redovnih sudova da uzmu u obzir ustavnu poziciju HNK, budući da u krivičnom postupku, ocjenjujući osnovanost optužnice kojom se apelantu kao optuženom stavlja na teret navedeno krivično djelo, redovni sudovi procjenjuju je li apelant svjesno prekoračio granice svog ovlaštenja i prekršio važeće zakonske odredbe, kao što je navedeno u optužnici, čime bi ostvario biće krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, a nije u nadležnosti redovnih sudova da u krivičnom postupku ocjenjuju ustavnost tih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1603/05 od 28. novembra 2006. godine). Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju pozivanje na propust redovnih sudova da uzmu u obzir poseban ustavno-pravni položaj kantona ne može smatrati osnovanim, jer su u konkretnom slučaju redovni sudovi cijenili relevantne odredbe važećih zakona o Vladi HNK i Ministarstvu unutrašnjih poslova koji su bili na snazi u vrijeme kad je HNK imao svoj posebni ustavno-pravni položaj u okviru Federacije BiH. Redovni sudovi su pravilno ukazali da se apelant morao držati obaveza i ovlaštenja utvrđenih važećim propisima, a ne naslijeđenog faktičkog stanja kojim je prakticirano nezakonito realiziranje posebnog ustavno-pravnog položaja HNK u okviru Federacije BiH.
35. U odnosu na apelantove navode iznesene u dopuni apelacije u pogledu Odluke Vlade HNK, broj 01-1-02-1682/06 od 19. oktobra 2006. godine, Ustavni sud zapaža da navedena odluka nije bila predmet ocjene redovnih sudova u krivičnom postupku koji apelant osporava apelacijom, već je navedena odluka donesena nakon okončanja predmetnog postupka. Stoga, apelant ne može u postupku pred Ustavnim sudom iznositi nove činjenice i nuditi dokaze koji nisu bili predmet ocjene redovnih sudova.
36. U vezi s apelantovim prigovorom da sudovi nisu pravilno procijenili njegovu odbranu, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti ocjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Naprotiv, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge svojih stavova, te da je prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
37. U vezi s apelantovim navodima o proizvoljnoj primjeni procesnog prava, Ustavni sud zapaža da su ti navodi, kako to sam apelant ističe, identični žalbenim prigovorima protiv prvostepene presude, te su bili predmet ocjene drugostepenog suda. Ustavni sud smatra da je apelantu bilo omogućeno učestvovati u predmetnom krivičnom postupku, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su u predmetnom krivičnom postupku povrijeđena apelantova ustavna prava. Sudovi su prilikom donošenja presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise. Presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže jasne i detaljne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminirajuća.
38. Na osnovu svega navedenog, a uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije
39. Apelant se, također, žali da je kao Hrvat diskriminiran na osnovu nacionalne pripadnosti, zato što protiv drugih lica bošnjačke nacionalnosti koji su bili u istom ili sličnom položaju i počinili ista ili slična djela nije pokrenut krivični postupak, pa smatra da je povrijeđen član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije.
40. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
“Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.”
41. Član 14. Evropske konvencije glasi:
“Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.”
42. U konkretnom slučaju, apelant se žali da je diskriminiran na osnovu nacionalne pripadnosti u vezi s pravom na pravičan postupak.
43. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6).
44. Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi je li se prema apelantu postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminirajućim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.
45. Apelant diskriminaciju vidi u tome što je, navodno, različito tretiran u odnosu na bošnjačke dužnosnike u Vladi koji su postupali na isti ili sličan način kao i on, ali protiv tih lica nije pokrenut krivični postupak. Međutim, Ustavni sud je već zaključio da je u konkretnom slučaju protiv apelanta pokrenut i okončan krivični postupak u skladu sa zakonskim propisima i nadležnostima ovlaštenih organa i da nije bilo kršenja apelantovih prava na pravičan postupak. Također, Ustavni sud primjećuje da se Vrhovni sud u svom odgovoru na apelaciju osnovano pozvao na stav Ustavnog suda u analognoj situaciji iz Odluke broj AP 635/04 od 23. marta 2005. godine, tačka 33, gdje je ocijenjeno da «činjenica da postupak nije pokrenut i protiv drugog lica, za koje apelant smatra da je također odgovorno, ne daje osnovu za zaključak o njegovoj diskriminaciji». Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju.
46. Kako apelant u vezi s navodnom diskriminacijom ne nudi nikakve druge argumente i dokaze, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.
47. U dopuni apelacije od 24. januara i 16. aprila 2007. godine izneseni su navodi koji nisu bili u prvobitno podnesenoj apelaciji. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost zaštićeno članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, te da je došlo do povrede principa presumpcije nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se podnese apelacija u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena izvan tog roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. Mogućnost podnošenja dopune apelacije nikako se ne može tako široko tumačiti da se pod tim podrazumijeva pravo da apelanti mogu u odnosu na isto činjenično stanje i iste osporene odluke apelaciju dopunjavati sve vrijeme dok traje postupak povodom apelacije pred Ustavnim sudom, a izvan roka od 60 dana (vidi Ustavni sud, Odluka AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine). S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka roka propisanog članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, a ne odnosi se na nove pravne okolnosti koje su nastale izvan navedenog roka, Ustavni sud se neće upustiti u razmatranje ovih apelantovih navoda.
VIII. Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer osporene presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminirajuća, niti da je procjena dokaza prvostepenog suda koja je potvrđena u drugostepenom postupku bila očigledno proizvoljna, kao ni da je dokazni postupak bio proveden nepravično u smislu prava na pravičan postupak. Također, ne postoji kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije kada se apelantovi navodi zasnivaju isključivo na činjenici da protiv drugih lica nije pokrenut krivični postupak.
49. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić