Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1838/06 (M. Š.)
Odluka donesena 31. 01. 2009.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
- Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine · čl. 13
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 366
- Odluka o proglašenju Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine · čl. 13
- Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1838/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
31. 01. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici David Feldman, Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, Constance Grewe, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 31. januara 2009. godine, u predmetu broj AP 1838/06, rješavajući apelaciju Muhameda Šaćirbeya, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Šaćirbeya podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN-
05/138 od 13. aprila 2006. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN-05/138 od 7. marta 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muhamed Šaćirbey (u daljnjem tekstu: apelant) iz Njujorka, Sjedinjene Američke Države, podnio je 23. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRN-
05/138 od 13. aprila 2006. godine i Rješenja Suda BiH broj X-KRN-05/138 od 7. marta 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 29. juna 2006. godine i 1. augusta 2008. godine.
2. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) je 27. oktobra 2005. godine Sudu BiH podnijelo prijedlog za preuzimanje krivičnog predmeta protiv osumnjičenog apelanta, koji se vodi u Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu pod brojem KT 108/01. U prijedlogu za preuzimanje predmeta se navodi da postoje osnovi sumnje da je apelant počinio krivično djelo - zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 3. i krivično djelo - nesavjestan rad u službi iz člana 366. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 43/98) i to u svojstvu ambasadora BiH pri stalnoj misiji u UN.
3. U prijedlogu je dalje navedeno da je Kantonalni sud u Sarajevu 5. decembra 2001. godine izdao nalog kojim je naloženo da se osumnjičenom odredi pritvor i da se izda međunarodna potjernica. Ministarstvo pravde FBiH je nakon toga pokrenulo postupak za izručenje u Okružnom sudu Sjedinjenih Američkih Država, u Južnom Distriktu u Njujorku. Apelant je uhapšen 25. marta 2003. godine u SAD-u na osnovu molbe za izručenje koja je podnesena u skladu sa članom 519. ranijeg Zakona o krivičnom postupku FBiH i Uputstvima o primjeni pravila u postupku izručenja za institucije BiH, FBiH, RS i Distrikta Brčko BiH. Apelant se momentalno ne nalazi u pritvoru, već u kućnom pritvoru do okončanja postupka izručenja, a prema saznanjima Tužilaštva BiH trenutno ne obavlja nikakve dužnosti za Bosnu i Hercegovinu.
4. Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-05/138 od 7. marta 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-05/138 od 13. aprila 2006. godine, u nadležnost Suda BiH preuzet je krivični predmet protiv apelanta kao osumnjičenog. Također, istim rješenjima je predmet ustupljen Tužilaštvu BiH na daljnji postupak.
5. U obrazloženju osporenih rješenja se navodi da je, u pogledu nadležnosti Suda BiH, u prijedlogu Tužilaštva BiH, istaknuto da je na osnovu člana 13. stav 2. tač. a) i b) Zakona o Sudu BiH («Službeni glasnik BiH» br. 29/00, 16/02, 24/02, 3/03, 37/03, 42/03, 4/04, 9/04, 35/04, 61/04 i 32/07; u daljnjem tekstu: Zakon o Sudu BiH) on nadležan za ovaj predmet, budući da se navedeni krivičnopravni predmet odnosi na korumpiranost državnog službenika koja je ugrozila ugled BiH u međunarodnim razmjerima. Navedenim članom je utvrđena nadležnost za krivična djela propisana zakonima FBiH, RS i Distrikta Brčko BiH kada ta krivična djela ugrožavaju političku nezavisnost, nacionalnu sigurnost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine. Navedena krivična djela, osim toga, mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice za privredu Bosne i Hercegovine. Nadalje, sud je naveo da je apelant bio ovlašten da obavlja i izvršava međunarodne obaveze BiH u Ujedinjenim nacijama, a djela koja mu se stavljaju na teret utjecala su na položaj BiH u Ujedinjenim nacijama, ugrozila ugled i međunarodni subjektivitet BiH, te dovela do mogućih štetnih posljedica za državu BiH. Sudovi su naveli da je apelant, obavljajući funkciju ambasadora BiH pri stalnoj misiji Ujedinjenih nacija, zloupotrijebio položaj, odnosno izvršio nesavjestan rad u službi oštetivši budžet BiH za 5.000.000 KM. Nezakonito pribavljanje imovinske koristi i oštećenje budžeta u tako velikom iznosu, kako navode sudovi, predstavlja radnje koje su mogle imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice za privredu BiH, djelatnosti ili finansiranje njezinih institucija, odnosno radnje koje su mogle izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu, kako je propisano citiranim članom 13. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH.
6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. tač. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelant naročito ističe da tužilac BiH nije mogao «preuzeti istragu» koju je, vezano za navodne okolnosti izvršenja krivičnog djela, vodilo Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu, a suprotno zakonskim propisima. Osim toga, apelant navodi da je držan u pritvoru od 25. marta 2003. godine do 27. jula 2004. godine u Federalnom zatvoru Sjedinjenih Američkih Država i da se, od 27. jula 2004. godine do podnošenja apelacije, nalazi 40 mjeseci u kućnom pritvoru, a na osnovu zahtjeva za ekstradiciju Bosne i Hercegovine prema Sjedinjenim Američkim Državama. Apelant navodi da je držan u pritvoru «na osnovu zahtjeva istražnog suda [Sjedinjenih Američkih Država] koji više ne postoji, Zakona o krivičnom postupku koji je ukinut i inkvizicijskog sistema koji je zamijenjen 2003. godine». On posebno naglašava da pretjerano produžavanje i odbijanje da se ova istraga konačno završi ima za cilj apelantovo držanje u neograničenom pritvoru i rušenje njegovog kredibiliteta.
7. Apelant, osim toga, navodi da tokom cijelog perioda njegovog pritvora u Sjedinjenim Američkim Državama nije postojao bilo kakav «zakonit» osnov za njegovo pritvaranje. Ovi navodi, smatra apelant, su tačni, jer pritvaranje je izvršila država koja nije potpisnica Evropske konvencije, a pritvaranje ove dužine, bez bilo kakve optužnice, ne bi bilo moguće prema zakonima Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da je Sud BiH, dopuštajući tužiočev zahtjev da nastavi istragu i ne postavljajući limit na trajanje te istrage, efektivno prolongirao njegovo pritvaranje u SAD-u, iako je bio potpuno svjestan da će se takvo pritvaranje nastaviti tokom cijele istrage. Apelant smatra da je sve navedeno dovelo do kršenja odredaba člana 5. Evropske konvencije.
8. Apelant zahtijeva da Ustavni sud BiH poništi osporena rješenja Suda BiH, te da bilo kakav zahtjev za apelantovo pritvaranje i ekstradiciju proglasi pravno ništavnim, odnosno da se apelant usmeno očituje u Ustavnom sudu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti i druga prava koja iz njega proizlaze, zaštićeno članom II/3.d) Ustava BiH i članom 5. Evropske konvencije i da predstavlja jedno od najvažnijih prava svake osobe. Međutim, nadležni organi, u toku postupka, imaju pravo da, u skladu sa pozitivnopravnim propisima, liše osobu ovog prava. U takvim okolnostima, Ustavni sud može preispitivati opravdanost lišavanja ovog prava ukoliko apelant, u postupku pred Ustavnim sudom, dokaže da je do lišavanja došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji, o čemu apelant mora pružiti dokaze za svoje tvrdnje. Međutim, osoba koja se bez valjanog osnova poziva na ovo pravo, sa zahtjevom da se preispitaju rješenja kojima se predmet prenosi sa jednog suda na drugi, ne može se sa uspjehom pozivati na to da joj je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost osoba.
12. Naime, iz navoda apelacije i njezinih dopuna kao nesporno proizlazi da se podnosilac apelacije žali da mu je osporenim rješenjima Suda BiH, kojima je preuzet u njegovu nadležnost krivični predmet protiv apelanta, kao osumnjičenog, i ustupljen Tužilaštvu BiH na daljnji postupak, povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost. Međutim, osporenim rješenjima, na koja se apelant žali, nije odlučivano o apelantovom lišenju slobode već o konstituiranju nadležnosti Suda BiH. Ova rješenja se odnose na jednu fazu krivičnog postupka protiv njega, u kojem je Sud BiH preuzeo predmet u skladu sa svojom, zakonom ustanovljenom nadležnošću. Prema tome, apelant ne osporava odluke zbog navodne proceduralne nepravilnosti, nego smatra da je neosnovano zatvoren i držan u kućnom pritvoru u drugoj državi. Stoga, nemoguće je povezati izreke osporenih rješenja, kojim se ustanovljava nadležnost Suda BiH u predmetnom krivičnom postupku, sa pravom na apelantovu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu ne postoji apelantov opravdan zahtjev, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenog apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti, zbog čega su ovi njegovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno, da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić