Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-54/07 (S. Ž.)

Odluka donesena 12. 02. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Ratna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-54/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 02. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 54/07, rješavajući apelaciju Slobodana Živanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Slobodana Živanovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-72/06 od 26. aprila 2007. godine i broj P-39/04 od 22. marta 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Živanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, podnio je 4. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Gž-72/06 od 26. aprila 2007. godine i broj P-39/04 od 22. marta 2006. godine.

2. Apelant je 28. septembra 2004. godine pokrenuo parnični postupak radi naknade u ratu uništene imovine koja se nalazila u Bratuncu.

3. Osnovni sud u Srebrenici se Rješenjem broj P: 134/04 od 18. novembra 2004. godine proglasio stvarno nenadležnim za suđenje u ovoj pravnoj stvari i spis predmeta proslijedio Sudu BiH. U obrazloženju rješenja je navedeno da «kako je 11. avgusta 2004. godine stupio na snagu Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» broj 36/04) kojim je za te sporove propisana isključiva nadležnost Suda BiH, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja». Cijeli spis predmeta je odmah ustupljen Sudu BiH na nadležno postupanje.

4. Rješenjem Suda BiH broj P-39/04 od 22. marta 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Suda BiH broj Gž-72/06 od 26. aprila 2007. godine, Sud BiH se proglasio nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Stavom 2. izreke prvostepenog rješenja utvrđeno je da će predmet, nakon pravosnažnosti Rješenja Suda BiH broj P-39/04 od 22. marta 2006. godine, ustupiti Pravobranilaštvu Republike Srpske, Banja Luka.

5. Obrazlažući svoje odluke, Sud BiH je naveo da je nadležnost tog suda utvrđena odredbama Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH. Tako je, članom 1. navedenog zakona, utvrđeno da Sud BiH postupa u imovinskim sporovima između države Bosne i Hercegovine i entiteta, između države i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, kao i između institucija Bosne i Hercegovine koje vrše javna ovlašćenja. Nadalje, u stavu 2. istog člana je propisano da će se odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) pred Sudom BiH primjenjivati i u imovinskim sporovima «proisteklim iz štete koja je nastala pri vršenju poslova organa uprave BiH, drugih institucija BiH i službenih lica tih organa i institucija, kao i u slučajevima kada je nadležnost suda utvrđena posebnim zakonom BiH ili međunarodnim ugovorom». Sud BiH je utvrdio da se u konkretnom slučaju ne radi o sporu koji je definisan čl. 1. i 2. ZPP pred Sudom BiH.

6. Nasuprot tome, kako zaključuje Sud BiH, odredbom člana 5. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine («Službeni glasnik RS» broj 103/05) propisano je da se predmeti, u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode u sudovima, ustupaju nadležnom pravobranilaštvu u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Sud BiH je zaključio da se pod ratnom štetom, a takva definicija u potpunosti odgovara apelantovom tužbenom zahtjevu, podrazumijeva materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.

7. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je iznio hronologiju postupaka u kojima su donijete osporene odluke, smatrajući da je sud povrijedio odredbe o parničnom postupku, nepravilno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant posebno naglašava da je postupak povodom njegove tužbe trajao predugo čime je povrijeđena i «razumnost roka» odlučivanja kao elementa prava na pravičan postupak. Apelant konačno predlaže da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, utvrdi povredu navedenih ustavnih prava i donese pravilnu odluku u razumnom roku.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kad utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kad se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. U konkretnom slučaju, Sud BiH je, polazeći od odredaba ZPP, u postupku pred Sudom BiH cijenio svoju stvarnu nadležnost. S obzirom na to da se radilo o tužbi podnesenoj za naknadu štete za uništenu imovinu u ratu na teritoriji Bosne i Hercegovine u periodu od 1992. do 1995. godine protiv države Bosne i Hercegovine, a u skladu sa čl. 1. i 2. ZPP u postupku pred Sudom BiH, Sud BiH se proglasio nenadležnim uz obavezu da predmet, nakon pravosnažnosti Rješenja Suda BiH broj P-39/04 od 22. marta 2006. godine, ustupi Pravobranilaštvu Republike Srpske, Banja Luka. Prema tome, apelantov predmet će, nakon upućivanja Pravobranilaštvu Republike Srpske, Banja Luka, kao stvarno nadležnom organu za postupanje u ovom slučaju, pred Pravobranilaštvom Republike Srpske, Banja Luka, biti razmatran i ono će utvrđivati i odlučivati o apelantovom pravu vezano za njegov zahtjev o naknadi ratne štete. Stoga, apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu ustavnog prava na pravičan postupak zbog toga što se o njegovom zahtjevu Sud BiH proglasio nenadležnim. Ustavni sud ne može naći bilo kakve činjenice i dokaze koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, a apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije.

11. Takođe, apelant nema «opravdan zahtjev» u odnosu na navode o predugom trajanju postupka s obzirom na to da je pokrenuo postupak pred sudovima koji nisu ni bili nadležni za rješavanje njegovog zahtjeva, čime je doprinio dužini postupka, a sudovi nisu u nerazumnom roku riješili njegov zahtjev. Naime, prvostepeni sud je odluku o zahtjevu donio u roku od mjesec dana, a postupak pred Sudom BiH je, nakon ustupanja predmeta, trajao u dva stepena ukupno nešto više od dvije godine.

12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema dokaza ili činjenica koji bi ukazali da su kršenja prava na koja se poziva vjerovatna ili moguća. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, kao i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud je zaključio da se u konkretnom postupku ni na koji način nije odlučivalo o ovim pravima, pa, pošto nema dokaza ili činjenica koji bi ukazali da su kršenja navedenih ustavnih prava na koje se poziva apelant vjerovatna ili moguća, i ovi apelantovi navodi su očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant navodi i da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava koje je iznio i u odnosu na navodno kršenje prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud već zaključio da su očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno, da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-54/07 (S. Ž.) | Sudska praksa | Aktio