Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1399/07 (V. J.)
Odluka donesena 10. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
- Upravni postupak
- Prekid postupka
- Zamjena nekretnina
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 1
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1399/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 1399/07, rješavajući apelaciju Vesne Jukić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vesne Jukić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj UŽ-367/03 od 18. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vesna Jukić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa odvjetnički ured Sesar-Ćurić iz Mostara, podnijela je 11. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj UŽ-367/03 od 18. novembra 2007. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-
1179/02 od 23. jula 2003. godine uvažena je tužba Hajrije Cokoja (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i poništeno rješenje Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UP-09-25-03-326/01 od 23. oktobra 2002. godine i rješenje Službe graditeljstva, imovinsko pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Općine Mostar-Jugozapad broj 07/3-25/98 od 24. aprila 2001. godine. Navedenom presudom je također prekinut postupak po zahtjevu tužiteljice za povrat stana u Mostaru u ulici Fra Franje Miličevića broj 23, do okončanja postupka po tužbi tužiteljice radi utvrđenja ništavosti ugovora o zamjeni stanova, o čemu se tada vodio postupak pred Općinskim sudom I u Mostaru pod brojem P:235/02. Istovremeno je utvrđeno da će se, po okončanju postupka broj P:235/02, postupak pred prvostepenim organom uprave Općine Mostar-Jugozapad nastaviti.
3. U postupku pred Kantonalnim sudom utvrđeno je da je, u toku dotadašnjeg postupka koji je vođen pred prvostepenim organom uprave i u sudskim postupcima vođenim radi poništenja rješenja organa uprave, utvrđeno da su prednik apelantice i prednik tužiteljice 1996. godine zaključili ugovor o zamjeni stanova u Mostaru. Tužiteljica je u zakonskom roku podnijela zahtjev za povrat prijeratnog zamijenjenog stana na kojem je bila sunositeljica stanarskog prava. Pored toga, utvrđeno je da je tužiteljica, na osnovu tog zahtjeva za povrat stana, dobila Odluku CRPC-a broj 101-1584-1/1 od 9. decembra 1999. godine i da nije željela da prihvati zamjenu stanova, već je insistirala na povratu prijeratnog stana. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je utvrdio da je, shodno odredbama člana
1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» broj 18/99, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), izmijenjen član 2. stav 3. tog zakona i propisano da «svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključen u periodu između 1.aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaju da važe, te da nositelj stanarskog prava na stan na dan 1. aprila 1992. godine, koji se složio sa prestankom svog stanarskog prava u zamjenu za drugo stanarsko pravo, koje prestaje u skladu sa odredbama ovog člana, ima pravo podnijeti zahtjev za povrat svog bivšeg stana u skladu sa ovim zakonom». Nadalje, članom 2a. stav 5. kasnije izmijenjenog Zakona o prestanku primjene («Službene novine FBiH» broj 15/02) propisano je da će «u slučaju spora o valjanosti ugovora o zamjeni nadležni organ, shodno odredbama Zakona o upravnim sporovima kojima se rješavaju prethodna pitanja, postupak prekinuti i stranke uputiti da pokrenu postupak pred nadležnim sudom». Imajući u vidu da je tužiteljica 6. maja 1998. godine podnijela zahtjev za povrat prijeratnog stana, te da je pred nadležnim sudom pokrenula spor radi utvrđivanja ništavosti spornog ugovora o zamjeni stanova, Kantonalni sud je zaključio da upravni organ nije mogao riješiti pitanje povrata stana prije okončanja spora radi utvrđivanja ništavosti ugovora, te je odlučio kao u dispozitivu navedene presude
4. Protiv navedene presude apelantica je Vrhovnom sudu izjavila žalbu, koji je presudom broj UŽ-367/03 od 18. novembra 2007. godine žalbu odbio. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je u predmetu Općinskog suda broj P-235/02-I, presudom od 12. novembra 2004. godine koja je u međuvremenu donesena i koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 308/05 od 22. septembra 2005. godine, utvrđeno da je sporni ugovor o zamjeni stanova apsolutno ništav. Također, Vrhovni sud je naveo da je revizija izjavljena protiv navedene presude Kantonalnog suda odbijena presudom Vrhovnog suda broj Rev-
1329/05 od 23. maja 2006. godine. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno poništio rješenje Ministarstva, jer je tužiteljica imala pravo da se vrati u svoj prijeratni dom u smislu člana 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, što je potvrđeno i odlukom CRPC-a. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je utvrdio da nije bilo osnova za prekid postupka i poništenje prvostepenog rješenja, ali kako u tom dijelu prvostepena presuda nije bila zahtjevom osporena, a pravosnažnom presudom je utvrđena apsolutna ništavost ugovora o zamjeni stanova, to je Vrhovni sud na osnovu člana 43. stav 2. Zakona o upravnim sporovima žalbu apelantice odbio.
5. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvncija) kao i pravo na pristup sudu. Povredu navedenih prava apelantica vidi u činjenici da je Vrhovni sud suprotno žalbenim navodima, upustio u rješavanje pitanja poništenja ugovora u meritumu i samim tim koristio novo činjenično stanje koje se pojavilo nakon podnošenja žalbe, a što je suprotno odredbama Zakona o upravnim sporovima. Apelantica smatra da je Vrhovni sud ovakvim ponašanjem odlučivao o pitanjima koja su istovremeno bila predmet drugog postupka čime je prekršio zakonske odredbe koje se tiču zabrane litispendencije, koji prigovor je apelantica već istakla u postupku pred sudovima.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U konkretnom slučaju apelantica smatra da je Vrhovni sud rješavajući njenu žalbu izašao izvan okvira žalbenih navoda, te da je u meritumu rješavao pitanje ništavosti ugovora o zamjeni stanova, što je bilo predmet sasvim drugog postupka. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud, prije svega ukazuje na obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda iz kojeg proizlazi da su u spis predmeta, koji je dostavljen tom sudu na odlučivanje o apelanticinoj žalbi, uložene odluke sudova vezane za okončanje postupka poništenja spornog ugovora u zamjeni stanova. S tim u vezi, Vrhovni sud je u svojoj presudi samo konstatirao da je pravosnažnom presudom utvrđeno da je sporni ugovor o zamjeni stanova između prednika apelantice i prednika tužiteljice Hajrije Cokoja apsolutno ništav i da je odlukom CRPC-a potvrđeno pravo tužiteljice da se, u skladu sa odredbama člana 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, vrati u svoj prijeratni stan. Dakle, u konkretnom slučaju, Ustavni sud ne može prihvatiti navode apelantice da je Vrhovni sud rješavao predmet u meritumu i sam odlučio o ništavosti spornog ugovora o zamjeni. Naprotiv, Ustavni sud ukazuje da Vrhovni sud nije ni koristio bilo kakve nove činjenice, nego je samo u svojoj odluci konstatirao da je postupak utvrđivanja ništavosti okonačan. Također, Vrhovni sud je zaključio da, u konkretno slučaju, nije bilo zakonskog osnova za prekid postupka i poništenje prvostepenog rješenja, ali kako apelantica nije u tom dijelu osporavala presudu Kantonalnog suda, Vrhovni sud je u skladu sa članom 43. stav 2. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FBIH», br. 2/98 i 8/00), apelanticinu žalbu odbio.
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može pronaći ništa što bi ukazalo da je postupak vođen na štetu apelantice, niti apelantica nudi dokaze i argumente koji bi ukazali na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pored toga, Ustavni sud smatra da je obrazloženje Vrhovnog suda zadovoljavajuće i u skladu sa standardima člana 6. Evropske konvencije, kao i da nezadovoljstvo apelantice osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje (vidi Evropski sud, odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
12. Nadalje, apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na pristup sudu kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje. Međutim, apelantica u apelaciji ne navodi zbog čega smatra da joj je ovo pravo uskraćeno, odnosno, apelantica nije ponudila niti jedan argument kojim bi učinila prima facie vjerovatnim povredu prava na pristup sudu kao jednog od aspekata člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud smatra i ove navode apelantice prima facie neosnovanim.
13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanatice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno prava na pristup sudu, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović