Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-41/09 (A. H. I.)

Odluka donesena 28. 03. 2009.

Povreda
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Miješanje u porodični život
  • Porodični život
  • Privatni život
  • Deportacija
  • Miješanje u privatni život
  • Azil
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-41/09

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 03. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 41/09, rješavajući apelaciju Al Husin Imada, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica David Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. marta 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Al Husin Imada.

Utvrđuje se povreda člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj U-749/08 od 17. novembra 2008. godine.

Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine na ponovni postupak u kojem će se razmotriti dokazi i utvrditi da li bi prisilno udaljavanje Al Husin Imada iz zemlje bilo opravdano u smislu zahtjeva iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, a u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Na osnovu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Odluka o privremenoj mjeri broj AP 49/09 od 31.

januara 2009. godine ostaje na snazi dok Sud Bosne i Hercegovine ne razmotri dokaze i utvrdi da li bi prisilno udaljavanje Al Husin Imada iz zemlje bilo opravdano u smislu zahtjeva iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Al Husin Imad (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 8. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-749/08 od 17. novembra 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio deportaciju apelanta iz Bosne i Hercegovine“ do donošenja odluke o apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je 31. januara 2009. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 41/09 kojom je naložio nadležnim organima javne vlasti Bosne i Hercegovine da ne preduzimaju niti jednu radnju s ciljem prisilnog udaljenja apelanta iz Bosne i Hercegovine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji.

3. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda od Suda BiH je zatraženo 19. januara 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

4. Ustavni sud je odgovor na apelaciju Suda BiH primio 28. januara 2009. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 6. marta 2009. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice - Ured zastupnika Vijeća ministara BiH pred Evropskim sudom za ljudska prava je 30. januara 2008. godine obavijestilo Ustavni sud da je apelant 22. januara 2008. godine podnio prijavu protiv Bosne i Hercegovine Evropskom sudu za ljudska prava broj Ap.3727/08, te da je Evropski sud za ljudska prava 29. januara 2008. godine donio privremenu mjeru kojom ukazuje Bosni i Hercegovini da apelant ne treba biti protjeran iz Bosne i Hercegovine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda BiH o apelaciji broj AP 1222/07, kao ni u periodu od sedam dana od dana obavještavanja apelanta o toj odluci.

8. Ustavni sud BiH je 4. oktobra 2008. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1222/07, kojom je djelimično usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio povredu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav BiH) i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te ukinuo presude Suda BiH br. U-1172/07 od 21. januara 2008. godine i Uvl-03/08 od 14. marta 2008. godine. Predmeti su u oba slučaja vraćeni Sudu BiH na ponovne postupke sa nalogom da se razmotre dokazi i da se utvrdi da li bi prisilno udaljavanje apelanta iz zemlje bilo opravdano u smislu zahtjeva iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1222/07 od 4. oktobra 2008. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 91/08, st. 77-94).

9. Odluka Ustavnog suda BiH broj AP 1222/07 od 4. oktobra 2008. godine je 22. oktobra 2008. godine dostavljena apelantovom advokatu Osmanu Mulahaliloviću.

10. Sud BiH je, odlučujući u ponovnom postupku, donio Presudu broj U-749/08 od 17. novembra 2008. godine kojom je odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu podnesenu protiv rješenja Ministarstva sigurnosti/bezbjednosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2-07-07-2-69/07 od 27. jula 2007. godine, kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) broj 19.4.1- UP-1-1-498/07 od 18. maja 2007. godine, kojim je odbijen apelantov zahtjev da mu se odobri privremeni boravak u Bosni i Hercegovini i ostavljen rok od 15 dana da od dana dostavljanja konačnog rješenja dobrovoljno napusti teritoriju BiH.

11. U obrazloženju ove presude Sud BiH je naveo da je na osnovu provedenih dokaza u toku postupka utvrdio da su apelanta nadležni organi stavili na listu osoba koje predstavljaju potencijalnu prijetnju za javni red i sigurnost u Bosni i Hercegovini. Naime, Sud BiH je utvrdio da je apelant, kao stranac, u toku postupka u kojem je odlučivano o njegovom zahtjevu za odobrenje privremenog boravka u Bosni i Hercegovini dao pogrešne podatke, odnosno namjerno prikrio okolnosti koje su od važnosti za davanje odobrenja za privremeni boravak, budući da je tvrdio da nije registrovan kod organa Bosne i Hercegovine nadležnih za provođenje zakona.

12. Sud BiH je zaključio da apelant u predmetnom postupku „ne može isticati prigovor da mu je pobijanim rješenjem povrijeđeno pravo na porodični život“ navodeći „da se o tom pravu ne odlučuje u postupku izdavanja odobrenja za boravak na teritoriji BiH“, te je sud konačno zaključio da je osporeno rješenje Ministarstva pravilno i zakonito, jer je utemeljeno na odredbama člana 41. stav 1. tač. b), d) i f) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant se žali da su mu pobijanom odlukom povrijeđena prava zaštićena članom II/3.a), b), e), f), g), h) i i) i članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i prava zaštićena čl. 2, 3, 6, 8, 9, 10, 11, i 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što smatra da je pobijana presuda utemeljena na „razlozima“ koji ukazuju da apelant predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti, a da mu u toku postupka nije data mogućnost da se o njima izjasni. U odnosu na povredu prava na porodični život iz člana 8. stav 1. Evropske konvencije, apelant je istakao da je tokom boravka u BiH zaključio brak sa bosanskohercegovačkom državljankom, s kojom ima troje djece, koja su bosanskohercegovački državljani. Apelant smatra da on, njegova supruga i djeca imaju pravo na potpunu porodicu, to jeste pravo da žive zajedno. Dalje, apelant zaključuje da je pobijanom odlukom višestruko povrijeđeno pravo na porodični život, ne samo njemu već i njegovoj djeci i supruzi, jer bi protjerivanje apelanta posredno značilo i protjerivanje članova njegove porodice, kao državljana BiH. Smatra da intencija zakonodavca u svakom slučaju nije protjerivanje vlastitih državljana. Budući da je pobijanom odlukom pravosnažno okončan upravni postupak po njegovom zahtjevu za izdavanje odobrenja privremenog boravka u Bosni i Hercegovini, u kojem je određeno dobrovoljno napuštanje Bosne i Hercegovine, apelant smatra da postoji opasnost od njegovog izgona iz Bosne i Hercegovine, pa je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se zabranjuje njegova deportacija iz Bosne i Hercegovine. Također, apelant je predložio da Ustavni sud donese odluku o dopustivosti i meritumu kojom će utvrditi navedene povrede njegovih prava.

b) Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je, u odnosu na apelantove navode o povredi člana 6. Evropske konvencije, naveo da ako je određena zemlja uskratila pravo boravka stranom licu, zbog razloga propisanih zakonom, takva odluka se smatra aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije. Stoga je Sud BiH zaključio da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Dalje, po ocjeni Suda BiH apelantov prigovor o povredi člana 8. Evropske konvencije nije osnovan zbog toga što je pobijanom odlukom Suda BiH i konačnim upravnim aktom nadležne institucije konačno i pravomoćno odlučeno o kretanju stranca na teritoriji BiH, odnosno navedenim odlukama nije odlučeno o protjerivanju apelanta iz BiH, stoga pobijanom odlukom Suda BiH nije moglo biti povrijeđeno apelantovo pravo na privatni i porodični život. U odnosu na ostale apelantove navode o povredi prava Sud BiH smatra da su proizvoljni i neosnovani, jer strancu koji na teritoriji određene države boravi nezakonito «ne pripada pravo da ističe kršenje zagarantovanih ljudskih prava koja se garantuju građanima određene države, pa i stranim licima koja zakonito borave na teritoriji određene države». Sud BiH je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. V.Relevantni propisi

15. Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” broj 29/03 od 6. oktobra 2003. godine) u relevantnom dijelu glasi:

«Član 34.

(Opći uvjeti za odobrenje boravka) (1) Privremeni boravak odobrit će se strancu pod uvjetima da:

a.raspolaže dokazima kojim opravdava postojanje osnove za odobrenje privremenog boravka, b. raspolaže sredstvima za izdržavanje, uključujući sredstva za zdravstvenu zaštitu, c.posjeduje ljekarsko uvjerenje, izdato najviše tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, iz kojeg je vidljivo da ne boluje od oboljenja visokog rizika po okolinu, odnosno da je poslovno sposoban.

(2) Pod dokazima, u smislu tačke a) stava 1. ovog člana, smatraju se:

a. izvod iz matične knjige vjenčanih ili drugi odgovarajući dokaz o zaključenom braku, b.radna dozvola izdata od nadležnog organa za zapošljavanje, c.prijava kod nadležnog fonda penzijsko-invalidskog osiguranja, d.rješenje o upisu u sudski registar pravne osobe, uz dokaz o solventnosti, e.potvrda o upisu na obrazovnu ustanovu za tekuću godinu, f.nalaz s preporukom zdravstvene ustanove o neophodnosti dugotrajnijeg liječenja u BiH, g.dokumenti o završenoj školi i stečenom zvanju, h.drugi dokaz koji je podoban da potvrdi opravdanost boravka stranca u zemlji, a čiju će valjanost, na osnovu člana 55. ovog zakona, cijeniti nadležna organizaciona jedinica Ministarstva.

Član 35.

(Privremeni boravak iz humanitarnih razloga) (1) Privremeni boravak iz humanitarnih razloga izuzetno će se odobriti strancu koji ne ispunjava uvjete za odobrenje boravka propisane ovim zakonom u sljedećim slučajevima:

a) ako je žrtva organizovanog kriminala, odnosno trgovine ljudima, u cilju pružanja zaštite i pomoći u oporavku i povratku u zemlju uobičajenog boravka, [...]

d) strancu za kojeg se utvrdi da su se stekli uvjeti iz člana 60. ovog zakona, a kojem, u skladu sa ovim zakonom, nije odobren azil, [...] Član 41.

(Odbijanje zahtjeva za odobrenje boravka) Strancu, koji ispunjava uvjete za odobrenje boravka propisane ovim zakonom, zahtjev za odobrenje privremenog ili stalnog boravka odbit će se:

(a) ako je ušao na teritoriju BiH ne poštujući uvjete za ulazak propisane ovim zakonom, izuzev ako postoje uvjeti za odobrenje boravka iz humanitarnih razloga u smislu člana 35. ovog zakona, ili [...] (f) ako prisustvo stranca, na osnovu podataka kojima raspolaže Ministarstvo, predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj bezbjednosti BiH.

Član 43.

(Žalba protiv rješenja organizacione jedinice Ministarstva) (1) Protiv rješenja kojim je odlučeno o zahtjevu za odobrenje boravka dozvoljena je žalba Ministarstvu u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.

(2) Podnosilac zahtjeva za odobrenje boravka ne može se protjerati, ni prisilno udaljiti s teritorije BiH dok ne protekne rok za žalbu, odnosno do donošenja rješenja u postupku po žalbi.

(3) Do pravosnažnosti rješenja u postupku po žalbi stranac mora biti na adresi na kojoj ima prijavljen boravak i svaki dan se javljati organu na čijem području boravi.

(4) Do okončanja postupka strancu se, uz potvrdu, privremeno oduzima pasoš, osim ako pristane dobrovoljno napustiti BiH prije okončanja postupka iz stava 2. ovog člana. Član 44.

(Žalba protiv rješenja Ministarstva u sjedištu) (1) Protiv rješenja Ministarstva kojim je odlučeno o odobrenju privremenog boravka iz humanitarnih razloga u smislu člana 35. stav 1. tačka d) ovog zakona žalba nije dozvoljena. (2) Stranac se ne može protjerati ili prisilno udaljiti sa teritorije BiH do pravosnažnosti odluke donesene u smislu člana 35. stav 1. tačka d) ovog zakona.

Član 60.

(Princip „zabrane vraćanja“) Stranci neće, ni na koji način, biti vraćeni ili protjerani na granicu teritorije gdje bi im život ili sloboda bili ugroženi zbog njihove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja, bez obzira da li su zvanično dobili azil. Zabrana vraćanja ili protjerivanja odnosi se i na lica za koja postoji osnovana sumnja da bi bila u opasnosti da budu podvrgnuta mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Stranci se, također, ne mogu poslati u zemlju u kojoj nisu zaštićeni od slanja na takvu teritoriju.»

16. Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 19/02) u relevantnom dijelu glasi:

«Član 8.

Upravni spor može se voditi samo protiv konačnog upravnog akta.

Konačni upravni akt, u smislu ovog zakona, jeste akt kojim nadležna institucija iz člana 4. ovog zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari (u daljem tekstu: konačni upravni akt).

Član 10.

Upravni spor ne može se voditi:

1) protiv konačnih upravnih akata donesenih u stvarima u kojima je sudska zaštita osigurana van upravnog spora;

2) protiv konačnih upravnih akata donesenih u stvarima o kojima se po izričitoj odredbi zakona ne može voditi upravni spor;

3) u stvarima o kojima neposredno na osnovu ustavnih ovlaštenja odlučuju Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ili Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.

Član 37. stav 2.

Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana. Ako se tužba uvažava, Sud poništava pobijani konačni upravni akt.»

17. Pravilnik o uvjetima i procedurama ulaska i boravka stranaca (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” broj 4/05) u relevantnom dijelu glasi:

«(2) Zahtjev za odobrenje privremenog ili stalnog boravka u BiH odbit će se strancu ako je registrovan kod organa BiH nadležnih za provođenje zakona, a posebno ako je registrovan kao međunarodni prijestupnik pri Kancelariji za saradnju sa Interpolom Ministarstva sigurnosti.

(3) Osnova za odbijanje zahtjeva, shodno stavu 2. ovog člana, su činjenice koje proizlaze iz evidencija kojima raspolažu navedeni organi, donesene odluke kao i eventualna operativna saznanja kojima raspolažu navedeni organi pri odlučivanju o zahtjevu stranca za odobrenje boravka u BiH.» VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj U-749/08 od 17. novembra 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 1. decembra 2008. godine. Apelacija je podnesena 8. januara 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant se žali da su mu pobijanom odlukom povrijeđena prava zaštićena članom II/3.a), b), e), f), g), h) i i) i članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i prava zaštićena čl. 2, 3, 6, 8, 9, 10, 11, i 14. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života

23. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.»

24. Član 8. Evropske konvencije glasi:

«1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.»

25. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava 29. januara 2008. godine donio privremenu mjeru kojom je ukazao Bosni i Hercegovini da apelant ne treba biti protjeran iz Bosne i Hercegovine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda BiH o apelaciji broj AP 1222/07, kao ni u periodu od sedam dana od dana obavještavanja apelanta o toj odluci. Također, Ustavni sud je 4. oktobra 2008. godine donio Odluku o apelaciji broj AP 1222/07, kojom je utvrđena povreda prava iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije, ukinuo presude Suda Bosne i Hercegovine br. U-1172/07 od 21. januara 2008. godine i Uvl-03/08 od 14. marta 2008. godine, te su predmeti u oba slučaja vraćeni Sudu BiH na ponovne postupke sa nalogom sudu da razmotri sve dokaze i utvrdi da li bi prisilno udaljavanje apelanta iz zemlje bilo opravdano u smislu zahtjeva iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije.

26. Ustavni sud napominje da je u svojoj Odluci broj AP 1222/07 povodom predmetnog upravnog postupka i postupka upravnog spora u kojim je odbijen apelantov zahtjev da mu se odobri privremeni boravak i istovremeno naloženo da dobrovoljno napusti teritoriju BiH, zauzeo sljedeći stav: «Ustavni sud stoga smatra da je učinak osporenih odluka takav da dovodi do miješanja u apelantovo pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, a imajući na umu ozbiljnost takvog miješanja i njegov utjecaj kako na apelanta tako i na njegovu porodicu, opravdanja na koja se ukazuje u postupku do sada ne vode do zaključka da je miješanje proporcionalno legitimnom cilju. Stoga slijedi da je osporenim odlukama došlo do povrede apelantovih prava iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da način na koji se ovaj postupak našao pred Ustavnim sudom otežava, a možda i onemogućava, da se donese odluka o tome je li miješanje opravdano. Naime, relevantne vlasti i Sud BiH nisu dali razloge za ocjenu dokaza kojima se utvrđuje moguće ustavno opravdanje za miješanje u ostvarivanje apelantovih prava. Također, oni nisu proveli istragu o osnovama za udaljavanje apelanta iz Bosne i Hercegovine. U slučaju kada udaljavanje može dovesti do povrede ustavnog prava ili prava iz Evropske konvencije sudovi moraju pažljivo ocijeniti osnove za udaljavanje i razmotriti može li se miješanje u pravo opravdati u okolnostima predmeta. U slučaju kada dokazi dati zbog opravdavanja miješanja mogu utjecati na nacionalnu sigurnost, sudovi moraju utvrditi proceduru kojom će se osigurati ocjena dokaza tako da se apelantu da najbolja mogućnost da se suoči sa dokazima i da ih obori: vidi Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1996) 23, Evropski sud za ljudska prava 413. Sud BiH nije proveo takvu istragu, tako da je Ustavnom sudu uskraćen dokaz na osnovu kojeg bi mogao ocijeniti je li miješanje u apelantovo ustavno pravo opravdano. Ustavni sud je stoga odlučio da predmet vrati Sudu BiH kako bi taj sud proveo adekvatnu istragu i došao do neophodnih nalaza u svjetlu ove odluke.» (op. cit, AP 1222/07, stav 93).

27. Međutim, kako Ustavni sud dalje zapaža, premda je Sud BiH u ponovnom postupku donio Presudu broj U-749/08 od 17. novembra 2008. godine kojom je odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu, u obrazloženju presude je zaključio da apelant u predmetnom postupku „ne može isticati prigovor da mu je pobijanim rješenjem povrijeđeno pravo na porodični život jer se o tom pravu ne odlučuje u postupku izdavanja odobrenja za boravak na teritoriji BIH“.

28. Po mišljenju Ustavnog suda, evidentno je da Sud BiH nije u ponovnom postupku razmotrio dokaze i utvrdio da li bi neodobravanje privremenog boravka u BiH bilo opravdano u smislu zahtjeva iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije, odnosno Sud BiH nije postupio u skladu s nalogom Ustavnog suda datim u navedenoj Odluci broj AP 1222/07. S obzirom na navedeno, ovo važno pitanje je ostalo otvoreno. Rukovodeći se razlozima koje je uzeo u obzir i Evropski sud prilikom donošenja privremene mjere i činjenicom da se pitanje implikacija odluke povodom apelantovog zahtjeva za privremeni boravak na njegovo ustavno pravo na porodični život mora riješiti u tom postupku, kako je to već naglašeno u Odluci Ustavnog suda broj AP 1222/07, Ustavni sud zaključuje da Sud BiH donošenjem pobijane presude nije odlučio o opravdanosti uplitanja u apelantovo ustavno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kako je to naloženo Odlukom Ustavnog suda broj AP 1222/07 i otklonio kršenje prava kako je to utvrđeno u navedenoj odluci, zbog čega i dalje postoji povreda prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi

29. S obzirom da Ustavni sud vraća predmet broj U-749//08 Sudu BiH na ponovni postupak i u svjetlu zaključka u pogledu povrede člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode apelacije. VIII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na poštivanje apelantovog privatnog i porodičnog života kada u postupku upravnog spora nije utvrđeno da li bi prisilno udaljavanje apelanta iz zemlje bilo opravdano u smislu zahtjeva iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije.

31. S obzirom da je Ustavni sud utvrdio da je ostalo otvoreno važno pitanje eventualnog kršenja apelantovih prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i da je obavezao Sud BiH da razmotri dokaze i utvrdi da li bi prisilno udaljavanje Al Husin Imada iz zemlje bilo opravdano u smislu zahtjeva iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, odlučeno je, na osnovu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, da Odluka o privremenoj mjeri broj AP 49/09 od 31. januara 2009. godine ostaje na snazi dok Sud BiH ne postupi po ovom nalogu.

32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-41/09 (A. H. I.) | Sudska praksa | Aktio