Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-702/07 (K.S.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-702/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 702/07, rješavajući apelaciju K.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija K.S. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kž-06-000 094 od 30. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj Kp-155/04 od 14. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. K.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, podnio je 26. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kž-06-000 094 od 30. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Kp-155/04 od 14. novembra 2005. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do donošenja konačne odluke o apelaciji. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 702/07 od 20. marta 2007. godine, odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.

2. Presudom Općinskog suda broj Kp-155/04 od 14. novembra 2005. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo silovanja iz člana 221. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02; u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Takođe, predmetnom presudom je M.H. (u daljnjem tekstu: drugooptuženi) oglašen krivim za krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 339. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci i istovremeno određeno da se utvrđena kazna neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine ne izvrši novo krivično djelo. U odnosu na D.S. (u daljnjem tekstu: trećeoptužena) optužba je odbijena, jer je kantonalni tužitelj odustao od krivičnog gonjenja.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelant i drugooptuženi, 28. januara 1999. godine oko 24h, došli u kafe «Remi» u Živinicama u kojem je kao konobarica radila trećeoptužena sa kojom je drugooptuženi bio u vezi. Sud je dalje naveo da je utvrđeno da je oko 3 i 40h, nakon što je trećeoptužena zaključala vrata kafea, apelant prišao oštećenoj E.N. (u daljnjem tekstu: oštećena), koja je u alkoholisanom stanju sjedila za stolom, te nakon prijetnji da će joj «prosuti mozak» i «silovati je na stolu» ukoliko ne krene sa njim, odveo oštećenu na sprat kafea i silovao je, nanijevši joj pri tome lake tjelesne povrede. Također, sud je naveo da je utvrđeno da je nakon silovanja od strane apelanta, drugooptuženi vezao oštećenu lisicama za stub pored šanka i pri tome joj zadao više udaraca po raznim dijelovima tijela, kojom prilikom joj je nanio lake tjelesne povrede.

4. Da se u konkretnom slučaju radilo o silovanju, a ne o dobrovoljnom polnom odnosu, kako je to isticao apelant, sud je utvrdio, između ostalog, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine, čiji je nalaz i mišljenje prihvatio kao objektivan i stručan. Naime, sud je naveo da je vještak prilikom ginekološkog pregleda oštećene utvrdio povrede za koje se izjasnio da su svojstvene grubo izvedenom polnom odnosu, te da priroda i lokacija nanošenja tih povreda također ukazuju na silovanje. Nadalje, cijeneći iskaz oštećene i dovodeći ga u vezu sa ostalim provedenim dokazima, sud je naveo da ne vidi razlog zbog kojeg bi oštećena teretila apelanta za krivično djelo silovanja, ako istog nije bilo. Naime, sud je naveo da se oštećena prijavljivanjem tog krivičnog djela i svjedočenjem o tome izložila javnosti, te da je nelogično zašto bi bez posebnog razloga tvrdila da se radi o silovanju. Sud je naveo da u prilog tome ide činjenica da oštećena nije poznavala optužene od ranije, što bi je eventualno moglo podstaći da im se na takav način sveti. S druge strane, sud je naveo da ne može prihvatiti navode odbrane da se radilo o dobrovoljnom polnom odnosu, kao ni navode drugooptuženog i trećeoptužene koji su potvrdili apelantove navode u tom dijelu, cijeneći ih subjektivnim, te kao način izbjegavanja odgovornosti zbog počinjenog krivičnog djela. Naime, sud je naveo da su optuženi isticali da je oštećena kritične večeri bila u alkoholisanom stanju, da je dobacivala svim muškarcima u objektu, te da se iz njenog ponašanja moglo zaključiti da je tražila nekoga radi seksualnog zadovoljstva. U vezi s tim sud je istakao da okolnost da je oštećena bila u alkoholisanom stanju i da se slobodnije ponašala, u smislu dobacivanja, ne daje za pravo apelantu da joj upućuje razne prijetnje, niti to predstavlja poziv da se ima polni odnos. Također, sud je istakao da ni okolnost da se oštećena u kasnim noćnim satima nalazila u ugostiteljkom objektu, nije razlog da se ista prinudi na polni odnos, jer je svima zagarantovana sloboda kretanja, te nijednim propisom nije zabranjeno ženskoj osobi da u kasne sate sjedi u ugostiteljskom objektu.

5. Što se tiče iskaza svjedoka S.R., vlasnika kafea «Remi», da se oštećena u alkoholisanom stanju «nabacivala svima u objektu», te da su je svi izbjegavali, sud je naveo da postoji subjektivnost u iznošenju činjenica, najvjerovatnije iz razloga što poznaje optužene, jer je trećeoptužena njegova radnica. Naime, sud je naveo je nelogično da svjedok navodi da je iz kafea otišao upravo zbog ponašanja oštećene, budući da je imao mogućnost da udalji istu iz objekta, a ne da on napušta objekat čiji je vlasnik. Također, sud je naveo da nije posebno cijenio medicinsku dokumentaciju Psihijatrijske klinike Tuzla za oštećenu, jer se ista odnosi na period nakon izvršenja krivičnog djela. Imajući u vidu da je apelant prijetnjom da će neposredno napasti na život i tijelo oštećenu prinudio na obljubu, Općinski sud je zaključio da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja krivičnog djela silovanja iz člana 221. stav 1. KZ FBiH, koje je učinjeno sa direktnim umišljajem. Odlučujući o vrsti i visini sankcije sud je, cijeneći kao olakšavajuće okolnosti apelantovu raniju neosuđivanost i pripadnost Armiji RBiH tokom prošlog rata, izrekao apelantu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, smatrajući da će se izrečenom kaznom postići kako posebna tako i opšta svrha kažnjavanja.

6. Odlučujući o žalbama apelanta, drugooptuženog i kantonalnog tužitelja protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Kž-06-000 094 od 30. novembra 2006. godine kojom su žalbe apelanta i drugooptuženog odbijene kao neosnovane, a žalba kantonalnog tužitelja djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni tako što je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a drugooptuženi na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, po mišljenju ovog suda, prvostepeni sud u toku postupka izveo sve potrebne dokaze i da je na osnovu savjesne ocjene svih izvedenih dokaza, u smislu člana 342. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, pravilno utvrdio činjenično stanje. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude potpuno iznio sve činjenice koje je utvrdio i jasno naveo razloge zbog kojih je uzeo da su dokazane, kao i razloge zbog kojih nije prihvatio navode odbrane. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe člana 221. stav 1. KZ FBiH, te oglasio apelanta krivim za krivično djelo silovanja, te da su stoga neosnovani žalbeni navodi apelanta u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. U pogledu odluke o kazni, Kantonalni sud je naveo da se osnovano žalbom kantonalnog tužitelja ukazuje da je prvostepeni sud dao prevelik značaj utvrđenim olakšavajućim okolnostima, a da nije u dovoljnoj mjeri cijenio težinu učinjenog krivičnog djela i stepen krivične odgovornosti apelanta. Polazeći od težine krivičnog djela i okolnostima pod kojima je učinjeno, Kantonalni sud je zaključio da je novoutvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci srazmjerna težini krivičnog djela i stepenu krivične odgovornosti apelanta i da će se istom ostvariti svrha kažnjavanja iz člana 33. KZ FBiH.

7. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, jer su svoje zaključke izveli na osnovu konradiktornih dokaza. Naime, apelant navodi da sudovi nisu prihvatili dokaze odbrane, a da su, s druge strane, poklonili vjeru iskazu oštećene koji je očigledno protivrječan, jer je oštećena u toku postupka davala različite iskaze. Takođe, apelant navodi da su sudovi uzeli kao ključni dokaz nalaz vještaka u pogledu povreda koje su pronađene kod oštećene, koje su «pripisali» njemu, iako je iste oštećenoj nanio drugooptuženi, te na osnovu toga pogrešno zaključili da je učinjeno krivično djelo silovanja.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, nepravilno primijenili materijalno pravo i pogrešno ocijenili izvedene dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

12. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo i da je krivično odgovoran za izvršenje istog. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao oštećenu, apelanta, drugooptuženog i trećeoptuženu, predložene svjedoke optužbe i proveo vještačenje po vještaku sudske medicine. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da je apelant kritične prilike prijetnjom da će neposredno napasti na život i tijelo oštećene prinudio istu na obljubu čime je počinio krivično djelo silovanja iz člana 221. stav 1. KZ FBiH. Za naprijed navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu silovanja. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka Zdenka Cihlatraža u pogledu utvrđenih povreda koje je apelant nanio oštećenoj prilikom polnog odnosa, te dovodeći ga u vezu sa iskazom oštećene, detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio nalaz i mišljenje tog vještaka, te zašto je poklonio vjeru iskazu oštećene. Takođe, sud je sasvim jasno obrazložio zašto nije prihvatio navode odbrane, ocijenjujući ih kao subjektivne i date u cilju izbjegavanja krivične odgovornosti apelanta. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, izuzev odluke o kazni, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dato obrazloženje redovnih sudova zadovoljavajuće sa aspekta člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

13. U pogledu apelantovih navoda da su mu povrijeđena prava iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije dao bilo kakvo obrazloženje tih navoda, niti je dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao ukazati na to da mu je u predmetnom krivičnom postupku uskraćeno pravo iz člana 6. stav 3. Evropske konvenvije, niti to proizlazi iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-702/07 (K.S.) | Sudska praksa | Aktio