Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1388/07 (I. B.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1388/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 1388/07, rješavajući apelaciju Ibre Bukovice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibre Bukovice podnesena protiv presude Kantonalnog suda Sarajevo broj U-362/04 od 1. februara 2007. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo broj 05/II-230-229/03 od 11. marta 2004. godine i rješenja Samostalnog odsjeka za inspekcijskonadzorne poslove Općine Stari grad Sarajevo broj UP-I-14-23-1271-ČS/03 od 26. februara 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibro Bukovica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Fahrudin Ibrišimović advokat iz Sarajeva, podnio je 11. maja 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-362/04 od 1. februara 2007. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05/II-230-229/03 od 11. marta 2004. godine i rješenja Samostalnog odsjeka za inspekcijsko-nadzorne poslove Općine Stari grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj UP-I-14-23-1271-ČS/03 od 26. februara 2003. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 28. augusta 2007. godine.
2. Rješenjem Odsjeka broj UP-I-14-23-1271-ČS/03 od 26. februara 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj 05/II-230-229/03 od 11. marta 2004. godine, naređeno je apelantu kao investitoru da u roku od deset dana od prijema rješenja poruši potporni AB zid dužine cca 12.m i visine cca 1,2m i asfaltirani plato dimenzija 4,0 x 15,0 m te vrati teren u prvobitno stanje a ukoliko apelant u ostavljenom roku ne postupi po navedenom isto će se izvršiti prinudnim putem, putem određene službe na teret apelanta.
3. U obrazloženju rješenja Odsjek je naveo da je 26. februara 2003. godine, općinski građevinski inspektor na licu mjesta utvrdio da je apelant izveo radove na objektu koji se nalazi u Sarajevu Ul. Fojnička broj 33, bez građevinske dozvole, te je na osnovu člana 146. stav 1. tačka 3. Zakona o prostornom uređenju («Službene novine Kantona Sarajevo», br. 13/99 i 24/01) donio rješenje kao u dispozitivu.
4. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja istaklo da je članom 146. stav 1. tačka 3. Zakona o prostornom uređenju, urbanističko-građevinski inspektor ovlašten da naredi rušenje građevine ili njenog djela i uspostavljanje prvobitnog stanja ako utvrdi da su građevinski radovi izvršeni ili se vrše bez građevinske dozvole. Obzirom da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelant bez građevinske dozvole izveo radove, to je drugostepeni organ zaključio da je apelant povrijedio član 116. stav 1. Zakona o prostornom uređenju.
5. Kantonalni sud je presudom broj U-362/04 od 1. februara 2007. godine, odbio kao neosnovanu tužbu apelanta, izjavljenu protiv navedenog rješenja Ministarstva. U obrazloženju ove presude Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 116. stav 1. Zakona o prostornom uređenju propisano da se građenje građevine i građevinskih dijelova vrši po dobijanju građevinske dozvole. Imajući u vidu navedeni propis, odredbe člana 146. stav 1. tačka 3. istog zakona, kao i nespornu činjenicu da je apelant građevinske radove opisane u dispozitivu prvostepenog rješenja izveo bez prethodno dobijene građevinske dozvole, sud je zaključio da su upravni organi pravilno ocijenili da je apelant povrijedio odredbe člana 116. stav 1. Zakona o prostornom uređenju. U odnosu na navode apelanta da je podnio zahtjev za legalizaciju bespravno izvedenih radova, sud je naveo da to nije od uticaja za rješenje upravne stvari jer je postupak legalizacije poseban postupak. Sud je pojasnio da je odredbom člana 6. Uredbe o postupku i uslovima za legalizaciju građevina izgrađenih bez građevinske dozvole («Službene novine Kantona Sarajevo», broj 10/01, u daljnjem tekstu. Uredba) propisano da će se do okončanja postupka legalizacije iz člana 2. Uredbe, obustaviti od izvršenja postupak pokrenut od strane općinskog i kantonalnog urbanističko-građevinskog inspektora, te ukoliko je apelant pokrenuo postupak legalizacije to može imati uticaja u postupku izvršenja prvostepenog rješenja.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama organa uprave i redovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegvine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant iznosi hronološki tok postupka pred organima uprave i sudom i smatra da je do kršenja navedenog prava došlo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno što nije cijenjena činjenica da se obratio nadležnom organu za legalizaciju izgrađenog potpornog zida i asfaltnog platoa koje je izgradio prije 20 godina.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant povredu prava na imovinu vidi u tome što nije u postupku cijenjena činjenica da je apelant podnio zahtjev za legalizaciju izgrađenog zida. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»
10. Ustavni sud zapaža da je, suprotno navodima apelanta, sud u toku postupka cijenio činjenicu da je apelant podnio zahtjev za legalizaciju bespravno izvedenih radova i u tom pravcu je dao obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije
11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na imovinu pa zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović