Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-573/07 (N. B.)

Odluka donesena 29. 04. 2009.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Pritvor
  • Habeas corpus – postupak
  • Krivični postupak
  • Zakonito hapšenje po presudi suda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-573/07

Apelacija

Odluka o meritumu

29. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 573/07, rješavajući apelaciju Neđe Bukvića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija

Krstan Simić, sudijana sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Neđe Bukvića.

Utvrđuje se povreda prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa lišavanjem slobode Neđe Bukvića nakon izricanja Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-K-06-000-022 od 4. decembra

2006. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Neđe Bukvića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-K-06-000-022 od 4. decembra 2006. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Neđo Bukvić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Maja Škoro i Nermin Dizdar, advokati iz Mostara, podnio je 12. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06-000634 od 15. decembra 2006. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-K-06-

000-022 od 4. novembra 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Federalnog tužilaštva Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 3. marta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. marta 2009. godine, Vrhovni sud 10. marta 2009. godine, a Tužilaštvo 13. marta 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog i Vrhovnog suda dostavljeni su apelantu 12. marta 2009. godine, a odgovor Tužilaštva 24. marta 2009. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-K-06-000-022 od 4. decembra 2006. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 6. Krivičnog zakona RBiH («Službeni list RBiH» br. 2/92. 8/92, 10/92, 16/92, 21/92 i 28/94; u daljnjem tekstu: KZRBiH) u vezi sa članom 19. preuzetog KZSFRJ, te je osuđen na kaznu zatvora od sedam godina. Istovremeno, apelantu je Rješenjem Kantonalnog suda broj 007-0-K-06-000 022 od 4. decembra 2006. godine, na osnovu člana 348. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP), određen pritvor koji može trajati najduže do pravosnažnosti presude. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je određivanje pritvora, u smislu člana 348. stav 1. ZKP, obavezno u slučaju da je optuženi osuđen na pet godina zatvora ili težu kaznu, te je na osnovu navedenog propisa i odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

7. Odlučujući o žalbi koju je protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 007-0-K-06-000 022 od 4. decembra 2006. godine izjavio apelant, Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Kž-06-000634 od 15. decembra 2006. godine žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju ovog rješenja Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je u ovoj krivičnoj stvari apelant proglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 6. KZRBiH u vezi sa članom 19. KZSFRJ i osuđen na kaznu zatvora od sedam godina. Također je taj sud naveo da je postupak proveden prema odredbama procesnog zakona koji je ranije važio i da je nižestepeni sud, vodeći računa o tome, odlučio kao u dispozitivu osporenog rješenja. Naime, istakao je Vrhovni sud, prvostepeni sud se nakon izricanja presude rukovodio odredbom člana 348. stav 1. ZKP kojom je propisano da: «kad izrekne presudu kojom se optuženi osuđuje na pet godina zatvora ili težu kaznu, vijeće će odrediti pritvor ako se optuženi već ne nalazi u pritvoru.» Pošto su bili ispunjeni uvjeti iz navedene zakonske odredbe, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je nakon izricanja kazne zatvora od sedam godina za predmetno krivično djelo, primjenjujući navedenu zakonsku odredbu, odlučio kao u izreci osporenog rješenja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant je istakao da se član 348. stav 1. ZKP nikako nije mogao primijeniti samostalno, nego u vezi sa ostalim relevantnim stavovima tog člana. Također je istakao da navedeni član ne može nikako predstavljati osnov za određivanje obaveznog pritvora, nego se uvjeti za određivanje pritvora nakon izricanja presude moraju ocjenjivati u svjetlu člana 183. ZKP, tj. ostalih uvjeta koji se moraju ispuniti da bi se nekome mogao odrediti pritvor. Također, apelant je naveo da je pravo na žalbu u konkretnom slučaju «golo pravo koje samo za sebe ne znači ništa i nema nikakvu težinu», jer «kako ispitati po žalbi napadnuto rješenje u situaciji kada je ono donijeto pod pretpostavkom obligatornosti i za čiju zakonitost je dovoljna samo činjenica izricanja kazne zatvora od 5 ili više godina». Apelant je, na kraju, istakao da ne postoji nijedan razlog za njegovo zadržavanje u pritvoru, jer se u toku postupka javljao na pozive suda, prisustvovao svim pretresima i objavljivanju i izricanju presude a, kao povratnik u Mostar, ima i prebivalište na prijeratnoj adresi.

b) Odgovor na apelaciju

9. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju primijenjen prijašnji procesni zakon, i to član 348. stav 1. ZKP, i da je apelantu određen pritvor, jer je osuđen na kaznu zatvora više od pet godina. Također, Kantonalni sud je istakao da nisu prihvatljivi navodi branilaca da je navedena odredba neprecizna i smatra da je brižljivo, savjesno i pravilno ocijenio razloge za pritvor u skladu sa zakonom i za to dao jasne razloge u obrazloženju rješenja, te je predložio da se apelantova apelacija odbije.

10. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da je apelant bio osuđen na kaznu zatvora od sedam godina, te da mu je, u smislu odredbe člana 348. stav 1. ZKP, određen pritvor. Vrhovni sud je osporio navode iz apelacije, jer smatra da nema povreda zakona i Evropske konvencije na koje se apelant poziva, te predložio da se apelacija odbije.

11. Tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su apelantovi navodi opravdani i zasnovani na zakonu a što se i vidi iz Zakona o krivičnom postupku koji sada važi u koji nije ugrađena odredba koja bi definirala obavezni pritvor, upravo zato što je suprotna Evropskoj konvenciji, te je predložilo da se apelacija usvoji.

V. Relevantni propisi

12. Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» br. 43/98 i 23/99)

Član 348. stav 1.

Kad izrekne presudu kojom se optuženi osuđuje na pet godina zatvora ili težu kaznu, vijeće će odrediti pritvor ako se optuženi već ne nalazi u pritvoru.

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

15. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena.

16. Apelant je naveo povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog i Evropskog suda, pitanje da li je poštivan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na višestepenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

17. Budući da u momentu podnošenja apelacije krivični postupak u konkretnom slučaju još nije bio pravosnažno okončan, već je samo donesena prvostepena presuda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena s obzirom na to da prvostepena presuda nije odluka koja bi predstavljala rezultat cjelokupnog krivičnog postupka.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je, u odnosu na ove apelacione navode, odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. Dalje, apelant je osporio pritvorska rješenja zbog kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim navodima Ustavni sud zapaža da protiv rješenja koja apelant osporava nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je apelacija protiv navedenih rješenja podnesena 12. februara 2007. godine, a konačno rješenje Vrhovnog suda je doneseno 15. decembra 2006. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na ove navode ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, a ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u vezi sa navodima o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant osporava navedena rješenja, tvrdeći da su njima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. i 4. Evropske konvencije.

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost. [...]

23. Član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u sljedećim slučajevima u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

a) zakonitog lišavanja slobode po presudi nedležnog suda; [...]

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.[...]a)Član 5. stav 1. Evropske konvencije

24. Apelant smatra da se član 348. stav 1. ZKP nikako nije mogao primijeniti samostalno, nego u vezi sa ostalim relevantnim stavovima tog člana, i da navedeni član ne može nikako predstavljati osnov za određivanje obaveznog pritvora, koji Evropska konvencija ne poznaje. Apelant smatra da se uvjeti za određivanje pritvora nakon izricanja presude moraju ocjenjivati u svjetlu člana 183. ZKP, tj. ostalih uvjeta koji se moraju ispuniti da bi se nekome mogao odrediti pritvor.

25. S obzirom na to da je apelant lice lišeno slobode prema prvostepenoj presudi nadležnog suda koji je postupio po imperativnoj odredbi člana 348. stav 1. ZKP, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o lišavanju slobode u smislu člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda prema kojem «[…] lice osuđeno na prvoj instanci, bez obzira na to da li je ili nije bilo pritvoreno do tog momenta, u poziciji je koja je predviđena članom 5. stav 1. tačka a), a koji dopušta lišavanje slobode nakon 'osude'. Ovaj posljednji izraz ne može se tumačiti tako da je ograničen samo na slučaj pravosnažnog osuđivanja […]» (vidi, Evropski sud, Wemhoff protiv SR Njemačke, presuda od 27. juna 1968. godine, serija A broj 7). Ustavni sud, stoga, zaključuje da su garancije prava na slobodu i sigurnost primjenjive na apelanta.

26. Ustavni sud naglašava da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu tako da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva Zakona o krivičnom postupku, koji, uz to, mora biti usklađen sa evropskim standardima i posebno Evropskom konvencijom. Prema članu II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, «Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih prava i osnovnih sloboda». Pravo na ličnu slobodu je osnovno ljudsko pravo i kao takvo je inkorporirano u Ustav Bosne i Hercegovine. Ograničenja tog prava su predviđena relevantnim zakonima u Bosni i Hercegovini kojima je regulirano lišavanje slobode.

27. Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud konzistentno ponavljao to da je u svakom predmetu u kojem je zakonom uklonjena sudska sloboda odlučivanja nespojiva sa Evropskom konvencijom i svaki pritvor zasnovan na takvoj odredbi je nezakonit (vidi, Evropski sud, Fox Campbell i Harley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine i 27. marta 1991. godine, serija A broj 182). Također, prema stavu Evropskog suda, bilo koji sistem u kojem je pritvor obavezan je per se inkompatibilan sa Evropskom konvencijom (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001, paragraf 84). Evropski sud je, također, smatrao da, ukoliko službeno lice u sudu nema ovlaštenja da oslobodi podnosioca prijave, tada bi produženi pritvor bio nezakonit (vidi, Evropski sud, presuda Schiesser protiv Švajcarske od 4. decembra 1979, serija A).

28. U apelantovom slučaju pritvor je bio određen na osnovu odredaba Zakona o krivičnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 43/98 i 23/99) čiji je član 348. stav 1. nalagao obavezu da se optuženom, koji je osuđen na kaznu zatvora od pet godina ili težu kaznu, odredi pritvor u slučaju da se već ne nalazi u pritvoru. S obzirom na to da je apelant na glavnom pretresu osuđen na kaznu zatvora od sedam godina, a nije se već nalazio u pritvoru, sud je postupio prema imperativnoj odredbi navedenog člana, te apelantu odredio pritvor. Dakle, nesporno je da je apelantu određen pritvor u skladu sa zakonom. Međutim, takve odredbe koje su propisivale obligatoran pritvor nisu bile u skladu sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije.

29. Ustavni sud podsjeća da se, u smislu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određeni u Evropskoj konvenciji direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svakim drugim zakonom, pa je i redovni sud, prilikom određivanja pritvora apelantu, trebalo da direktno primijeni odredbe Evropske konvencije, odnosno garancije člana 5. stav 1. Evropske konvencije.

30. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.

b) Član 5. stav 4. Evropske konvencije

31. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, jer se žalba nije ni mogla ispitati s obzirom na to da je rješenje koje je osporeno «donijeto pod pretpostavkom obligatornosti i za čiju zakonitost je dovoljna samo činjenica izricanja kazne zatvora od 5 ili više godina».

32. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da ospori zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristran i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A broj 12, st. 76. i 77). Taj organ mora, također, pružiti «proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode», a koje nisu «značajno manje» od garancija u krivičnom postupku, kad je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije naročito podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. Garancije koje pruža član 5. stav 4. moraju biti osigurane u domaćem zakonu, a pravni lijek mora biti djelotvoran i dovoljno siguran, tj. mora postojati mogućnost da se ispitaju zakonitosti samog pritvora, a ne samo postupka ili zloupotrebe ovlaštenja.

33. Ustavni sud naglašava da cilj Evropske konvencije nije da garantira prava koja su teoretska i iluzorna, nego prava koja su provediva i djelotvorna (vidi, Evropski sud, Articoi protiv Italije, presuda od 13. maja 1980, serija A broj 37, str. 16, stav 339).

34. U konkretnom slučaju nije sporno da je apelant imao mogućnost da uloži žalbu koju je i iskoristio. Međutim, apelant je morao imati na raspolaganju pravni lijek koji bi bio djelotvoran i dovoljno siguran da omogući nadležnom sudu da ispita osnovanost sumnje na osnovu koje se zasniva pritvaranje, te legitimnost cilja koji se želio postići hapšenjem i držanjem u pritvoru. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim stavovima ove odluke utvrdio da sud, prilikom određivanja pritvora apelantu, nije postupio u skladu sa odredbama Evropske konvencije, jer nije preispitao okolnosti za pritvor i protiv njega, Ustavni sud zaključuje da i sud u žalbenom postupku nije ispitao osnovanost navoda žalbe, već je postupio po imperativnoj odredbi zakona kojom je pritvor apelantu obavezan, jer je osuđen na kaznu zatvora od sedam godina. Dakle, s obzirom na zakonsku odredbu koja u apelantovom slučaju nalaže obligatorni pritvor, odlučujući o apelantovoj žalbi sud nije preispitao odluku kojom je određen pritvor, već je samo formalno proveo žalbeni postupak i potvrdio prvostepeno rješenje bez mogućnosti razmatranja okolnosti za pritvor i na taj način pravni lijek koji je apelant izjavio učinio iluzornim povodom primjene materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno i apelantovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

35. Ustavni sud, na kraju, zapaža da je 1. augusta 2003. godine, stupanjem na snagu novog Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 9/09), odredba obaveznog pritvora izmijenjena i usklađena sa Evropskom konvencijom, tako što je članom 152. propisano: Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženiku odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 146. stav 1. tač. a), c) i d) ovog zakona [...]. Prema navedenom a s obzirom na to da je otklonjena neustavnost, Ustavni sud nije smatrao da je potrebno zakonodavcu nalagati da preduzme bilo kakve mjere.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije ako je pritvor zasnovan na zakonskoj odredbi kojom je propisan obligatoran pritvor, te, stoga, pritvor nije bio zakonit u smislu principa člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kad sud, odlučujući o žalbi protiv odluke o pritvoru, nije preispitao odluku kojom je određen pritvor, već je samo formalno proveo žalbeni postupak, potvrdio prvostepeno rješenje bez mogućnosti razmatranja okolnosti za pritvor s obzirom na obligatoran karakter pritvora i na taj način pravni lijek koji je apelant izjavio učinio iluzornim.

37. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-573/07 (N. B.) | Sudska praksa | Aktio