Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3993/08 (E.D.)

Odluka donesena 24. 06. 2009.

  • Privremena mjera - usvojena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3993/08

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

24. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP-3993/08, rješavajući zahtjev E.D. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Usvaja se zahtjev E.D. za donošenje privremene mjere.

Odlaže se izvršenje kazne zatvora izrečene presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-175/01 od 2. decembra 2002. godine.

Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o zahtjevu za preispitivanje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP-3993/08 od 30. aprila 2009. godine, ili dok Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.

OBRAZLOŽENJE

1. E.D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. maja 2009. godine zahtjev za preispitivanje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) broj AP-3993/08 od 30. aprila 2009. godine. Apelant je 13. i 25. maja 2009. godine zatražio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi se odložilo izvršenje kazne zatvora apelantu po presudi Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-175/01 od 2. decembra 2002. godine, do konačne odluke Ustavnog suda po zahtjevu za preispitivanje.

2. Ustavni sud je odlukom broj AP-3993/08 od 30. aprila 2009. godine odbacio kao nedopuštenu apelaciju koju je apelant podnio protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-06-000065-8 od 19. maja 2008. godine i rješenja Kantonalnog suda, broj 009-0-Kv-07-000344 od 1. februara 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

3. Presudom Kantonalnog suda, broj K-175/01 od 2. decembra 2002. godine, prvookrivljeni M.D. je oglašen krivim da je pod tačkom 1 počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi stava 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02, u daljnjem tekstu: KZFBiH), pod tačkom 3 krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. u vezi sa članom 25. KZFBiH u vezi sa članom 46. KZFBiH i osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od devet godina i šest mjeseci, drugookrivljena E.D. pod tačkom 2 krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i osuđena na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, te trećeokrivljeni apelant pod tačkom 3 krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. M. D. i apelant su na ime postavljenog imovinsko pravnog zahtjeva obavezani na ime naknade štete solidarno isplatiti oštećenim iznose precizirane u izreci presude, dok su ostali oštećeni sa eventualnim imovinsko-pravnim zahtjevom upućeni na parnicu. Apelant i druga dva okrivljena su takođe obavezani da solidarno nadoknade troškove krivičnog postupka, o čijoj visini će se odlučiti posebnim rješenjem.

4. Presudom Vrhovnog suda, broj Kž-500/03 od 18. maja 2004. godine, preinačena je presuda Kantonalnog suda u odnosu na M. D. i apelanta u pravnoj ocjeni djela i u odluci o krivičnim sankcijama, na način preciziran u izreci presude, dok je u ostalom dijelu, u odnosu na njih dvojicu, prvostepena presuda ostala neizmijenjena. Stavom II izreke presude, presuda Kantonalnog suda je u odnosu na E. D. ukinuta i u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

5. Rješenjem Kantonalnog suda, broj 009-0-Kv-07-000344 od 1. februara 2008. godine, odbijen je apelantov zahtjev za ponavljanje predmetnog krivičnog postupka.

6. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 070-0-Kž-06-000065-8 od 19. maja 2008. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanta protiv rješenja Kantonalnog suda, broj 009-0-Kv-07-000344 od 1. februara 2008. godine.

7. U obrazloženju odluke Ustavnog suda broj AP-3993/08 od 30. aprila 2009. godine, navedeno je da u konkretnom slučaju, apelant je podnio apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda, broj 070-0-Kž-

06-000065-8 od 19. maja 2008. godine i rješenja Kantonalnog suda, broj 009-0-Kv-07-000344 od 1. februara 2008. godine, kojim je odbijen njegov zahtjev za ponavljanje pravosnažno okončanog krivičnog postupka. Ustavni sud je našao da se u krivičnom postupku pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom, u kojem je apelant oglašen krivim za produženo krivično djelo – zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05), za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci, odlučivalo o krivičnoj optužbi protiv njega, pa Ustavni sud zaključuje da se predmetni postupak o zahtjevu apelanta za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, ne tiče utvrđivanja apelantove krivične odgovornosti u smislu člana 6. Evropske konvencije. U navedenom postupku se odlučivalo o tome da li su se stekli zakonski uslovi da se donese odluka kojom bi se dozvolilo ponavljanje pravosnažno okončanog postupka ili ne. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odbacio apelacija kao nedopuštenu jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U zahtjevu za preispitivanje apelant je istakao da napadnute odluke Vrhovnog i Kantonalnog suda nisu donijete povodom zahtjeva za obnovu postupka već u postupku koji je uslijedio nakon što je zahtjev za obnovu postupka pravosnažno uvažen tako što je dozvoljeno ponavljanje postupka. Dakle, po mišljenju apelanta u konkretnom slučaju se radi o odlukama koje su donijete u krivičnom postupku koji se vodio nakon što je presuda Kantonalnog suda broj K-175/01 od 2. decembra 2002. godine stavljena van snage rješenjem Kantonalnog suda broj Kv-250/05 od 11. novembra 2005. godine.

9. Apelant je u zahtjevu za izdavanje privremene mjere dostavio medicinsku dokumentaciju kojom dokazuje da je njegovo zdravstveno stanje pogoršano. Istakao je da iz anamneze bolesti Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu – Klinika urgentne medicine nedvojbeno prozilazi da se apelant nalazi u latentnom predinfarktnom stanju sa stalnim razmišljanjima o suicidu.

10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud podsjeća da je član 77. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni, na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju, da bi mogle nastati neotklonjive štetne posljedice.

12. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

13. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

14. Ustavni sud primjećuje da je apelant učinio izvjesnim da je 21. maja 2009. godine pretrpio predinfarktni napad, a da su ostali internistički nalazi ukazivali na slabost srčane funkcije i akutne promjene na plućima, jetri, pankreasu i bubrezima. U nalazu Klinike urgentne medicine Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu je navedeno da se kod apelanta radi o teško narušenom zdravstvenom stanju (da je apelant kardiopata, dijabetičar i neurološki bolesnik), te da se mora poštedjeti stresnih situacija zbog pomišljanja na suicid. Ustavni sud smatra da navodi apelanta u zahtjevu za određivanje privremene mjere mogu pokrenuti pitanje poštivanja apelantovih prava na život i zabrane nehumanog postupanja zagarantiranih članom II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 3. Evropske konvencije. U ovim okolnostima, Ustavni sud smatra da bi izvršenjem presude Kantonalnog suda, broj K-175/01 od 2. decembra 2002. godine, prije donošenja odluke o zahtjevu za preispitivanje, mogle nastati neotklonjive štetne posljedice za apelanta, te je u interesu apelanta i pravilnog vođenja postupka donošenje privremene mjere.

15. Imajući u vidu odredbe člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.

16. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda, odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o zahtjevu za preispitivanje ili dok Ustavni sud u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.

17. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3993/08 (E.D.) | Sudska praksa | Aktio