Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3477/07 (V. B. i D. B.)

Odluka donesena 13. 05. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3477/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 05. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 3477/07, rješavajući apelaciju Veronike Bačić i Darka Bačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Veronike Bačić i Darka Bačića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Kž-

51/07 od 15. novembra 2007. godine i K-24/06 od 1. juna 2007. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Kž-51/07 od 15. novembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Veronika Bačić i Darko Bačić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kiseljaka, koje zastupaju Idriz Kamenica i Fadil Abaz, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 21. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Kž-51/07 od 15. novembra 2007. godine i K-

24/06 od 1. juna 2007. godine, kao i Rješenja Suda BiH broj Kž-51/07 od 15. novembra 2007. godine. Od apelanata je 3. aprila 2009. godine zatraženo da dopune predmetnu apelaciju tako što su obavezani da Ustavnom sudu dostave sve stranice osporenih odluka, tj. Presudu Suda BiH broj Kž-51/07 od 15. novembra 2007. godine i Rješenje Suda BiH broj Kž-51/07 od 15. novembra 2007. godine. Apelanti su podneskom od 9. aprila 2009. godine dostavili samo Presudu Suda BiH broj Kž-51/07 od 15. novembra 2007. godine iako je navedeno da je dostavljeno «Rješenje» Suda BiH broj Kž-51/07 od 15. novembra 2007. godine.

Postupak okončan Presudom Suda BiH broj Kž-51/07 od 15. novembra 2007. godine

2. Povodom Optužnice Tužiteljstva Bosne i Hercegovine broj KT-200/05 od 10. februara 2006. godine, nakon održanog glavnog, usmenog i javnog pretresa, u prisustvu tužitelja, apelanata i njihovih advokata, Sud BiH je donio Presudu broj K-24/06 od 1. juna 2007. godine. Navedenom presudom apelanti su proglašeni krivim za produženo krivično djelo pranja novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07; u daljnjem tekstu: KZBiH), te u vezi sa članom 54. KZBiH. Također, Veronika Bačić je proglašena krivom i za produženo krivično djelo porezne utaje iz člana 273. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05; u daljnjem tekstu: KZFBiH), te u vezi sa članom 55. tog zakona, a sve vezano za član 53. KZBiH. Darko Bačić je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, a Veronika Bačić je osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

3. U postupku pred sudom je utvrđeno da je apelant Darko Bačić, u svojstvu vlasnika privatne firme, u periodu od oko šest mjeseci, otvorio transakcijske račune u 13 poslovnih banaka. Na te račune je položio novac nepoznatog porijekla u iznosu od 1.359.834,20 KM, te, iako je znao da se radi o novcu koji ne potiče iz legalnog prometa njegove firme, navedeni iznos je transferirao na transakcijske račune 27 pravnih lica sa područja cijele Bosne i Hercegovine. Također, sud je utvrdio da su novčani iznosi glasili na ime avansnog plaćanja, iako je bilo nesporno da se ne radi o robi koja je predmet poslovanja između firme Darka Bačića i ostalih 27 firmi, a uz transferirane iznose firmama je dostavljana i prateća dokumentacija (narudžbenice i sl.), kako bi izgledalo da je promet u veleprodaji zaista i obavljen, tako da vlasnici tih 27 firmi nisu bili u obavezi da plaćaju zakonom propisani porez na promet roba i usluga. Iznos poreskih obaveza koji je na ovaj način utajen je 231.304,92 KM. Za apelanticu Veroniku Bačić je utvrđeno isto, uz napomenu da se radi o transferima novca u ukupnom iznosu od 3.118.648,29 KM, te da je na ovaj način, zbog neplaćanja poreza na promet roba i usluga, utajeno 518.567,78 KM. Osim toga, apelantica Veronika Bačić je u periodu od 2001. do 2004. godine, na ime svoje privatne firme, nabavljala razne robe u ukupnom iznosu od 5.066.327,06 KM na koji nije obračunala i uplatila porez na promet proizvoda od 517.886,22 KM.

4. Tokom postupka izvedeni su dokazi koje je predložio tužitelj: saslušanje 24 svjedoka, uvid u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka grafologa, kao i uvid u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka ekonomske struke, te njihovo saslušanje, kao i uvid u brojnu dokumentaciju izuzetu od privrednih društava i poslovnih banaka sa kojima su apelanti obavljali transakcije. Izvedeni su i dokazi koje je predložila odbrana: saslušanje osam svjedoka, te uvid u predračune koje je izdalo jedno privredno društvo, kao i uvid u tri ugovora o kratkoročnom kreditu. Apelanti su na glavnom pretresu iznijeli odbranu u prisustvu svojih advokata, te su imali priliku da se izjasne o svim dokazima koje je predložio tužitelj, kao i da predlože izvođenje novih dokaza.

5. Svoju odluku sud je zasnovao na tužiteljevim dokazima, a iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je dokazano da su apelanti u vrlo kratkom roku (šest mjeseci) ostvarili prihod u svojim firmama u iznosu od oko pet miliona konvertibilnih maraka, što je prema svim pokazateljima nemoguće ostvariti prilikom uobičajenog obavljanja privrednih djelatnosti. Sud je, također, ocijenio da je od izuzetne važnosti za dokazivanje ovog krivičnog djela bilo to da se apelanti nisu mogli sjetiti imena niti jednog kupca-firme kojima su prodavali robu u količinama koje odgovaraju navedenom iznosu, niti za to posjeduju validnu dokumentaciju. Osim toga, nesporno je utvrđeno da su apelanti novčane iznose, koje su uplaćivali na svoje račune, isti dan transferirali drugim firmama u praktično istom iznosu koji su oni uplatili, a iznos je bio umanjen samo za dio bankarske provizije. Sud je, također, ukazao da je bilo uočljivo da se radi o okruglim iznosima koji su neuobičajeni prilikom redovnih transakcija pravnih lica. Stoga, sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o izvršenju krivičnih djela pranja novca i utaje poreza, za šta je apelante i proglasio krivim.

6. Izjave svjedoka koje su predložili apelanti sud je odbio kao neuvjerljive, uz obrazloženje da se radi o licima iz firmi kojima su apelanti transferirali novčane iznose, te, stoga, njihove iskaze nije smatrao objektivnim, a oni su osporeni i vještačenjem vještaka finansijske struke. Sud je odbio zahtjev apelanata da se donese odluka o izuzeću vještaka finansijske struke, uz obrazloženje da u konkretnom slučaju ne postoje zakonom propisani uvjeti za izuzeće vještaka. Apelanti su prigovorili na nalaz finansijskog vještaka naglašavajući da je on nestručan, nepouzdan i neuvjerljiv. Sud je apelantima dao mogućnost da angažiraju drugog vještaka finansijske struke, koji bi izvršio vještačenje dokumentacije koju je predočio tužitelj, čime bi se na argumentiran način mogao osporiti predmetni nalaz vještaka finansijske struke. Međutim, apelanti su tražili da troškove vještačenja snosi sud navodeći kako nemaju sredstava da ga oni plate. Sud je ove argumente apelanata odbio kao nedokazane i neuvjerljive, a apelanti nisu angažirali drugog vještaka finansijske struke.

7. Nakon žalbi strana u postupku, na sjednici održanoj u prisustvu tužitelja, apelanata i njihovih advokata, Sud BiH je donio Presudu broj Kž-51/07 od 15. novembra 2007. godine. Tom presudom sud je žalbu apelanata odbio kao neosnovanu, a usvojio je tužiteljevu žalbu u odnosu na odluku o kazni, te u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu tako da je Darki Bačiću izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a Veroniki Bačić kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. Postupak okončan Rješenjem Suda BiH broj Kž-51/07 od 15. novembra 2007. godine

8. Rješenjem Suda BiH broj Kž-51/07 od 15. novembra 2007. godine Veroniki Bačić je određen pritvor. Međutim, apelantica osporava zakonitost pritvora navodeći da joj je prekršeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelantica vidi u tome što je, kako navodi, pritvor u odnosu na nju određen na osnovu toga što se njezin muž nalazi u bjekstvu, kao i što ima državljanstvo Republike Hrvatske.

9. Apelanti, dalje, osporavaju i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema navodima apelanata, ovo pravo im je povrijeđeno zbog toga što u toku postupka odbrana nije bila ravnopravna u odnosu na optužbu. Ta tvrdnja se zasniva na konstataciji apelanata da je Sud BiH: a) osporene presude zasnivao isključivo na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke; b) da je tom nalazu posvetio pretjeranu pažnju; c) da apelantima nije dopušteno da, na teret sredstava suda, izvedu dokaz vještačenjem drugog vještaka finansijske struke; i d) da dokazima odbrane sud nije dao dovoljno značaja posebno u odnosu na zapisnike finansijske inspekcije o kontroli uplate poreskih obaveza i ugovora o kreditiranju. Ustvari, apelanti u apelaciji osporavaju sam nalaz vještaka finansijske struke kao i način na koji je izvršio vještačenje. Dalje, apelanti osporavaju stav Suda BiH da je za izvršenje krivičnog djela pranja novca iz člana 209. KZBiH potrebno da je učinitelj bio svjestan ili mogao biti svjestan da novac potiče iz krivičnog djela smatrajući da takav stav nema uporište u zakonu, jer on eksplicitno traži da mora biti dokazano da novac potiče iz krivičnog djela.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini .

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da nije razmatrao navode apelantice Veronike Bačić o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. st. 1. i 2. Evropske konvencije s obzirom na to da nije, iako je to od nje izričito traženo, dostavila kompletno rješenje Suda BiH od 15. novembra 2007. godine. Dakle, Ustavni sud nije mogao sa dovoljnom sigurnošću utvrditi zbog čega je određen pritvor Veroniki Bačić. Dakle, apelanticinim propustom Ustavnom sudu nisu dostavljeni «prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća», te je odlučeno da se ne ulazi u razmatranje navoda o povredi člana 5. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

13. Što se tiče navoda apelanata da nisu ravnopravno tretirani u postupku, jer im je, između ostalog, odbijen prijedlog da se provede dokaz vještačenja drugog vještaka finansijske struke na teret sredstava suda, Ustavni sud se poziva na svoju praksu prema kojoj nema povrede prava na pravično suđenje u slučaju kada sudija u toku istražnog postupka, krećući se u granicama zakonskih ovlaštenja, odbije prijedlog odbrane za izvođenje određene procesne radnje (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 447/04 od 12. aprila 2005. godine, st. 29-31, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 40/05). Osim toga, Ustavni sud je u brojnim odlukama istakao da član 6. stav 1. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo na izvođenje predloženih dokaza pred sudom, te da sud treba da ocijeni da li bi izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 620/04 od 13. septembra 2005. godine, stav 25, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 80/05).

14. U konkretnom slučaju, apelanti nisu uspjeli uvjeriti sud da ne raspolažu materijalnim sredstvima za plaćanje vještaka finansijske struke, a njihov prijedlog je odbijen na osnovu ovlaštenja koja ima sudija koji vodi glavni pretres, u skladu sa odredbama iz čl. 239. i 263. Zakona o krivičnom postupku BiH («Službeni glasnik BiH» br. 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09). Stoga, ne postoji ništa što bi ukazivalo i na najmanju mogućnost da je, na ovaj način, narušen princip ravnopravnosti stranaka iz člana 6. Evropske konvencije.

15. U vezi sa navodima apelanata da su dovedeni u podređen položaj jer nije posvećena dovoljna pažnja dokazima koje su oni predložili, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da činjenica da su sudovi nekim dokazima dali veći, a nekima manji značaj, ne znači da je apelant bio doveden u podređen položaj u odnosu na protivnika kada su sudovi uzeli u obzir sve apelantove navode i tvrdnje, kada su odluke sudova dovoljno jasno obrazložene i kada nije došlo do procesnih povreda koje bi bile važne za poštivanje principa pravičnog suđenja (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 34/03 od 17. maja 2004. godine, stav 23, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 34/04). U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih odluka, kao i spisa apelacije, vidi se da je Sud BiH, u pogledu navedenih dokaza koji su razmatrani tokom postupka, zaključio da na izvršenje predmetnih krivičnih djela nisu utjecale činjenice koje apelanti navode, tj. uzimanje kratkoročnih kredita i izvršena kontrola poreske inspekcije, s obzirom na to da drugi izvedeni dokazi upućuju da su apelanti izvršili krivična djela za koja se terete, o čemu su data zadovoljavajuća obrazloženja. Prema mišljenju Ustavnog suda, ovakav stav Suda BiH ne ukazuje da postoji vjerovatnoća da su apelanti tretirani neravnopravno u odnosu na drugu stranu u postupku.

16. Dalje, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata da je Sud BiH svoju odluku zasnovao isključivo na nalazu vještaka finansijske struke. Upravo obrazloženja osporenih presuda ukazuju na to da se odluka suda ne zasniva samo na nalazu vještaka finansijske struke, već da je izveden niz dokaza saslušanjem svjedoka, kao i uvidom u obimnu materijalnu dokumentaciju koja se odnosi na predmetne novčane transakcije. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovane tvrdnje apelanata da je u predmetnom postupku favoriziran tužitelj, jer predmetni nalaz vještaka finansijske struke je samo jedan u nizu dokaza koji je izveden u toku postupka i na kojima je sud zasnovao svoje presude.

17. Prema mišljenju Ustavnog suda, navodi apelanata kojima se osporava nalaz vještaka finansijske struke, kao i način njegovog vještačenja, te stav Suda BiH u pogledu dokazivanja porijekla novca pri utvrđivanju odgovornosti za krivično djelo pranja novca odnose se na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja i primjene prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da krivični postupak koji je vođen protiv apelanata, kao i odluke koje su u tom postupku donesene, ne ukazuju na vjerovatnoću da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud ne može zaključiti da su odluke sudova proizvoljne samo na osnovu paušalne tvrdnje apelanata kojom prigovaraju na nalaz vještaka finansijske struke ne dajući pri tom bilo kakve validne dokaze da je odluka Suda BiH u pogledu prihvatanja tog nalaza bila arbitrarna. Isto tako, Ustavni sud ne može zaključiti da je proizvoljno primijenjeno pravo, odnosno da je Sud BiH pri utvrđivanju odgovornosti za krivično djelo pranja novca, prema navodima apelanata, usvojio neprihvatljiv stav u pogledu dokazivanja porijekla novca. Naime, sudovi su detaljno analizirali relevantne propise i dali detaljna i jasna obrazloženja o tome kako su došli do zaključka da se radi o krivičnim djelima koja su apelantima stavljena na teret. U vezi s tim, Ustavni sud, također, zapaža da sam tekst člana 209. KZBiH ne isključuje mogućnost usvajanja stanovišta na način kako je to uradio Sud BiH. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić