Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3896/08 (N. V.)

Odluka donesena 13. 05. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Ratni zločin
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3896/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 3896/08, rješavajući apelaciju Nihada Vlahovljaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 68/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nihada Vlahovljaka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-07-000484 od 18. septembra 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-K-07-000 006 od 8. augusta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nihad Vlahovljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Edina Rešidović, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-07-000484 od 18. septembra 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 070-0-K-07-

000 006 8. augusta 2007. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se odložilo izvršenje kazne zatvora izrečene pravosnažnom Presudom Kantonalnog suda broj 070-0-K-07-000 006 8. augusta 2007. godine do okončanja postupka o apelaciji.

2. Presudom Kantonalnog suda broj 070-0-K-07-000 006 od 8. augusta 2007. godine apelant je proglašen krivim za izvršenje krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ («Službeni list SFRJ» br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90; u daljnjem tekstu: KZSFRJ), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina. Utvrđeno je da je apelant odgovoran što je 9. septembra 1993. godine, kao komandir voda 9. motorizirane brigade Armije RBiH, izdao naredbu podređenim vojnicima koji su u mjestu Grabovica, općina Mostar, lišili života tri člana porodice Zadro. Vojnici koji su izvršili naredbu, S.K. i H.R., osuđeni su u istom postupku kao i apelant na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina. Treći vojnik, E.Š., koji je izvršavajući naredbu zajedno sa S.K. i H.R. lišio života još dva člana porodice Zadro, osuđen je u drugom postupku na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Naime, on je osuđen nakon što je zaključio sporazum o priznanju krivice, a u ovom postupku učestvovao je kao svjedok optužbe.

3. Tokom postupka nije bilo sporno da je jedinica, čiji je pripadnik bio apelant, boravila u mjestu Grabovica u vrijeme kada su vršena ubistva civila hrvatske nacionalnosti, niti da je pet članova porodice Zadro lišeno života, a da su preživjela samo dva člana, tada malodobni G.Z. i Z.Z. Sporno je bilo da li je apelant bio komandir voda i da li je mogao izdati takvu naredbu, kao i da li ju je izdao.

4. Kantonalni sud je utvrdio da je apelant de facto obavljao dužnost komandira voda u vrijeme kad se desilo ubistvo članova porodice Zadro, iako nije postojao formalni akt o njegovom postavljanju na tu dužnost. Više svjedoka optužbe, ali i odbrane, je opisalo apelanta kao osobu koja je imala stvarnu komandu nad vodom i čiji su pripadnici izvršili spomenuto ubistvo. Sud je, kao bitnu činjenicu, naglasio da niko nije naveo bilo koju drugu osobu koja bi mogla komandirati tim vodom, ako se već tvrdilo da to nije bio apelant. Također je navedeno i da bi bilo potpuno nelogično smatrati da se jedan vod, u okviru brigade, nalazio izvan sistema komandiranja u ratnim uvjetima, kada je ta brigada bila upućena na teren radi izvršavanja borbenih zadataka. Izdavanje naredbe, koja je za posljedicu imala lišavanje života civilnog stanovništva, Kantonalni sud je utvrdio na osnovu iskaza svjedoka E.Š. koji je na glavnom pretresu izjavio: «...Vlahovljak je rekao da se po selu vrše ubistva civila i da ima naredba da se mještani civili moraju pobiti i da ni jedna živa glava ne smije ostati...nakon izvjesnog vremena rekao je njima trojici da pogledaju ima li ko živ u selu, a kada su pošli rekao im je da paze šta rade, da ne čine gluposti i da će se sve otkriti kad tad...». Tokom postupka iskaz svjedoka E.Š. nije bio diskreditiran, niko od optuženih nije smatrao da ih bezrazložno tereti, niti je negirao prijateljske odnose s njim, a odbrana nije tražila ni da ga unakrsno ispita. Presuda Kantonalnog suda sadrži i detaljno obrazloženje u pogledu ostalih dokaza, odbrane i optužbe, kako onih dokaza čije izvođenje sud nije prihvatio na glavnom pretresu, tako i dokaza koje sud nije uzeo u obzir prilikom donošenja odluke.

5. Protiv navedene presude žalbe su izjavili apelant i ostali optuženi. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Kž-07-000484 od 18. septembra 2008. godine uvažio razloge iz žalbe optuženih S.K. i H.R. u pogledu pravne ocjene predmetnog krivičnog djela, te je navedene žalbene razloge, po principu beneficium cohaesionis, primijenio i na apelanta. Prvostepena presuda Kantonalnog suda je preinačena, pa su radnje za koje su optuženi proglašeni krivim kvalificirane kao krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07; u daljnjem tekstu: KZBiH). Vrhovni sud je apelanta, kao i ostale optužene, osudio na istu kaznu zatvora koju je ranije izrekao Kantonalni sud (13 godina).

6. Apelant se žali na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. tač. b) i d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantovi navodi se mogu sublimirati na sljedeći način: a) u konkretnom slučaju trebalo je primijeniti KZSFRJ a ne KZBiH jer ovaj prvi predviđa blažu kaznu zatvora (do 15 godina), a KZBiH predviđa kaznu od najmanje 10 godina ili dugotrajni zatvor do 40 godina; b) sud nije na ispravan način utvrdio apelantovu komandnu odgovornost prema međunarodnim standardima, u vezi s čim se citiraju brojni stavovi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Ruandu (predmeti: Čelebići, Halilović, Blaškić, Hadžihasanović i dr.), u suštini, apelant smatra da nije dokazano da je on imao bilo kakvu formalnu ili faktičku vlast nad osobama koje su izvršile ubistva (nije mogao izdavati naređenja niti vršiti kažnjavanje), a sud je propustio da angažira stručne osobe koje bi pojasnile ovlaštenja u vojnoj hijerarhiji, što je imalo za posljedicu proizvoljno zaključivanje; c) nije udovoljeno prijedlogu odbrane da joj se pomogne u osiguravanju i pristupu dokumentaciji iz Arhiva ARBiH i Ministarstva odbrane u vezi sa događajima koji su predmet optužnice; d) sud je osuđujuću presudu zasnivao, u najvećem dijelu, na iskazu svjedoka E.Š. koji je zaključio sporazum o priznanju krivice, što je suprotno stavu Ustavnog suda iz Presude broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine; e) povreda prava na nepristran sud učinjena je zbog toga što je odbijen prijedlog odbrane da se pred novim članom sudskog vijeća ponovo ispita ključni svjedok E.Š.

7. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud tvrdi da se apelant potpuno pogrešno bavi pitanjem utvrđivanja komandne odgovornosti. Komandna odgovornost kodificirana je u Dopunskom protokolu I i II uz Ženevsku konvenciju koji se nigdje ne spominju u presudama koje se osporavaju apelacijom. Apelant nije osuđen zbog toga što je kao nadređeni propustio da spriječi ili kazni zločine koje su počinili njegovi podređeni, već je njegova krivična odgovornost utvrđena na de facto izdatoj zapovijedi u kojoj je bio impliciran ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Vrhovni sud, dalje, navodi da svjedok E.Š. nije zaključio sporazum o priznanju krivice u ovom predmetu, pa zbog toga korištenje njegovog iskaza nije bilo sporno. Za druge prigovore Vrhovni sud smatra da se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pa zato ne predstavljaju ustavno pitanje kojim bi se trebao baviti Ustavni sud.

8. Kantonalni sud smatra da apelant osporava pravne ocjene suda smatrajući da se one odnose na komandnu odgovornost, što ovdje nije slučaj. Naime, utvrđeno je da je apelant krivično djelo izvršio naredbom, što je jedan od načina izvršenja predmetnog krivičnog djela za koje je osuđen i prema kojem je apelant lično odgovoran za svoje radnje. Navedeno je da se presuda ne zasniva isključivo na iskazu svjedoka koji je zaključio sporazum o priznanju krivice, o čemu su u obrazloženju dati jasni razlozi. Što se tiče izmjene člana vijeća tokom predmetnog krivičnog postupka, Kantonalni sud naglašava da je postupak nastavljen na osnovu relevantnih zakonskih odredbi o čemu je u presudi dato iscrpno obrazloženje. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalno tužilaštvo se poziva na razloge iz prvostepene i drugostepene presude.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud zapaža da apelant svojim navodima, koji se odnose na primjenu KZBiH, pogrešno utvrđenu komandnu odgovornost i pitanje komandiranja u vojnoj hijerarhiji, osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava redovnih sudova.

11. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u odluci Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju primijeni odredbe člana 173. stav 1. KZBiH. U vezi sa navedenim stavom, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju praksu vezanu za ovo pitanje prema kojoj su ratni zločini «'zločini po međunarodnom pravu' u univerzalnom smislu nadležnosti za procesuiranje tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji je naknadno propisao i utvrdio određena djela kao krivična i propisao posebnu krivičnu sankciju, a koji to nisu bili po zakonodavstvu koje je bilo na snazi u vrijeme kada su djela počinjena, ne bi bila suprotna članu 7. stav 1. Evropske konvencije...» (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2007. godine, stav 76, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 57/07). Iz navedene prakse proizlazi da, sa aspekta prava na pravično suđenje, nije sporna primjena KZBiH kad su u pitanju optužbe za krivična djela ratnog zločina. Stoga, nema povrede tog prava ni u ovom slučaju, odnosno kada je Vrhovni sud krivično djelo ratnog zločina za koje je apelant bio optužen kvalificirao prema odredbama KZBiH.

13. Apelant se, također, žali da mu je pogrešno utvrđena komandna odgovornost smatrajući da je na proizvoljan način utvrđeno da je on bio komandir voda čiji su pripadnici izvršili ubistva članova porodice Zadro. Prema mišljenju Ustavnog suda, pri utvrđivanju ovih činjenica nije bilo proizvoljnosti, a sudovi su na kvalitetan način obrazložili zašto smatraju da je apelant pod svojom komandom imao vojnike koji su izvršili navedena ubistva. Naime, sudovi su obrazložili da je više svjedoka izjavilo da je apelant «bio komandir voda», a koristili su i izraze poput «Vlahovljakova jedinica», što sve upućuje na logičan zaključak da je apelant komandirao vodom čiji su pripadnici bili S.K. i H.R. Osim toga, sudovi su uzeli u obzir i to da odbrana nije ponudila bilo kakve dokaze o tome ko bi mogao biti komandir tog voda umjesto apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da se ne može ocijeniti proizvoljnim zaključak redovnih sudova da nije moguće da jedan vod bude izvan komandne strukture u okviru brigade koja je na borbenim zadacima ili neprihvatanje navoda da jedino pripadnici tog voda nisu imali komandira i da im je komandirao zamjenik brigade Ramiz Delalić Ćelo. Kada se ovo posmatra sa aspekta prava na pravično suđenje bitno je, između ostalog, da presudama redovnih sudova nije narušen identitet optužbe, tj. da je apelant osuđen za radnje koje su mu se predmetnom optužnicom stavljale na teret.

14. Apelant, također, smatra da je došlo do proizvoljnog zaključivanja redovnih sudova, jer «nisu posjedovali potrebna znanja iz vojnih oblasti», a nisu izvodili dokaze stručnim vještačenjem na okolnosti ovlaštenja i komandiranja u vojnoj hijerarhiji. Međutim, apelant nije predočio bilo kakve dokaze iz kojih bi bilo vidljivo da je on tako nešto predložio tokom predmetnog postupka, pa da je sud njegov zahtjev odbio bez uvjerljivog i kvalitetnog obrazloženja. Da bi apelacija bila prima facie dopustiva prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, navodi o povredama ljudskih prava moraju biti potkrijepljeni dokazima koji ukazuju na očiglednu vjerovatnoću da bi takva povreda bila moguća.

15. Isto se može reći i za apelantove navode o tome da su redovni sudovi proizvoljno odbili njegov zahtjev da mu se pomogne u osiguravanju i pristupu dokumentaciji iz Arhiva ARBiH i Ministarstva odbrane, u vezi sa događajima koji su predmet optužnice. Uz apelaciju apelant nije priložio validne dokaze iz kojih bi se moglo utvrditi da je tako nešto zaista traženo tokom postupka (npr. zapisnici sa glavnog pretresa). Osim toga, apelant ne daje detaljnije navode o tome o kojoj se dokumentaciji radi kao i kakav bi utjecaj ona mogla imati na njegov slučaj, pa se ne može procijeniti značaj izvođenja takvih dokaza, odnosno diskrecionog prava suda da ih odbije, kao i obaveza suda u pogledu obrazlaganja takve odluke.

16. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je u svojoj praksi kontinuirano pri stanovištu da obaveza obrazlaganja odluke ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu. Međutim, istovremeno imaju i obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Imajući u vidu ove standarde, Ustavni sud smatra da se i ovi apelantovi navodi trebaju odbaciti kao prima facie neosnovani, jer apelant nije uspio dokazati ili bar učiniti vjerovatnim da je uopće predlagao izvođenje takvih dokaza, pa da mu je to bilo onemogućeno primjenom procesnih pravila na njegovu štetu. Također, apelant nije dao ni detaljnije navode o prirodi tih dokaza kao i njihovom značaju na njegov slučaj, te razlozima zbog kojih nije predložio izvođenje dokaza na koje se poziva.

17. Apelant je prigovorio i da se odluke redovnih sudova, uglavnom, zasnivaju na iskazu svjedoka E.Š. koji je zaključio sporazum o priznanju krivice, pa se, stoga, njegov iskaz ne bi mogao koristiti kao jedini argument prilikom donošenja presude, pozivajući se na stavove Ustavnog suda iz presude u predmetu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine. S tim u vezi, naglašava se da Ustavni sud u navedenom predmetu (objavljeno u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05) nije a priori isključio mogućnost zasnivanja presude na iskazu svjedoka koji je zaključio sporazum o priznanju krivice, odnosno nije zaključio da bi tako nešto, samo po sebi, bilo suprotno standardima prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. U tom predmetu Ustavni sud je prvenstveno ukazao na nedostatak kvalitetnog i uvjerljivog obrazloženja u pogledu toga zašto su sudovi svoju odluku zasnivali na takvom iskazu. Prema mišljenju Ustavnog suda, zasnivanje odluke na iskazu svjedoka koji je zaključio sporazum o priznanju krivice mora se razmatrati u svakom konkretnom predmetu i ne može se uspostaviti univerzalno pravilo, osim da se u takvom slučaju u postupku mora osigurati mogućnost optuženom da takav iskaz ospori, te dati uvjerljivo obrazloženje. U apelantovom predmetu redovni sudovi su samo kod utvrđivanja izdavanja naredbe, čija je posljedica bila ubistvo civila hrvatske nacionalnosti, koristili isključivo iskaz svjedoka E.Š. koji je u drugom predmetu zaključio sporazum o priznanju krivice, a i sam je jedan od izvršilaca ovog krivičnog djela.

18. Međutim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali uvjerljivo i kvalitetno obrazloženje o tome zašto prihvataju iskaz tog svjedoka prilikom izvođenja zaključka da je apelant izdao naredbu nakon koje je došlo do ubijanja civila u selu Grabovica. Prvo, na objektivan način su utvrđene druge bitne činjenice, kao ubijanje civila koje se desilo prethodnog dana, zatim apelantovo prisustvo na lokalitetu na kojem se desio ratni zločin protiv civilnog stanovništva, apelantova uloga, tj. njegova komandna funkcija nad vodom čiji su pripadnici izvršili ubistva, kao i sama činjenica izvršenja ubistava. Kod postojanja tako utvrđenih činjenica redovni sudovi su prihvatili iskaz svjedoka E.Š. iz kojeg su zaključili da je upravo apelant izdao naredbu nakon koje je slijedilo izvršenje ubistava. Taj iskaz nije doveden u pitanje tokom cijelog postupka. Dalje, sudovi su ocijenili da ne postoje bilo kakve naznake da svjedok E.Š. ima interes da neosnovano tereti apelanta, a njegov iskaz su doveli i u vezu sa drugim provedenim dokazima. Stoga, Ustavni sud smatra da samo postojanje sporazuma o priznanju krivice nije dovoljna činjenica iz koje bi se automatski mogao izvući zaključak o neprihvatljivosti iskaza takvog svjedoka, ili zasnivanja odluke ili dijela odluke na njegovom iskazu, odnosno o kršenju prava na pravično suđenje. Također, nije bilo sporno da je apelant u prijateljskim odnosima sa navedenim svjedokom, a odbrana ga nije unakrsno ispitivala, mada je imala takvu mogućnost. Kod postojanja takvih okolnosti Ustavni sud ne može smatrati proizvoljnim obrazloženje redovnih sudova u pogledu prihvatanja iskaza svjedoka E.Š. prilikom izvođenja zaključka da je apelant izdao naredbu nakon koje je došlo do ubistava civila. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa ovim navodima.

19. Dalje, prema apelantovim navodima, povreda prava na nepristran sud učinjena je zbog toga što je odbijen prijedlog odbrane da se pred novim članom sudskog vijeća ponovo ispita svjedok E.Š. Navedeni prijedlog odbrane odbio je predsjednik vijeća na osnovu člana 254. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 22/09). Sud je detaljno obrazložio zašto ne prihvata navedeni prijedlog (odugovlačenje postupka, mogućnost novog člana vijeća da se upozna sa iskazom svjedoka E.Š.), pa Ustavni sud ne vidi niti jedan razlog da bi mogla postojati i najmanja vjerovatnoća da je zbog odbijanja ovog prijedloga povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na subjektivnu i objektivnu nepristranost suda.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3896/08 (N. V.) | Sudska praksa | Aktio