Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-793/07 (Hercegovačko-neretvanski kanton)
Odluka donesena 29. 04. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Državni službenik
- Beneficije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 51
- Zakon o radu · čl. 86
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 137
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-793/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 04. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP 793/07, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000245 od 20. februara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar broj Gž-
1297705 od 11. novembra 2005. godine i Presude Općinskog suda Mostar broj P-355/04 od 17. augusta 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobraniteljstvo Mostar, podnio je 12. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000245 od 20. februara 2007. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1297/05 od 11. novembra 2005. godine i Presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-355/04 od 17. augusta 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-355/04 od 17. augusta 2005. godine poništena su kao nezakonita rješenja apelanta, Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona, br. 02-03/1-36-116-5/04 od 27. januara 2004. godine i 02-03/1-36-3011-8/03 od 30. decembra 2003. godine. Apelantu je naloženo da Atifa Zulovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) vrati na posao, na radno mjesto koje je obavljao prije donošenja poništenih rješenja, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom apelant je obavezan da na ime neisplaćenih plaća tužitelju isplati iznos od po 788,29 KM mjesečno počevši od januara 2004. godine pa do 9. juna 2005. godine, kao dana zaključenja glavne rasprave, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.800,00 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je Rješenjem broj 02-03/1-36-3011-8/03 od 30. decembra 2003. godine tužitelju prestao radni odnos 31. decembra 2003. godine na osnovu zaključka Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona od 20. oktobra 2003. godine, a u vezi sa članom 30. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije BiH» br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06 i 4/09) zato što je tužitelj napunio 40 godina penzijskog staža. Općinski sud je utvrdio da je Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Hercegovačko-neretvanskom kantonu («Službene novine HNK» broj 8/99; u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u HNK) i to članom 1. stav 2. tog zakona propisano da se odredbe od člana 1. do člana 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH («Službene novine Federacije BiH» broj 13/98) primjenjuju kao kantonalni zakon, ukoliko nisu suprotne kantonalnom zakonu. Članom 33. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u HNK propisano je da se odredbe ovog zakona primjenjuju i na pripadnike Ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: MUP), ako kantonalnim zakonom ili drugim kantonalnim propisom nije drugačije određeno. Kako je članom 122. stav 1. tačka 3. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH utvrđeno da službeniku prestaje radni odnos kada navrši 65 godina života, Općinski sud je zaključio da je ovaj zakon kao lex specialis regulirao način prestanka radnog odnosa službenika organa uprave, te da se odnosi i na tužitelja, zbog čega se ne mogu primijeniti opći propisi o radu i kolektivni ugovori.
4. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1297/05 od 11. novembra 2005. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena u pogledu dosuđenih troškova parničnog postupka. Dakle, troškovi su dosuđeni u iznosu od 1.482,00 KM umjesto dosuđenog iznosa od 1.800,00 KM. U ostalom dijelu apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u osporenom dijelu potvrđena.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo udovoljivši tužiteljevom tužbenom zahtjevu. Taj sud je naveo da su apelantovi žalbeni navodi o tome da je pogrešno primijenjen član 33. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u HNK, s obzirom na to da se taj zakon primjenjuje na namještenike i službenike u organima uprave, a ne i na tužitelja kao pripadnika policije, neosnovani. Navedeni član, kako je pojasnio sud, upravo upućuje na suprotno zato što je tim članom propisano da se odredbe tog zakona primjenjuju i na pripadnike MUP-a.
6. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-070-0-Rev-06-000245 od 20. februara 2007. godine apelantova revizija je djelimično uvažena i nižestepene presude su preinačene u dijelu kojim je odlučeno o zakonskoj zateznoj kamati, tako što ona teče na dosuđene iznose od 16. marta 2004. godine (kao dana podnošenja tužbe) pa do isplate. U preostalom dijelu revizija je odbijena.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da se u konkretnom slučaju ne može postaviti kao sporna činjenica da li je tužitelj kao policajac imao status službenika i da li mu može prestati radni odnos zbog navršenih 40 godina penzijskog staža uzimajući u obzir i onaj dio koji je propisan beneficijom. To što je tužitelj na osnovu beneficije ostvarivao prava iz radnog odnosa (korištenje godišnjeg odmora, naknada za minuli rad i sl.) ne utiče na njegova prava s obzirom na to da on na osnovu važećih propisa ostvaruje svoj radnopravni status i sva prava koja proizlaze iz navedenih zakona. Pravilan je zaključak nižestepenih sudova da član 122. stav 1. tačka 3. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH utvrđuje, kao način prestanka radnog odnosa službenika po sili zakona, okolnost kada službenik navrši 65 godina života. Vrhovni sud je konstatirao da je tužitelj rođen 19. oktobra 1950. godine i da u MUP-u radi od 20. novembra 1972. godine. To znači da u vrijeme donošenja spornih rješenja nije imao 65 godina života. Navedeni zakon, istakao je dalje Vrhovni sud, kao specijalni zakon, primjenjuje se i na tužitelja i primjena drugih propisa bi dovodila tužitelja, kao i zaposlenike njegovog statusa, u nepovoljniji položaj, odnosno diskriminirajući odnos u odnosu na druge zaposlenike u Federaciji BiH. Taj sud je istakao da apelant nije u pravu kada tvrdi da se u spornom predmetu trebao primijeniti član 51. Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH («Službene novine Federacije BiH» br. 29/03, 23/04 39/04, 54/04, 67/05 i 8/06) s obzirom na to da se radi o zakonu koji je stupio na snagu 8. jula 2003. godine. Naime, u tom zakonu je odredbom člana 75. stav 5. izričito navedeno da će se do uspostavljanja potrebnih organa kao što su agencija, odbor za žalbe i donošenja podzakonskih akata, primjenjivati Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH na koji se i pozivaju nižestepene presude. Vrhovni sud je na kraju istakao da je, u vrijeme donošenja spornog rješenja o prestanku radnog odnosa tužitelju, odnosno 31. decembra 2003. godine, još uvijek važio Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u FBiH, a koji se prema članu 55. Zakona o unutrašnjim poslovima HNK i čl. 1. i 33. stav 4. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u HNK, treba primijeniti u konkretnom sporu.
8. Apelant je osporio navedene presude navodeći da mu je pogrešnom primjenom materijalnog zakona povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je donio rješenja o prestanku službe svim policajcima koji su, računajući i beneficirani staž, ispunili uvjete za starosnu penziju. Ovakva rješenja, naveo je dalje apelant, uslijedila su nakon što je Vlada HNK razmatrala stanje u izvršenju ovog dijela svoje vlasti kao dijela državnog suvereniteta i zaključila da policajcima koji ispunjavaju uvjete za starosnu penziju mora prestati radni odnos. Prema apelantovom mišljenju, a budući da je Vlada HNK odgovorna za dio državnog suvereniteta, njoj pripada pravo da u svako vrijeme odluči o prestanku službe svim radnicima kojima Vlada povjerava izvršenje poslova kao što su poslovi policajaca. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene presude i predmet vrati Općinskom sudu na ponovno odlučivanje.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud naglašava da apelant, kao organ javne vlasti, ne uživa garancije Evropske konvencije, te će, u skladu sa svojom praksom, razmotriti samo apelantove navode o povredi prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04; i AP 2253/05 od 30. marta 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 57/07).
11. Ustavni sud podsjeća da je o istom činjeničnom i pravnom pitanju već razmatrao u Odluci o dopustivosti broj AP 455/06 od 17. novembra 2008. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da su redovni sudovi, pravilnom primjenom pozitivnopravnih propisa, utvrdili da tužiteljev radni odnos nije mogao prestati kada je navršio 40 godina staža osiguranja kako je predviđeno odredbom člana 86. tačka 3. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99 i 32/00) zato što taj uvjet nije predviđen odredbom člana 122. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH. Naime, taj zakon se na osnovu odredbi člana 55. Zakona o unutrašnjim poslovima HNK i čl. 1. i 33. stav 4. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u HNK treba primijeniti u konkretnom sporu. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 455/06 u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je iz istih razloga zaključio da apelantovi navodi u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine ne sadrže, prima facie, dokaze koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić