Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-69/07 (A. P.)
Odluka donesena 29. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Penzija
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-69/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 69/07, rješavajući apelaciju Azre Penava, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Azre Penava podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-U-06-000 532 od 6. novembra 2006. godine, Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko/penzijsko i invalidsko osiguranje broj 02/1-1143860635 od 19. jula 2006. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe Mostar Federalnog zavoda za mirovinsko/penzijsko i invalidsko osiguranje broj MB: 1143860635 od 8. juna 2006. godina zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Azra Penava (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara podnijela je 8. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-U-06-000 532 od 6. novembra 2006. godine, Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko/penzijsko i invalidsko osiguranje broj 02/1-1143860635 od 19. jula 2006. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe Mostar Federalnog zavoda za mirovinsko/penzijsko i invalidsko osiguranje broj MB: 1143860635 od 8. juna 2006. godine.
2. Kantonalna administrativna služba Mostar Federalnog zavoda za mirovinsko/penzijsko osiguranje je Rješenjem broj MB: 1143860635 od 8. juna 2006. godina, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda za mirovinsko/penzijsko i invalidsko osiguranje broj 02/1- 1143860635 od 19. jula 2006. godine, odbila apelanticin zahtjev za ponovno određivanje porodične penzije prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je u postupku utvrđeno da je apelanticin suprug, Fahir Penava, poginuo kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine 10. maja 1993. godine i da je posthumno odlikovan činom majora odlukom predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine 31. decembra 1996. godine. Također je istaknuto da je apelantica ostvarila pravo na porodičnu penziju za djecu u skladu sa općim propisima počevši od 11. maja 1993. godine. Nadležni organ se pozvao na član 154. Zakona o službi u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 34/04) kojim je regulirano da «danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaju važiti svi propisi kojima se regulira vojna služba u Hrvatskom vijeću obrane i Armiji Bosne i Hercegovine, a koji su se primjenjivali u Vojsci Federacije do donošenja ovog Zakona». Nadležni organ se pozvao i na član 14. istog Zakona, u skladu s kojim apelanticin suprug, u trenutku pogibije, nije imao status aktivnog vojnog lica. Prema tome, zaključeno je da nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje prava na porodičnu penziju prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. U drugostepenom rješenju je ukazano i na član 3. stav 2. Zakona o službi u Armiji Republike Bosne i Hercegovine, a u vezi sa članom 13. stav 1. tačka 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. Tim je članom regulirano da se aktivnim vojnim licem smatraju podoficiri, oficiri i generali. Najzad, istaknuto je da činjenica da je apelanticin suprug posthumno odlikovan činom aktivnog vojnog lica, tj. činom majora, predstavlja akt priznavanja njegovih zasluga, a ne i zakonski osnov za izvođenje traženih prava prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. Protiv rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko/penzijsko i invalidsko osiguranje apelantica je tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom u Mostaru zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
3. Kantonalni sud u Mostaru je Presudom broj 007-U-06-000 532 od 6. novembra 2006. godine odbio apelanticinu tužbu kao neosnovanu pozivajući se, prije svega, na razloge i zaključke koji su već bili izloženi i obrazloženi u osporenom rješenju direktora Federalnog zavoda za mirovinsko/penzijsko i invalidsko osiguranje. Nadalje, istaknuto je da, s obzirom na činjenicu da apelanticin suprug nije imao status profesionalnog vojnog lica, pa tako ni status vojnog osiguranika, apelanticinom zahtjevu nije bilo moguće udovoljiti ni u skladu sa članom 44. a u vezi sa članom 3. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine, a koji je važio u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja. U skladu sa ovim Zakonom, pod pojmom «vojni osiguranik» podrazumijevaju se profesionalna vojna lica u Oružanim snagama, a to su profesionalni vojnici, podoficiri, oficiri i generali. Konačno, u prilog ocjeni činjenice posthumnog odlikovanja apelanticinog supruga u aktivno vojno lice, tj. čin majora, ukazano je i na pravno stajalište Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u Presudi broj U 4683/01 od 11. marta 2004. godine. U skladu s tim pravnim stajalištem, to je akt priznavanja zasluga, a ne i zakonski osnov za izvođenje prava prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika.
4. Apelantica smatra da joj je Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-U-06-000 532 od 6. novembra 2006. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava, prema apelanticinom mišljenju, ogleda se u činjenici da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno da je pogrešno protumačio relevantne odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika («Službeni list Republike Bosne i Hercegovine» br. 2/92 i 13/94), jer je činjenica da je njezin suprug posthumno odlikovan u aktivno vojno lice, tj. u čin majora, morala bitno utjecati na drugačije rješenje njezinog zahtjeva. Nadalje, apelantica ne osporava da je cilj propisa na osnovu kojeg je njezin muž posthumno odlikovan u aktivno vojno lice svakako bio čin priznavanja njegovih zasluga, ali ističe da te zasluge, odnosno status aktivnog vojnog lica, osiguravaju i određena prava za članove njegove porodice. Najzad, smatra da se odluka Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine u svakom slučaju odnosi i na period života, pa do trenutka pogibije, a ne samo na period od trenutka odlikovanja pa nadalje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su nadležni upravni organi i Kantonalni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da su jasno obrazloženi razlozi kojima se sud rukovodio u tumačenju i primjeni propisa relevantnih za konkretni slučaj. U tom smislu, sud je posebno obrazložio i zbog čega posthumno odlikovanje u čin aktivnog vojnog lica, prema relevantnim propisima, nije moglo bitno utjecati na drugačije rješenje njezinog zahtjeva. Također je istakao i pravno stajalište Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine prema kojem je akt posthumnog odlikovanja u čin aktivnog vojnog lica akt priznavanja zasluga apelanticinog muža, a ne i zakonski osnov za izvođenje prava prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika. Na osnovu predočenog, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Kantonalni sud u tumačenju i primjeni relevantnih propisa postupao proizvoljno i na način kojim bi se kršila apelanticina ustavna prava.
9. Apelantica, također, smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o proizvoljnom utvrđenju činjenica i primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić