Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-460/07 (J. M.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-460/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-460/07, rješavajući apelaciju Jusufa Memiševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jusufa Memiševića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj Kž-51/06 od 23. novembra 2006. godine i K-68/05 od 18. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jusuf Memišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Salem Čeho, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Kž-51/06 od 23. novembra 2006. godine i K-68/05 od 18. maja 2006. godine.

2. Presudom Suda BiH broj K-68/05 od 18. maja 2006. godine utvrđeno je da je apelant u redovne tokove poslovanja određenih pravnih lica ubacio novac u ukupnom iznosu od 2. 276.585,79 KM, na koji način je izbjegnuto plaćanje zakonom propisanog poreza u ukupnom iznosu od 338.645,13 KM, čime je apelant počinio produženo krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2. u vezi stava 1. a sve u vezi sa čl. 29. i 54. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07, u daljnjem tekstu: KZ BiH), te je uz primjenu čl. 42. i 48. navedenog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine. Apelaciono vijeće Suda BiH je, presudom broj Kž-51/06 od 23. novembra 2006. godine, odbilo žalbu apelanta kao neosnovanu, dok je usvojilo žalbu Tužilaštva Bosne i Hercegovine u odnosu na odluku o kazni, te je preinačilo prvostepenu presudu na način da je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

3. Iz obrazloženja navedenih presuda vidljivo je da se iste temelje na dokazima prikupljenim tokom istrage te izvedenim na glavnom pretresu tj. obimnoj finansijskoj dokumentaciji, nalazima stalnih sudskih vještaka finansijske struke i vještaka grafologa te iskazima svjedoka S.H. i A.H. Sud BiH je posebno cijenio iskaze svjedoka S.H. i A.H. koji je ujedno i prvooptuženi, te koji je navedenim presudama osuđen za isto krivično djelo na kaznu zatvora u trajanju od dvije (2) godine i šest (6) mjeseci. U obrazloženju je naglašeno da su S.H. i A.H. u iskazima datim tokom istrage direktno teretili apelanta, ali da su svoje iskaze djelimično promijenili na glavnom pretresu. Sud BiH je poklonio vjeru iskazima navedenih svjedoka datim u istrazi, te je naglasio da je svjedok S.H. djelimično promijenio svoj iskaz iz razloga što je na njega, nakon podizanja optužnice i priznanja krivnje, svjedok A.H. vršio pritisak da promjeni iskaz dat u istrazi, što je ovaj svjedok (S.H.) i izjavio na glavnom pretresu. U vezi iskaza svjedoka A.H. Sud BiH je naglasio da su potpuno nelogični njegovi navodi da na glavnom pretresu mijenja iskaz dat u istrazi kojim je teretio apelanta, iz razloga što je u istrazi želio da spasi sebe tereteći apelanta, kad se ima u vidu saglasna izjava apelanta i ovog svjedoka da su izuzetno dobri prijatelji. Stoga je sud smatrao neuvjerljivim da bi svjedok A.H. na ovakav način teretio svog prijatelja, te nije poklonio vjeru izmijenjenom iskazu ovog svjedoka.

4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji se pretežno navodi da Sud BiH kod donošenja osporenih presuda nije mogao prihvatiti iskaze svjedoka S.H. i A.H. obzirom da su isti nepouzdani i neuvjerljivi jer su mijenjani tokom postupka, a svjedok S.H. je zaključio i sporazum o priznanju krivnje.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud primjećuje da apelant svoje tvrdnje o povredama prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije temelji na načinu na koji je Sud BiH cijenio iskaze svjedoka S.H. i A.H. jer po njegovom mišljenju ti iskazi nisu mogli biti uzeti u obzir zato što su nepouzzdani i neuvjerljivi a svjedok S.H. je i zaključio sporazum o priznanju krivnje sa Tužilaštvom Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu takve navode apelanta, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima pobijanih presuda, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je sud zloupotrijebio dokazni postupak na štetu apelanta. Posebno se naglašava da Sud BiH svoje odluke nije zasnovao isključivo na iskazima S.H. i A.H. datim u istrazi, već je iste temeljio i na brojnoj finansijskoj dokumentaciji kao i nalazima vještaka finansijske struke i vještaka grafologa. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku. Pored toga, nesporno je da je apelant, tokom cijelog postupka, tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuju u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, mogao je ulagati žalbe, te nema ni jednog razloga da se opravda sumnja da je povređeno pravično suđenja prema apelantu.

9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji je Sud BiH cijenio iskaze svjedoka S.H. i A.H. obzirom da, po mišljenju Ustavnog suda, obrazloženje koje je dao sud prilikom poklanjanja vjere iskazima navedenih svjedoka ne ukazuje na povredu Ustava, a apelant ne navodi da mu je tokom postupka povrijeđeno bilo kakavo procesno pravo garantirano članom 6. Evropske konvencije, te Ustavni sud smatra da, kad se uzme u obzir clelokupni provedeni krivični postupak kao i stanje spisa apelacije, apelant nema «opravdan zahtijev» da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-460/07 (J. M.) | Sudska praksa | Aktio