Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-405/09 (E. D.)

Odluka donesena 29. 04. 2009.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-405/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

29. 04. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 29. aprila 2009. godine, u predmetu broj AP-405/09, rješavajući zahtjev Ekrema Dedića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Ekrema Dedića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Ekrem Dedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Alaga Bajramović, advokat iz Bihaća, podnio je 10. februara 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Kžk-08-000 004 od 23. januara 2009. godine i presude Kantonalnog suda broj 001-0-Kžk-08-000 004 od 23. januara 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora i kojom bi naložio Općinskom sudu u Bihaću da odmah obustavi svaku daljnju radnju u pogledu upućivanja na izdržavanje kazne zatvora, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-161/04 od 17. jula 2006. godine apelant je na osnovu člana 299. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) oslobođen od optužbe da je kao službena osoba u Federaciji Bosne i Hercegovine, zahtijevao i primao novac, čime bi radnjama opisanim u tačkama 1. i 2. navedene presude, počinio krivično djelo primanja dara i drugih koristi iz člana 380. stav 2. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Prema ocjeni tog suda koje je izneseno u obrazloženju presude, navedeno je da Kantonalni tužilac nije uspio dokazati da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret.

3. Protiv presude Općinskog suda, Kantonalni tužilac je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

4. Kantonalni sud je odlučujući povodom žalbe, donio rješenje broj 001-0-Kž-06-000 140 od 9. jula 2008. godine, kojim je žalbu uvažio, presudu Općinskog suda od 17. jula 2006. godine ukinuo i odredio održavanje pretresa pred Kantonalnim sudom.

5. Kantonalni sud je nakon glavnog, usmenog i javnog pretresa, donio presudu broj 001-0-Kžk-

08-000 004 od 28. oktobra 2008. godine, kojom je apelanta oglasio krivim za produženo krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 2. KZ FBiH, zbog čega mu je izrečena kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci i u smislu stava 4. iste zakonske odredbe, oduzeta mu je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 26.500,00 KM.

6. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda izjavio žalbu, koju je Kantonalni sud rješenjem broj 001-0-Kžk-08-000 004 od 23. januara 2009. godine odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja, taj sud je istakao da iz odredaba člana 333. ZKP-a jasno proizilazi da je žalba protiv drugostepene presude dozvoljena samo kada drugostepeni sud utvrđeno činjenično stanje prihvati kao tačno i potpuno a na osnovu drugačije pravne ocjene preinači tu presudu i optuženog umjesto ranije oslobađajuće presude oglasi krivim. U konkretnom slučaju, kako je dalje naveo taj sud, takva pravna situacija nije postojala jer je prvostepena presuda ukinuta po žalbi Kantonalnog tužioca, održan je pretres pred drugostepenim sudom i apelantu izrečena osuđujuća presuda, iako je u prvostepenom postupku za djelo koje mu je stavljeno na teret bio oslobođen optužbe.

7. Apelant je protiv rješenja Kantonalnog suda izjavio žalbu Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) o kojoj još nije odlučeno.

8. Apelant je naveo povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje svodi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pa s toga i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Prema apelantovim navodima, osuđujuća presuda se temelji na ranije izvedenim dokazima koje je Kantonalni sud ocijenio drugačije od Općinskog suda, kao i na novim dokazima, koji su prvi put izvedeni i ocijenjeni od strane Kantonalnog suda. Zbog toga smatra da je Kantonalni sud neosnovano njegovu žalbu protiv osuđujuće presude odbacio kao nedozvoljenu. Vrhovni sud, kako dalje navodi apelant, neće imati priliku meritorno odlučivati o razlozima protiv osuđujuće presude nego samo o razlozima navedenim u žalbi protiv rješenja kojim mu je žalba odbačena kao nedozvoljena. U ovakvom postupanju Kantonalnog suda, apelant vidi povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

9. U zahtjevu za donošenje privremene mjere kojom od Ustavnog suda traži odlaganje izvršenja kazne zatvora, apelant je istakao da bi njegovim slanjem na izdržavanje kazne zatvora prije donošenja konačne odluke o apelaciji bilo nastavljeno kršenje njegovih ljudskih prava. Donošenje privremene mjere, po mišljenju apelanta je u interesu pravde i spriječavanja daljnjih neotklonjivih štetnih posljedica.

10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

11. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

12. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o zahtjevu za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

13. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud naglašava da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federacije Bosne i Hercegovine («Službeni novine FBiH» br. 44/98, 42/99 i 12/09) propisuje postupak odlaganja izvršenja kazne (čl. 27-31.) te da apelant nije ničim ukazao da je iscrpio mogućnosti koje je imao na raspolaganju prema citiranim odredbama navedenog Zakona.

14. Ustavni sud napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere neće, u pravilu, cijeniti razloge koje predviđa Zakon o izvršenju krivičnih sankcija jer je to zadatak nadležnih organa određenih tim zakonom, već isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Nadalje, Ustavni sud naglašava da eventualni razlozi koje treba cijeniti nadležni organ u postupku propisanom Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija, kao ni navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenom presudom, bez obzira koliko eventulano ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere kojom bi se u postupku po apelacionoj nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine odložilo izvršenje izrečene sankcije, niti opravdavaju postavljeni zahtjev Ustavnom sudu. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.

15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-405/09 (E. D.) | Sudska praksa | Aktio