Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-70/07 (S. J.)

Odluka donesena 29. 04. 2009.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pretpostavka nevinosti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-70/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 70/07, rješavajući apelaciju Stjepana Jarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stjepana Jarića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj Kž-50/05 od 9. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj KP-9/02 od 14. januara 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stjepan Jarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Boća - Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine, kojeg zastupa Milenko Marjanović, advokat iz Brčkog, podnio je 8. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Kž-50/05 od 9. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj KP-9/02 od 14. januara 2005. godine.

2. Postupajući prema Optužnici Javnog tužilaštva Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: Javno tužilaštvo) broj KT-569/01 od 14. januara 2002. godine, protiv apelanta, L.K. i F.K. Osnovni sud je donio Presudu broj KP-9/02 od 14. januara 2005. godine koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Kž-50/05 od 9. oktobra 2006. godine. Tom presudom apelant je proglašen krivim za krivično djelo silovanja iz člana 88. stav 1. Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine («Službeni list SRBiH» br. 16/77, 32/84, 19/86, 40/87, 41/87, 33/89, 2/90 i 24/91, te «Službeni glasnik RBiH» br. 2/92, 8/2, 10/92, 16/92 i 13/94; u daljnjem tekstu: KZRBiH). Utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od dvije godine. Istom presudom apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u tački 2. dispozitiva presude počinio krivično djelo silovanja iz člana 88. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRBiH i za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine. Apelantu je, primjenom odredaba člana 48. preuzetog KZSFRJ («Službeni list SFRJ» br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89 i 3/90; u daljnjem tekstu: KZSFRJ), za navedena krivična djela izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i deset mjeseci.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je nakon provedenog dokaznog postupka, ocjene svakog izvedenog dokaza posebno i u vezi sa drugim dokazima, utvrdio činjenično stanje koje proizlazi iz odbrane apelanta, L.K. i F.K., kao i saslušanih svjedoka. Apelantovu odbranu taj sud nije prihvatio kao objektivnu jer je suprotna izjavama svjedoka koje se u bitnim elementima niti u jednom dijelu ne razilaze nego se, kako je sud istakao, dopunjuju i čine zaokruženu cjelinu načina, mjesta i vremena izvršenja krivičnog djela iz tačke 1. dispozitiva presude. U pogledu tačke 2. dispozitiva presude, Osnovni sud je, obrazlažući presudu, istakao da je prihvatio apelantovu odbranu koja je data u krivičnom istražnom postupku, a ne izmijenjenu odbranu na glavnom pretresu koja je usmjerena na isključenje krivične odgovornosti. Taj sud je istakao da je i uz protivljenje apelanta i njegovog branioca pročitao iskaze svjedoka Z.S. i D.M. koji su dati u toku istrage, jer se nije moglo osigurati njihovo prisustvo na glavnom pretresu. Osnovni sud je zaključio da je apelant u stjecaju počinio dva krivična djela radnjama opisanim u dispozitivu presude, i to sa umišljajem, jer je bio svjestan svog djela i htio je, upotrebom sile, njegovo izvršenje. Upotreba sile, kako je dalje navedeno, ne znači da mora biti takva da ostavlja fizičke tragove u obliku tjelesnih povreda već je dovoljna sila takvog intenziteta kojom se savladava otpor žrtve. Nije sporno da je u septembru 1992. godine, nakon vojne akcije, na području bukvičkih sela oko stotinu žena i djece bilo smješteno u dvije učionice Osnovne škole «Tamara Begović» u Boću. Ozbiljna prijetnja upućena oštećenim da će svih 96 osoba smještenih u školi biti poubijano i da će «spolni organ oštećene biti isječen», prema ocjeni suda, opravdava nalaz ginekologa dr. Lazarevića da na tijelima oštećenih nema vidljivih tragova promjena, odnosno nasilja. Taj sud je za svako pojedinačno krivično djelo utvrdio kaznu zatvora, a zatim primjenom relevantnih zakonskih odredaba izrekao apelantu jedinstvenu kaznu zatvora.

4. Odlučujući o žalbama Javnog tužilaštva i apelanta, Apelacioni sud je donio Presudu broj Kž-50/05 kojom je žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Apelacioni sud je u obrazloženju presude naveo da, u pogledu apelantovih žalbenih navoda koji se odnose na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, žalba nije osnovana, te da su ti navodi apsolutno bez zakonskog osnova. Apelacioni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod kojim se tvrdi da je izreka prvostepene presude u tački 2. dispozitiva nejasna i suprotna obrazloženju jer je prvostepeni sud, opisujući okolnosti koje su prethodile izvršenju krivičnog djela iz člana 88. stav 1. KZRBiH, koje su u vremenskom kontinuitetu sa radnjama krivičnog djela iz člana 88. stav 2. KZRBiH, s ciljem izbjegavanja ponavljanja radnji koje su prethodile radnjama koje ulaze u obilježja krivičnog djela, upotrijebio jezičku konstrukciju «iste večeri, na istom mjestu, a nakon što je izvršio radnje opisane pod tačkom 1». Odlučne činjenice, kako je dalje naveo taj sud, prvostepeni sud je utvrdio na osnovu iskaza oštećene i apelantove odbrane koju je on iznio u toku istražnog postupka. Povezujući ta dva iskaza sa iskazima L.K. i F.K., te iskazima ostalih oštećenih kao i iskazima svjedoka, nedvojbeno je zaključeno da je jedina muška osoba koja je 18. septembra 1992. godine ušla u sobu sa oštećenom bio apelant. Stoga je sasvim logično, prema mišljenju Apelacionog suda, što prvostepeni sud njegovu odbranu iznesenu tokom glavne rasprave nije prihvatio, a sam apelant nije mogao obrazložiti zašto je u istrazi iznio drugačiju odbranu. Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i dao valjane razloge zbog kojih te činjenice smatra utvrđenim i pravilno primijenio krivični zakon.

5. Apelant smatra da mu je presudama donesenim u krivičnom sudskom postupku povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. stav 2. Evropske konvencije. U pogledu kršenja člana 5. Evropske konvencije, apelant je u suštini ponovio navode koji su bili predmet razmatranja Apelacionog suda. Istakao je da ni jedan od dva suda koja su postupala u krivičnom postupku nisu potpuno i pravilno utvrdila činjenično stanje, dakle, djelo za koje je optužen a zatim i proglašen krivim. Nejasno je i nezakonito, kako tvrdi, izveden zaključak o njegovoj krivici, jer ni oštećena a ni saslušani svjedoci u toku postupka nisu ukazali na njega kao počinioca krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret i za koje je osuđen. Istakao je da se trenutno nalazi na privremenom radu u inostranstvu i da se zbog izrečene kazne ne može vratiti u BiH. U odnosu na kršenje člana 6. Evropske konvencije istakao je da nije imao nepristrano suđenje, da je presuda kojom je osuđen politička i da je datum na rješenju o provođenju istrage od 13. decembra 1999. godine za krivično djelo počinjeno u ratu 1992. godine sam po sebi nezakonit. Naveo je da ga je branilac u istražnom postupku koji je vođen 1992. godine poučio da prizna djelo, jer su ostali dokazi ukazivali na to da djelo nije počinjeno. Kasnije je promijenio iskaz koji sudovi nisu prihvatili zbog čega je, kako tvrdi, prekršen princip presumpcije nevinosti. U pogledu kršenja člana 7. Evropske konvencije, apelant je istakao da se njegovo «drakonsko kažnjavanje» ne može podvesti niti pod jednu važeću zakonsku odredbu, zatim da je presuda politička, a to, prema njegovom mišljenju, ukazuje da nije zasnovana na materijalnim i drugim dokazima provedenim u toku postupka.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

8. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, pogrešnu primjenu materijalnog prava i povredu principa presumpcije nevinosti. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek, i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U vezi sa apelantovim prigovorom koji se odnosi na bitne povrede odredaba krivičnog postupka jer je, kako tvrdi, postupak započet prema nezakonito donesenom rješenju o provođenju istrage, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud, obrazlažući ovaj žalbeni navod, vrlo detaljno i hronološkim redom opisao postupanje Kantonalnog suda u Tuzli. Naime, opisano je da je Kantonalni sud u Tuzli započeo krivični istražni postupak, zatim proces donošenja rješenja o provođenju istrage (rješenje je u odnosu na apelanta zbog propuštanja izjavljivanja žalbe postalo pravosnažno 20. marta 2000. godine), te je 1. augusta 2001. godine ustupio spis Osnovnom sudu koji je na prijedlog Javnog tužilaštva dopunio istragu i okončalo je 14. decembra 2002. godine. Optužnica protiv apelanta podignuta je 14. januara 2002. godine prema odredbama Zakona o krivičnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 43/98 i 23/99; u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). S obzirom na to da je cjelokupan istražni postupak koji je započet u Kantonalnom sudu Tuzla proveden prema odredbama ZKPFBiH, te da su ovi apelantovi navodi bili predmet razmatranja Apelacionog suda prilikom rješavanja njegove žalbe, na koje je jasno i potpuno odgovoreno, Ustavni sud neće ulaziti u daljnje ispitivanje takvih navoda jer smatra da su očigledno prima facie neosnovani.

10. U pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koje je, kako je istakao apelant, proisteklo iz nejasno i nezakonito provedenog postupka u kojem ni oštećena a ni saslušani svjedoci nisu ukazali na njega kao počinioca krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, Ustavni sud iz dokumentacije koja mu je dostavljena zaključuje da je prvostepeni sud proveo obiman dokazni postupak. U okviru dokaznog postupka saslušan je veći broj svjedoka, uključujući i oštećenu kao svjedoka, zatim vještaka neuropsihijatara, pročitan je odgovor Kliničkog centra- Ginekološko-akušerske klinike Tuzla i podaci iz protokola od 20. septembra 1992. godine, izvršen je uvid u službenu bilješku istražnog sudije od 21. juna 2000. godine i pročitan iskaz svjedoka iz istražnog postupka jer njihovo prisustvo u toku krivičnog postupka nije moglo biti osigurano. Nakon toga je Osnovni sud, cijeneći svaki dokaz posebno i u vezi sa drugim dokazima, te posebno cijeneći apelantovu odbranu, utvrdio odlučne činjenice. Apelacioni sud je, potvrđujući prvostepenu presudu, istakao da je iz odlučnih činjenica koje je prvostepeni sud utvrdio nedvojbeno, na pouzdan način i međusobnom ocjenom dokaza provedenih na glavnom pretresu utvrđen apelantov identitet za krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret. Apelacioni sud je, također, obrazlažući neosnovanost navoda žalbe koji se tiču nepotpunog i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, potvrđujući pravilnost i zakonitost prvostepene presude, jasno i određeno obrazložio na kojim iskazima svjedoka i na kojim materijalnim dokazima je zasnovana sudska presuda koja se odnosi na predmetno krivično djelo i apelantovu krivičnu odgovornost. I ovi apelantovi navodi su, stoga, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa apelantovim navodima o tome da je u konkretnom krivičnom postupku povrijeđen princip presumpcije nevinosti, Ustavni sud ističe da je ovaj princip, prema kojem se svako smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica, zagarantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije i uređuje položaj osumnjičenog, odnosno optuženog u krivičnom postupku. Ovaj princip ima privremeni karakter, dakle, vrijedi dok se suprotno ne dokaže, a zbog usvajanja ove pretpostavke sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i može ga osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, princip presumpcije nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da se treba primijeniti princip in dubio pro reo, dakle, da i najmanja sumnja u vezi sa dokazom mora ići u prilog optuženom. Ustavni sud, također, podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava definirao da je princip presumpcije nevinosti prekršen i ako optuženom nije prethodno bila dokazana krivica u skladu sa zakonom i, što je bitno, ako mu nije pružena prilika da koristi svoje pravo na odbranu, a sudska odluka koja se njega tiče odražava stav da je on kriv (vidi Evropski sud za ljudska prava, Minelli protiv Švicarske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 62, stav 37).

12. Apelant smatra da u krivičnom postupku koji je rezultirao osporenim presudama ničim nije dokazana njegova krivica i u tom se kontekstu poziva na pravo na presumpciju nevinosti. Ustavni sud je već u prethodnim stavovima analizirao osporene presude navodeći da iz njihovog obrazloženja ne proizlazi da su u predmetnom postupku materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu prava na pravično suđenje. Također, apelant nije učinio vjerovatnim, niti je Ustavni sud, ispitujući osporene presude, mogao doći do takvog zaključka, da je u krivičnom postupku na njega prebačen teret dokazivanja protivno principu in dubio pro reo. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koju se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Ostali navodi

13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je apelant ponovio navode koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da apelant tokom trajanja krivičnog postupka nije lišavan slobode već kršenje ovog prava vidi u činjenici da se ne može vratiti u BiH zbog izrečene kazne zatvora, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice niti dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je povreda ovog prava moguća, odnosno da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije, s obzirom na, kako je naveo, «njegovo drakonsko kažnjavanje». U ovom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da je apelant osuđen za krivično djelo silovanja iz člana 88. KZRBiH koje je u vrijeme izvršenja djela bilo propisano u relevantnom i u konkretnom slučaju primijenjenom Krivičnom zakonu. Stoga, apelant ne može tvrditi da je «žrtva» kršenja ovog prava, te je ovaj navod očigledno (prima facie) neosnovan.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom i Evropskom konvencijom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-70/07 (S. J.) | Sudska praksa | Aktio