Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-380/07 (I. H.)

Odluka donesena 13. 05. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-380/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 380/07, rješavajući apelaciju Islama Hadžiasimbega, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Islama Hadžiasimbega podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž- 06-000153 od 8. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-K-05-000460 od 24. maja 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Islam Hadžiasimbeg (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog podnio je 19. januara 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-06-000153 od 8. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-K-05-000460 od 24. maja 2006. godine. Apelant je 28. februara 2007. godine dopunio apelaciju.

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 380/07 od 14. februara 2007. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Općinski sud je, postupajući prema optužnici Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) broj Kt-2670/04 od 18. januara 2005. godine, donio Presudu broj 043-0-K-05-000460 od 24. maja 2006. godine kojom je apelant proglašen krivim za krivično djelo prevare iz člana 282. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/98, 2/99 i 15/99; u daljnjem tekstu: KZFBiH) i osudio ga na kaznu zatvora od devet mjeseci. Istom presudom apelantu je, na osnovu člana 110. stav 1. KZFBiH, oduzeta imovinska korist u iznosu od 376.320,48 KM uz obavezu da navedeni iznos uplati kao prihod u budžet Federacije Bosne i Hercegovine. Apelant je proglašen krivim za krivično djelo prevare, jer je, kako je u dispozitivu presude navedeno, u periodu od 3. marta do 16. novembra 1998. godine, s namjerom da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, kao direktor preduzeća «AMZ Skršo» d.o.o. Visoko, prilikom podnošenja zahtjeva za oslobađanje od plaćanja carine, lažno prikazao nadležnim službenicima Carinske uprave FBiH da preduzeće «AMZ Skršo» d.o.o. Visoko ima udio stranog kapitala. Time je, kako je dalje navedeno, službenike Carinske uprave doveo u zabludu u pogledu činjenica o stranom ulogu a potom ih držao u zabludi, usljed čega je nadležni službenik Carinske uprave FBiH donio rješenje o oslobađanju preduzeća «AMZ Skršo» d.o.o. Visoko plaćanja carine na uvoz sirovina. Koristeći se ovim rješenjem do 13. decembra 2000. godine, apelant je, kao direktor spomenutog preduzeća, uvezao 1.056.306,15 kg smrznutog goveđeg mesa čija ukupna vrijednost iznosi 3.763.204,79 KM. Zbog toga je bio oslobođen plaćanja carine i drugih dažbina u ukupnoj vrijednosti od 376.320,48 KM, oštetivši na taj način budžet FBiH za navedeni iznos.

4. U obrazloženju presude taj sud je naveo da se uvjerenje suda o krivičnom djelu koje je počinio apelant zasniva na dokazima provedenim na glavnom pretresu koje su predložile optužba i odbrana, te na materijalnim dokazima (ugovora o osnivanju društva sa ograničenom odgovornošću, sporazuma zaključenog između «AMZ Export-import» Australija PTY LTD i «Skršoprometa» d.j.l. Visoko, kao suosnivača firme «AMZ Skršo» d.o.o. Visoko). Uvjerenje suda, kako je dalje navedeno, zasniva se, između ostalog, i na pismenom nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke Nedžada Sočivice, kojeg je predložio apelant, kao i na njegovoj izjavi datoj sudu kojom je potvrdio da, prilikom sačinjavanja nalaza, nije provjeravao činjenice o vlasništvu opreme koja je bila predmet procjene, niti je imao dokaze o njenom vlasništvu. Na osnovu materijalnih dokaza koji su bili predmet vještačenja vještaka finansijske struke, taj sud je utvrdio da je na osnovu prikazanog unosa stranog kapitala u glavnicu novoformiranog društva «AMZ Skršo» d.o.o. Visoko, čiji je direktor apelant, 3. marta 1998. godine podnesen zahtjev Federalnom ministarstvu finansija za odobrenje uvoza repromaterijala po osnovu stranog uloga. Prema tom zahtjevu, spomenuta firma je Rješenjem broj UP-5854/98 od 29. oktobra 1998. godine oslobođena carine na uvoz opreme, a zahtjev za uvoz sirovina i repromaterijala je odbijen. Rješavajući žalbu izjavljenu protiv odbijajućeg dijela rješenja, Federalno ministarstvo finansija je donijelo Rješenje broj UP/II-3016/98 od 16. novembra 1998. godine, kojim je «AMZ Skršo» d.o.o. Visoko oslobođen plaćanja carine i drugih dažbina na uvoz sirovina i repromaterijala za prvu godinu proizvodnje. Na osnovu sporazuma od 14. oktobra 1998. godine, zaključenog između «AMZ Export-import» Australija PTY LTD i «Skršoprometa» d.j.l. Visoko, kao suosnivača «AMZ Skršo» d.o.o. Visoko, proizlazi, kako je naveo taj sud, da strani suosnivač do dana potpisivanja sporazuma nije unio svoj osnivački ulog od 43% u temeljni kapital – glavnicu novoformiranog društva «AMZ Skršo» d.o.o. Visoko. Ova činjenica, kako je dalje naveo sud, nije dovedena u sumnju nijednim provedenim dokazom, pa čak ni dokazima koje je predložio apelant.

5. Odlučujući o žalbi apelanta i njegovog branioca, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0- Kž-06-000153 od 8. novembra 2006. godine kojom je apelantovu žalbu djelomično uvažio i presudu Općinskog suda preinačio u odluci o krivičnopravnoj sankciji, tako da je za krivično djelo prevare, za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim, apelant osuđen na kaznu zatvora od šest mjeseci. U preostalom dijelu prvostepena presuda ostala je neizmijenjena. Obrazlažući neosnovanost žalbenih navoda koji se tiču bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Kantonalni sud je istakao da žalba nije ukazala o kojim bitnim povredama je riječ, osim što je uopćeno istakla da je osporena presuda nerazumljiva. Prema ocjeni tog suda, prvostepena presuda je dala valjane razloge o svim odlučnim činjenicama na osnovu prihvaćenih dokaza, kao i odgovore zbog kojih neki dokazi nisu prihvaćeni kao relevantni. Kantonalni sud je prihvatio žalbene navode koji se odnose na visinu krivičnopravne sankcije, ocjenjujući da će se i nižom vremenskom kaznom zatvora od šest mjeseci postići svrha kažnjavanja.

6. Apelant smatra da mu je donošenjem osporenih presuda povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konevencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U okviru prava na pravično suđenje, apelant se žali na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant je istakao da je sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje izbjegavajući da provede relevantne dokaze, što je u konačnici dovelo do kontradiktornosti u izvedenim dokazima i do osuđujuće presude, te krivičnopravne sankcije. Smatra da su neki dokazi namjerno zanemareni, da je kao privrednik planski i namjerno uništen, da mu njegov branilac u krivičnom postupku nije pružio adekvatnu zaštitu, jer je vješto izbjegao, umjesto da je zahtijevao, da se izvedu dokazi saslušanjem nekog od stranih partnera, zbog čega su osporene presude kontradiktorne. Kršenja ostalih prava koja je u apelaciji naveo apelant nije uopće obrazlagao osim što je istakao «da su mu navedenom presudom oduzeta sva prava».

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Također, apelacija je očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom.

Pravo na pravično suđenje

9. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na navodne bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud ističe da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, obrazlažući neosnovanost apelantovog žalbenog navoda o bitnim povredama krivičnog postupka, istakao da žalba nije jasno ukazala na to o kojim bitnim povredama je riječ, već je uopćeno navedeno da je prvostepena presuda nerazumljiva, nejasna i da nema razloga o odlučnim činjenicama. Budući da je Kantonalni sud ispitao prvostepenu presudu u granicama u kojima je prvostepena presuda pobijana i zaključio da u postupku koji se vodio protiv apelanta nisu učinjene bitne povrede postupka, dajući za takav stav jasno obrazloženje uz primjenu relevantnih odredaba Zakona o krivičnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 35/03 i 56/03; u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U odnosu na navod u apelaciji koji se tiče pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog kojeg su mu, navodno, povrijeđena ustavna prava, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom krivičnopravnom postupku proveden temeljit dokazni postupak i da je sudska odluka utemeljena kako na apelantovoj odbrani, tako i na izjavama svjedoka optužbe i odbrane, nalazima vještaka i drugim materijalnim dokazima. Nakon što je izvršena pojedinačna i međusobna analiza i ocjena dokaza, dati su razlozi o svim relevantnim elementima krivičnog djela i apelantovoj krivičnoj odgovornosti. U okviru ovog navoda apelant se žali na postupanje prvostepenog suda koji, prilikom odlučivanja, nije, navodno, uzeo u obzir niti jedan «relevantan dokaz» koji bi potvrdio suprotno činjenično stanje. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud za činjenice koje su prihvaćene kao dokazane, kao i za one koje nisu, dao razloge i obrazloženja koja nisu proizvoljna. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da apelant u žalbi nije ponudio nikakve nove dokaze koji nisu bili predmet ocjene u prvostepenom postupku i koji bi eventualno izmijenili činjenično stanje, iako je to pravo apelant, na osnovu odredbe iz člana 310. stav 4. ZKPFBiH, imao. Ustavni sud uočava da je u postupku pred redovnim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu dokaznu građu. U toku cijelog postupka apelant je imao branioca, iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušavanja svjedoka i iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika.

12. Slijedeći navedeno, Ustavni sud smatra da je obrazloženje prvostepene presude, u kojem su izvedeni zaključci o postojanju odlučnih činjenica koje se odnose na predmetno krivično djelo i apelantovu krivičnu odgovornost, jasno i argumentirano i da u cijelosti zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, u obrazloženju drugostepene presude, kojom su, osim u dijelu koji se odnosi na krivičnopravnu sankciju, odbijeni apelantovi žalbeni navodi, detaljno je i potpuno odgovoreno na svaki apelantov navod, te su dati jasni razlozi o njihovoj neosnovanosti, uz primjenu relevantnih odredaba ZKPFBiH, zbog čega ne postoje elementi koji bi ukazali na proizvoljnost u odlučivanju. Budući da Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su u predmetnom postupku materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.

13. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali navodi

14. Apelant se, također, žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na život, pravo na slobodu i sigurnost ličnosti i pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.a), d) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 2, 5. i 8. Evropske konvencije. Apelant se paušalno pozvao na ova prava, odnosno ničim nije obrazložio u čemu se sastoje povrede navedenih prava. Dakle, s obzirom na to da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. S obzirom na odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-380/07 (I. H.) | Sudska praksa | Aktio