Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2699/06 (M. B.)
Odluka donesena 17. 03. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2699/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 03. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine u predmetu broj AP 2699/06, rješavajući apelaciju Mire Blaža, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Blaža podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-679/05 od 6. juna 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1386/04 od 8. marta 2005. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-602/04 od 27. augusta 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miro Blaž (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza podnio je 20. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-679/05 od 6. juna 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: drugostepeni sud ) broj Gž-1386/04 od 8. marta 2005. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: prvostepeni sud ), broj P-602/04 od 27. augusta 2004. godine.
2. Apelant je 21. decembra 1998. godine podnio tužbu protiv Srednjobosanskog kantona i Općinskog suda u Travniku, a 2. aprila 2004. godine je konačno opredijelio tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud poništi Rješenje Općinskog suda u Vitezu broj Su-134/98 od 11. novembra 1998. godine kojim je apelantu prestao radni odnos u tom Općinskom sudu sa 2. novembrom 1998. godine, te da tuženog obavežu na naknadu štete zbog neisplaćenih plaća u periodu od 1. novembra 1998. godine do 1. marta 2004. godine u iznosu od 139.029,75 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
3. Presudom prvostepenog suda broj P-602/04 od 27. augusta 2004. godine, koja je potvrđena Presudom drugostepenog suda broj Gž-1386/04 od 8. marta 2005. godine, odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Također, apelant je obavezan da tuženim Srednjobosanskom kantonu i Općinskom sudu u Travniku naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je Kantonalni sud u Travniku, postupajući u skladu sa članom 90. stav 2. Zakona o sudovima Srednjobosanskog kantona („Službene novine Srednjobosanskog kantona“ broj 9/97 i 8/98, u daljnjem tekstu: Zakon o sudovima), donio Odluku broj Su-232/98 od 2. novembra 1998. godine, kojom je apelant smijenjen sa dužnosti sudije u Općinskom sudu u Vitezu. Na osnovu navedene odluke Općinski sud u Vitezu je, prema odredbama člana 44. stav 2. i člana 45. Zakona o sudovima, donio Rješenje broj Su 134/98 od 11. novembra 1998. godine kojim je apelantu prestao radni odnos u Općinskom sudu u Vitezu sa 2. novembrom 1998. godine. Također, utvrđeno je da se apelant po osnovu Odluke Advokatske komore Federacije BiH broj 239/98 od 6. novembra 1998. godine upisao u imenik advokata 16. novembra 1998. godine, te da se od tada bavi advokaturom.
4. Dalje, sud je utvrdio da je Kantonalni sud u Zenici Presudom broj U 85/99 od 20. januara 2000. godine uvažio apelantovu tužbu kojom je osporio zakonitost Odluke Kantonalnog suda u Travniku broj Su-232/98 od 2. novembra 1998. godine o smjenjivanju apelanta sa dužnosti sudije, te osporenu odluku poništio i predmet vratio Kantonalnom sudu u Travniku na ponovno rješavanje i donošenje odluke po prijedlogu Općinskog suda Vitez broj SU 232/98 od 23. oktobra 1998. godine za smjenjivanje apelanta sa dužnosti sudije. S obzirom na navedeno utvrđenje, prvostepeni sud je ukazao na odredbu člana 64. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FBiH» broj 2/98; u daljnjem tekstu: ZUS), kojom je propisano da «kad sud poništi upravni akt protiv kojeg je bio pokrenut upravni spor predmet se vraća u stanje u kojem se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba mjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt nadležni organ je dužan da ga donese bez odlaganja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude». Budući da je Odluka Kantonalnog suda u Travniku od 2. novembra 1998. godine o smjenjivanju apelanta sa dužnosti sudije poništena, prvostepeni sud je konstatovao da ona više ne postoji i nema nikakav pravni učinak.
5. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je Rješenjem broj P-1360/99 od 14. septembra 2001. godine prekinuo postupak u ovoj pravnoj stvari, budući da rješavanje i donošenje nove odluke Kantonalnog suda u Travniku, po prijedlogu od 23. oktobra 1998. godine za smjenjivanje apelanta sa dužnosti sudije, spada u prethodno pitanje od kojeg zavisi meritorna odluka suda u ovoj pravnoj stvari.
6. Apelant je 18. maja 2004. godine predložio da se postupak u konkretnom slučaju nastavi, što je prvostepeni sud dozvolio i odredio da će se postupak voditi pod novim brojem P-602/04. Također, sud je konstatovao da je apelant svojim podneskom od 2. aprila 2004. godine precizirao tužbeni zahtjev tako što je naveo da ostaje kod tužbenog zahtjeva da se poništi Rješenje Općinskog suda u Vitezu o prestanku njegovog radnog odnosa broj Su-134/98 od 11. novembra 1998. godine, „te da mu tuženi Srednjobosanski kanton i Općinski sud u Travniku naknade štetu zbog neisplaćenih plaća u periodu od 2. novembra 1998. godine kao dana prestanka radnog odnosa do podnošenja njegove ostavke 22. januara 2004. godine na dužnost Općinskog suda u Vitezu, u iznosu od 135.769,27 KM“.
7. Međutim, u nastavku postupka prvostepeni sud je utvrdio da Kantonalni sud u Travniku nije donio novu odluku nakon što je poništena odluka toga suda broj Su-232/98 od 2. novembra 1998. godine o smjeni apelanta kao sudije. Također je utvrđeno da ni apelant nije u smislu člana 66. stav 2. Zakona o upravnim sporovima posebnom urgencijom tražio od Kantonalnog suda u Travniku da donese takvu odluku. Dakle, budući da Kantonalni sud u Travniku nije donio novu odluku s ciljem da se izvrši Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj U 85/99 od 20. januara 2000. godine, a čije rješavanje spada u prethodno pitanje od kojeg zavisi meritorna odluka u predmetu ovog suda, prvostepeni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nema valjanog pravnog akta o razrješenju apelanta kao sudije, pa prema tome, po mišljenju suda, ne postoji ni pravni osnov za odlučivanje o apelantovom tužbenom zahtjevu za naknadu štete.
8. Pored navedenog, prvostepeni sud je cijenio činjenicu da je apelant upisan u imenik advokata po osnovu odluke Advokatske komore FBiH od 16. novembra 1998. godine, od kada se i počeo baviti advokaturom. S tim u vezi, ovaj sud se pozvao na odredbu člana 21. stav 2. Zakona o advokaturi FBiH („Službeni list SRBiH“ broj 34/89) kojom je propisano da «licu koje je steklo pravo na upis u imenik advokata pod uvjetima iz prethodnog stava toga člana, a nalazi se u radnom odnosu, danom upisa u imenik advokata prestaje radni odnos». Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je zaključio da je apelant upisom u Imenik advokata Advokatske komore FBiH od 16. novembra 1998. godine prestao biti sudija, jer mu je po sili zakona, u smislu odredbe člana 21. stav 2. Zakona o advokaturi FBiH, prestao radni odnos u Općinskom sudu Vitez, utvrđujući da prema stanju spisa ne postoji valjan pravni osnov da se udovolji postavljenom apelantovom zahtjevu za naknadu štete na ime neisplaćenih plaća u iznosu od 139.029,75 KM.
9. U obrazloženju presude drugostepeni sud je naveo da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbu člana 21. stav 2. Zakona o advokaturi, te utvrdio da je apelantu 16. novembra 1998. godine, dakle, danom upisa u imenik advokata prestao radni odnos u Općinskom sudu u Vitezu. S tim u vezi, ovaj sud se pozvao i na odredbu člana 98. Zakona o sudovima, kojom je propisano da «sudija ne može obavljati dužnost ili posao koji bi mogao uticati na njegovu samostalnost ili nezavisnost ili bi umanjivao njegov društveni ugled ili koji je inače nespojiv sa vršenjem dužnosti sudije». Drugostepeni sud je, dalje, utvrdio da nisu ispunjene ni zakonske pretpostavke za naknadu tražene materijalne štete koja se ogleda u razlici između ostvarene zarade advokata i plaće sudije u utuženom periodu, nalazeći da je opravdano odbijen i ovaj dio tužbenog zahtjeva, s obzirom da je apelantu mandat sudije prestao 16. novembra 1998. godine, dakle, danom upisa u imenik advokata, kako je to po mišljenju i ovog suda prvostepeni sud pravilno zaključio, a ne podnošenjem njegove ostavke 22. januara 2004. godine, kako apelant navodi. S obzirom na navedeno, drugostepeni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo, te da je za svoju presudu dao valjane i jasne razloge koje kao pravilne u cijelosti prihvata i drugostepeni sud.
10. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-679/05 od 6. juna 2006. godine odbijena je apelantova revizija kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da smatra da u prvostepenom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbe člana 209. ZPP-a, te da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na koje su se i pozvali u razlozima svojih presuda. Naime, cijeneći apelantove žalbene navode Vrhovni sud je ukazao na činjenicu da je apelant u svojoj tužbi kao činjenični osnov nezakonitosti (pobijanja) rješenja o prestanku radnog odnosa, između ostalog, naveo da je predsjednik Općinskog suda Vitez imao mogućnost da ga rasporedi na mjesto stručnog savjetnika u tom Općinskom sudu ili da obezbijedi neko drugo radno mjesto nakon što je smijenjen, te zaključio da je taj navod neosnovan. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju svoga stava naveo da predsjednik suda Općinskog suda Vitez nije bio obavezan da apelanta rasporedi na mjesto stručnog savjetnika, pozivajući se na odredbu člana 87. Zakona o sudovima kojom je propisano da «sudiji radni odnos prestaje sa donošenjem odluke o smjenjivanju sa funkcije sudije», što je u apelantovom predmetu slučaj. Isto tako, Vrhovni sud je utvrdio da ni činjenica da je u toku trajanja parnice u ovom radnom sporu apelant ishodovao presudu o poništenju odluke o njegovoj smjeni kao upravnog akta, ne znači povoljniju odluku u smislu usvajanja tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju, budući da ponovno rješavanje po poništenom upravnom aktu, odluci o smjeni, nije provedeno u smislu člana 38. stav 2. ZUS-a. Na kraju, imajući u vidu da je apelantov tužbeni zahtjev postavljen za naknadu štete zbog neostvarene plaće za period od 1. novembra 1998. godine do 22. januara 2004. godine, Vrhovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev i u tom dijelu pravilno odbijen kao neosnovan.
11. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupcima koji su okončani osporenim presudama, navodeći u tom smislu da su osporene presude rezultat proizvoljnog tumačenja relevantnih odredbi materijalnog prava. U kontekstu navedenog, apelant smatra da je «razuman i pravičan slijed trebao biti i poništenje Rješenja Općinskog suda u Vitezu broj SU-134/98 od 11. novembra 1998. godine» u situaciji u kojoj je poništena Odluka Kantonalnog suda u Travniku broj SU-232/98 od 2. novembra 1998. godine, kojom je apelant smijenjen sa dužnosti sudije Općinskog suda Vitez. Pored toga, apelant smatra da je pogrešnom primjenom i tumačenjem materijalnopravnih propisa lišen prava na „izgubljenu dobit“, zbog čega smatra da je samim tim povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
13. Ustavni sud primjećuje da se u predmetnome slučaju radi o apelantovoj žalbi na navodne povrede ljudskih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije učinjene prilikom smjene s dužnosti sudije Općinskog suda Vitez.
14. Ustavni sud podsjeća da su prema dosadašnjoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda sporovi koje pokrenu javni službenici čiji posao ukazuje na specifične aktivnosti javnih službi i ako su ti službenici odgovorni za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti (pripadnici oružanih snaga, policije i drugih snaga za održavanje reda, nositelji pravosudnih dužnosti, carinski službenici, diplomatsko osoblje i dr.) isključeni iz djelokruga člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pellegrin protiv Francuske , presuda od 8. prosinca 1999. godine, broj aplikacije 28541/95, st. 64. do 67, i Ustavni sud, AP 1766/05 od 16. januara 2007. godine).
15. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud, u predmetu Vilho Eskelinen i dr. protiv Finske (presuda od 19. travnja 2007. godine, broj aplikacije 63235/00, st. 42. do 62), preispitao svoju raniju praksu, te zaključio da je za isključivanje državnih službenika iz zaštite predviđene članom 6. stav 1. Evropske konvencije nužno da se kumulativno ispitaju dva uvjeta, i to: (1) država, u domaćem pravu, mora izričito isključiti pristup sudu za određenu poziciju ili kategoriju osoblja, i (2) isključivanje mora biti opravdano i utemeljeno na objektivnim razlozima interesa države, te da «ništa ne opravdava isključivanje običnih radnih sporova iz jamstava na osnovu člana 6. (onih koji se odnose na plaću, nadoknadu drugih prava tog tipa) na osnovu posebne prirode odnosa između određenih državnih službenika i države. Ustvari, postoji presumpcija da se član 6. primjenjuje».
16. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju niti jednim propisom u Bosni i Hercegovini nije izričito propisano da apelant, kao nositelj pravosudne dužnosti, ne može da vodi sudski postupak u vezi s pitanjem razrješenja sa funkcije, o čemu svjedoče i osporene presude redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i na njega pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog parničnog postupka bilo utvrđivanje zakonitosti odluke tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu i naknada štete koja se ogleda u realizaciji plaće sudije i zarade u svojstvu advokata za sporni period od 1. novembra do 1. marta 2004. godine. S tim u vezi, Ustavni sud je utvrdio da je prvostepeni sud, s ciljem da donese odluku o tome da li je apelantu prestao radni odnos na zakonit način, proveo dokazni postupak na osnovu kojeg je utvrdio činjenično stanje koje je prihvatio drugostepeni sud, a potom i Vrhovni sud u revizionom postupku.
20. Pored navedenog, Ustavni sud je utvrdio da su osporene odluke utemeljene na relevantnim odredbama Zakona o upravnim sporovima, Zakona o advokaturi i Zakona o sudovima o čemu su redovni sudovi dali detaljne razloge. Naime, osporenim odlukama je u tri instance obrazloženo da je nesporno utvrđeno da je apelant upisan u imenik advokata na njegov lični zahtjev 16. novembra 1998. godine, te da je danom upisa u imenik advokata, apelantu prestao radni odnos u Općinskom sudu u Vitezu, te da, prema tome, nema valjanog pravnog osnova da se udovolji njegovom zahtjevu za naknadu štete u vidu razlike između plaće sudije i apelantove zarade kao advokata za utuženi period. Ustavni sud podsjeća da je u parničnom postupku apelant imao procesnu poziciju tužitelja, te da je aktivno učestvovao u predmetnom postupku pri čemu su ispitani svi njegovi navodi. Ustavni sud smatra da su zaključci u odlukama redovnih sudova jasno obrazloženi, te da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, navodi u apelaciji su suštinski isti kao oni koje je apelant isticao u postupku pred redovnim sudovima, a o tim navodima su se, kako je navedeno, izjasnili redovni sudovi u obrazloženjima odluka, na način koji Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
21. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Apelant također navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U pogledu ovih apelantovih žalbenih navoda, Ustavni sud konstatira da se suština žalbenih navoda o kršenju prava na imovinu odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a što je Ustavni sud već apsolvirao u ovoj odluci u vezi sa pravom na pravično suđenje. Kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati da su mogući i vjerovatni navodi o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice koje su predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić