Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3013/06 (A. A.)

Odluka donesena 29. 04. 2009.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Ratna šteta
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3013/06

Apelacija

Odluka o meritumu

29. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3013/06, rješavajući apelaciju Ante Anića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 1. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ante Anića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se:

- Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000778 od 16. oktobra 2007. godine;

- Presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-Gž-06- 000 583 od 18. januara 2007. godine;

- Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-8/05 od 20. jula 2006. godine;

- Presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-4/04 od 20. septembra 2004. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Novom Travniku koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da Anti Aniću, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.350 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Novom Travniku i Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Anto Anić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Polja, Dolac na Lašvi, podnio je 8. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev- 8/05 od 20. jula 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-4/04 od 20. septembra 2004. godine.

2. Apelant je 6. marta 2008. godine dostavio drugu apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000778 od 16. oktobra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000 583 od 18. januara 2007. godine. Navedena apelacija je prvobitno zavedena pod poslovnim brojem Ustavnog suda AP 749/08, a apelant je dopisom od 19. marta 2008. godine tražio spajanje postupka i donošenje jedinstvene odluke o apelacijama evidentiranim pod br. AP 3013/06 i AP 749/08.

3. Dopunu apelacije od 8. novembra 2006. godine apelant je podnosio tri puta i to: 22. januara 2007. godine, te 21. i 31. januara 2008. godine. Dopunu apelacije, u odnosu na apelaciju podnesenu 8. novembra 2006. godine kao i apelaciju podnesenu 6. marta 2008. godine, apelant je podnio 30. oktobra 2008. godine.

4. Dopunom apelacije od 7. oktobra 2008. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da je Općinski sud u Sarajevu obustavio izvršenje koje je odredio svojim Rješenjem o izvršenju broj 065- 0-I-06-006817 od 25. maja 2008. godine, kao i da Kantonalni sud ne donosi odluku o njegovom prijedlogu za obnavljanje postupka koji je podnio 24. decembra 2005. godine.

5. Apelant je naveo da se radi zaštite svojih prava obraćao Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (prijava evidentirana pod brojem CH/02/11192 od 21. juna 2002. godine), ali da je njegova predstavka proglašena neprihvatljivom o čemu je odluku donijela Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine pod brojem CH/02/11192 od 1. februara 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

6. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, dostavljanje odgovora na apelaciju zatraženo je od: a) Vrhovnog suda 15. novembra 2006. godine i 14. marta 2008. godine; b) Kantonalnog suda 15. novembra 2006. godine i 14. marta 2008. godine; c) Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 14. marta 2008. godine; i d) Federalnog pravobranilaštva FBiH (u daljnjem tekstu: Federalno pravobranilaštvo) 15. novembra 2006. godine, te 11. januara i 14. marta 2008. godine.

7. Na osnovu člana 33. Pravila Ustavnog suda, 18. decembra 2007. godine od Vrhovnog suda je zatražena informacija o statusu apelantove revizije izjavljene protiv Presude Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000 583 od 18. januara 2007. godine.

8. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je 25. decembra 2007. godine, a od Općinskog suda 10. januara 2008. godine zatraženo da Ustavnom sudu dostave spis Općinskog suda broj P-10/00.

9. Na osnovu člana 33. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je 25. decembra 2006. godine zatražena fotokopija dostavnice o uručenju apelantu Presude Vrhovnog suda broj Rev- 8/05 od 20. jula 2006. godine, a od istog suda je 8. aprila 2008. godine zatražena fotokopija dostavnice o uručenju apelantu Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000 778 od 16. oktobra 2007. godine.

10. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. aprila 2008. godine, a Kantonalni sud 7. decembra 2006. godine i 31. marta 2008. godine. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. decembra 2008. godine, a Federalno pravobranilaštvo 18. januara i 24. marta 2008. godine.

11. Općinski sud je Ustavnom sudu dostavio traženi spis broj P-10/00 14. januara 2008. godine. Isti sud je 3. marta i 2. aprila 2008. godine dostavio Ustavnom sudu informaciju u vezi sa rješavanjem apelantovog prijedloga za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka.

12. Vrhovni sud je 10. januara 2008. godine obavijestio Ustavni sud o statusu revizije koju je apelant izjavio protiv Presude Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000583 od 18. januara 2007. godine.

13. Kantonalni sud je 3. januara 2007. godine dostavio fotokopiju dostavnice o uručenju apelantu Presude Vrhovnog suda broj Rev-8/05 od 20. jula 2006. godine, a 16. aprila 2008. godine je dostavio Ustavnom sudu fotokopiju dostavnice o uručenju apelantu Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000 778 od 16. oktobra 2007. godine.

14. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te Federalnog pravobranilaštva dostavljeni su apelantu 20. februara i 8. aprila 2008. godine.

15. Ustavni sud je dopisima od 6. decembra 2007. godine i 11. februara 2008. godine odgovorio apelantu povodom njegovih upita, zasnovanih na odredbama Zakona o slobodi pristupa informacijama u FBiH, od 30. novembra 2007. godine, te 1. i 15. februara 2008. godine. Apelantovi upiti su se odnosili na status i rješavanje njegovog predmeta pred Ustavnim sudom.

16. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju apelant dostavio Ustavnom sudu više zahtjeva iz njegove nadležnosti o pitanju koje se tiče istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je odlučio da, u skladu sa odredbama člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, apelaciju evidentiranu pod brojem AP 749/08 spoji sa apelacijom evidentiranom pod brojem AP 3013/06. Dakle, vodit će se jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3013/03.

III. Činjenično stanje

17. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

18. Prije rata u Bosni i Hercegovini apelant je radio kao samostalni obrtnik i bio je vlasnik brojnih materijalno-tehničkih sredstava (kamioni za prijevoz tereta, građevinske mašine, odgovarajući alati i sl.). Apelantova sredstva su mobilizirana u ratu. Dio sredstava je djelimično uništen a dio je ostao u posjedu Armije RBiH nakon prestanka ratnih djelovanja.

19. Apelant se 7. januara 1997. godine obratio Odjelu Ministarstva odbrane Općine Travnik zahtijevajući da se riješi pitanje povrata i obeštećenja njegovih materijalnih sredstava. Radi zaštite privatne imovine apelant se obraćao ombudsmenima Federacije BiH. Njihovom intervencijom zamjenik ministra odbrane FBiH je Sekretarijatu odbrane Travnik uputio Dopis broj 03-50-18/97- 325 od 17. februara 1997. godine u kojem je naglasio da je potrebno odmah pozvati apelanta, te dogovoriti termin vraćanja njegovih sredstava. Što se tiče pitanja naknade štete, zamjenik ministra je napomenuo da apelanta treba uputiti na Vojno pravobranilaštvo Armije RBiH koje je nadležno za rješavanje u ovakvim slučajevima. Međutim, nadležni organi nisu bili voljni da bez sudskog spora riješe pitanje naknade štete i povrata apelantove imovine.

20. Prvu tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine-Ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi), radi povrata mobiliziranih sredstava i naknade štete, apelant je podnio Općinskom sudu 13. juna 1997. godine. Postupak se vodio pod poslovnim brojem P-262/97. Taj postupak je prekinut rješenjem Općinskog suda od 19. decembra 1997. godine uz obrazloženje da će se nastaviti nakon okončanja upravnog postupka pred nadležnim organima. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-176/98 od 9. oktobra 1998. godine ukinuo prvostepeno rješenje Općinskog suda od 19. decembra 1997. godine, te odbacio apelantovu tužbu uz obrazloženje da se odlučivanje o tužbenom zahtjevu ne ubraja u sudsku nadležnost.

21. Apelant se ponovo obratio Odjelu Ministarstva odbrane Općine Travnik zahtjevom od 8. decembra 1998. godine. Tim zahtjevom je apelant tražio da se riješi pitanje povrata njegovih materijalno-tehničkih sredstava, zatim pitanje naknade za njihovo korištenje i naknade štete. S obzirom na to da odgovor nije dobio, apelant je 15. marta 1999. godine podnio tužbu Kantonalnom sudu zbog «šutnje administracije». Apelant je tražio da se tuženi obaveže da donese rješenje o njegovom zahtjevu za povrat materijalno-tehničkih sredstava, naknadu za njihovo korištenje i naknadu štete. Kantonalni sud je Presudom broj U-29/99 od 17. juna 1999. godine usvojio apelantovu tužbu. Rješavajući o žalbi tuženog, Vrhovni sud je donio Rješenje broj Už-134/99 od 17. novembra 1999. godine. Tim rješenjem Vrhovni sud je usvojio žalbu i odbacio prvostepenu presudu Kantonalnog suda od 17. juna 1999. godine uz obrazloženje da nadležni organ uprave nije odlučio o apelantovom zahtjevu za naknadu štete, te da se u ovom slučaju radi o obligacionopravnom odnosu za čije su rješavanje nadležni redovni sudovi.

a)Činjenice u vezi sa postupkom okončanim Presudom Vrhovnog suda broj Rev-8/05 od 20. jula 2006. godine

22. Poslije presude Vrhovnog suda od 17. novembra 1999. godine apelant se još jednom, 29. decembra 1999. godine, obratio Vojnom pravobranilaštvu Federalnog ministarstva odbrane predlažući da se mirnim putem riješi pitanje povrata njegove imovine, naknade za njezino korištenje i naknade štete. Vojno pravobranilaštvo je Dopisom broj P-193/97 od 14. januara 2000. godine odgovorilo apelantu kako smatra da oni nisu nadležni za rješavanje njegovog zahtjeva, te da se treba obratiti Odjelu odbrane Općine Travnik. Nakon toga, apelant je 14. januara 2000. godine podnio drugu tužbu Općinskom sudu protiv tuženog, radi naknade štete koja uključuje naknadu vrijednosti za korištenje mobiliziranih nevraćenih sredstava kao i naknadu štete zbog izgubljene dobiti, te naknadu vrijednosti za uništena sredstva.

23. Općinski sud je, nakon provedenog postupka, donio Presudu broj P-10/00 od 14. oktobra 2003. godine kojom je pretežno usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Struktura dispozitiva presude je sljedeća: a) U prvom pasusu tuženi se obavezuje da apelantu na ime mobiliziranih a nevraćenih materijalno-tehničkih sredstava i to: 1) utovarivač ULT 220; 2) kamion Damper 25T; 3) kamion kiper MAN 16.230; 4) nož za čišćenje snijega za utovarivač ULT 220 i kamion MAN 16.230; 5) posipač soli za MAN 16.230; i 6) mrežasti lanci, dva komada; nadoknadi njihovu vrijednost u ukupnom iznosu (zbroj pojedinačnih iznosa iz tač. od 1. do 6. prvog pasusa navedene presude) od 130.376,25 KM; b) U drugom pasusu tuženi se obavezuje da apelantu nadoknadi štetu za mobilizirana sredstva koja su u međuvremenu potpuno ili djelimično uništena i to: 1) utovarivač ULT 160; 2) autodizalica ČKD 28T; i 3) kamion kiper MAN 15.216; u ukupnom iznosu (zbroj pojedinačnih iznosa iz tač. od 1. do 3. drugog pasusa navedene presude) od 88.524,73 KM; c) U trećem pasusu tuženi se obavezuje da apelantu na ime naknade štete za izgubljenu dobit za mobilizirana a nevraćena sredstva i to: 1) utovarivač ULT 220; 2) kamion kiper MAN 16.230; 3) kamion Damper 25T; 4) utovarivač ULT 160; 5) autodizalica ČKD 28T; i 6) kamion kiper MAN 15.216; nadoknadi njihovu vrijednost u ukupnom iznosu (zbroj pojedinačnih iznosa iz tač. od 1. do 6. trećeg pasusa navedene presude) od 4.019.782,55 KM; i d) zakonska zatezna kamata za iznose pod tač. a) i b) utvrđena je od dana donošenja prvostepene presude pa do isplate, a zakonska kamata za iznos pod c) utvrđena je od 9. oktobra 1997. godine pa do isplate. Troškovi postupka apelantu su dosuđeni u iznosu od 257.493,19 KM. Prema tome, apelantu je prvostepenom presudom dosuđeno ukupno 4.238.686,55 KM u odnosu na iznos od 6.835.800,60 KM koliko je traženo predmetnom tužbom.

24. Općinski sud je utvrdio da je apelant vlasnik navedenih sredstava i to: a) autodizalica ČKD 28T-utvrđeno na osnovu potvrde BNT «Promex» d.d. Novi Travnik od 26. jula 2000. godine, te na osnovu saslušanih svjedoka: Š.R., D.K. i M.H.; b) kamion kiper MAN 15.216-utvrđeno na osnovu potvrde i uvjerenja Policijske uprave Travnik od 16. juna 2000. godine i 2. marta 2001. godine; c) kamion Damper-25T-utvrđeno na osnovu Potvrde o mobiliziranju sredstava koju je izdao Samostalni inžinjerski bataljon broj 02/4-69 od 2. juna 1994. godine, zatim na osnovu nalaza vještaka mašinske struke Ive Gudelja, te izjave svjedoka A.M.; d) utovarivač ULT-220-utvrđeno na osnovu nalaza vještaka mašinske struke Ive Gudelja, te izjave svjedoka A.M.; e) kamion kiper MAN 16.230-utvrđeno na osnovu izjava svjedoka A.M., E.I. i Š.I.; f) utovarivač ULT-160-utvrđeno na osnovu nalaza vještaka mašinske struke Ive Gudelja. Vlasništvo nad dodatnom opremom (posipač soli, nož za čišćenje snijega i mrežasti lanci) utvrđeno je na osnovu nalaza vještaka mašinske struke Ive Gudelja, te iskaza svjedoka A.M.

25. Apelantovu djelatnost Općinski sud je utvrdio na osnovu uvjerenja Porezne uprave Novi Travnik od 25. oktobra 1999. godine kao i dostavljanjem podataka istog organa od 11. juna 2003. godine. Iz tih dokumenata proizlazi da je apelant bio registrirani autoprijevoznik, te da se vodio kao porezni obveznik za period od 1980. do 1990. godine. Također je, iz navedenih dokumenata, utvrđeno da apelant u periodu od 1991. do 2003. godine nije aktivirao svoju djelatnost ali da je nije ni odjavio, te da je 13. novembra 1990. godine izvršio prijenos sjedišta djelatnosti u Bački Petrovac- Vojvodina, Republika Srbija. Uvidom u Informaciju o pronalaženju i uništavanju neeksplodiranih sredstava na lokaciji «Komar», koju je izdao Općinski štab Civilne zaštite Travnik pod brojem 06/3-82-106/91 od 13. marta 1991. godine, utvrđeno je da je apelant kao vlasnik p.p. «Rovokop» sa svojim mašinama izvodio radove na navedenoj lokaciji.

26. Datum mobilizacije navedenih sredstava Općinski sud je utvrdio uvidom u Potvrdu Općinskog štaba Civilne zaštite Travnik broj 06/3-82-1-320/94 od 1. septembra 1994. godine. Iz te potvrde proizlazi da je Općinski štab Civilne zaštite, u periodu od 4. aprila 1992. godine do 3. juna 1993. godine, mobilizirao materijalno-tehnička sredstva koja su bila u apelantovom vlasništvu i to: 1) utovarivač ULT-220; 2) utovarivač ULT-160; 3) kamion kiper MAN 16.230; 4) kamion kiper MAN 15.216; 5) autodizalica ČKD 28T; i 6) kamion Damper 25T. Navedena sredstva mobilizirana su u svrhu angažiranja u jedinicu Civilne zaštite specijalizirane namjene za spašavanje iz ruševina općine Travnik. Navedena potvrda Općinskog štaba Civilne zaštite potkrijepljena je izjavama svjedoka A.K. i M.H., te M.M. koji je u iskazu naveo da je početkom rata obavljao funkciju komandanta Općinskog štaba Civilne zaštite, zatim da je poznavao apelanta i da je znao da on posjeduje «građevinsku tehniku-mašine», te su donijeli odluku o mobiliziranju građevinskih mašina koje su u apelantovom vlasništvu. Također su dogovorili i da navedena sredstva ostanu u apelantovom posjedu zbog toga što nije postojao odgovarajući prostor gdje bi mogla biti uskladištena. Ovaj svjedok je izjavio da zna da navedena sredstva nisu vraćena apelantu i da ih je kasnije preuzela Armija RBiH.

27. Općinski sud je zaključio da je navedena sredstva, koja su bila u apelantovom vlasništvu, preuzela Armija RBiH nakon izbijanja sukoba sa jedinicama Hrvatskog vijeća odbrane (u daljnjem tekstu: HVO). Tada je apelant bio primoran da napusti svoj dom i imovinu, što se, prema njegovoj izjavi, desilo 4. juna 1993. godine. Taj datum tokom postupka nije osporen bilo kakvim važećim dokazima. Ova činjenica (da je Armija RBiH preuzela apelantova sredstva) potkrijepljena je uvidom u Potvrdu Samostalnog inžinjerskog bataljona broj 02/4-69 od 2. juna 1994. godine. U potvrdi je navedeno da je od apelanta izuzeto motorno vozilo Damper. Dodatni dokaz o tome da su apelantova sredstva ostala u posjedu Armije RBiH za Općinski sud je bila Potvrda Komande 7. korpusa Armije RBiH broj 05/6-339-2 od 17. augusta 1994. godine. Tom potvrdom apelantu je odgovoreno na njegove zahtjeve za povrat izuzetih sredstava od 17. jula i 8. augusta 1994. godine. Naime, rečeno je da će vozila i ostala materijalna sredstva biti vraćena apelantu nakon okončanja rata u BiH pod uvjetom da budu u funkciji. Također, rečeno je da su vozila i ostala materijalna sredstva sada u funkciji potreba Armije RBiH, da se smatraju ratnim plijenom, te da se ne može izdati potvrda o izuzimanju u skladu sa relevantnim odredbama Odluke o izuzimanju MTS-a za potrebe Oružanih snaga RBiH. U prilog navedenom idu i izjave saslušanih svjedoka A.M., E.I. i Š.I. koji su izjavili da su vidjeli da se u toku rata koriste apelantova sredstva i to: kamion Damper 28T, utovarivač ULT-220 i kamion kiper MAN 16.230.

28. Općinski sud je, uviđajem na licu mjesta u kasarni «Zijad Selman» Slimena, uz prisustvo vještaka mašinske struke Ive Gudelja, utvrdio da se u krugu kasarne, tj. u posjedu tuženog, nalaze apelantova sredstva i to: kamion Damper 25T i utovarivač ULT-220, kao i da su u neupotrebljivom stanju. Na osnovu nalaza vještaka mašinske struke Ibrahima Bazdulja, utvrđeno je da se ULT-160, autodizalica ČKD 28T i kamion kiper MAN 15.216 nalaze u apelantovom posjedu, ali da su u neupotrebljivom stanju. Nije bilo sporno da su navedena tri sredstva zatečena u neupotrebljivom stanju kada se apelant vratio svojoj kući nakon prestanka sukoba između jedinica Armije RBiH i HVO-a. Za preostalo apelantovo sredstvo (kamion kiper MAN 16.230) tokom postupka je nesporno utvrđeno da apelantu nije vraćeno, te da mu se krajem ratnih djelovanja gubi trag.

29. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je smatrao da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu se dosudi naknada materijalne štete za uništena i oštećena sredstva kao i naknada za njihovo korištenje i izgubljenu dobit, u skladu sa relevantnim odredbama Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana, materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane («Službeni list RBiH» broj 19/92), kao i odredbama Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78 i 39/85), te («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94). Općinski sud je naglasio da je Bosna i Hercegovina prestanak rata proglasila 22. decembra 1995. godine a neposredne ratne opasnosti 23. decembra 1996. godine, od kada je trebala (što u konkretnom slučaju nije uradila), prema službenoj dužnosti ili nakon podnesenog zahtjeva, donijeti odluku o vraćanju izuzetih sredstava apelantu i odluku o naknadi za njihovo korištenje.

30. Pojedinačne i zbirne iznose naknade za uništena i oštećena sredstva, naknade za njihovo korištenje, te naknade na ime izgubljene dobiti, Općinski sud je donio na osnovu nalaza sudskog vještaka mašinske struke Ive Gudelja i nalaza sudskog vještaka mašinsko-metalske struke Miroslava Radoša. Navedeni vještaci su svoje nalaze dali odvojeno, ali su ih nakon iznijetih primjedbi uskladili i dali jedinstven nalaz koji je Općinski sud prihvatio.

31. Na prvostepenu presudu Općinskog suda žalbe su izjavili apelant i tuženi. Rješavajući o žalbama, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-4/04 od 20. septembra 2004. godine kojom je djelimično usvojio žalbe apelanta i tuženog, uz napomenu da je drugostepenom presudom apelantov tužbeni zahtjev pretežno odbijen kao neosnovan. U drugom stavu dispozitiva navedene presude odlučeno je da se apelantu na ime njegovih nestalih ili uništenih materijalno-tehničkih sredstava isplati: a) za kamion kiper MAN 16.230 iznos od 14.080,00 KM (iznos dosuđen prvostepenom presudom za isto sredstvo bio je 16.000 KM); b) za nož za čišćenje snijega za utovarivač ULT-220 i kamion kiper MAN 16.230 iznos od 2.745 KM (iznos dosuđen prvostepenom presudom za ista sredstva bio je 3.120 KM); c) za posipač soli za kamion kiper MAN 16.230 iznos od 37.180 KM (iznos dosuđen prvostepenom presudom za isto sredstvo bio je 42.250 KM); i d) za mrežaste lance iznos od 5.605,00 KM (iznos dosuđen prvostepenom presudom za ista sredstva bio je 6.370 KM). Kantonalni sud je smatrao da apelant ima pravo na naknadu nabrojanih iznosa u skladu sa relevantnim odredbama Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana, materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane. Također je naveo da je: «Visina naknade za izuzeta sredstva određena prema nadopuni vještačenja vještaka Miroslava Radoša od 29. jula 1994. godine, a prema vrijednosti izuzetih sredstava na dan 1. juni 1993. godine» (vidi Kantonalni sud, presuda od 20. septembra 2004. godine, str. 6, drugi pasus).

32. Međutim, Kantonalni sud nije dao bilo kakvo obrazloženje zašto, u pogledu pojedinačnih iznosa, ne prihvata iznose utvrđene prvostepenom presudom Općinskog suda koji su dosta veći, te zašto se poziva isključivo na dopunu vještaka Miroslava Radoša od 27. jula 1994. godine. Ovo se naglašava imajući u vidu da je na stranici 20. pasus 5. presude Općinskog suda od 14. oktobra 2003. godine navedeno: «U pogledu visine tužbenog zahtjeva, visine stvarne štete i izmakle koristi, sud je proveo vještačenje, posredstvom vještaka mašinske struke Ive Gudelja i stalnog sudskog vještaka Miroslava Radoša, koji su dali svoje nalaze i mišljenje, te nakon iznijetih primjedbi na raspravi održanoj 11. septembra 2003. godine, a prema članu 243. ZPPFBiH, vještaci su usaglasili svoje stavove i dali jedinstven nalaz i mišljenje koje ovaj sud prihvata u cijelosti kao objektivne, precizne, jasne i date na pravilima nauke i struke...».

33. Trećim stavom dispozitiva presude od 20. septembra 2004. godine Kantonalni sud je apelantu dosudio iznos od 195.068,61 KM na ime naknade troškova za korištenje kamiona kiper MAN 16.230. Kantonalni sud je zaključio da je apelant prije rata u Bosni i Hercegovini imao registriran autoprijevoznički obrt kojim je ostvarivao dobit, tj. primanja koja su služila za život njegove porodice. Kako je zaključio Kantonalni sud, apelantu, stoga, pripada i naknada za korištenje navedenog sredstva u skladu sa odredbama člana 77. stav 1. tačka 1) Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana, materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane. Naknada je utvrđena na osnovu nalaza vještaka kojem je dat nalog da kao datum izuzimanja smatra 1. juni 1993. godine.

34. Iz navedenog je vidljivo da je Kantonalni sud smatrao osnovanim apelantov tužbeni zahtjev samo u odnosu na naknade za kamion kiper MAN 16.230, te određenu opremu (nož za čišćenje snijega, posipač soli i mrežasti lanci). Za Kantonalni sud ostatak tužbenog zahtjeva nije bio osnovan.

35. Naime, prvo je bio sporan datum mobilizacije. Kantonalni sud je kao datum mobilizacije uzeo 1. juni 1993. godine za koji je naveo da predstavlja početak rata između jedinica Armije RBiH i HVO-a. Za navedeni sud je neprihvatljivo da je sredstva, koja su bila u apelantovom vlasništvu, u periodu od 4. aprila 1992. godine do 3. juna 1993. godine mobilizirao Općinski štab Civilne zaštite Travnik. Navedene datume je, kao utvrđenu činjenicu, prihvatio Općinski sud na osnovu Potvrde Općinskog štaba Civilne zaštite Travnik broj 06/3-82-1-320/94 od 1. septembra 1994. godine. Svoje tvrdnje Kantonalni sud zasniva prvenstveno na iskazu svjedoka A.K. koji je naveo: «...koliko ja znam, nikada, bar dok sam ja bio u CZ, navedene mašine nisu angažirane za potrebe CZ...». Kantonalni sud nije obrazložio navode istog svjedoka o tome da je u štab Civilne zaštite Općine Travnik došao «...negdje u aprilu 1993. godine...», odnosno «...da se ne može izjasniti što se tiče perioda 1992. godine...», kao i da je, taj svjedok, apelantu lično izdao potvrdu od 1. septembra 1994. godine o mobilizaciji njegovih sredstava «...na osnovu evidencije jer apelantovo ime prolazi kroz evidencije štaba Civilne zaštite od njezinog startanja do 3. juna 1993. godine, što je datum od kada apelant više nije boravio na području koje je pokrivao štab Civilne zaštite...». Kantonalni sud se nije suočio sa iskazom M.M. koji je u relevantnom dijelu reproduciran u stavu 27. ove odluke. Također, nije odgovoreno ni na apelantove tvrdnje da je svoj dom napustio tek 4. juna 1993. godine, kao što nije odgovoreno ni na Potvrdu Komande 7. korpusa Armije RBiH broj 05/6-339-2 od 17. augusta 1994. godine i Potvrdu Samostalnog inžinjerskog bataljona broj 02/4-69 od 2. juna 1994. godine, koje su u relevantnom dijelu reproducirane u stavu 28. ove odluke.

36. Osim datuma mobilizacije, za Kantonalni sud je sporan i obim mobilizacije preostalih sredstava u apelantovom vlasništvu. Kantonalni sud smatra da tri sredstva, koja su navedena u potvrdi Općinskog štaba Civilne zaštite Travnik a koja uključuju: a) utovarivač ULT-160; b) autodizalicu ČKD 28T; i c) kamion kiper MAN 15.216, nije izuzela Armija RBiH jer niko od saslušanih svjedoka nije vidio da su navedena sredstva izuzeta ili korištena u ratu, te da, stoga, tuženi nije obavezan da plati naknadu za njih. Kantonalni sud smatra da su ova sredstva uništena u sukobima jedinica Armije RBiH i HVO-a, a svoju tvrdnju zasniva na nalazu sudskog vještaka mašinske struke Ibrahima Bazdulja od 12. novembra 1997. godine. Vještak je u nalazu naveo: «...da je kod apelantove izgorjele kuće zatekao utovarivač ULT-160, autodizalicu ČKD 28T i kamion kiper MAN 15.216, te da je na autodizalici i kamionu bilo vidljivo da su ova vozila bila izložena utjecaju plamena...». Međutim, Kantonalni sud nije provodio niti jedan dokaz kako bi potkrijepio svoju konstataciju da su navedena sredstva zaista uništena u sukobu između jedinica Armije RBiH i HVO-a.

37. Ostala su još dva sredstva koja su bila u apelantovom vlasništvu, koja se nalaze na potvrdi Općinskog štaba Civilne zaštite Travnik od 1. septembra 1994. godine, i to: utovarivač ULT-220 i kamion Damper 25T. Kantonalni sud ne smatra spornim da su navedena sredstva apelantovo vlasništvo niti da se nalaze u posjedu tuženog. To je utvrđeno na osnovu uviđaja koji je prvostepeni sud izvršio 7. oktobra 2002. godine u kasarni «Zijad Selman» Slimena, kada je uz prisustvo vještaka mašinske struke identificirao navedene mašine kao apelantovo vlasništvo, te ustanovio da se nalaze u krugu kasarne u kojoj je izvršen uviđaj. Osim toga, punomoćnik tuženog je u ranijem postupku koji je vođen pred Općinskim sudom pod brojem P-262/97 dao iskaz u kojem je izjavio da se u njegovom posjedu nalaze utovarivač ULT-220 i kamion Damper 28T.

38. Na osnovu navedenih činjenica Kantonalni sud je zaključio da «...u situaciji kada je utvrđeno da su radne mašine ULT-220 i kamion Damper 28T apelantovo vlasništvo, te da se nalaze u faktičkoj vlasti tuženog, apelant nije mogao tužbom zahtijevati da mu tuženi nadoknadi vrijednost ovih mašina, nego je mogao, u smislu odredbe člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine FBiH» broj 6/98), tužbom zahtijevati povrat ovih individualno određenih stvari, uz eventualan zahtjev za isplatu naknade vrijednosti mašina od trenutka izuzimanja do predaje...».

39. Kantonalni sud je smatrao neosnovanim i apelantov zahtjev za naknadu izgubljene dobiti za sredstva ULT-220 i kamion Damper 28T. Prema navodima iz presude Kantonalnog suda od 20. septembra 2004. godine, nesporno je da je apelant prije početka izbijanja ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini imao registriran samostalni obrt kao autoprijevoznik. Također, nesporno je i da apelant nije imao registrirano preduzeće koje se bavilo građevinskom djelatnošću. Apelantova sredstva, ULT-220 i kamion Damper 28T, su građevinske mašine, a preduvjet da bi neko lice moglo stjecati dobit, radeći samostalno sa takvim mašinama ili ih iznajmljivati, jeste da ima registriranu djelatnost za ovu oblast u skladu sa Odlukom o standardnoj klasifikaciji djelatnosti u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» broj 28/98).

40. Kantonalni sud je smatrao neosnovanim apelantov zahtjev za isplatu pripadajućih kamata, obrazlažući da se na iznose naknade za potraživanja nastala u toku rata ne obračunavaju kamate u smislu člana 6. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti («Službene novine FBiH» broj 43/01). S obzirom na to da je apelant samo djelimično uspio u parnici, Kantonalni sud je smatrao da svaka stranka treba da snosi svoje troškove postupka.

41. Protiv presude Kantonalnog suda od 20. septembra 2004. godine reviziju su uložili apelant i tuženi. Rješavajući o uloženim revizijama, Vrhovni sud je donio Presudu broj Rev-8/05 od 20. jula 2006. godine. Navedenom presudom Vrhovni sud je apelantovu reviziju pretežno odbio, a uvažio ju je u odnosu na: a) plaćanje zakonskih zateznih kamata; b) naknadu za korištenje apelantovih sredstava, koje je koristio tuženi, i to za utovarivač ULT-220 i kamion Damper 28T; i

c) naknadu troškova postupka. Drugostepena presuda Kantonalnog suda preinačena je u dijelu odluke o kamati. Naime, tuženi je obavezan da na dosuđene iznose apelantu plati zakonsku zateznu kamatu počevši od 14. oktobra 2003. godine, kao dana presuđenja, pa do isplate. Vrhovni sud je smatrao da u ponovnom postupku pred Kantonalnim sudom treba utvrditi iznose naknade za korištenje apelantovih sredstava, koje je koristio tuženi, u odnosu na utovarivač ULT-220 i kamion Damper 28T. Na tu naknadu apelant ima pravo prema relevantnim odredbama člana 77. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana, materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane.

42. Što se tiče dijela presude Kantonalnog suda u pogledu troškova parničnog postupka, Vrhovni sud smatra da je taj dio preuranjen s obzirom na to da je u jednom dijelu postupak vraćen na ponovno suđenje, te će Kantonalni sud, nakon donošenja odluke u dijelu u kojem mu se nalaže provođenje ponovnog postupka, donijeti i novu odluku o troškovima parničnog postupka.

43. U svemu ostalom, Vrhovni sud revizionom odlukom podržava stavove iz presude Kantonalnog suda od 20. septembra 2004. godine, ne dajući bitno drugačije obrazloženje, osim u dijelu u kojem se obrazlažu stavovi iz drugostepene presude u pogledu odbijanja apelantovog zahtjeva za naknadu za izgubljenu dobit za utovarivač ULT-220 i kamion Damper 28T. Vrhovni sud naglašava kako je apelant uz reviziju priložio Potvrdu Odjela privrede Općine Novi Travnik broj 06-352-20 od 9. jula 1996. godine. Iz te potvrde je vidljivo da je od tog datuma apelant registriran kao samostalni obrtnik za obavljanje djelatnosti javnih građevinskih radova i zanatskih usluga za održavanje teških mašina. Međutim, tu potvrdu Vrhovni sud nije cijenio, jer prema odredbi člana 369. ranijeg Zakona o parničnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 42/98 i 3/99) stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može uložiti. b)Činjenice u vezi sa postupkom okončanim Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev- 07-000 778 od 16. oktobra 2007. godine

44. Nakon presude Vrhovnog suda od 20. jula 2006. godine, Kantonalni sud je na sjednici vijeća, bez održavanja javne i usmene rasprave, donio Presudu broj 006-0-Gž-06-000 583 od 18. januara 2007. godine. Tom presudom je obavezao tuženog da apelantu, na ime naknade za korištenje izuzetih sredstava, utovarivač ULT-220 i kamion Damper 28T, isplati ukupan iznos od 27.464,25 KM za period od 1. juna 1993. godine do 7. oktobra 2002. godine. Kantonalni sud je smatrao da apelant nije imao registriranu građevinsku djelatnost u vrijeme izuzimanja navedenih sredstava, kao i da se potvrda o registraciji za građevinske radove od 9. jula 1996. godine ne može razmatrati s obzirom na to da je priložena tek uz reviziju. Na osnovu činjenice da apelant nije bio registriran za obavljanje građevinskih radova u vrijeme izuzimanja, Kantonalni sud je zaključio da on «tim sredstvima nije ostvarivao dohodak za svoj život i život svoje porodice», te mu, stoga, pripada «naknada u visini prosječnog ličnog dohotka u privredi iz prethodnog mjeseca» u skladu sa odredbom člana 77. stav 1. tačka 2. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana, materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane. S obzirom na to da apelant nije imao registriranu građevinsku djelatnost u vrijeme izuzimanja, kada je bio registrirani autoprijevoznik, Kantonalni sud nije izvršio obračun naknada za izuzeta sredstva u skladu sa odredbom člana 77. stav 1. tačka 1. navedene Uredbe. Prema toj odredbi, apelantu bi pripadala naknada «...u visini primanja koja bi ostvario da je tim sredstvima vršio svoju djelatnost u vrijeme kada su ih koristile Oružane snage...».

45. Kantonalni sud je naveo da nema potrebe da se raspravlja kako bi se utvrdio iznos naknade koju tuženi treba isplatiti apelantu zbog korištenja navedenih sredstava. Naglašeno je da su od Federalnog zavoda za statistiku službenim putem pribavljeni podaci o visini prosječnog ličnog dohotka u periodu od 1993. do 2003. godine. Na te iznose Kantonalni sud je primijenio «jednostavne matematičke radnje» u skladu sa važećim zakonskim i podzakonskim aktima o denominaciji valute u relevantnom periodu, te «nije bilo potrebe da vještak finansijske struke obavlja vještačenje». Napominje se da je prvostepenom presudom Općinskog suda od 14. oktobra 2003. godine tuženi obavezan da apelantu na ime korištenja utovarivača ULT-220 i kamiona Damper 28T isplati iznose od 38.261,25 KM i 24.375,00 KM, a ovom presudom Kantonalnog suda ta naknada je određena u zbirnom iznosu od 27.464,25 KM. Kantonalni sud ne daje obrazloženje zašto je utvrdio bitno nižu naknadu u odnosu na iznose dosuđene presudom prvostepenog suda koji su u prvostepenom postupku utvrđeni saglasnim nalazom dva stalna sudska vještaka.

46. Kantonalni sud ponovo odbija apelantov zahtjev za naknadu izgubljene dobiti za utovarivač ULT-220 i kamion Damper 28T. Pri tome je dao suštinski isto obrazloženje (nije imao registriranu građevinsku djelatnost u vrijeme izuzimanja sredstava) kao i kada je odbio da apelantu obračuna naknadu za korištenje navedenih mašina na osnovu člana 77. stav 1. tačka 1. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana, materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane. Međutim, apelant je svoj zahtjev za naknadu izgubljene dobiti zasnovao i na članu 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima koji glasi: «Pri ocjeni izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji bi se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarivanje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem».

47. Protiv presude drugostepenog suda reviziju su uložili apelant i tuženi. Vrhovni sud je odlučio o reviziji Presudom broj 070-0-Rev-07-000778 od 16. oktobra 2007. godine tako što je u svemu ostavio na snazi Presudu Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000583 od 18. oktobra 2007. godine, osim u dijelu odluke o troškovima postupka. U tom dijelu je preinačio revizijom osporenu presudu, te obavezao tuženog da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 13.608 KM.

48. Suštinski, Vrhovni sud podržava prethodnu presudu Kantonalnog suda. Vrhovni sud smatra da je Kantonalni sud ispravno postupio kada apelantu nije obračunao naknadu za korištenje utovarivača ULT-220 i kamiona Damper 28T u skladu sa odredbama člana 77. stav 1. tačka 1. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana, materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane, jer apelant u vrijeme izuzimanja nije imao registriranu građevinsku djelatnost. Što se tiče priloženog Rješenja broj 06-352-20 od 9. jula 1996. godine, kojim se apelant registrirao da kao samostalni obrtnik obavlja i djelatnosti koje se tiču izvođenja građevinskih radova i održavanja građevinskih mašina, Vrhovi sud naglašava: «Međutim, iz navedenog rješenja (kada bi se i razmatralo) se vidi da je apelantu organ uprave odobrio bavljenje građevinskom djelatnošću, počevši od 9. jula 1996. godine, pa je očigledno da i sa tim dokazom i bez tog dokaza ostaje jednako utvrđeno činjenično utvrđenje da apelant u vrijeme mobiliziranja navedenih MTS nije imao odobrenu (registriranu) građevinsku djelatnost i da mu, stoga, naknada zbog njihovog oduzimanja pripada u visini propisanoj odredbom člana 77. stav 1. tačka 2. navedene Uredbe».

49. Vrhovni sud naglašava kako apelant ispravno tvrdi da su utovarivač ULT-220 i kamion Damper 28T ostali u posjedu tuženog i nakon prestanka neposredne ratne opasnosti (23. decembar 1996. godine), ali da on u svom preciziranom tužbenom zahtjevu od 11. septembra 2003. godine traži naknadu vrijednosti za njihovo korištenje u periodu od 4. aprila 1992. godine do 23. decembra 1996. godine. Stoga, Vrhovni sud ne može razmatrati navode koji su vezani za činjenicu da je tuženi posjedovao apelantova sredstva nakon 23. decembra 1996. godine. Što se tiče apelantovog zahtjeva za naknadu izgubljene dobiti zbog nekorištenja utovarivača ULT-220 i kamiona Damper 28T za period od 23. decembra 1996. godine pa ubuduće, koji je apelant precizirao podneskom od 11. septembra 2003. godine, Vrhovni sud navodi da je to pitanje već riješio u svojoj Presudi broj Rev-8/05 od 20. jula 2006. godine. U toj presudi Vrhovni sud je podržao stav Kantonalnog suda da apelant nema pravo na naknadu izgubljene dobiti zbog nekorištenja ovih sredstava, jer u vrijeme njihove mobilizacije nije imao registriranu građevinsku djelatnost.

50. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da je okončanjem ovog postupka, tj. presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda, apelantu konačno dosuđeno, uzimajući u obzir i troškove postupka, 295.751 KM u odnosu na iznos od 4.238.686,55 KM koliko je apelantu dosuđeno prvostepenom presudom Općinskog suda, a prema postavljenom tužbenom zahtjevu na iznos od 6.835.800,60 KM.

c)Činjenice u vezi sa donošenjem odluke u razumnom roku

51. Postupak u ovoj pravnoj stvari je započet 7. januara 1997. godine kada se apelant obratio Odjelu Ministarstva odbrane Općine Travnik zahtjevom da se riješi pitanje povrata i obeštećenja njegovih materijalnih sredstava. Radi zaštite svoje privatne imovine apelant se obraćao ombudsmenima Federacije BiH koji su Ministarstvu odbrane Federacije BiH uputili akt broj 46/97- ZE od 4. februara 1997. godine. Zamjenik ministra odbrane Federacije BiH je uputio Dopis broj 03- 50-18/97-325 od 17. februara 1997. godine Sekretarijatu odbrane Travnik naglasivši da treba hitno riješiti apelantov zahtjev. Međutim, nadležni organi nisu bili voljni da bez sudskog spora riješe pitanje naknade štete i povrata apelantove imovine.

52. Prvu tužbu apelant je podnio Općinskom sudu 13. juna 1997. godine. Postupak se vodio pod poslovnim brojem P-262/97. U okviru ovog postupka održana su četiri ročišta i to 8. augusta, 8. oktobra, 15. septembra i 12. novembra 1997. godine. Apelant je bio prisutan na svim ročištima lično ili u pratnji punomoćnika. Kao dokaz je izveden uviđaj uz prisustvo stalnog sudskog vještaka i apelanta. Tuženi nije bio prisutan na dva ročišta iako je dostavljanje bilo uredno. U ovom dijelu postupka izveden je dokaz saslušanjem svjedoka M.H. i A.L. Ovaj postupak je prekinut rješenjem Općinskog suda od 19. decembra 1997. godine. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-176/98 od 9. oktobra 1998. godine ukinuo prvostepeno rješenje Općinskog suda od 19. decembra 1997. godine i odbacio apelantovu tužbu.

53. Apelant se ponovo obratio Odjelu Ministarstva odbrane Općine Travnik zahtjevom od 8. decembra 1998. godine. Zahtjevom je tražio da se riješi pitanje povrata njegovih materijalno-tehničkih sredstava, zatim pitanje naknade za njihovo korištenje i naknade štete. S obzirom na to da odgovor nije dobio, apelant je 15. marta 1999. godine podnio tužbu Kantonalnom sudu zbog «šutnje administracije» tražeći da se tuženi obaveže da donese rješenje o njegovom zahtjevu. Kantonalni sud je Presudom broj U-29/99 od 17. juna 1999. godine usvojio apelantovu tužbu. Rješavajući o žalbi tuženog, Vrhovni sud je donio Rješenje broj Už-134/99 od 17. novembra 1999. godine kojim je usvojio žalbu i odbacio prvostepenu presudu Kantonalnog suda od 17. juna 1999. godine. Apelant se još jednom, 29. decembra 1999. godine, obratio Vojnom pravobranilaštvu Federalnog ministarstva odbrane, predlažući da se mirnim putem riješi pitanje povrata njegove imovine. Apelantu je odgovoreno Dopisom broj P-193/97 od 14. januara 2000. godine u kojem je istaknuto da svoj zahtjev treba da podnese Odjelu odbrane Općine Travnik.

54. Nakon toga, apelant je 14. januara 2000. godine podnio drugu tužbu Općinskom sudu. U okviru ovog postupka održano je 16 ročišta i to 9. juna, 11. augusta i 8. novembra 2000. godine, zatim 10. januara, 14. februara, 7. marta, 22. augusta i 28. novembra 2001. godine, te 23. januara, 19. marta, 30. aprila, 18. septembra i 13. novembra 2002. godine i 18. juna, 6. oktobra i 11. septembra 2003. godine. Apelant je prisustvovao svim ročištima lično ili u prisustvu punomoćnika. Tuženi nije bio prisutan na prvih osam ročišta iako je dostavljanje bilo uredno, a prvi put se pojavio na ročištu od 23. januara 2002. godine. Na ročištu održanom 30. aprila 2002. godine tuženi je tražio da se spis proslijedi Vrhovnom sudu kako bi taj sud odredio drugi sud da sudi u ovoj pravnoj stvari, jer je navodno Općinski sud pod utjecajem javnosti. Vrhovni sud je rješenjem od 31. maja 2002. godine odbio zahtjev tuženog. U ovom postupku bila su angažirana dva stalna sudska vještaka mašinske i mašinsko-metalske struke. U prisustvu stalnog sudskog vještaka 7. oktobra 2002. godine izvršen je uviđaj u kasarni «Zijad Selman» Slimena, a iz zapisnika od 28. februara 2003. godine vidljivo je da je drugi stalni sudski vještak izvršio uviđaj na istom mjestu. Predmet vještačenja oba puta su bile apelantove mašine, utovarivač ULT-220 i kamion Damper 28T. Općinski sud je 14. oktobra 2003. godine donio Presudu broj P-10/00.

55. Održavši prethodno jednu raspravu 3. septembra 2004. godine, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-4/04 od 20. septembra 2004. godine odlučio o žalbama strana u postupku protiv Presude Općinskog suda od 14. oktobra 2003. godine. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-8/05 od 20. jula 2006. godine odlučio o revizijama strana u postupku protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-4/04 od 20. septembra 2004. godine. U ponovnom postupku pred Kantonalnim sudom, taj sud je na sjednici vijeća donio Presudu broj 006-0-Gž-06-000 583 od 18. januara 2007. godine. Protiv navedene presude Kantonalnog suda reviziju su ponovo uložile stranke u postupku o čemu je Vrhovni sud odlučio Presudom broj 070-0-Rev-07-000778 od 16. oktobra 2007. godine. d)Činjenice u vezi sa izvršnim postupkom i postupkom povodom podnesenog prijedloga za njegovu obnovu

56. Apelant je 21. novembra 2006. godine Općinskom sudu u Sarajevu podnio prijedlog za izvršenje, protiv tuženog, na osnovu pravosnažne Presude Kantonalnog suda broj Gž-4/04 od 20. septembra 2004. godine. Općinski sud u Sarajevu je donio Rješenje o izvršenju broj 065-0-I-06- 006817 od 6. aprila 2007. godine. Dopisom broj 065-0-I-06-006817 od 8. oktobra 2007. godine Općinski sud u Sarajevu je obavijestio apelanta da je rješenje o izvršenju od 6. aprila 2007. godine postalo pravosnažno, te da je 13. septembra 2007. godine dostavljeno UPI banci na provođenje. Zaključkom broj 065-0-I-06-006817 od 23. januara 2008. godine apelant je pozvan da se izjasni na podnesak tuženog, izvršenika, od 6. decembra 2007. godine. Apelant se izjasnio podnescima od 1. i 2. februara 2008. godine. Nakon toga, Općinski sud u Sarajevu je Zaključkom broj 065-0-I-06- 006817 od 2. aprila 2008. godine pozvao apelanta da se izjasni na podnesak UPI banke d.d. Sarajevo od 28. marta 2008. godine. U spisu apelacije nema navedenog podneska UPI banke od 28. marta 2008. godine kao ni podneska tuženog, izvršenika, od 6. decembra 2007. godine. Apelant navodi da je Općinski sud u Sarajevu donio Rješenje o obustavljanju izvršnog postupka broj 065-0- I-06-006817 od 28. maja 2008. godine (navedeno rješenje se ne nalazi u spisu apelacije). Apelant je na navedeno rješenje izjavio žalbu Kantonalnom sudu u Sarajevu 6. juna 2008. godine (žalba se, također, ne nalazi u spisu apelacije). Prema apelantovim navodima, predmet se još uvijek (tada je to bio 4. oktobar 2008. godine), nalazi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu.

57. Apelant je 24. decembra 2005. godine Kantonalnom sudu podnio prijedlog za ponavljanje postupka koji je okončan pravosnažnom Presudom tog suda broj Gž-4/04 od 20. septembra 2004. godine. S obzirom na to da je protiv iste presude bila podnijeta revizija, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 070-0-Gvl-06-000003 od 20. jula 2006. godine. Tim rješenjem je odlučeno da se nastavlja postupak o revizijama stranaka u predmetu Rev-8/05, a postupak o prijedlogu za ponavljanje postupka se prekida do okončanja postupka o revizijama. Nakon toga, donijeta je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-8/05 od 20. jula 2006. godine. Zatim, u ponovnom postupku Kantonalni sud je donio Presudu broj 006-0-Gž-06-000 583 od 18. januara 2007. godine. I konačno, Vrhovni sud je odlučio o novoj reviziji Presudom broj 070-0-Rev-07-000778 od 16. oktobra 2007. godine. Apelant je 24. januara 2008. godine Kantonalnom sudu podnio «prijedlog za nastavak postupka». Naglasio je da je Vrhovni sud rješenjem od 20. jula 2006. godine prekinuo postupak o zahtjevu za ponavljanje postupka, zatim da je nakon toga vođen postupak pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom koji je okončan presudom Vrhovnog suda od 16. oktobra 2007. godine, te da treba donijeti odluku o njegovom zahtjevu za ponavljanje postupka od 24. decembra 2005. godine. Apelant navodi da još uvijek nije odlučeno o njegovom zahtjevu za ponavljanje postupka.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

58. Apelant navodi da su mu, proizvoljnim utvrđivanjem odlučnih činjenica, te proizvoljnom primjenom prava, povrijeđena osnovna prava na pravično suđenje, zatim pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantovi navodi se mogu sažeti na sljedeći način:

a) Kantonalni sud je proizvoljno utvrdio datum mobilizacije njegovih sredstava. Arbitrarno je odredio da je to 1. juni 1993. godine («što je, ustvari, datum kada je počinjen zločin nad Hrvatima u Bugojnu») iako postoji važeća potvrda Općinskog štaba Civilne zaštite iz koje je vidljivo da je mobilizacija izvršena 4. aprila 1992. godine, te da je nesporna činjenica da je on svoj dom morao napustiti 4. juna 1993. godine. Svoj zaključak Kantonalni sud zasniva na dijelu iskaza svjedoka A.K. koji interpretira na proizvoljan način, ne obazirući se na cjelinu tog iskaza iz kojeg je vidljivo da se u evidencijama Civilne zaštite apelantova sredstva vode kao mobilizirana. Kantonalni sud ne obrazlaže ni iskaze svjedoka M.M. i M.H. koji su u štabu Civilne zaštite bili od početka rata, za razliku od svjedoka A.K., te koji su potvrdili da su sredstva zaista mobilizirana, ali su iz tehničkih razloga (nedostatak prostora za čuvanje) ostala u apelantovom posjedu uz njegovu obavezu da ih stavi na raspolaganje čim se to od njega zatraži;

b) Proizvoljno je utvrđen i obim mobilizacije apelantovih sredstava. Sva apelantova sredstva se vode kao mobilizirana, o čemu je Općinski štab Civilne zaštite Travnik izdao potvrdu od 1. septembra 1994. godine. Međutim, Kantonalni sud tvrdi da su mobilizirani samo kamion kiper MAN 16.230, ULT-220 i kamion Damper 25T jer postoje svjedoci koji su vidjeli da su ta sredstva mobilizirana i korištena u ratu. Sa druge strane, Kantonalni sud smatra da tuženi nije mobilizirao sljedeća apelantova sredstva: autodizalicu ČKD 28T, utovarivač ULT-160 i kamion kiper MAN 15.216 jer «niko od svjedoka nije vidio da ih je Armija RBiH mobilizirala i koristila». Stoga, Kantonalni sud zaključuje da su ta sredstva uništena kad je zapaljena apelantova kuća, a da tuženi ne treba ništa da plati. Međutim, Kantonalni sud nije izveo niti jedan dokaz na osnovu kojeg bi utvrdio da su navedena sredstva zaista uništena prilikom oružanih sukoba. Kantonalni sud ne obrazlaže čak ni zašto smatra da ta sredstva nisu bila mobilizirana počevši od datuma početka rata pa do izbijanja sukoba između jedinica Armije RBiH i HVO-a, tj. u okviru vremenskog perioda koji je naveden u potvrdi štaba Civilne zaštite od 1. septembra 2004. godine;

c) Proizvoljno je utvrđena naknada za korištenje izuzetih apelantovih sredstava: utovarivač ULT-220 i kamion Damper 25T. Kantonalni sud paušalno utvrđuje naknadu za njihovo korištenje, koja je ispod svakog minimuma, ne otvarajući postupak i ne tražeći pomoć stručnog lica;

d) Također je proizvoljno utvrđeno da apelant nema pravo da traži naknadu izgubljene dobiti. Kantonalni sud ne obrazlaže kako je to apelant mogao, prije rata, imati registriranu djelatnost za obavljanje građevinskih radova prema propisima Federacije BiH iz 1998. godine. Zatim, ne obrazlaže se da li je apelant zaista bio obavezan da se registrira za obavljanje građevinske djelatnosti jer su utovarivač ULT-220, utovarivač ULT-160, autodizalica ČKD 28T i kamion Damper 25T mašine koje se voze, tj. mogu samostalno učestvovati u saobraćaju, a apelant je bio registrirani autoprijevoznik što je bilo dovoljno za legalno korištenje ovih mašina, a što se dokazuje njihovim korištenjem, odnosno izvođenjem radova u periodu prije rata u BiH. Dakle, Kantonalni sud ne obrazlaže da li je, u vremenu prije rata u BiH, samostalni obrtnik registriran kao autoprijevoznik morao imati posebnu registraciju za navedene mašine ili ih je mogao koristiti za obavljanje srodnih djelatnosti;

e) Daljnja proizvoljnost, pri utvrđivanju nepostojanja osnova za potraživanje izgubljene dobiti za utovarivač ULT-220 i kamion Damper 25T, ogleda se u tome što u obzir nije uzeta činjenica da su te mašine nezakonito u posjedu tuženog preko deset godina nakon prestanka rata i neposredne ratne opasnosti u BiH, a apelant je nakon rata i formalno bio registriran za obavljanje građevinskih radova i održavanje građevinskih mašina. Osim toga, nije napravljena razlika između određivanja naknade u smislu odredaba iz Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana, materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane i člana 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, što se odnosi i na utovarivač ULT-220 i kamion Damper 25T, a posebno u pogledu određivanja naknade za kamion MAN 16.230 za koji je imao registriranu djelatnost i prije i nakon rata u BiH;

f) Apelant naglašava da postupak predugo traje. Ističe da nije donijeta odluka u razumnom roku o njegovom zahtjevu za ostvarivanje građanskih prava koji je podnijet prije više od 15 godina, te traži da mu se zbog toga dosudi pravična naknada;

g) Za apelanta je sporno računanje zakonskih zateznih kamata jer smatra da kamate treba dosuditi od datuma nastanka štete, a ne od datuma donošenja prvostepene presude, kako smatraju redovni sudovi. Dakle, apelant navode o povredama na pravično suđenje i imovinu dovodi u vezu sa diskriminacijom prema osnovu nacionalne pripadnosti, što je zabranjeno prema članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije. Naglašava da posjeduje presude kojima su licima bošnjačke nacionalnosti zakonske zatezne kamate obračunate od dana nastanka štete. Osim toga, apelant navodi da je, također, diskriminiran prema osnovu nacionalne pripadnosti i zbog toga što nadležni organi konstantno odbijaju da mu vrate njegovu imovinu, a posjeduje potvrde iz kojih je vidljivo da je imovina slična njegovoj (vozila, mašine) vraćena licima bošnjačke nacionalnosti;

h) Apelant navodi da se ne provodi izvršni postupak koji je pokrenuo pred Općinskim sudom u Sarajevu, kao i da Kantonalni sud ne donosi odluku o njegovom zahtjevu za obnavljanje postupka.

59. Osim navedenog, apelant se pozvao i na povredu prava na zabranu torture iz člana 3. Evropske konvencije, prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. Evropske konvencije, prava na osiguravanje djelotvornog pravnog lijeka iz člana 13. Evropske konvencije i prava na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

60. Navode iz dopuna predmetnih apelacija od 22. januara 2007. godine, 21. i 31. januara 2008. godine, te dopune od 30. oktobra 2008. godine Ustavni sud nije razmatrao jer su podnesene izvan roka od 60 dana računajući od dana podnošenja apelacija, dakle, od 8. novembra 2006. godine i 6. marta 2008. godine. Ustavni sud je u svojim ranijim odlukama br. AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine i AP 1718/05 od 21. decembra 2006. godine utvrdio da se dopuna apelacije može podnijeti u roku od 60 dana nakon podnošenja apelacije, osim ako se u dopuni apelacije ne iznose činjenice ili dokazi koji objektivno nisu mogli biti navedeni u apelaciji. U konkretnom slučaju, predmetne dopune apelacije sadrže apelantove komentare u vezi sa činjeničnim i pravnim pitanjima koja su utvrđivana tokom postupaka koje je vodio pred redovnim sudovima. Također, dokumentacija koja se prilaže je, u suštini, ona koja je korištena u toku tih postupaka, a ne postoje navodi koji ukazuju da nije mogla biti priložena kada su podnesene apelacije.

b) Odgovor na apelaciju

61. Vrhovni sud i Kantonalni sud se pozivaju na razloge iz svojih presuda koje se osporavaju apelacijom. Općinski sud, u pogledu dužine trajanja postupka, navodi da je apelant tome doprinio jer je «koristio svoje pravo da predlaže izvođenje dokaza» što je postupak značajno produžilo, a taj sud je, osim toga, suočen sa velikim brojem predmeta. Federalno pravobranilaštvo, također, smatra da presudama koje se osporavaju apelacijom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.

V. Relevantni propisi

62. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78 i 39/85, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94) Član 187.

Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Član 189. st. 1. i 3.

Oštećenik ima pravo, kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Član 190.

Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije uzrokovanja štete, dosuditi naknadu u svoti koja je potrebna da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

Član 277.

Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate prethodnog stava ovog člana, ona teče i poslije dužnikova zakašnjenja.

63. Uredba o kriterijima i normativima raspoređivanja građana, materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane («Službeni list RBiH» broj 19/92) Član 77. stav 1. tač. 1) i 2) Naknada za korištenje sredstava iz čl. 53, 66, 70. i 75. ove uredbe, koja pripadaju građanima, a izuzeta su za potrebe oružanih snaga i drugih korisnika, određuje se prema sljedećem:

(1) građanima, koji datim sredstvima ostvaruju dohodak za život svoje porodice, pripada naknada u visini primanja koja bi ostvarili da su datim sredstvima vršili svoju djelatnost u vrijeme kada su sredstva koristili oružane snage i drugi korisnici sredstava u mjestu prebivališta, odnosno boravišta.

(2) građanima, koji datim sredstvima ne ostvaruju dohodak za život svoje porodice, pripada naknada u visini prosječnog ličnog dohotka u privredi Republike iz prethodnog mjeseca.

64. Zakon o samostalnom privređivanju («Službeni list SRBiH» broj 26/89) Član 3. st. 1. i 2.

Za obavljanje djelatnosti samostalni privrednik osniva samostalnu radnju, odnosno dobiva odobrenje u skladu sa odredbama ovog zakona.

Samostalni privrednik može osnovati jednu ili više samostalnih radnji i može u njima obavljati jednu ili više djelatnosti.

65. Zakon o preduzećima («Službeni list SFRJ» broj 77/88) Član 149.

Preduzeće može da zaključuje ugovore i obavlja druge poslove prometa roba i usluga samo u okviru djelatnosti za koju je upisan u sudski registar.

Preduzeće može bez upisa u sudski registar da vrši i druge djelatnosti, u manjem obimu, koje služe djelatnosti koja je upisana u sudski registar, koja se uobičajeno vrši uz te djelatnosti, u manjem obimu ili povremeno, ili koje doprinose potpunijem iskorištavanju kapaciteta i materijala koji se upotrebljavaju za obavljanje upisane djelatnosti.

66. Zakon o privrednim društvima («Službene novine FBiH» br. 23/99, 45/00, 2/02 i 29/03) Član 8.

Društvo može obavljati poslove samo u okviru djelatnosti upisane u sudski registar. Društvo može obavljati i druge poslove koji se uobičajeno obavljaju uz djelatnosti upisane u sudski registar, u obimu i na način koji su potrebni za poslovanje, a ne predstavljaju obavljanje tih poslova kao redovne djelatnosti.

67. Zakon o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 42/98 i 3/99) Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 369.

Stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti.

Član 378.

Ako revizioni sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će prihvatiti reviziju i preinačiti osporenu presudu.

Ako revizioni sud ustanovi da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uvjeta za preinaku osporene presude, rješenjem će prihvatiti reviziju, ukinuti u cijelosti ili djelimično presudu prvostepenog i drugostepenog ili samo presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću prvostepenog, odnosno drugostepenog suda.

VI. Dopustivost

68. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

69. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

70. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su presude Vrhovnog suda br. Rev-8/05 od 20. jula 2006. godine i 070-0-Rev-07-000 778 od 16. oktobra 2007. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelant je primio 11. septembra 2006. godine i 11. januara 2008. godine, a apelacije su podnesene 8. novembra 2006. godine i 6. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

71. Apelant se 21. juna 2002. godine obratio bivšem Domu za ljudska prava za BiH, a prijava je registrirana pod brojem CH/02/11192. Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH je Odlukom broj CH/02/11192 od 17. februara 2006. godine apelantovu prijavu proglasila neprihvatljivom zbog toga što je preuranjena jer je u toku bio postupak o reviziji. Prema tome, u konkretnom slučaju apelant nije prethodno pokrenuo istovjetan postupak pred Domom za ljudska prava za BiH, što bi bio uvjet da se apelacija proglasi nedopustivom prema ovom osnovu, a u skladu sa članom 16. stav 4. tačka 12. Pravila Ustavnog suda.

72. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

73. Apelant osporava navedene presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav

1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

74. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…] Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

75. U konkretnom slučaju, postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu materijalne štete i naknadu u vidu izgubljene dobiti. Prema praksi Ustavnog suda: «Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja» (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 32/05; i AP 203/02 od 30. juna 2004. godine, stav 19, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 41/04).

76. U ovom predmetu apelant ističe da su Kantonalni sud i Vrhovni sud proizvoljno utvrdili odlučne činjenice, prvenstveno zbog proizvoljne ocjene dokaza, kao i da nisu dali uvjerljivo i kvalitetno obrazloženje u pogledu dokaza koje prihvataju ili ne prihvataju, kao i dokaza na kojima zasnivaju svoje odluke. Osim toga, apelant naglašava kako su Kantonalni sud i Vrhovni sud proizvoljno primijenili važeće propise. To je dovelo do donošenja arbitrarne odluke kojom je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

77. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju standardnu praksu: «Ustavni sud ukazuje da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada su povrijeđena osnovna procesna prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima» (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

78. Međutim, suprotno navedenom stavu, kada navodi apelacije ukazuju da su povrijeđena apelantova ustavna prava zbog proizvoljnog postupanja redovnih sudova prilikom utvrđivanja činjenica i primjene propisa, Ustavni sud je nadležan ispitati takve navode u skladu sa svojim stanovištem: «[...] u konkretnom slučaju očigledno da je došlo do proizvoljnog postupanja suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa [...] Ustavni sud smatra neophodnim da se upusti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise [...]» (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 36, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 60/05).

79. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, u dijelu presude od 20. septembra 2004. godine, što nije dovedeno u pitanje presudom Vrhovnog suda od 20. jula 2006. godine, zaista dao očigledno neodgovarajuće obrazloženje u pogledu datuma mobilizacije apelantovih sredstava. Naime, utvrđeno je da datum mobilizacije apelantovih sredstava nije 4. april 1992. godine, kako je navedeno u potvrdi Općinskog štaba Civilne zaštite od 1. septembra 1994. godine, već da su sredstva mobilizirana 1. juna 1993. godine kada je, prema mišljenju Kantonalnog suda, počeo sukob između jedinica Armije RBiH i HVO-a.

80. Iz obrazloženja presude Kantonalnog suda nesporno je utvrđeno da taj sud nije provodio niti jedan dokaz na okolnosti utvrđivanja datuma kada su počela neprijateljstva između navedenih vojnih formacija na području općine Travnik. Svoj zaključak Kantonalni sud izvodi na osnovu dijela iskaza svjedoka A.K. datog na ročištu od 19. marta 2002. godine. Tada je taj svjedok izjavio «...koliko znam, nikad, dok sam bar ja bio u CZ, navedene mašine nisu angažirane za potrebe CZ...». Međutim, Kantonalni sud ne dovodi u vezu taj dio iskaza sa drugima dijelovima iskaza istog svjedoka koji tvrdi da: «...što se tiče perioda 1992. godine, ne mogu se izjasniti na te okolnosti jer tada nisam radio u štabu CZ...» kao i «...navedenu potvrdu za period od 4. aprila 1992. do 3. juna 1993. godine ja sam izdao na ime evidencije jer ime Ante Anića prolazi kroz evidencije štaba CZ...». Osim toga, Kantonalni sud dijelove iskaza tog svjedoka ne dovodi u vezu sa iskazima drugih svjedoka datih na ročištu održanom 11. augusta 2000. godine kada je svjedok M.H. izjavio da je prije rata bio načelnik Općinskog štaba Civilne zaštite, te da zna da je apelant sa svojim mašinama bio angažiran u specijaliziranu jedinicu za spašavanje iz ruševina. Na istom ročištu svjedok M.M. je izjavio da je početkom rata bio komandant Općinskog štaba Civilne zaštite, te su, s obzirom na to da je bilo poznato da apelant posjeduje veći broj kamiona i građevinskih mašina, donijeli odluku o njihovoj mobilizaciji. Također je izjavio kako su to sve bile glomazne mašine, pa su ostavljene u apelantovom posjedu, jer nije postojao prostor gdje bi mogle biti smještene, a apelant je bio u obavezi da sredstva stavi na raspolaganje u roku od 20 minuta. Imajući u vidu da je datum mobilizacije predmetnih sredstava jako bitan, jer utječe na visinu naknade koju treba odrediti apelantu, ovakvo obrazloženje, u pogledu datuma utvrđivanja mobilizacije apelantovih sredstava, Ustavni sud ne može smatrati obrazloženjem koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja.

81. Posebno se napominje da predmetno obrazloženje ne sadrži niti jedan navod u pogledu analize, a u kontekstu iskaza svjedoka M.M. o tome da Općinski štab nije imao gdje smjestiti apelantova mobilizirana sredstva, da li je fizičko izuzimanje tih sredstava, koje su izvršili nadležni organi, neophodan uvjet za određivanje naknade u smislu relevantnih odredaba Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana, materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba) kao i relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima. Također, nesporno je da nisu izvođeni dokazi ni na okolnosti da li je apelant u relevantnom periodu mobilizirana sredstva koristio za privatne potrebe.

82. Dalje, ne postoji odgovarajuće obrazloženje niti u pogledu obima, odnosno broja sredstava koja su mobilizirana. Kantonalni sud i Vrhovni sud smatraju da nisu mobilizirana sva apelantova sredstva navedena u potvrdi Štaba Civilne zaštite od 1. septembra 1994. godine. Obrazloženje se svodi na konstataciju da niko od svjedoka nije vidio da je Armija RBiH mobilizirala ili koristila utovarivač ULT-160, autodizalicu ČKD 28T i kamion kiper MAN 15.216. Svoj zaključak o tome da su ova sredstva uništena u sukobima Armije RBiH i HVO-a Kantonalni sud izvodi iz nalaza stalnog sudskog vještaka Ibrahima Bazdulja od 12. novembra 1997. godine. Vještak je naveo da je kod apelantove izgorjele kuće zatekao utovarivač ULT-160, autodizalicu ČKD 28T i kamion kiper MAN, te da je na autodizalici i kamionu bilo vidljivo da su ova sredstva bila izložena utjecaju plamena. Međutim, nije se izjasnio o tome kada su navedena sredstva uništena niti ko ih je uništio. Kantonalni sud nije izvodio niti jedan dokaz na te okolnosti, kojim bi potkrijepio svoju tvrdnju da su ta sredstva zaista uništena u sukobima između jedinica Armije RBiH i HVO-a. Izostaje čak i obrazloženje u pogledu perioda od 4. aprila 1992. godine do 1. juna 1993. godine, s obzirom na to da je očigledno da u tom periodu navedena sredstva nisu bila uništena niti je bilo sukoba između navedenih vojnih formacija. Napominje se da potpuno izostaje obrazloženje u pogledu izuzimanja utovarivača ULT-220 i kamiona Damper 25T, tj. analiza potvrde Samostalnog inžinjerskog bataljona od 2. juna 1994. godine (izuzimanje Dampera) kao i analiza potvrde Komande 7. korpusa Armije RBiH od 17. augusta 1994. godine kojom je odgovoreno na apelantove zahtjeve od 17. jula i 8. augusta 1994. godine za povrat izuzetih sredstava. Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati koliko je za ostvarivanje apelantovog prava značajno da se na uvjerljiv način, u skladu sa principima pravičnog suđenja, obrazloži utvrđivanje broja apelantovih sredstava koja su mobilizirana.

83. Analiza relevantnih zakonskih odredaba nije urađena kada su Kantonalni sud i Vrhovni sud zaključili da apelant nema pravo na naknadu izgubljene dobiti za utovarivač ULT-220, utovarivač ULT-160, autodizalicu ČKD 28T i kamion Damper 25T. Zaključeno je da apelant nema pravo na naknadu izgubljene dobiti jer se radi o građevinskim mašinama, a apelant prije rata nije bio registriran za obavljanje djelatnosti građevinskim mašinama ili za njihovo iznajmljivanje, te tako tim sredstvima nije ostvarivao dohodak za svoj život i život svoje porodice. U prvoj presudi Kantonalnog suda dato je potpuno neodgovarajuće obrazloženje da apelant prije rata nije bio registriran prema Odluci o standardnoj klasifikaciji djelatnosti kada se ima u vidu da je ta odluka stupila na snagu u Federaciji BiH tokom 1998. godine. U kasnijim odlukama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, u ponovnom postupku nakon revizije, rečeno je da apelant nije imao registriranu djelatnost prema odredbama Zakona o preduzećima u bivšoj SFRJ, odnosno Zakona o privrednim društvima u Federaciji.

84. Međutim, Kantonalni sud i Vrhovni sud se nisu suočili sa odredbama člana 3. stav 2. Zakona o samostalnom privređivanju iz 1989. godine. Taj član je propisivao da samostalni privrednik može osnovati jednu ili više radnji i u njima obavljati jednu ili više djelatnosti. Dakle, sudovi nisu u tom smislu prosudili da li je registriranom autoprijevozniku, što je bio apelant, bilo potrebno da se posebno registrira za obavljanje djelatnosti navedenim sredstvima, koja su po svojoj prirodi građevinske mašine ali su istovremeno i prijevozna sredstva kojima se upravlja u saobraćaju. Osim toga, Kantonalni sud i Vrhovni sud se nisu osvrnuli na odredbe člana 149. stav 2. Zakona o preduzećima iz 1988. godine ili odredbe člana 8. stav 2. Zakona o privrednim društvima iz 1999. godine koje preduzeću daju mogućnost da obavlja djelatnost za koju nije registriran u sudskom registru, ako tu djelatnost obavlja u manjem obimu i ako ona ne predstavlja osnovnu djelatnost. Dalje, ne postoji obrazloženje koje ukazuje na razliku između odredaba člana 77. stav 1. tačka 1) Uredbe, koje predviđaju naknadu za korištenje sredstava za «građane koji datim sredstvima ostvaruju dohodak za život svoje porodice» i odredaba člana 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, koje za ocjenu visine izmakle dobiti ne propisuju uvjet ostvarivanja dohotka za život porodice, kao što predviđa spomenuta Uredba. Prema mišljenju Ustavnog suda, ovo su sve pitanja koja su se morala analizirati da bi se dalo uvjerljivo i kvalitetno obrazloženje u pogledu odbijanja apelantovog zahtjeva radi naknade štete u vidu izgubljene dobiti za navedene četiri mašine.

85. Pitanje naknade štete u vidu izgubljene dobiti za kamion kiper MAN 15.216 uopće nije obrazlagano. Taj kamion bio je predmet apelantovog tužbenog zahtjeva i po pitanju naknade štete u vidu izgubljene dobiti. Ustavni sud smatra kako ne treba posebno obrazlagati da je u ovom slučaju došlo do proizvoljnog utvrđivanja relevantnih činjenica i proizvoljne primjene prava, što je sve suprotno principima prava na pravično suđenje.

86. Pitanje visine naknade za korištenje kamiona kiper MAN 16.230 određeno je isključivo u skladu sa članom 77. stav 1. tačka 1. Uredbe. Međutim, apelantov zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti za ovo sredstvo nije razmatran, u odnosu na odredbe člana 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, iako je apelant to tražio, a njegov zahtjev u ovom dijelu bio je usvojen prvostepenom presudom Općinskog suda. Napominje se da je apelant konstantno bio registriran za obavljanje autoprijevozničke djelatnosti, a ovdje se radi o zahtjevu za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti za teretni kamion a ne za građevinske mašine. Dakle, propušteno je da se, o dijelu zahtjeva koji je vrlo značajan za apelanta, odluči u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama što je, prema mišljenju Ustavnog suda, suprotno principima pravičnog suđenja u odnosu na kvalitet obrazloženja odluke.

87. Kantonalni sud je u prvoj presudi od 20. septembra 2004. godine preinačio prvostepenu presudu Općinskog suda od 14. oktobra 2003. godine u dijelu kojim se apelantu dosuđuje naknada na ime njegovih nestalih ili uništenih sredstava. Iznosi tih naknada su manji od iznosa utvrđenih prvostepenom presudom. Kantonalni sud navodi da je dosuđene iznose utvrdio na osnovu nadopune vještačenja vještaka Miroslava Radoša od 29. jula 1994. godine. Nejasno je kakvo se vještačenje moglo vršiti tokom ratnih djelovanja u julu 1994. godine. Međutim, čak i pod uvjetom da se radi o greški prilikom kucanja, ostaje činjenica da Kantonalni sud nije dao obrazloženje zašto smanjuje iznose koje je utvrdio Općinski sud koji je naveo da su visina tužbenog zahtjeva, visina stvarne štete i visina izmakle koristi utvrđene na osnovu vještačenja Ive Gudelja i Miroslava Radoša. Naime, oni su usaglasili svoje stavove na ročištu održanom 11. septembra 2003. godine, te dali jedinstven nalaz i mišljenje.

88. Kantonalni sud je u svojoj drugoj presudi od 18. januara 2007. godine utvrdio naknadu za izuzeti utovarivač ULT-220 i kamion Damper 25T. Naknada je utvrđena u iznosima bitno manjim nego što je to utvrđeno prvostepenom presudom od 14. oktobra 2003. godine. Dosuđene iznose Kantonalni sud je dosudio na osnovu službenih podataka o prosječnim ličnim dohocima. Iznosi su utvrđivani bez otvaranja rasprave i pozivanja apelanta. Ma koliko Kantonalni sud smatrao da se ovdje radilo o «jednostavnim matematičkim radnjama» i primjeni važećih propisa o denominaciji valute, apelant, ipak, ima pravo učestvovati u tome, te iznijeti svoje mišljenje, odnosno dati argumente koji bi mu mogli ići u korist. Sve ovo se naglašava zbog toga što Ustavni sud smatra notornim da se u ovom slučaju radilo o utvrđivanju novih činjenica i izvođenju novih dokaza. Osim toga, iz obrazloženja navedene presude ne vidi se koji su to iznosi na koje je Kantonalni sud primijenio odredbe o denominaciji valute, odnosno, kako je došao do iznosa iz dispozitiva presude. Također, Kantonalni sud se nije osvrnuo na veće iznose koji su prema istom osnovu utvrđeni presudom Općinskog suda od 14. oktobra 2003. godine na osnovu saglasnog mišljenja dva stalna sudska vještaka. Prema mišljenju Ustavnog suda, ovo, osim pitanja kvaliteta obrazloženja, povlači i pitanje poštivanja apelantovog prava na pristup sudu, jer apelantu nije data mogućnost da učestvuje prilikom odlučivanja o utvrđivanju visine naknade za njegova sredstva.

89. Vrhovni sud je presudom od 20. jula 2006. godine preinačio prvu presudu Kantonalnog suda kojom je odbijen apelantov zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose. Vrhovni sud je u tom dijelu preinačio presudu Kantonalnog suda i naveo da je tuženi obavezan da apelantu isplati zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose počevši od 20. septembra 2004. godine (stranica 6, drugi pasus obrazloženja presude) pa do isplate. Također, u dispozitivu je naveo da je tuženi obavezan da apelantu isplati zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose počevši od 14. oktobra 2003. godine pa do isplate, što predstavlja datum donošenja prvostepene presude. Međutim, bez obzira na to na koji datum je mislio Vrhovni sud, za Ustavni sud je ovo proizvoljan stav imajući u vidu da Vrhovni sud nije dao obrazloženje niti je uzeo u obzir odredbe čl. 186. i 277. Zakona o obligacionim odnosima iz kojih proizlazi da se kod materijalne štete zatezna kamata dosuđuje od dana nastanka štete, a ne od dana donošenja prvostepene presude ili podnošenja tužbe (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine, stav 29, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 86/07).

Iz analize presuda koje se osporavaju apelacijom vidljivo je da nedostaje kvalitetno i uvjerljivo obrazloženje u pogledu utvrđivanja ključnih činjenica (datum i obim mobilizacije apelantovih sredstava kao i utvrđivanje visine naknade), te primjene relevantnih zakonskih odredaba (pitanje registracije djelatnosti, naknada štete u vidu izgubljene dobiti u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima, te određivanje datuma za početak isplate zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose). Od utvrđivanja tih činjenica i primjene zakonskih odredaba zavisi ishod postupka kojim je apelant potraživao naknadu štete nastale zbog izuzimanja i nevraćanja njegove imovine. Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, stav 84). Ukoliko se pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima, te primjena važećeg prava (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ccbih.ba).

90. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

91. Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o tome da mu je Općinski sud u Sarajevu, obustavivši rješenjem od 28. maja 2008. godine izvršenje na osnovu pravosnažnog Rješenja o izvršenju tog suda broj 065-0-I-06-006817 od 6. aprila 2007. godine, povrijedio pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

92. Apelant nije dostavio rješenje Općinskog suda od 28. maja 2008. godine kojim je obustavljeno izvršenje tako da Ustavnom sudu nije poznat razlog zbog čega je izvršenje obustavljeno. Iz onoga što je napisano u podnesku od 7. oktobra 2008. godine može se zaključiti da je Općinski sud rješenje o izvršenju, kada je postalo pravosnažno, proslijedio UPI banci d.d. Sarajevo na provođenje. Apelant je o tome bio obaviješten. Nakon toga slijede dopisi UPI banke koje Općinski sud šalje apelantu na izjašnjenje. Ustavnom sudu nisu dostavljeni ti dopisi, pa tako ne može ni znati zašto UPI banka nije postupila prema rješenju o izvršenju koje je odredio Općinski sud. U svakom slučaju, proizlazi da je Općinski sud u Sarajevu proveo izvršni postupak, ali zašto do izvršenja nije došlo nema podataka.

93. Što se tiče apelantovih navoda da Kantonalni sud nije donio odluku o njegovom zahtjevu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, Ustavni sud smatra da ih nije potrebno posebno razmatrati imajući u vidu ovu odluku Ustavnog suda.

Pravo na donošenje odluke u razumnom roku a.) Relevantni principi

94. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

95. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV).

96. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b.) Period koji se uzima u obzir

97. Ustavni sud zapaža da je apelant prvu tužbu podnio Općinskom sudu 13. juna 1997. godine, te da se u apelaciji žali da je postupak, nakon svih odluka redovnih sudova, konačno završen presudom Vrhovnog suda od 16. oktobra 2007. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je relevantan period koji se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir period od podnošenja tužbe pa do donošenja odluke Ustavnog suda, dakle, period od oko jedanaest godina i deset mjeseci.

c.) Analiza razumnosti trajanja postupka

98. U konkretnom slučaju se radi o postupku utvrđivanja osnovanosti i visine naknade štete za mobilizirana sredstva koja su bila u apelantovom vlasništvu. Imajući u vidu konkretan predmet, Ustavni sud smatra da se radi o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao da razmotri. Međutim, Ustavni sud smatra da se radi i o predmetu koji je izuzetno važan za apelanta, a predmet tužbenog zahtjeva je potraživanje značajnog novčanog iznosa.

99. Što se tiče ponašanja redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je, nakon što je apelant podnio prvu tužbu 13. juna 1997. godine, predmetni postupak prekinut rješenjem Općinskog suda od 19. decembra 1997. godine. Prije prekida postupka održana su četiri ročišta, saslušana dva svjedoka, te izvršen uviđaj na licu mjesta u pratnji vještaka. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž- 176/98 od 9. oktobra 1998. godine ukinuto je prvostepeno rješenje Općinskog suda i odbačena apelantova tužba. Međutim, imajući u vidu Odluku Kantonalnog suda broj U-29/99 od 17. juna 1999. godine, a posebno Rješenje Vrhovnog suda broj Už-134/99 od 17. novembra 1999. godine, proizlazi da je bilo apsolutno nepotrebno prekidati postupak, odnosno odbacivati apelantovu prvu tužbu. To je sve dovelo do toga da je izgubljeno vrijeme u periodu od 13. juna 1997. godine do podnošenja apelantove druge tužbe 14. januara 2000. godine, za što su odgovorni Općinski i Kantonalni sud (tri godine i šest mjeseci).

U drugom postupku pred Općinskim sudom, prema tužbi od 14. januara 2000. godine, održano je 16 ročišta, saslušan veći broj svjedoka i obavljeni su novi uviđaji na licu mjesta. Općinski sud je naveo da je dužini ovog postupka (nije obrazlagao složenost) doprinijelo apelantovo ponašanje jer je predlagao veći broj dokaza za izvođenje. Nejasno je zašto se ne spominje ponašanje tuženog. Naime, tuženi je, bez ikakvih posljedica, prvu godinu postupka odbijao da se pojavi na suđenju, mada je dostavljanje uvijek bilo uredno. Također je onemogućavao vještačenje apelantovih sredstava, koja su se nalazila u kasarni tuženog, navodeći da je oko njih miniran teren. Kasnije je prigovarao i da je vještak izvršio «identifikaciju sa distance», te je odugovlačio sa plaćanjem vještačenja. Međutim, usprkos činjenici da je apelant u određenoj mjeri mogao doprinijeti produženju trajanja postupka u cjelini, sud, koji ima ulogu da djelotvorno kontrolira postupak, ima presudnu i najvažniju ulogu u vođenju tog postupka. Ustavni sud napominje da je Evropski sud za ljudska prava u odluci Uljar i ostali protiv Hrvatske (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda od 8. marta 2007. godine, aplikacija broj 32668/02) zaključio da redovni sudovi moraju djelotvorno kontrolirati postupak, jer odlučuju o tome kako voditi postupak, kako izvesti dokaze i kako cijeniti djelovanje i propuste stranaka. Pri tome moraju voditi računa o svim zahtjevima zagarantiranim članom 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2531/06 od 26. februara 2009. godine, st. 54. i 59, dostupna na www.ccbih.ba). Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u odgovoru na apelaciju ukazao na poteškoće vezane za veliki priliv predmeta, te veliki broj neriješenih predmeta. Međutim, Ustavni sud je već ukazao da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Stoga, Ustavni sud smatra da ovaj postupak, koji je završen računajući od 14. januara 2000. godine do 14. oktobra 2003. godine (tri godine i devet mjeseci), nije u skladu sa standardima «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

100. O apelantovoj žalbi na prvostepenu presudu od 14. oktobra 2003. godine Kantonalni sud je relativno brzo odlučio Presudom broj Gž-4/04 od 20. septembra 2004. godine, s obzirom na to da je održao usmenu raspravu i angažirao stalnog sudskog vještaka mašinske struke. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, nije bilo razloga da se o apelantovoj reviziji odluči tek nakon 22 mjeseca (Presuda Vrhovnog suda broj Rev-8/05 od 20. jula 2006. godine).

101. Nakon revizije Kantonalni sud je ubrzo donio Presudu broj 006-0-Gž-06-000 583 od 18. januara 2007. godine. Nakon toga, Vrhovni sud je brzo odlučio o drugoj reviziji Presudom broj 070-0-Rev-07-000778 od 16. oktobra 2007. godine.

102. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka, u odnosu na dijelove u kojima je utvrđeno kršenje, ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

103. Apelant je tražio kompenzaciju zbog toga što odluka nije donesena u razumnom roku. Ustavni sud je utvrdio da je prekršeno ovo pravo u periodu od podnošenja prve tužbe, 13. juni 1997. godine, do podnošenja druge tužbe, 14. januar 2000. godine (tri godine i šest mjeseci), te od podnošenja druge tužbe do donošenja prvostepene presude 14. oktobra 2003. godine (tri godine i devet mjeseci), kao i u periodu rješavanja o prvoj reviziji (jedna godina i deset mjeseci). To sve ukupno iznosi period od devet godina i jedan mjesec. Za taj period Federacija Bosne i Hercegovine treba da plati iznos od 150 KM za svaku godinu kašnjenja, tj. iznos od 1.350 KM (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, stav 50, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 20/06).

Pravo na imovinu

104. Apelant osporava navedene odluke tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantovi navodi o povredi prava na imovinu povezani su sa navodima o povredi prava na pravično suđenje zbog proizvoljnog utvrđivanja činjenica i proizvoljne primjene prava. Imajući u vidu odluku Ustavnog suda, u dijelu koji se odnosi na pravično suđenje, neće se ponavljati navodi koji su već obrazloženi.

Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: [...]

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

105. Ustavni sud prvo mora ispitati da li apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. da li je navedeni član primjenjiv u konkretnom slučaju. Utovarivač ULT-220 i kamion Damper 25T su apelantovo vlasništvo, a svoj zahtjev za naknadu štete, u vidu izgubljene dobiti, apelant je zasnivao na odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Prema tome, s obzirom na to da je apelant vlasnik navedenih sredstava, a zahtjev radi naknade štete u vidu izgubljene dobiti zasniva se na odredbama zakona, Ustavni sud konstatira da apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je navedeni član primjenjiv.

106. Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, str. 29-30, stav 37).

107. Svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij «zakonitosti» i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos «proporcionalnosti» između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/04, tačka 49).

108. S obzirom na navedeno, kao i konstataciju da apelant ima imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud treba da odgovori na pitanje da li postoji miješanje u imovinu iz navedenog člana Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da postoji miješanje u apelantovu imovinu, s obzirom na to da je osporenim presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda odbijen apelantov zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti, za period u kojem apelant nije mogao koristiti predmetna mobilizirana sredstva. Dalje, Ustavni sud treba da odgovori na pitanje da li je miješanje bilo predviđeno zakonom. Na ovo pitanje je Ustavni sud već odgovorio kada je ispitivao osporene presude u odnosu na povredu prava na pravično suđenje. S obzirom na to da je utvrđena povreda u odnosu na navedeno pravo, osporene presude su nezakonite, pa tako i miješanje u apelantovu imovinu nije u skladu sa zakonom. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da nije potrebno ulaziti u daljnje ispitivanje navoda o povredi člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

109. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

110. S obzirom na odluku o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud smatra da nije potrebno ispitivati apelantove navode o povredama ostalih prava.

VIII. Zaključak

111. Iz navedene analize presuda koje se osporavaju apelacijom vidljivo je da nedostaje kvalitetno i uvjerljivo obrazloženje u pogledu utvrđivanja ključnih činjenica (datum i obim mobilizacije apelantovih sredstava kao i utvrđivanje visine naknade), te primjene relevantnih zakonskih odredaba (pitanje registracije djelatnosti, naknada štete u vidu izgubljene dobiti u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima, te određivanje datuma za početak isplate zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose) od čijeg utvrđivanja i primjene zavisi ishod postupka kojim je apelant potraživao naknadu štete nastale zbog izuzimanja i nevraćanja njegove imovine. Ovo je rezultiralo kršenjem apelantovih ustavnih prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

112. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 1. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

113. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3013/06 (A. A.) | Sudska praksa | Aktio