Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1970/08 (Federacija Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 13. 05. 2009.
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 27
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine · čl. 3
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1970/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 05. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. maja 2009. godine, u predmetu broj AP 1970/08, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-77/06 od 14. aprila 2008. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine broj P-63/04 od 19. jula 2006. godine, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo, podnio je 1. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Gž-77/06 od 14. aprila 2008. godine i presude Suda BiH broj P-63/04 od 19. jula 2006. godine.
2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Zlatka Milovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv tuženih Bosne i Hercegovine i apelanta, Federacije Bosne i Hercegovine, radi naknade štete, vrijednost spora 500.000,00 KM, Sud BiH je donio presudu broj P-63/04 od 19. jula 2006. godine kojom je, stavom I, obavezao tuženu Bosnu i Hercegovinu da tužitelju isplati iznos od 12.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. aprila 1996. godine do isplate, u roku od 30 dana. Preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 488.000,00 KM u odnosu na tuženu Bosnu i Hercegovinu, odbijen je kao neosnovan (stav II). Stavom III odbijen je tužbeni zahtjev za obavezivanje apelanta kao tuženog da tužitelju solidarno sa tuženom Bosnom i Hercegovinom isplati iznos od 500.000,00 KM. Stavom IV obavezan je tužitelj da apelantu na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 1.772,04 KM u roku od 30 dana. U odnosu na tuženu Bosnu i Hercegovinu, odlučeno je da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka (stav V).
3. Odlučujući o žalbama tužitelja i tužene Bosne i Hercegovine protiv presude Suda BiH broj P-63/04 od 19. jula 2006. godine, Sud BiH je u drugostepenom vijeću donio rješenje broj Gž-77/06 od 14. aprila 2008. godine kojim se, povodom žalbi, po službenoj dužnosti oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovom parničnom predmetu, ukinuo prvostepenu presudu broj P-63/04 od 19. jula 2006. godine i spis ustupio Općinskom sudu u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) kao stvarno i mjesno nadležnom sudu. Sud BiH se u predmetnom rješenju pozvao na odredbu člana
3. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH («Službeni glasnik BiH» br. 36/04 i 84/07), kojom je propisano da sud u toku cijelog postupka, po službenoj dužnosti, pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost i vodi računa o svojoj stvarnoj nadležnosti. Nadalje, odredbom člana 4. stav 3. citiranog zakona propisano je da će se sud rješenjem oglasiti nenadležnim kada u toku postupka utvrdi da je za rješavanje spora nadležan drugi sud u Bosni i Hercegovini. Kako se u konkretnom slučaju radi o tužbenom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete koju je tužitelj pretrpio nezakonitim hapšenjem dana 19. aprila 1993. godine od strane Vojne policije Armije Republike Bosne i Hercegovine, Sud BiH je zaključio da nije u pitanju šteta koja je nastala pri vršenju poslova organa Bosne i Hercegovine ili institucija Bosne i Hercegovine (član 1. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH), niti se radi o imovinko-pravnom zahtjevu za čije je rješavanje zakonom BiH određena nadležnost Suda BiH. Prema tome, za rješavanje sporova za naknadu štete koja je počinjena nezakonitim postupanjem Vojne policije Armije Republike Bosne i Hercegovine, koja nije bila organ niti institucija Bosne i Hercegovine, stvarno su nadležni sudovi Federacije Bosne i Hercegovine. Na kraju je Sud BiH zaključio da se u konkertnom slučaju radi o građanskom sporu za koji je u smislu odredbi člana 27. tačka 2 a) Zakona o sudovima Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 38/05), stvarno nadležan Općinski sud.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju ovih tvrdnji apelant navodi da se drugostepeni sud potpuno neosnovano i neopravdano upustio u ocjenu pasivne legitimacije stranaka zašto nije imao zakonskog uporišta jer se o postojanju ili nepostojanju pasivne legitimacije stranaka odlučuje samo i jedino u meritumu spora. Kako nije sporna činjenica da se drugostepeni sud nije upuštao u meritum spora već se isključivo ograničio na ispitivanje nadležnosti prvostepenog suda za raspravljanje po predmetnoj tužbi, to nije postojao ni osnov za upuštanje suda u ocjenu pasivne legitimacije tuženih, čime je sud povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje. Osim toga, apelant navodi da je pogrešnom i proizvoljnom primjenom materijalnog prava prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak da Bosna i Hercegovina nije pasivno legitimisana u ovom sudskom postupku, upuštajući se u citiranje zakonskih propisa koji nisu u vezi sa dispozitivom osporenog rješenja kojim drugostepeni sud odlučuje da li je za raspravljanje po predmetnom tužbenom zahtjevu stvarno nadležan Sud BiH, posredno izvodeći zaključak da je apelant taj koji je pasivno legitimiran.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(14) apelacija je preuranjena;“
6. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. To podrazumijeva da apelant, u skladu sa principom iscrpljivanja pravnih lijekova, dođe do konačne odluke, koja predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U -15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
7. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenje Suda BiH broj Gž-77/06 od 14. aprila 2008. godine i presuda Suda BiH broj P-63/04 od 19. jula 2006. godine, kojima je odlučivano o tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je tražio da mu tužena Bosna i Hercegovina i apelantica, Federacija Bosne i Hercegovine, isplate iznos od 500.000,00 KM, na ime naknade štete.
8. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje, odnosno povredu prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je u svojim ranijim odlukama zaključio da se na pitanje da li će apelant imati pravično suđenje pred redovnim sudovima, sa svim drugim garancijama prava na pravično suđenje, ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda, pitanje jesu li poštovani principi pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Naime, na pitanje da li će apelant imati pravo na efektivan pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje, ne može se dati odgovor dok je postupak u toku i sve dok ne bude pravosnažno okončan.
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da rješenje Suda BiH, koje se osporava apelacijom, nije odluka koja predstavlja rezultat cjelokupnog postupka protiv apelanta, Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, osporenim rješenjem Sud BiH se oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovom parničnom predmetu, ukinuo prvostepenu presudu od 19. jula 2006. godine i spis ustupio Općinskom sudu u Konjicu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu. Dakle, postupak rješavanja sporova za naknadu štete protiv tužene Bosne i Hercegovine i apelanta, Federacije Bosne i Hercegovine, je u toku pred Općinskim sudom u Konjicu, pa slijedi da je apelacija preuranjena.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić