Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1092/09 (I. T.)
Odluka donesena 13. 05. 2009.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje - općenito
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 383
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 27
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1092/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 1092/09, rješavajući apelaciju Izeta Tursunovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izeta Tursunovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 006032 09 Iksž od 3. aprila 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 K 006032 08 Iks od 20. marta 2009. godine u odnosu na čl. II/3.a), II/3.b) i II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3. i 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izeta Tursunovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 006032 09 Iksž od 3. aprila 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 K 006032 08 Iks od 20. marta 2009. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Izet Tursunović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 10. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 K 006032 09 Iksž od 3. aprila 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 K 006032 08 Iks od 20. marta 2009. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio upućivanje apelanta na izdržavanje kazne zatvora do donošenja konačne odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 033-0-K-06-000 029 od 22. juna 2007. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05) i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Kžk-07-000 023 od 28. februara 2008. godine prvostepena presuda je preinačena u odluci o kazni tako što je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 30 dana.
4. Općinski sud je, odlučujući o apelantovoj molbi za odlaganje izvršenja kazne zatvora, donio Rješenje broj 33 0 K 006032 08 Iks od 20. marta 2009. godine kojim je predmetna molba odbijena. Apelantu je naloženo da se, nakon pravosnažnosti rješenja, odmah javi u Kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa u Tuzli na izdržavanje kazne zatvora. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je, s ciljem provjere apelantovog zdravstvenog stanja, 17. septembra 2008. godine cjelokupan spis sa medicinskom dokumentacijom dostavio Univerzitetsko-kliničkom centru Tuzla, Kardiovaskularnom odjelu, na vještačenje vještaku Midhatu Nurkiću. Sud je naveo da je vještak dopisom od 11. februara 2009. godine obavijestio sud da je uvidom u dostavljenu medicinsku dokumentaciju utvrdio da apelant ima koronarnu bolest, ali da se bez invazivne kardiološke obrade-koronografije, ne može izjasniti o stepenu težine bolesti, kao ni o tome da li se radi o stabilnoj ili nestabilnoj bolesti. Sud je 17. februara 2009. godine pozvao apelanta da izvrši dodatne preglede radi okončanja postupka vještačenja.
5. Apelant je 9. marta 2009. godine obavijestio sud da nije voljan da se podvrgne koronografiji navodeći da ona predstavlja «visokodiferentnu, visokospecifičnu i invazivnu kardiološku dijagnostičku proceduru», te da sa sobom nosi određeni rizik. Sud je 11. marta 2009. godine ponovo dostavio cjelokupan spis vještaku sa zahtjevom da na osnovu medicinske dokumentacije koja je u spisu da svoj konačni nalaz i mišljenje. U svom nalazu od 13. marta 2009. godine vještak je naveo da apelant boluje od koronarne bolesti, koja je hronična i koja se može aktuelizirati, ali da se na osnovu priloženih nalaza ne može izjasniti o stepenu težine bolesti, jer se definitivno stanje koronarnih arterija može procijeniti samo koronografijom. Imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka, koji je sud prihvatio u cijelosti kao objektivan i kao nalaz koji je dao kompetentan medicinski stručnjak iz te oblasti, te činjenicu da apelant nije htio da se podvrgne koronografiji, sud je zaključio da se u apelantovom slučaju radi o hroničnom, a ne akutnom oboljenju. S obzirom na to da se provedenim vještačenjem nije moglo utvrditi da apelant boluje od teže akutne bolesti, sud je naveo da nisu ispunjeni uvjeti za odlaganje izvršenja kazne zatvora u smislu člana 27. stav 1. tačka 1. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 44/98).
6. Protiv Rješenja Općinskog suda broj 33 0 K 006032 08 Iks od 20. marta 2009. godine apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj 33 0 K 006032 09 Iksž od 3. aprila 2009. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, cijeneći nalaz i mišljenje vještaka, kao i činjenicu da apelant nije htio da se podvrgne koronografiji, pravilno odlučio kada je odbio apelantovu molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora. Sud je istakao da se apelant ne može sa uspjehom pozivati na težu akutnu bolest kao razlog odlaganja izvršenja kazne zatvora, a da pri tome odbija da uradi nalaz na osnovu kojeg bi se utvrdilo da se zaista radi o težoj akutnoj bolesti. Prema mišljenju suda, apelantovo odbijanje da uradi nalaz na osnovu kojeg bi se utvrdila kvalifikacija njegove bolesti vodi zaključku da on izbjegava da stupi na izdržavanje kazne zatvora, a što je suprotno odredbama člana 4. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija kojima je propisana obaveza suda da preduzme sve potrebne radnje da se postupak izvršenja provede bez odgađanja. Nadalje, sud je naveo da, u skladu sa odredbama čl. 45. i 46. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, osuđena lica imaju pravo na adekvatnu liječničku pomoć i tretman dok se nalaze na izdržavanju kazne zatvora, te ukoliko ne postoji mogućnost liječenja u zatvorskoj ustanovi, da se organizira zdravstvena zaštita i smještaj osuđenih lica u drugu ustanovu, izvan zatvorske. Sud je naveo da, u slučaju da se apelantovo zdravstveno stanje promijeni za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, postoji zakonska mogućnost da mu se pruži adekvatna liječnička pomoć i njega u medicinskoj ustanovi.
7. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.a), b), d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3, 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su redovni sudovi bili dužni izabrati druge, za život i zdravlje bezopasne metode, radi provjere njegovog zdravstvenog stanja. Apelant navodi da je koronografija veoma složen i za život opasan specijalistički zahvat koji je u medicinskoj struci poznat kao invazivna kardiološka obrada. U vezi s tim, apelant navodi da su i specijalisti koji su ga liječili bili protiv toga da se on podvrgne koronografiji, ali da redovni sudovi nisu prihvatili mišljenje tih specijalista, niti su im dali mogućnost da se izjasne. Također, apelant smatra da redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, nisu proveli odgovarajući postupak, budući da nije izvršeno dopunsko vještačenje, niti bilo koja druga dokazna radnja kojom bi na nedvojben način utvrdili da kod apelanta ne postoji akutno oboljenje.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom.
Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava iz člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu apelant pravosnažnom presudom osuđen na kaznu zatvora, te da je pravosnažnošću presude ispunjen zakonski uvjet za izvršenje krivične sankcije. Zakon o izvršenju krivičnih sankcija predviđa mogućnost odlaganja izvršenja kazne u određenim slučajevima, što je apelant pokušao da iskoristi, ali je njegov zahtjev odbijen. Apelant smatra da mu je odbijanjem ovog zahtjeva povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelant, u vrijeme podnošenja apelacije još nalazi na slobodi, te da nije ni lišen slobode, što bi bio uvjet da se može koristiti garancijama koje mu daje član 5. Evropske konvencije. S druge strane, apelantovi navodi o kršenju ovog prava odnose se, u suštini, na izvjesnost lišenja slobode radi upućivanja na izdržavanje kazne. Ustavni sud zapaža da je upućivanje na izdržavanje kazne «presudom nadležnog suda» zakonit osnov prema kojem neko lice može biti lišeno slobode u smislu člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije. Činjenica da sudovi nisu mogli utvrditi da postoje razlozi zbog kojih bi izrečena kazna bila odložena, neće sama po sebi činiti lišenje slobode radi upućivanja na izdržavanje kazne nezakonitim u smislu člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije.
11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nisu dostavljeni «prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća» zbog čega su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Također, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život i pravo na zabranu mučenja ili nehumanog i ponižavajućeg postupanja iz člana II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 3. Evropske konvencije. U vezi s navodnim kršenjem ovog prava, Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio prima facie dokaze ili ponudio argumente koji bi mogli ukazati da je povreda navedenih prava moguća, osim što je naveo da je sud od njega zahtijevao da se podvrgne koronografiji koja je, prema apelantovom mišljenju, «veoma složen i za život i zdravlje opasan specijalistički zahvat». Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na pravično suđenje
13. Što se tiče navoda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenljivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj. Navedeni član Evropske konvencije propisuje da «[...] prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu [...]». Međutim, u ovom slučaju apelant nije podnio apelaciju protiv presude kojom mu je pravosnažno utvrđena kazna zatvora u trajanju od 30 dana zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH, već protiv rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda. Ovim rješenjima nije utvrđivana «osnovanost bilo kakve krivične optužbe» protiv njega, već je samo odbijena njegova molba za odlaganje izvršenja kazne zatvora utvrđene pravosnažnom sudskom presudom. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o odlukama koje su donesene u postupku u kojem se odlučivalo o krivičnoj optužbi protiv apelanta, proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv. Budući da Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, ratione materie, inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, odnosno ukoliko je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić