Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-556/09 (F. B.)

Odluka donesena 10. 06. 2009.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-556/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 556/09, rješavajući zahtjev Fadila Beriše i drugih za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Fadila Beriše i drugih za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Fadil Beriša (u daljnjem tekstu: apelant) i njegova malodobna djeca Maksun Beriša, Orhan Beriša, Elizabeta Beriša, Nergin Beriša i Samija Beriša, koje zastupa Udruženje „Vaša prava“, podnijeli su 25. februara 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-

1292/07, od 10. decembra 2008. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio deportaciju apelanta i članova njegove porodice.

2. Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) donijelo je Rješnje broj UP-1-08/1-41-1-351-2/07, od 20. septembra 2007. godine kojim je odbio zahtjev apelanta, državljana Republike Srbije i članova njegove porodice, te im je naložio da napuste Bosnu i Hercegovinu u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je utvrđeno da je apelant državljanin Republike Srbije, romske nacionalnosti, sa posljednjim mjestom prebivališta na Kosovu, mjesto Mala Dobranja, Lipanj. Djeca ne posjeduju identifikacione potvrde, a za dvoje djece apelant je naveo da su rođeni u Bosni i Hercegovini. Tokom intervjua koji je objavljen sa apelantom isti je izjavio da su ga na Kosovu maltretirali i Srbi i Albanci. Apelant je naveo da mu je žena silovana, te da su on i čnjegovi njegove porodice fizički psihički zlostavljani. Kosovo je napustio u junu 1999. godine, odakle je otišao u Podgoricu, Crna Gora. Nakon što je u Podgorici dobio informacije da ga neki Albanci traže porodica je odlučila da dođe u Bosnu i Hercegovinu. Apelant je izjavio u toku intervjua da ne može da se vrati na Kosovo „zbog rata “ i jer ga „čeka metak u glavu“ od Albanaca. Polazeći od definicije izbjeglice iz člana 72. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 29/03), te imajući u vidu član 76. stav 4. navedenog zakona Ministarsvo je utvrdilo da postoje elementi, u slučaju apelanta koji bi se mogli razmatrati u vezi sa pojmom izbjeglice. Ipak, Ministarstvo je navelo da je iskaz apelanta kontradiktoran, da su određeni događaji koje je navodi, datumi i ostalo u koliziji.

3. Ministartsvo je također navelo da u momentu kada je apelant napustio Kosovo situacija bila jako složena sa masovnim povredama osnovnih ljudskih prava između ostalim i pripadnicima romske nacionalnosti. Međutim, Ministarstvo je navelo da treba ispitati situaciju u sadašnjem kontekstu zaštite ljudskih prava u datoj sredini. S tim u vezi, Ministarstvo se pozvalo na mnoge međunarodne izvještaje u vezi sa ovim, te je utvrdilo da i pored postojanja određenih problema, situacija je bitno drugačija i poboljšana, te da se pripadnici romske nacionalnosti vraćaju na Kosovo. Osim toga, iz iskaza apelanta proizlazi je isti sa članovima porodice bio smješten u Crnoj Gori, dakle tada u istoj državi. Ministarstvo je navelo da je ispitalo, po službenoj dužnosti, da li postoje uslovi predviđeni članom 35. stav 1. tačka d) u vezi sa članom 60. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, koji je u direktnoj vezi sa članom 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te je urtvrdilo da apelanti nisu u opasnosti da budu podvrgnuti mučanju i nehumanom i ponižavajućemn postupanju ako budu vraćeni u zemlju porijekla, te da nema opravdanja da im se dodjeli privremeni boravak iz humanitarnih razloga.

4. Protiv rješenja Ministarstva apelant i članovi njegove porodice su pokrenuli upravni spor tužbom pred Sudom BiH. Sud BiH je donio Presudu broj U-1292/07, od 10. decembra 2008. godine, kojom je odbio tužbu. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je Ministarstvo odbilo zahtjev apelanta s obrazloženjem da nisu ispunjeni uslovi iz člana 72. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, kao i da ne postoje pretpostavke za priznavanje izbjegličkog statusa predviđene Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967. godine. Sud BiH je naveo da je ovakav zaključak Ministarstva pravilan. Osim toga Sud BiH je naveo da je Ministarstvo nakon opsežnog saslušanja apelanta utrdilo da je situacija bila jako teška 1999. godine, ali da je sadašnja situaciju bitno različita od one kada je apelant sa članovima porodice napustio Kosovo, te da je evidentno uspostavljenje sistema za detekciju, gonjenje i kažnjavanje progonskih akata, odnosno, da sada na Kosovu postoji pravni sistem za otkrivanje, krivično gonjenje i kažnjavanje djela koji bi mogli predstavljati progon. Romi se vraćaju u ranija prebivališta, te se povrat ostvaruje i u mjesto gdje je apelant prije živio. Sud BiH je zaključio da nema nikakvih indicija, a apelant nije u inetrvjuu naveo razlog, da bi povratkom na Kosovo bio izložen kršenju ljudskih prava u obimu koji bi doveo do progona u smislu odredbi Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, te je utvrdio da je tužba neosnovana. Nadalje, sud je naveo da ne postoje razlozi da se apelantu i članovima njegove porodice odobri privremeni boravak iz humanitarnih razloga iz člana 35. stav 1. tačka d) u vezi sa članom 60. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Zbog svega navedenog Sud BiH je odbio tužbu.

5. Apelant se žali da je njemu i članovima njegove porodice osporenom odlukom povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju i nečovječnom i ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.

b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na privatan i porodičan život iz člana II/3.f) Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, član 33. Konvencije o statusu izbjeglica i član 12. Konvencije o pravima djetetea. Apelant navodi da je već doživio maltretiranja od strane Srba i Ablanaca, da mu je pokojna žena silovana, sin maltretiran, on je teško povrijeđen, te da bi povratkom opet bio izložen maltretiranju, progonu i mučenju. Ovo još više što je sada situacija bitno različita od one kada je Kosovo napustio, a iz razloga što sada postoji nova država Crna Gora ali i Kosovo, koje još Bosna i Hercegovina nije priznala. Takođe, apelant navodi da Rome na Kosovu smatraju „srpskim kolaboracionistima“. Nadalje, apelant navodi da je u vanbračnoj vezi ovdje sa ženom sa kojom ima dvoje malobodbne djece, a koja je takođe tražila zaštitu u Bosni i Hercegovini, te bi njegovim napuštanjem bio odvojen od porodice. Osim toga apelant ističe da su prava njegove djece povrijeđena, te da osporenim odlukama uopšte se ne vidi da su zahtjevi djece razmatrani, iako su i oni učesnici u postupku. Takođe, apelant navodi da djeca koja su rođena van Kosova opšte ne znaju albanski jezik, nemaju nivkakvu stvarnu vezi sa Kosovom, te da bi im povratkom bilo povrijeđeno i pravo na obrazovanje iz člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa svojim navodima apelant iznose mnogobrojne slučajeve Evropskog suda za ljudska prava.

6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

8. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. Kao osnov za donošenje privremene mjere apelant navodi činjenicu da je presudom Suda BiH, broj U-1292/07 od 1. decembra 2008. godine, odbijena tužba, te je okončan postupak po njegovom zahtjevu za priznanje međunarodne zaštite u Bosni i Hercegovini. Apelant smatra da je navedena odluka nezakonita, te da je navedenom presudom došlo do povrede njegovih prava i prava njegove porodice. Apelant smatra da bi povratkom u zemlju porjekla on i njegova malodobna djeca bili izloženi kršenju ljudskih prava.

10. Ustavni sud zapaža da je apelant u obrazloženju zahtjeva za privremenu mjeru, naveo činjenice i dokaze kojim argumentuje svoje tvrdnje o navodnom kršenju ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije. Međutim, apelant ne nudi nikakve argumente u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere, odnosno, ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da bi nedonošenjem privremene mjere nastupile posljedica i šteta koja se ne bi mogla nadoknaditi, a koje bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere. Apelant smatra da njegovi navodi o kršenju ustavnih prava, kao i paušalni navodi o tome šta bi mu se moglo desiti u slučaju vraćanja u zemlju porjekla predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga, navodi o kršenju ustavnih prava, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argumente za donošenje privremene mjere, niti opravdavaju postavljeni zahtjev za donošenje tražene privremene mjere. Osim toga apelantovi navodi koji se temelje na predpostavkama šta mu se može desiti povratom u zemlju porjekla, pogotovo kada se imaju u vidu sve trenutne prilike tamo, nisu dovoljan razlog za Ustavni sud da izda privremenu mjeru. Ustavni sud zapaža da apelant svojim navodima nije potkrijepio tvrdnje o postojanju ozbiljne prijetnje po njega, niti je dao uvjerljive dokaze za takve tvrdnje, niti su ovi navodi mogli biti provjereni. Ustavni sud primjećuje da je apelant državljanin Republike Srbije, te bi, dakle, morao biti vraćen na teritoriju ove države. Osim toga Ustavni sud primjećuje da apelantu ne prijeti politički progon. Apelant, kao što je već rečeno, u suštini nije ponudio razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi usvojio zahtjev za privremenu mjeru odnosno koji bi ukazali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra neosnovanim, u cijelini, apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

11. U konkretnom slučaju, osim svojih navoda, apelant ne nudi nikakve razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne neotklonjive štetne posljedice ili koji ukazuju da je to u interesu apelanta ili pravilnog vođenja postupka. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-556/09 (F. B.) | Sudska praksa | Aktio