Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2565/06 (S. D.)
Odluka donesena 26. 02. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2565/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 02. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine u predmetu broj AP 2565/06, rješavajući apelaciju Samira Duratovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samira Duratovića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj U-1329/05 od 12. jula 2006. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-1-07/1-37-296/05 od 15. septembra 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Samir Duratović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Austrije, kojega zastupa Senad Biščević, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 31. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-1329/05 od 12. jula 2006. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-07/1-37-296/05 od 15. septembra 2005. godine.
2. Rješenjem Ministarstva broj UP-1-07/1-37-296/05 od 15. septembra 2005. godine, odbijen je zahtjev apelanta, državljanina Austrije, za odobrenje privremenog boravka u Bosni i Hercegovini po osnovu posjedovanja nekretnina. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelant ne ispunjava uvjete za odobrenje zahtjeva za privremeni boravak u Bosni Hercegovine, jer nije dostavio kompletnu dokumentaciju koja se zahtijeva članom 35. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 29/03) i čl. 32, 33, 34. i 35. Pravilnika o uvjetima i procedurama ulaska i boravka stranaca («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 4/05).
3. Rješavajući tužbu izjavljenu protiv rješenja Ministarstva, Sud BiH je Rješenjem broj U-1329/05 od 12. jula 2006. godine, apelantovu tužbu odbacio kao nedopuštenu. Obrazlažući rješenje, Sud BiH je naveo da se Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu posebno regulira pitanje postupka prilikom rješavanja u upravnim stvarima, te da je navedenim zakonom jasno regulirano u kojim slučajevima strancu pripada pravo na podnošenje tužbe protiv konačnog upravnog akta. Dalje je taj sud istakao da navedenim zakonom nije propisano da stranac ima pravo na sudsku zaštitu, odnosno pravo na pokretanje upravnog spora protiv konačnog rješenja kojim se regulira pitanje boravka stranaca, privremeni boravak, stalni boravak i slično, te pitanja udaljavanja stranca iz zemlje, osim ako traži privremeni boravak iz humanitarnih razloga ili se pozove na princip «zabrane vraćanja», odnosno ako postavi zahtjev za azil, u kojim slučajevima stranac, prema odredbama Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, jedino ima pravo sudske zaštite i vođenja upravnog spora pred sudom. S obzirom na to da apelant nije tražio privremeni boravak iz humanitarnih razloga, ne pripada mu pravo na pokretanje upravnog spora protiv rješenja Ministarstva kao konačnog upravnog akta.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini» .
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
6. Ustavni sud primjećuje da se u predmetnom slučaju radi o apelantovoj žalbi na navodne povrede ljudskih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, učinjene prilikom odlučivanja o njegovom zahtjevu za odobrenje privremenog boravka na teritoriji Bosne i Hercegovine po osnovu posjedovanja nekretnina u Bosni i Hercegovini.
7. Ustavni sud podsjeća da je isključen iz djelokruga člana 6. stav 1. Evropske konvencije zahtjev kojim određeno lice traži dozvolu privremenog boravka na teritoriji određene države. Takva prava spadaju u djelokrug javno-pravnih ovlaštenja određene države koja su, konkretno, u Bosni i Hercegovini regulirana Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu. Praksa Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu izričito stoji na stanovištu da je odlučivanje o kretanju i boravku stranaca isključiva nadležnost državnih organa i da se ne može podvesti pod koncept «građanskih prava i obaveza» zaštićen članom 6. Evropske konvencije. Tako je u odluci ranije Evropske komisije za ljudska prava P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva navedeno da «...Komisija smatra da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem odlučivanja treba li strancu biti dozvoljeno da ostane u zemlji ili da mu to bude uskraćeno je diskrecione, administrativne prirode i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije. Komisija dalje utvrđuje da zahtjevi za odobrenje boravka spadaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije. Prema tome, Komisija mora odbaciti ovaj zahtjev kao ratione materiae inkompatibilan sa odredbama Konvencije» (vidi odluku P protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2).
8. Prema tome, pravo stranca da se nastani u određenoj zemlji, prema stavovima Evropskog suda, spada u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja uskratila pravo boravka, pa i privremenog, stranoj osobi iz razloga koji su propisani zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao «građansko pravo ili obaveza». Prema tome, mada takva odluka može imati određenog uticaja na apelantova građanska prava i obaveze, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima obezbjeđuje javno saslušanje niti druge zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7729/76 od 17. decembra 1976. godine, DR 7, tačka 28).
9. Apelant se također žali da mu je osporenim rješenjima Suda BiH i Ministarstva povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud konstatuje da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na djelotvoran pravni lijek, već se na pravo zagarantovano ovim članom može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 13. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, serija A, broj 291-B, stav 22). Stoga, da bi se utvrdilo da li je došlo do povrede člana 13. Evropske konvencije, prethodno je bilo potrebno utvrditi da li je u konkretnom slučaju primjeniv član 6. stav 1. Evropske konvencije, na čiju je navodnu povredu apelant ukazao u svojoj apelaciji.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić