Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-591/07 (M. S.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-591/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-591/07, rješavajući apelaciju Milorada Stanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Stanića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kžk-06-000025 od 27. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Stanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 12. februara 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kžk-06-

000025 od 27. novembra 2006. godine.

2. Prema optužnici Kantonalnog tužilaštva Unsko-Sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) broj KT-2/01-KT od 15. maja 2006. godine, koja je izmijenjena na glavnom pretresu 18. jula 2006. godine, apelant je optužen da je počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 2. preuzetog Krivičnog zakona Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ) i Krivičnog zakona SR BiH, u vezi sa članom 6a. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o primjeni Krivičnog zakona RBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama KZ RBiH) i preuzetog KZ SFRJ («Službeni list RBiH» broj 11/92), koji su bili na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela.

3. Postupajući prema optužnici, Kantonalni sud je donio presudu broj 001-0-K-06-000010 od 18. jula 2006. godine, kojom je apelanta oglasio krivim što je u augustu mjesecu 1992. godine, kao pripadnik rezervnog sastava milicije u Sanici-općina Ključ, kod potoka zvanog Rijeka u Sanici, nakon kraćeg verbalnog napada na Kemala Harambašića (u daljnjem tekstu: oštećeni), u namjeri da ga usmrti jer je Bošnjak, u oštećenog ispucao oko 30 metaka iz automatske puške neutvrđene marke i broja, kojom prilikom je oštećeni zadobio povrede u predjelu grudne duplje, usljed kojih je odmah umro. Navedenim radnjama apelant je, kako je dalje navedeno, počinio krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 2. preuzetog KZ SRBiH u vezi sa članom 6a. Stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o primjeni krivičnog zakona RBiH i preuzetog KZ SFRJ. Apelant je za navedeno krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina.

4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000463 od 19. oktobra 2006. godine, žalba branioca apelanta izjavljena protiv prvostepene presude je uvažena, presuda Kantonalnog suda ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. Prema obrazloženju navedenog rješenja, određeno je da će taj sud na temelju ovlašćenja iz člana 332. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH ( «Službene novine FBiH» br. 43/98, 2/99, 15/99, 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07 i 64/07; u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) prihvatiti kao dokazni materijal i pročitati samo one dokaze koji se mogu tretirati kao valjani dokazi, a uz takvo izvođenje dokaza da će se nepostredno ispitati samo svjedoci Dragan Vukić i Smajil Džaferagić.

5. Vrhovni sud je, nakon održanog glavnog pretresa, donio presudu broj 070-0-Kžk-06-000025 od 27. novembra 2006. godine, kojom je apelanta oglasio krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 2. preuzetog KZ SFRJ u vezi sa članom 6.a) stav 1. Zakona o izmjenama KZ RBiH i preuzetog KZ SFRJ u vezi sa članom 24. preuzetog KZ SFRJ, što je u augustu mjesecu 1992. godine u Sanici, općina Ključ, kao uniformisan i naoružan automatskim oružjem, pripadnik rezervnog sastava milicije u rezervnoj stanici milicije u Sanici, zajedno sa još dvojicom uniformisanih i naoružanih automatskim oružjem pripadnika milicije, u sastavu tročlane milicijske patrole, u akciji «čišćenja» terena od muslimanskog stanovništva ovoj dvojici članova patrole koji su tražili oštećenog rekao da zna gdje je kuća oštećenog, a potom ih odveo do njegove kuće, te istome naredio da krene s njima da bi ga potom odveli do potoka zvanog «Rijeka» gdje je, u namjeri da oštećenog liše života samo zato što je pripadnik muslimanskog naroda, jedan od tih uniformisanih pripadnika rezervnog sastava milicije u oštećenog ispucao više metaka iz automatskog oružja u predjelu grudi i na taj način ga lišio života. Tom presudom apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina.

6. U obrazloženju presude sud je naveo da su u toku pretresa pročitani iskazi svjedoka Mustafe Karadžića, Reše Mehmedovića, Dragana Vukića, Laze Kričkovića, Gojka Mihića i Dragana Drobca, a na pretresu su neposredno ispitani svjedoci Dragan Vukić i Smajil Džaferagić. Zatim je navedeno da nije sporno da je oštećeni u augustu mjesecu 1992. godine odveden ispred njegove kuće do potoka «Rijeka» gdje je ubijen i narednog dana pronađen mrtav, ali je sporan identitet osoba koje su to uradile. Taj sud smatra da sadržaj iskaza svjedoka Reše Mehmedovića (dat u istrazi) i Mustafe Karadžića, izvan svake sumnje rješavaju potpuno određeno sporno pitanje u pogledu identiteta osobe koja je počinila navedeno krivično djelo. Naime, oba svjedoka su, kako je dalje navedeno, saglasno potvrdila da je apelant bio taj koji je Gojka Mihića i još jednu nepoznatu osobu doveo pred kuću oštećenog, da je oštećenog maltretirao i prema njemu pokazivao nacionalnu netrpeljivost te mu naredio da krene s njima. Okolnosti da je oštećeni lišen života proizilazi ne samo iz iskaza svjedoka Reše Mehmedovića i Mustafe Karadžića, već i iz iskaza svjedoka Dragana Vukića, Laze Kričkovića, Gojka Mihića i Dragana Drobca. U iskazima svjedoka Reše Mehmedovića i Mustafe Karadžića, kako je navedeno u obrazloženju presude, sasvim su određeno i uvjerljivo opisane sporne okolnosti pri čemu je sud, imao u vidu da je na glavnom pretresu iskaz svjedoka Reše Mehmedovića pročitan na pretresu pred Vrhovnim sudom na osnovu ovlaštenja iz člana 332. stav 2. ZKP FBiH i uz ostale izvedene dokaze je prihvaćen kao sastavni dio dokaznog materijala. U obrazloženju presude je navedeno da se ovim otvorilo pitanje važnosti iskaza svjedoka Reše Mehmedovića koji je u međuvremenu umro, a u smislu apelantovog prava da ispituje i zahtijeva ispitivanje svjedoka. S tim u vezi, Vrhovni sud je ocijenio da je branitelj apelanta bio prisutan u istrazi i da je imao mogućnost da postavlja pitanja svjedoku, zbog čega je sud ocijenio da se iskaz pomenutog svjedoka može vrednovati kao dokaz i dovesti u vezu sa drugim dokazima, u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza. Sud je takođe uzeo u obzir da se utvrđeno činjenično stanje ne temelji uglavnom ili u većem dijelu na iskazu pomenutog svjedoka Reše Mehmedovića, jer za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja postoje i drugi relevantni dokazi.

7. Apelant smatra da mu je tokom postupka pred Vrhovnim sudom, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1,i 2. i stava 3.d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u činjenici što mu «nije omogućeno da na glavnom pretresu ispita svjedoka Rešu Mehmedovića koji je nakon iskaza datog u istrazi pa do počinjanja glavnog pretresa umro». Apelant je istakao da je i pored te činjenice iskorišten iskaz pomenutog svjedoka dat u istrazi, što je po njegovom mišljenju u suprotnosti sa pravom na pravično suđenje. Smatra da je sud u takvoj situaciji morao primijeniti načelo in dubio pro reo, tim prije što je i iskaz drugog saslušanog svjedoka bio nekonzistentan sa opisom događaja. Izvedeni dokazi, kako je dalje naveo, nisu bili zasnovani na standardima koje garantira Evropska konvencija, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na nepristrasno i fer suđenje kao sastavni dio prava na pravično suđenje. Povredu prava na nediskriminaciju apelant nije obrazložio.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. Navodi apelacije odnose se na utvrđeno činjenično stanje i sudsku ocjenu dokaza na kojima je zasnovana pobijana presuda. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno time što je osuđujuća presuda zasnovana na iskazu svjedoka datom u istrazi, koji je nakon toga umro a zbog čega je sud u takvoj situaciji morao prmijeniti princip in dubio pro reo. S obzirom da pomenuti princip nije primijenjen i da izvedeni dokazi nisu zasnovani na standardima koje garantuje Evropska konvencija, prekršeno mu je kako tvrdi «pravo na fer i nepristrasno suđenje».

11. Ustavni sud ističe da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek, i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05)».

12. U vezi sa navodima apelacije kojim apelant tvrdi da mu tokom glavnog pretresa pred Vrhovnim sudom povrijeđeno pravo na ispitivanje svjedoka optužbe, Ustavni sud ističe da je pravo na ispitivanje svjedoka zagarantovano članom 6. stav 3. d) Evropske konvencije i u konkretnom slučaju treba ispitati da li je osporenom presudom ovo apelantovo pravo povrijeđeno. U apelaciji je naglašeno da je na glavnom pretresu pročitan iskaz svjedoka koji je dat u fazi istrage i koji je uvršten u dokazni materijal na osnovu kojeg je sud donio osuđujuću presudu. Pri tome je apelantu, kako tvrdi, onemogućeno da svedoka neposredno ispita, jer je nakon davanja iskaza ispitani svjedok umro.

13. Ustavni sud naglašava da prema praksi Evropskog suda, koju slijedi i Ustavni sud, «u principu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, serija A-166 i Ustavni sud Odluka broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Ustavni sud također naglašava da nije narušen princip prava na pravično saslušanje niti načelo kontradiktornosti ako je na glavnom pretresu samo pročitano svjedočenje jednog od svjedoka, a nije neposredno saslušan, a svi drugi dokazi i činjenice ukazuju na to da je dotično lice izvršilo određeno krivično djelo i da je krivično odgovorno (vidi Ustavni sud, odluka o meritumu, broj AP-800/0 od 9. maja 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 77/06)

14. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je uvažavanjem žalbe branioca apelanta protiv prvostepene presude, presudu Kantonalnog suda od 19. oktobra 2006. godine ukinuo i odredio je zakazivanje glavnog pretresa pred Vrhovnim sudom. Vrhovni sud je na osnovu ovlaštenja iz člana 332. stav 2. ZKP FBiH odredio da će se prilikom održavanja pretresa pred tim sudom prihvatiti kao dokazni materijal i pročitati oni dokazi koji se mogu tretirati kao valjani, a da će se neposredno saslušati samo tačno određeni svjedoci. Dovođenjem ove zakonske odredbe u vezu sa odredbom člana 288. stav 2. ZKP-a FBiH, u kojoj je propisano da se zapisnici o iskazima mogu po odluci sudije osnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, potvrđuje zaključak da sud nije isključen iz dokaznog postupka. Uloga suda u cilju utvrđivanja materijalne istine jeste da uspostavi pravičnu ravnotežu dva osnovna načela dokaznog postupka, načela kontradiktornosti i načela istine, pa u tom smislu sud može narediti izvođenje dokaza i nezavisno od prijedloga stranaka. S obzirom na nespornu činjenicu prisustva branioca apelanta u istražnom postupku u vrijeme davanja iskaza svjedoka čije prihvatanje kao dokaznog materijala je apelant osporio i njegovo pravo da pomenutog svjedoka u toj fazi krivičnog postupka ispita direktno ili unakrsno, kao i odredbu iz člana 288. stav 2. ZKP FBiH, proizilazi zaključak da u načinu izbora dokaza i njihove ocjene nije bilo proizvoljnosti. Ustavni sud pored navedenog naglašava da u načinu na koji je Vrhovni sud obrazložio osnov za provođenje dokaza čitanjem iskaza svjedoka datog u istrazi nema elemenata proizvoljnosti. Naime, osnov za provođenje takvog dokaza propisano je u relevantnom ZKP FBiH a njegovo provođenje i ocjena samo po sebi ne dovodi u pitanje pravičnost suđenja, s obzirom da krivično-pravna odgovornost apelanta nije isključivo ili u pretežnom dijelu zasnovana na tom dokazu. Također Ustavni sud utvrđuje da iskaz pomenutog svjedoka nije bio jedini dokaz na kojem je utemeljena osuđujuća presuda, što proizilazi iz obrazloženja osporene presude. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U vezi sa navodima apelanta da je u krivičnom postupku koji se protiv njega vodio, zbog izbora i ocjene dokaza narušen princip in dubio pro reo čija primjena je zagarantirana članom 6. stav

2. Evropske konvencije, jer bi u suprotnom postojala sumnja u pogledu njegove krivične odgovornosti, Ustavni sud napominje da primjena principa in dubio pro reo garantira da sud sumnju u pogledu postojanja činjenica koja čine bića krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. U vezi s tim, kao i zaključkom Ustavnog suda koji je izložen u predhodnom stavu a odnosi se na izbor i ocjenu dokaza, Ustavni sud primjećuje da je dokaz na koji ukazuje apelant, čitanje iskaza svjedoka koji je dat u istrazi, cijenjen u vezi sa ostalim dokazima, prema načelu slobodne ocjene dokaza. Ova ocjena podrazumijeva ocjenu oslobođenu pravnih pravila koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza ali istovremeno zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Ustavni sud je razmatranjem spisa predmetne krivične stvari zapazio da je Vrhovni sud u pogledu prihvatanja dokaza čitanjem iskaza svjedoka koji je dat u istrazi jasno naveo da je navedeni dokaz uvršten u valjan dokazni materijal jer je navedeni svjedok umro i jer je taj iskaz cijenjen u vezi sa ostalim materijalnim i nematerijalnim dokazima. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da su u odredbi članu 288. stav 2. ZKP FBiH propisani izuzeci od neposrednog provođenja dokaza u tačno određenoj situaciji i za tačno određene osobe, među kojim izuzecima je navedena smrt ispitane osobe. S obzirom da je apelant u toku cijelog postpka imao branioca, da su apelant i njegov branilac imali mogućnost direktno i unakrsno ispitati svjedoke optužbe i odbrane, te kako dokaz na koji apelant ukazuje u ovom dijelu apelacije nije jedino i isključivo cijenjen, a provođenje istog je propisano u naprijed navedenoj zakonskoj odredbi, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom krivičnom postupku, nakon brižljive i savjesne ocjene dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima Vrhovni sud izveo zaključak o krivično-pravnoj odgovornosti apelanta. To istovremeno znači da na strani suda nije postojala sumnja u pogledu činjenica koja čine biće krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa prema tome nije postojala ni obaveza suda u pogledu primjene principa in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude zadovoljava zahtjeve pravičnog suđenja i ne ostavlja utisak proizvoljnosti, zbog čega su apelantovi navodi ocijenjeni kao očigledno prima facie neosnovani.

16. U vezi navodnih povreda prava na nepristrasnost i prava na fer suđenje, kao sastavnih dijelova prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelant navedene povrede ovih prava ističe ponovo u vezi sa čitanjem iskaza svjedoka datog i istrazi kojeg je sud uvrstio u valjan dokazni materijal, pa s obzirom na zaključke koji su izneseni u predhodnim stavovima ove odluke u pogledu prihvatljivosti, izbora i ocjene dokaza, Ustavni sud neće ulaziti u dalje ispitivanje takvih navoda jer smatra da su isti očigledno prima facie neosnovani.

17. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji, protivno članu II/4. Ustav Bosne i Hercegovine, paušalni i ničim nisu potkrijepljeni i stoga su očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-591/07 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio