Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-94/07 (V. M.)
Odluka donesena 12. 02. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 237
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o cestama Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-94/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. februara 2009. godine, u predmetu broj AP 94/07, rješavajući apelaciju Velimira Marića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Velimira Marića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1281/05 od 2. novembra 2006. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-924/04 od 25. avgusta 2005. godine, i Rješenja Općinskog suda u Konjicu, broj P-173/03 od 26. jula 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Velimir Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 8. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-1281/05 od 2. novembra 2006. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-924/04 od 25. avgusta 2005. godine, i Rješenja Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-173/03 od 26. jula 2004. godine.
2. Apelant je, zajedno sa ostalim tužiteljima, podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženih Halila Gagule i Alena Gagule, kao i Općine Konjic. Tužbenim zahtjevom su tražili od suda rušenje potpornog zida, uklanjanje zemlje i drugog otpadnog materijala iz vodopropusnog kanala, kao i čišćenje vodopropusne cijevi koja je u njihovom vlasništvu.
3. Rješenjem Općinskog suda, broj P-173/03 od 26. jula 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-924/04 od 25. avgusta 2005. godine, odbačena je tužba apelanta i ostalih tužitelja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza, tj. iz izjave vještaka geometra, kao i iz njegove skice lica mjesta i nalaza, utvrđeno da se vodopropusna cijev nalazi na udaljenosti od 11,50 m od magistralnog puta, odnosno u zaštitnom pojasu magistralnog puta. Na osnovu toga, primjenom odredaba Zakona o cestama Federacije Bosne i Hercegovine (Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine br. 6/02 i 18/02, u daljnjem tekstu: Zakon o cestama), a naročito odredbe člana 97. stav 1, tačka b, kojom je propisano da su inspektori za ceste i kantonalni inspektori za ceste u okviru svoje nadležnosti ovlašteni narediti obustavu radova koji se izvode na cesti, u cestovnom ili zaštitnom pojasu javnih cesta ili suprotno uslovima iz odobrenja odnosno saglasnosti nadležnog federalnog i kantonalnog organa, suprotno odredbama zakona, tehničkim propisima, standardima i normativima te dati rok za otklanjanje nedostataka, odnosno rušenje građevine ili njenih dijelova i drugih objekata na teret investitora, kao i uspostavljanje prvobitnog stanja, ako su izgrađene ili se grade na cesti ili cestovnom pojasu bez odobrenja ili saglasnosti, zaključeno je da je za rušenje bespravno izgrađenog potpornog zida i priključnog puta, kojeg je izgradio prvotuženik, kao i za čišćenje vodopropusne cijevi od strane tuženih nadležna inspekcije Direkcije cesta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Direkcija cesta), te odlučivanje o tužbenom zahtjevu apelanta nije u sudskoj nadležnosti, već u nadležnosti Direkcije cesta.
4. Apelant i ostali tužitelji su protiv rješenja Kantonalnog suda izjavili reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je Rješenjem, broj Rev-1281/05 od 2. novembra 2006. godine, reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju Rješenja, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000 KM. S obzirom da tužitelji u ovoj pravnoj stvari nisu uopšte označili vrijednost spora, a tuženi nisu prigovarali, vrijednost spora u ovom slučaju ne prelazi zakonom propisani limit za dozvoljenost revizije od 10.000 KM, pa je revizija odbačena kao nedopuštena. Vrhovni sud nije našao da u konkretnom slučaju ima uslova za primjenu odredbe člana 237. stav 3. ZPP-a, jer odlučivanje o reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
5. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita ustavnih prava apelanata je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
9. U konkretnom slučaju, odredbom člana 97. stav 1. tačka b. Zakona o cestama propisano je da su inspektori za ceste i kantonalni inspektori za ceste u okviru svoje nadležnosti ovlašteni narediti obustavu radova koji se izvode na cesti, u cestovnom ili zaštitnom pojasu javnih cesta ili suprotno uslovima iz odobrenja odnosno saglasnosti nadležnog federalnog i kantonalnog organa, suprotno odredbama Zakona, tehničkim propisima, standardima i normativima te dati rok za otklanjanje nedostataka, kao i rušenje građevine ili njenih dijelova i drugih objekata na teret investitora kao i uspostavljanje prvobitnog stanja, ako su izgrađene ili se grade na cesti ili cestovnom pojasu bez odobrenja ili saglasnosti. S obzirom na navedeno, proizlazi da apelant nije podnio zahtjev Direkciji cesta, kao stvarno nadležnom organu, nego je pokušao ostvariti svoje pravo u postupku pred redovnim sudovima, pa mu je tužba odbačena kao nedopuštena.
10. Dakle, osporenom odlukom redovnog suda nije odlučivano o pravu apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena stvarno nadležnom organu. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao podnijeti zahtjev stvareno nadležnom organu. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelanti podnošenjem tužbe stvarno nenadležnom organu nisu djelotvorno iscrpili pravne lijekove, jer predmetna tužba nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić