Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3263/08 (V. S.)
Odluka donesena 03. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Krivični postupak
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 41, 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 41, 61
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3263/08
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 3263/08, rješavajući apelaciju Vasilija Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica David Feldman, sudija Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 3. jula 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vasilija Savića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. X-KRN-07/351 od 6.
oktobra 2008. godine i X-KRN-07/351 od 23. septembra 2008.
godine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vasilije Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Stojan D. Vasić, advokat iz Bijeljine, podnio je 20. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. X-KRN-07/351 od 6. oktobra 2008. godine i X-KRN-07/351 od 23. septembra 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odobrio posjete i telefonske kontakte sa njegovim najbližim srodnicima do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 26. januara 2009. godine dostavio dopis kojim je obavijestio Ustavni sud da je pušten iz pritvora, ali da ostaje pri navodima iz apelacije da se utvrdi povreda njegovih prava na koja se žalio.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 21. novembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 11. decembra 2008. godine, a Tužilaštvo 10. decembra 2008. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 14. januara 2009. godine.
5. Na osnovu člana 33. Pravila Ustavnog suda, od Uprave zatvora Kazneno-popravnog doma Tuzla zatraženo je 5. juna 2009. godine da dostavi podatak o pravilima kućnog reda u vezi sa obavljanjem posjeta i telefonskih razgovora pritvorenika, odnosno o tome da li se pritvorenicima posjete i telefonski razgovori koji su propisani članom 144. st. 1. i 4. Zakona o krivičnom postupku BiH odobravaju bez posebne procedure ili oni to moraju zatražiti posebnom molbom. Uprava zatvora je 15. juna 2009. godine dostavila traženi odgovor.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-07/351 od 17. septembra 2008. godine apelantu je određen pritvor u trajanju od 30 dana zbog postojanja naročitih okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant boravkom na slobodi ometao krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, što su razlozi za određivanje pritvora propisani članom 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH). Također je pritvor određen i zbog postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH).
8. U obrazloženju rješenja kojim je određen pritvor Sud BiH je utvrdio da, na osnovu dokaza koje je dostavilo Tužilaštvo, iskaza svjedoka i dokumentacije oduzete prilikom pretresa objekata i prostorija koje koriste apelant i drugi osumnjičeni, a prije svega na osnovu oduzetih ličnih karti, pasoša, ostalih ličnih i drugih dokumenata, postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo, odnosno da je učestvovao u izvršenju predmetnih krivičnih djela. U obrazloženju je dalje navedeno da je 16. septembra 2008. godine izvršen pretres objekata koje koriste apelant i drugi osumnjičeni kao i njihovih motornih vozila. Tom prilikom je oduzeta obimna dokumentacija navedena u prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora. Tužilaštvo je u svom prijedlogu navelo da postoji opasnost od bjekstva apelanta i drugih osumnjičenih zato što postoje okolnosti koje ukazuju na visoku vjerovatnost da su osumnjičeni za sebe pribavili lažne dokumente na osnovu falsificirane dokumentacije, a da je, osim toga, apelant često boravio u Beogradu-Republika Srbija, gdje se «kreće sa kriminogenim licima». Tužilaštvo je, također, ukazalo na okolnost da su apelant i drugi osumnjičeni kao organizirana grupa nastavili da vrše inkriminirane radnje bez obzira na činjenicu da su njihove kolege u maju 2008. godine lišeni slobode zbog osnovane sumnje da su počinili isto djelo za koje su osumnjičeni apelant i ostali osumnjičeni. Tužilaštvo je dostavilo izvještaj prema kojem iskazi saslušanih svjedoka u policiji Distrikta Brčko potvrđuju apelantovo učešće u izdavanju lažnih ličnih dokumenata za šta je uzeo određene novčane iznose.
9. Sud BiH je odredio pritvor iz posebnih pritvorskih razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. U obrazloženju je naveo da je uzeo u obzir činjenicu da je u konkretnom slučaju riječ o izuzetno složenom i obimnom predmetu sa velikim brojem osumnjičenih lica na šta ukazuje prikupljena materijalna dokumentacija, te činjenica da Tužilaštvo istovremeno provodi istragu i u drugim povezanim predmetima. Osim navedenog, Sud BiH je smatrao da postoji osnovana sumnja da su apelant i drugi osumnjičeni djelovali kao organizirana grupa čiji su članovi međusobno čvrsto povezani sa unaprijed određenim ulogama u izvršenju inkriminiranih radnji. Sud je smatrao i da okolnosti konkretnog slučaja jasno ukazuju na to da je riječ o «razgranatoj pojavi» gdje je u činjenju djela morao učestvovati veći broj lica koja se međusobno poznaju ili barem znaju jedni za druge, a realno se može zaključiti da apelant i drugi osumnjičeni poznaju i druge osumnjičene protiv kojih se provodi istraga kao i potencijalne svjedoke zbog toga što su neki od njih zaposlenici CIPS-a i radili su na izdavanju ličnih dokumenata. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da je realno očekivati da bi osumnjičeni, ukoliko bi se našli na slobodi, mogli stupiti u kontakt sa ostalim osumnjičenima, ali i sa svjedocima koje Tužilaštvo tek ima namjeru da po prvi put ispita, te na taj način ometati uspješno provođenje istrage.
10. Sud BiH je obrazložio da je uzeo u obzir i činjenicu da Tužilaštvo i dalje radi na pronalaženju i osiguranju dokaza i tragova bitnih za ovaj krivični postupak, a da evidentno iz izvršenih pretresa proizlazi da su osumnjičeni određenu službenu dokumentaciju držali van radnog mjesta. Sud BiH je utvrdio da postoji bojazan da bi osumnjičeni, ukoliko bi bili pušteni na slobodu, mogli uništiti, sakriti ili krivotvoriti dokaze i tragove značajne za ovaj krivični postupak. Sud BiH je, također, cijenio i okolnost značaja samog projekta CIPS, odnosno da je riječ o izuzetno bitnom državnom sistemu i projektu čija je sigurnost uveliko dovedena u pitanje počinjenjem djela sa kojim se apelant i drugi osumnjičeni dovode u vezu, a da je nesumnjivo da su posljedice takvog postupanja dalekosežne i u datom trenutku nesagledive. Sud je zaključio da navedene okolnosti u svojoj ukupnosti čine naročite okolnosti koje u tom trenutku opravdavaju navedeni pritvorski razlog.
11. Nakon što je apelantu određen pritvor rješenjem od 17. septembra, apelant je 18. i 19. septembra 2008. godine od Suda BiH zatražio da mu se odobre telefonski razgovori i posjete članova porodice i to oca, supruge, djece i sestre.
12. Navedene molbe proslijeđene su Tužilaštvu. U odgovoru na ovaj zahtjev Tužilaštvo se izričito usprotivilo posjetama i telefonskim kontaktima sa licima navedenim u molbama, osim ovlaštenih ili postavljenih apelantovih branilaca. Tužilaštvo je istaklo da istraga, koja je u ovom predmetu u toku, treba da dovede do daljnjih saznanja o licima koja se javljaju kao apelantovi saučesnici, podstrekači ili pomagači u počinjenju predmetnih krivičnih djela, odnosno licima koja se javljaju kao potencijalni svjedoci u ovom predmetu. Tužilaštvo je, također, smatralo da bi traženim kontaktima apelant mogao ometati istragu utjecajem na svjedoke, saučesnike i prikrivače, te sakriti ili uništiti tragove krivičnog djela koje je počinjeno u specifičnoj djelatnosti i čije specifičnosti su iskorištene za izvršenje krivičnog djela. Tužilaštvo je istaklo činjenicu da su apelant i drugi osumnjičeni do momenta lišenja slobode bili zaposleni na radnim mjestima koja su iskoristili za počinjenje krivičnih djela za koja se terete, te da postoji mogućnost da utječu na svjedoke, odnosno dokaze i tragove bitne za krivični postupak, kako zbog brojnih poznanstava, tako i zbog dostupnosti određenim podacima. Naveli su da bi apelant sličnu aktivnost mogao organizirati ili njome upravljati posredstvom svoje rodbine ili prijatelja, čak i za vrijeme svog boravka u pritvoru, putem posjeta, telefonske komunikacije ili druge prepiske. Predloženo je da se apelantu zabrane posjete i telefonski kontakti sa svim licima osim sa braniocem.
13. Sudija za prethodni postupak Suda BiH je Rješenjem broj X-KRN-07/351 od 23. septembra 2008. godine apelantu zabranio posjete i telefonske kontakte sa drugim licima osim sa braniocem. U obrazloženju rješenja sud je naveo da se u konkretnom slučaju rukovodio obavezama i ograničenjima propisanim članom 141. stav 2. ZKPBiH kojim je izričito propisano na koji se način mogu ograničiti prava i slobode pritvorenih lica. S tim u vezi, sud je zaključio da je u konkretnom slučaju zaista bilo neophodno apelantu ograničiti prava i slobode kako bi se osigurala i postigla svrha radi koje je pritvor određen. S obzirom na to da je pritvor određen zbog postojanja naročitih okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant boravkom na slobodi ometao krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, te da bi mogao uništiti i sakriti dokaze i tragove važne za predmetni postupak, zatim da je u izvršenju predmetnih krivičnih djela učestvovao veći broj lica koja su međusobno povezana i čije su uloge unaprijed definirane, kao i da istraga još uvijek traje i da se treba ispitati veći broj svjedoka i potencijalnih osumnjičenih, sud je utvrdio da bi u ovoj fazi postupka posjete apelantu kao i obavljanje telefonskih razgovora mogli štetno utjecati na daljnji tok krivičnog postupka. Sud je zaključio da navedene okolnosti u svojoj ukupnosti ukazuju na postojanje realne opasnosti da bi apelant mogao iskoristiti posjete drugih lica i telefonske kontakte kako bi sakrio ili uništio dokaze i tragove bitne za ovaj krivični predmet, odnosno kako bi posredno ili neposredno stupio u međusobni kontakt sa drugim osumnjičenima ili ostalim licima koja su učestvovala u izvršenju inkriminiranih radnji.
14. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Sud BiH je donio Rješenje broj X-KRN-07/351 od 6. oktobra 2008. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je odredbama člana 141. stav 2. ZKPBiH određeno da prava i slobode pritvorenika mogu biti ograničeni samo u mjeri potrebnoj da se, između ostalog, ostvari i svrha radi koje je određen pritvor. Sud je naveo da zabrana komunikacije između članova najuže porodice predstavlja miješanje u pravo na privatni život, ali je ocijenio da je istraga u konkretnoj fazi postupka legitiman cilj koji ne narušava princip proporcionalnosti. Sama svrha određivanja mjere pritvora ne bi bila adekvatno ostvarena ukoliko bi apelant, komunicirajući sa drugim licima, pa i članovima najuže porodice, bio u mogućnosti utjecati na kvalitet provođenja istražnih radnji i eventualno dokaznog postupka. Sud je, također, naveo da zabrana posjeta i telefonskih kontakata može ograničiti apelantovo pravo na privatnost, ali ovo pravo nije apsolutno, a ograničenja su opravdana kada je interes da se osiguraju apelantova prava na kontakt sa drugim licima usklađen sa potrebom da se osigura integritet istrage i ostvarivanje svrhe radi koje je pritvor određen, kao što je u konkretnom slučaju.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naveo je da bi izrečena zabrana posjeta i telefonskih kontakata sa svim licima osim sa braniocem mogla biti opravdana samo ako je činjenično verificiran njegov neposredan ili posredan pokušaj da uz pomoć svojih najbližih srodnika negativno utječe na dokazni postupak i da takva zabrana nije mogla biti donesena na osnovu same pretpostavke da je preduzimanje takvih radnji moguće. Apelant je istakao i da je sam sud priznao da zabrana komunikacije između članova porodice predstavlja miješanje u pravo na privatni život, ali da u isto vrijeme smatra da je istraga u ovoj fazi postupka legitiman cilj koji ne narušava princip proporcionalnosti. Apelant smatra da legitiman cilj mora biti općeprihvaćen, te da se općeprihvaćenim ciljem može smatrati onaj cilj kojim se ostvaruje opći interes. Opći interes se, prema apelantovom mišljenju, najprije ogleda u poštivanju prava i sloboda građana. Smatra da je sud svojom odlukom direktno ugrozio princip proporcionalnosti između sredstava koja se koriste i cilja koji se želio postići zato što je sud ovakvom odlukom narušio pravičnu ravnotežu između dužnosti zaštite prava pojedinca na privatni i porodični život, dom i prepisku i prava na preduzimanje svih radnji radi sprečavanja kriminaliteta. Apelant je predložio da Ustavni sud utvrdi povredu navedenog prava i ukine mjeru zabrane posjeta i telefonskih kontakata sa drugim licima ili da osporeno rješenje proglasi nevažećim i da vrati predmet na ponovni postupak. Također je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se apelantu odobravaju tražene posjete i telefonski kontakti sa najužim članovima porodice. Apelant je 26. januara 2009. godine dostavio Ustavnom sudu dopis u kojem je naveo da, bez obzira na to što je izašao iz pritvora, smatra da je pretrpio povrede navedenih prava i zatražio je od Ustavnog suda da donese odluku kojom će utvrditi da je povreda učinjena.
b) Odgovor na apelaciju
16. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju, u vezi sa apelantovim navodima o povredi člana 8. stav
1. Evropske konvencije, istakao da je apelant izostavio stav 2. istog člana, odnosno da je potpuno zanemario činjenice koje je Sud BiH utvrdio u vrijeme donošenja odluke, te da je pritvor određen iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Sud BiH je istakao da su razlozi zbog kojih je određen pritvor po svojoj prirodi takvi da ograničavaju apelantove kontakte sa vanjskim svijetom, a s ciljem potpune zaštite krivičnog postupka. Dakle, bilo je i logično da su apelantu izrečene zabrane u odluci Suda BiH koja se osporava apelacijom. Sud BiH je naveo da je, pri donošenju osporene odluke, imao u vidu prirodu krivičnog djela, te način i sredstva njegovog izvršenja, odnosno da je u izvršenju djela korišten apelantov status na njegovom radnom mjestu i njegova neophodna saradnja sa trećim licima prilikom izvršenja krivičnog djela, a na koja lica je apelant mogao utjecati i kontaktom sa članovima uže porodice. Sud BiH smatra da su neosnovani apelantovi prigovori kojima se ukazuje na nerazmjernost izrečenih zabrana i cilja koji se želio postići. Također, ističe i da su u cijelosti i na zakonit način izrečena ograničenja apelantovog prava na posjete i telefonske kontakte.
17. Tužilaštvo je u odgovoru navelo da je apelant pušten na slobodu Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-07/351 od 14. novembra 2008. godine. Tim je rješenjem predmetno rješenje o ograničenju komunikacije stavljeno van snage. Predložili su da se apelacija odbaci kao nedopuštena u skladu sa članom 16. Pravila Ustavnog suda ili, alternativno, da se odbije kao neosnovana zbog nepostojanja povreda na koje se apelant poziva.
18. Uprava zatvora Kazneno-popravnog doma Tuzla je obavijestila Ustavni sud da se pritvorenicima posjete i telefonski razgovori ne odobravaju bez posebne procedure nego pritvorenici to moraju zatražiti posebnom molbom.
V.Relevantni propisi
19. Krivični zakon Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07) u relevantnom dijelu glasi: Zloupotreba položaja ili ovlaštenja Član 220. st. 1. i 3.
(1) Službeno ili odgovorno lice u institucijama Bosne i Hercegovine koje iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračivši granice svog službenog ovlaštenja ili ne izvršivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 50.000 KM, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od najmanje tri godine. Organizirani kriminal Član 250. stav 2.
Ko kao pripadnik zločinačke organizacije učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje pet godina.
20. Zakon o krivičnom postupku BiH («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09 i 16/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 132.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju na to da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.
Član 141.
(2) Prava i slobode pritvorenika mogu biti ograničeni samo u mjeri potrebnoj da se ostvari svrha radi koje je određen pritvor, spriječi bjekstvo pritvorenika, spriječi počinjenje krivičnog djela i otkloni opasnost po život i zdravlje ljudi.
Član 144.
(1) Pritvorenik ima pravo na posjete lica po svom izboru, osim u slučajevima kada sudija za prethodni postupak donese pisanu odluku o zabrani određenih posjeta zbog njihovog štetnog djelovanja na tok postupka.
(4) Pritvorenik ne može koristiti mobitel ali ima pravo, u skladu sa kućnim redom a pod nadzorom uprave pritvora, o svom trošku obavljati telefonske razgovore. Uprava pritvora u tu svrhu pritvorenicima osigurava potreban broj javnih telefonskih priključaka. Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija ili predsjednik vijeća mogu, zbog sigurnosti ili postojanja nekog od razloga iz člana 132. stav 1. tač. od a. do c. ovog zakona, rješenjem ograničiti ili zabraniti pritvoreniku korištenje telefona.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj X-KRN- 07/351 od 6. oktobra 2008. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 8. oktobra 2008. godine, a apelacija je podnesena 20. oktobra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije.
26. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
27. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
28. Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-c, stav 31).
29. U konkretnom predmetu Ustavni sud mora utvrditi da li su se javne vlasti osporenim rješenjima umiješale u apelantovo pravo na poštivanje njegovog privatnog i porodičnog života i, ako je to slučaj, da li je to miješanje bilo opravdano. Ovaj uvjet se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
30. Ustavni sud smatra da su osporena rješenja kojima je odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio da mu se dopuste posjete i telefonski kontakti sa članovima uže porodice, odnosno kojima je komunikacija sa vanjskim svijetom ograničena samo na kontakte sa njegovim braniocem, rezultirala miješanjem javne vlasti u apelantovo pravo na privatni i porodični život u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije.
31. Ustavni sud, također, mora utvrditi opravdanost ovog miješanja u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, odnosno, da li je ono bilo u skladu sa zakonom i da li je bilo neophodno u demokratskom društvu da bi se postigao jedan od ciljeva navedenih u članu 8. stav 2. Evropske konvencije.
32. Ustavni sud zapaža da su osporena rješenja donesena na osnovu ZKPBiH koji je u članu 141. propisao u kojem slučaju prava i slobode pritvorenika mogu biti ograničeni. Dakle, Ustavni sud smatra da je «miješanje» u apelantovo pravo na privatni i porodični život propisano zakonom. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je ZKPBiH javno objavljen u službenom glasilu, da je njegov tekst jasan, pristupačan i predvidiv i time su zadovoljeni i ostali elementi «zakonitog miješanja» u apelantovo pravo iz člana 8. Evropske konvencije.
33. Miješanje koje je u skladu sa zakonom mora istovremeno biti i neophodna mjera u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitih ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije. «Neophodno» u ovom kontekstu znači da miješanje odgovora «pritiscima društvenih potreba» i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
34. Ustavni sud zapaža da je cilj koji se želi postići mjerama ograničavanja prava i sloboda pritvorenih lica na način na koji to predviđa član 141. ZKPBiH osiguranje nesmetanog provođenja istrage, odnosno onemogućavanje ometanja krivičnog postupka, što jeste zakonit cilj u demokratskoj državi. Pri ostvarivanju tog cilja neophodno je, međutim, postići razuman odnos proporcionalnosti između tog zakonitog cilja, s jedne strane, te zaštite apelantovog prava na privatni i porodični život, s druge strane. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je zakonom općenito predviđeno da pritvorenik ima pravo na posjetu lica po svom izboru. Izuzetak je kada sudija za prethodni postupak donese pisanu i obrazloženu odluku o zabrani određenih posjeta zbog njihovog štetnog djelovanja na tok postupka. Osim toga, zakonom je zagarantirano da prava i slobode pritvorenika mogu biti ograničeni samo u mjeri potrebnoj da se ostvari svrha radi koje je određen pritvor. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi smatrali da upravo sama svrha određivanja mjere pritvora ne bi bila adekvatno ostvarena ako bi se apelantu omogućila komunikacija sa drugim licima, pa i članovima najuže porodice, osim sa advokatom. Ustavni sud, također, ističe da je u konkretnom slučaju apelant bio osumnjičen za izvršenje krivičnog djela organiziranog kriminala u vezi sa zloupotrebom položaja ili ovlaštenja. Dokazi koji su prikupljeni tokom istrage, kako je utvrdio redovni sud, ukazivali su na to da bi apelant, komunicirajući sa drugim licima, pa i članovima najuže porodice, bio u mogućnosti utjecati na kvalitet provođenja istražnih radnji i eventualno dokaznog postupka, naročito s obzirom na prirodu krivičnog djela, te način i sredstva njegovog izvršenja. Osim toga, Ustavni sud ističe da su redovni sudovi ocijenili da su razlozi zbog kojih je pritvor bio određen po svojoj prirodi takvi da ograničavaju kontakte osumnjičenog sa vanjskim svijetom zbog čega su izrekli spornu zabranu.
35. Ustavni sud, također, ističe da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, bilo koji pritvor koji je zakonit prema članu 5. Evropske konvencije nameće, po samoj svojoj prirodi, ograničenja u privatni i porodični život. Međutim, bitan dio zatvorenikovog prava na poštivanje porodičnog života jeste taj da mu zatvorske vlasti omogućavaju održavanje kontakta sa užom porodicom. U isto vrijeme, Evropski sud priznaje da su neke mjere kontrole nad zatvorenikovim kontaktima sa vanjskim svijetom potrebne i da same po sebi nisu inkompatibilne sa Evropskom konvencijom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ostrovar protiv Moldavije, presuda od 15. februara 2006. godine, stav 105; i Evropski sud za ljudska prava, Messina protiv Italije, broj 2, presuda od 28. septembra 2000. godine, st. 66. i 72). Uzimajući u obzir ovaj stav, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantu bila određena mjera pritvora od 17. septembra 2008. godine do 14. novembra 2008. godine, dakle u periodu kraćem od dva mjeseca. U tom periodu apelantu su bili zabranjeni kontakti sa svim drugim licima osim sa njegovim braniocem. U suštini, izrečena mjera je bila ograničena na period u kojem je trajala mjera pritvora i u kojem su morali, kumulativno, postojati zakonom predviđeni razlozi za njezino izricanje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u osporenim rješenjima detaljno obrazložio zbog čega je bilo potrebno apelantu privremeno ograničiti komunikaciju samo na njegov kontakt sa braniocem, kao i da je sama mjera pritvora, pa time i zabrana kontakata s trećim licima, prestala kad su za nju prestali postojati razlozi.
36. Ustavni sud je posebno uzeo u obzir činjenice da je apelantu pritvor određen rješenjem Suda BiH od 17. septembra 2008. godine u kojem nije bilo dodatnih ograničenja, kao i da je apelant 18. i 19. septembra 2008. godine od Suda BiH zatražio da mu se odobre telefonski razgovori i posjete članova porodice i to oca, supruge, djece i sestre i da je o ovoj molbi odlučeno rješenjem Suda BiH od 23. septembra 2008. godine. Ustavni sud smatra da period od apelantovog pritvaranja do donošenja sudske odluke o zabrani posjeta i telefonskih kontakata sa drugim licima, osim sa braniocem, zbog kratkog trajanja ne pokreće pitanje kršenja apelantovih prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, u kojem je apelantu bila ograničena komunikacija sa vanjskim svijetom samo na kontakte s njegovim braniocem, pri čemu je ovo ograničenje bilo u ograničenom vremenskom roku i u vezi sa svrhom i razlozima radi kojih je određen pritvor, kako je zakonom i propisano, nije narušen razuman odnos proporcionalnosti u zaštiti zakonitog cilja kojem se teži, s jedne strane, i zaštite apelantovog prava na privatni i porodični život, s druge strane.
38. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije zato što je miješanje javnih vlasti u ovo apelantovo pravo tokom njegovog boravka u pritvoru bilo zasnovano na zakonu i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja. Pri tome je ostvarena razumna relacija proporcionalnosti između miješanja u apelantovo pravo i zakonitog cilja kojem se teži.
40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Imajući u vidu činjenicu da je ovo konačna odluka o apelaciji i da je apelant u međuvremenu pušten iz pritvora, Ustavni sud je zaključio da nema potrebe za posebno razmatranje zahtjeva za donošenje privremene mjere.
42. Na osnovu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čine izdvojena mišljenja sudija Mate Tadića i Krstana Simića.
43. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović Na osnovu člana 41. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), dajem IZDVOJENO MIŠLJENJE DJELIMIČNO SUPROTNO ODLUCI BROJ AP 3263/08 1. Na plenarnoj sjednici, održanoj 3. jula 2009. godine, Ustavni sud je usvojio Odluku o dopustivosti i meritumu u predmetu broj AP 3263/08, apelant Vasilije Savić, kojom je apelaciju odbio kao neosnovanu.
2. S najvećim dijelom usvojene odluke se slažem. Međutim, ne slažem se da nije povrijeđeno ustavno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku) i istog prava garantiranog članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Suda BiH broj X-KRN.-07/351 od 17. septembra 2008. godine u dijelu kojim je, mimo odluke suda, apelantu (pritvorenom licu) zabranjeno komuniciranje sa porodicom. Naime, nije sporno rješenje o određivanju pritvora i razlozi koje je Sud dao. Ono što vidim kao miješanje u apelantovo ustavno pravo jeste činjenica da rješenjem suda od 17. septembra 2008. godine SUD nije donio nikakvu mjeru ograničenja koja je uslijedila tek 23. septembra 2008. godine.
3. U skladu sa zakonom, samo sud može dodatno ograničiti neka prava lica-pritvorenika, na osnovu člana 141. stav 2. i člana 144. stav 1. ZKP.
4. Ustavni sud u tački 35. svoje odluke konstatira da je Sud BiH rješenjem od 17. septembra 2008. godine ograničio apelantu pravo komuniciranja sa porodicom, a dopustio samo sa braniocem i da je za takav svoj stav dao obrazloženje što je, nažalost, potpuno netačno. Naime, upravo u tom rješenju nema ograničenja, što priznaje i sam Ustavni sud u sljedećoj tački, tački 36, kada konstatira da rješenjem od 17. septembra 2008. godine nije bilo ograničenja nego je ono uvedeno tek rješenjem od 23. septembra 2008. godine (što je tačno).
5. Dakle, prema rješenju od 17. septembra 2008. godine nije došlo do uplitanja u apelantovo ustavno pravo u pogledu člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što upravo u tom rješenju nema ničega o ograničenju u pogledu komuniciranja sa članovima porodice, pa stoga i postoji povreda jer niko mimo suda nije mogao ograničiti ovo pravo pritvoreniku.
6. Do uplitanja je došlo tek rješenjem od 23. septembra 2008. godine, za koje je, i prema mom mišljenju, bilo osnova. Međutim, Ustavni sud to priznaje (tačka 36), ali i opravdava kratkoćom uplitanja. Upravo ovaj stav je za mene neprihvatljiv. Naime, ne može biti malo uplitanja, a malo ne, i da se to onda pravda kratkoćom uplitanja. Ustavom garantirano pravo to ne poznaje. Dakle, ili ima uplitanja u zaštićeno pravo ili ga nema.
7. Stoga, uz dužno poštovanje prema stanovištima kolega iznesenim u ovoj odluci, ovakvo opravdanje uplitanja u apelantovo ustavom zaštićeno pravo ne pridonosi vladavini prava, pravnoj sigurnosti i dosljednoj primjeni zakona.
Sudija Mato Tadić Ustavni sud BiH Predmet broj AP 3263/08 Izdvojeno mišljenje sudije Krstana Simića U potpunosti se pridružujem izdvojenom mišljenju i stavovima sudije Mate Tadića u predmetu broj AP 3263/08.
Sudija Krstan Simić Ustavni sud BiH Banja Luka, 17. juli 2009. godine