Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5/07 (S. K.)
Odluka donesena 29. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 94
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 5
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika vojske Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 5
Predmeti (1)
AP-5/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, dopredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te suci Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. travnja 2009. godine, u predmetu broj AP 5/07, rješavajući apelaciju Safeta Karabegovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Karabegovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-U-06-
000 450 od 15. studenog 2006. godine, Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 02/1-6082836029 od 12. lipnja 2006. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 41-9641/05-1 od 13. prosinca 2005. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Safet Karabegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 28. prosinca 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (apelacija registrirana u upisniku za 2007. godinu; u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-U-06-000 450 od 15. studenog 2006. godine, Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 02/1-
6082836029 od 12. lipnja 2006. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj 41-
9641/05-1 od 13. prosinca 2005. godine.
2. Rješenjem Kantonalne službe broj 41-9641/05-1 od 13. prosinca 2005. godine apelantu nije priznato pravo na starosnu mirovinu vojnih osiguranika. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je nakon provedenog postupka utvrđeno da je apelant rođen 11. svibnja 1958. godine, da mu je prestala služba u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vojska FBiH) 30. studenog 1997. godine i da mu se priznaje staž za vrijeme provedeno u Oružanim snagama Federacije Bosne i Hercegovine od 1. lipnja 1992. do 22. prosinca 1995. godine u dvostrukom trajanju u smislu članka 94. Zakona o penzijskom/mirovinskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije BiH» br. 29/98, 32/01 i 73/05). Budući da je apelant utemeljio radni odnos, odnosno da obavlja samostalnu djelatnost taksi prijevoza nakon prestanka radnog odnosa u Vojsci FBiH, primjenom odredbe članka 5. stavak 2. Uredbe o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske FBiH («Službene novine Federacije BiH» br. 18/04, 27/04 i 47/04) apelantu nije priznato pravo na starosnu mirovinu.
3. Odlučujući o apelantovom prizivu, Federalni zavod je Rješenjem broj 02/1-6082836029 od 12. lipnja 2006. godine priziv odbio kao neutemeljen i utvrdio da je prvostupanjsko tijelo pravilno postupilo kada je pri odlučivanju primijenilo odredbu članka 5. stavak 2. Uredbe o povoljnijim uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske FBiH (u daljnjem tekstu: Uredba). U obrazloženju rješenja se dalje navodi da je apelant na temelju Rješenja Službe za proračun, financije i poduzetništvo Općine Tuzla od 21. listopada 1999. godine počeo obavljati taksi djelatnost koju je i prijavio 22. siječnja 2000. godine u Federalnom zavodu za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Apelant tu djelatnost nije nikada odjavio i prijavio je 40-satno tjedno radno vrijeme. Nadalje je navedeno, budući da apelant obavlja uslužnu djelatnost, da se na njega primjenjuje članak 11. stavak 1. točke 1. i 2. Zakona o penzijskom/mirovinskom i invalidskom osiguranju na temelju kojeg se obvezno osiguravaju osobe koje obavljaju gospodarsku i uslužnu djelatnost i da su, sukladno članku 121. stavak 2. istog zakona, sami obveznici uplate doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-U-06-000 450 od 15. studenog 2006. godine apelantova tužba protiv Rješenja Federalnog zavoda je odbijena kao neutemeljena. Iz obrazloženja presude je vidljivo da je Kantonalni sud proveo dokaze s ciljem utvrđivanja bitne činjenice, odnosno je li apelant utemeljio radni odnos nakon prestanka rada u Vojsci FBiH, točnije nakon 30. studenog 1997. godine. Također je donio odluku kojom je utvrdio da su upravna tijela donijela pravilnu odluku kada apelantu nisu priznala pravo na starosnu mirovinu zato što je apelant utemeljio radni odnos na neodređeno vrijeme nakon odlaska iz Vojske FBiH.
5. Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) zbog navodno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacijsku mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine). Apelacija je neutemeljena i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U svezi sa apelantovim navodima vezanim za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske mjerodavnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, apelantu nije priznato pravo na starosnu mirovinu zbog toga što je na temelju Rješenja Službe za proračun, financije i poduzetništvo Općine Tuzla od 21. listopada 1999. godine utemeljio radni odnos kao samostalni taksista, a nakon prestanka radnog odnosa u Vojsci FBiH 30. studenog 1997. godine. Kantonalni sud je, kao i upravna tijela, primjenjujući članak 5. stavak 2. Uredbe, utvrdio da apelant ne može ostvariti pravo na mirovinu pod povoljnijim uvjetima, jer je utemeljio radni odnos nakon prestanka profesionalne vojne službe. Ustavni sud smatra da pobijane odluke sadrže detaljne razloge za odluku, odnosno odgovore na pitanje zašto apelantu nije priznato pravo na starosnu mirovinu pod povoljnijim uvjetima. Pobijane odluke, također, sadrže i detaljna obrazloženja zašto su sud i upravna tijela pri odlučivanju primijenili članak 5. stavak 2. Uredbe kojim su propisana ograničenja u ostvarivanju prava na starosnu mirovinu. Na osnovu navedenog može se zaključiti da ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da su relevantni propisi proizvoljno primijenjeni na apelantovu štetu.
10. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da, u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, ne postoji ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić