Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1791/07 (S. M.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o sudskoj policiji
- Odluka o izmjenama odluke o utvrđivanju ukupnog broja sudskih policajaca u odjeljenjima sudske policije
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o sudskoj policiji
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1791/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-1791/07, rješavajući apelaciju Stjepana Miličevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9.. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stjepana Miličevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000444 od 20. marta 2007. godine, u odnosu na član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stjepana Miličevića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000444 od 20. marta 2007. godine, u odnosu na čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Stjepan Miličević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Karlo Sesar, advokat iz Mostara podnio je 15. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000444 od 20. marta 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-625/04 od 13. juna 2005. godine poništeno je kao nezakonito rješenje tužene Federacije Bosne i Hercegovine, Sudska policija Sarajevo ( u daljnjem tekstu: tužena) broj SP-1-457704 od 26. marta 2004. godine, a tužena je obavezana da apelantu isplati troškove postupka. Dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio da se naloži tuženoj da ga rasporedi na radno mjesto u Odjeljenje sudske policije Zapadno-hercegovačkog kantona Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: ZHK Široki Brijeg) odbijen je kao neosnovan.
3. Općinski sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da je proveo dokaze uvidom u rješenje Vrhovnog suda broj SP-1-399/04 od 12. marta 2004. godine i rješenje broj SP-1-457704 od 26. marta 2004. godine, prigovor apelanta na rješenje Vrhovnog suda broj SP-1-399/04 od 12. marta 2004. godine, te saslušao apelanta i Dž. G koji je bio neposredni saradnik glavnog zapovjednika i Sekretara Vrhovnog suda. Općinski sud je istakao da je uvidom u rješenje Vrhovnog suda broj Sp-1-
399/04 od 12. marta 2004. godine utvrdio nesporne činjenice među strankama, tj. da je apelant raspoređen kao sudski policajac iz Odjeljenja sudske policije sudova ZHK-a u Širokom Brijegu, upućen na daljnji rad od 15. marta 2004. godine u Odjeljenje sudske policije sudova Hercegovačko-neretvanskog kantona sa sjedištem u Mostaru (u daljnjem tekstu: HNK Mostar), s tim da mu sva prava i obaveze ostaju neizmijenjena. Na navedeno rješenje apelant je uložio prigovor koji je odbijen rješenjem Vrhovnog suda broj Sp-1-457704 od 26. marta 2004. godine. U svojoj izjavi svjedokDž. G. je naveo da su sporna rješenja donesena u skladu sa Odlukom o izmjenama Odluke o utvrđivanju ukupnog broja sudskih policajaca u odjeljenjima sudske policije, na osnovu koje je i izvršena izmjena Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji.
4. Dalje, sud je istakao da je članom 29. Zakona o sudskoj policiji («Službene novine Federacije BiH» broj 19/96) predviđeno da se odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH («Službene novine Federacije BiH» broj 13/98) primjenjuju i na radne odnose sudske policije ako navedenim zakonom nije drugačije određeno. Sud je ocijenio da navedena rješenja nisu donesena u skladu sa zakonom, imajući u vidu član 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave F BiH, prema kojem «službenik može uz svoj pristanak biti premješten u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave i federalne ustanove čije se sjedište nalazi van sjedišta federalnog organa uprave i federalne ustanove čije se sjedište nalazi van sjedišta federalnog organa uprave» i član 39. Zakona o sudskoj policiji prema kojem «kad interesi sudske policije zahtijevaju, sudski policajac može biti privremeno upućen na rad u drugo odjeljenje sudske policije najduže tri mjeseca, a po svom pristanku najduže šest mjeseci u jednoj kalendarskoj godini». Također, sud nije prihvatio navode tužene da su predmetna rješenja donesena u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u F BiH, niti pozivanje tužene na član 113. istog zakona zbog toga što navedena odredba, kako je sud naveo, propisuje ukidanje radnog mjesta u organu, odnosno što ta odredba «ne govori o smanjenju broja izvršilaca već o ukidanju radnih mjesta, a radno mjesto apelanta nije ukinuto, jer isto i dalje postoji». Sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju došlo do smanjenja broja izvršilaca, ističući da je tužena bila dužna utvrditi adekvatne kriterije po osnovu kojih bi se izvršila preraspodjela pripadnika policije ili je eventualno trebalo pozvati sve pripadnike Odjeljenja sudske policije ZHK da se izjasne da li bi pristali na raspored u drugo odjeljenje sudske policije, pa višak pripadnika sudske policije staviti na raspolaganje po osnovu rješenja. Sud je također odlučio da prvostepeno rješenje i dalje ostaje na snazi iz razloga što apelant tužbom nije tražio poništenje istog, obrazlažući da bi sud prekoračio tužbeni zahtjev ukoliko bi isto poništio.
5. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-
1037/05 od 22. decembra 2005. godine žalba tužene na dio prvostepene presude kojim je poništeno kao nezakonito rješenje tužene i tužena obavezana da tužitelju naknadi troškove postupka odbijena je kao neosnovana i u tom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. Žalba apelanta na odbijajući dio prvostepene presude uvažena je i prvostepena presuda je preinačena tako što je naloženo tuženoj da apelanta rasporedi na radno mjesto u Odjeljenje sudske policije ZHK Široki Brijeg.
6. Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, a žalbene navode tužene ocijenio je neosnovanim, smatrajući da je neprihvatljivo pozivanje na član 113. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave F BiH kao osnova za donošenje rješenja o premještaju apelanta u drugo odjeljenje na područje drugog kantona, budući da se navedeni član odnosi na sasvim drugu situaciju, koja pretpostavlja ukidanje radnih mjesta, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi, jer radno mjesto apelanta nije ukinuto, pa nema mjesta primjeni navedene zakonske odredbe.
7. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-000444 od 20. marta 2007. godine, revizija tužene je uvažena, obje nižestepene presude su preinačene, a apelantov tužbeni zahtjev je odbijen. U obrazloženju presude je navedeno da se tužbeni zahtjev apelanta ne odnosi na novčanu tražbinu, niti je apelant u tužbi označio vrijednost spora, pa time ni preko propisanog iznosa od 10.000,00 KM (član 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku-u daljnjem tekstu: ZPP) kao uslova za ostvarivanje prava na izjavljivanje revizije, pa zbog toga revizija ne bi bila dopuštena. Međutim, Vrhovni sud je prije svega cijenio dopuštenost u predmetnom slučaju iz osnova člana 237. stav 3. ZPP, te je dopustio reviziju, ocijenivši da bi odlučivanje o reviziji moglo biti od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
8. Vrhovni sud je ocijenio da se osnovano revizijom upućuje na primjenu člana 113. stav
1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, čije se odredbe primjenjuju i na radne odnose sudske policije kako propisuje član 29. Zakona o sudskoj policiji. Sud je naveo da je osporeno rješenje tužene od 12. marta 2004. godine, kojim se apelant, kao sudski policajac koji je bio raspoređen u Odjeljenje sudske policije ZHK u Širokom Brijegu, upućuje na daljnji rad u Odjeljenje sudske policije sudova HNK sa sjedištem u Mostaru, doneseno kako slijedi iz rješenja i utvrđenja nižestepenih sudova, nakon izmjene Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji sudske policije, odnosno sistematizacije u odjeljenjima sudske policije, prema odlukama Vlade Federacije BiH, a na prijedlog predsjednika Vrhovnog suda.
9. Dalje, Vrhovni sud je obrazložio da je Odlukom o izmjenama Odluke o utvrđivanju ukupnog broja sudskih policajaca u odjeljenjima sudske policije («Službene novine F BiH», broj 8/04) koja je stupila na pravnu snagu narednog dana od dana objavljivanja, 14. februara 2004. godine promijenjen ukupan broj sudskih policajac u odjeljenju sudske policije Federacije BiH, odjeljenjima sudske policije sudova u kantonima. Tako je broj sudskih policajaca u HNK povećan sa 37 na 45, a u Odjeljenju sudske policije u ZHK broj sudskih policajaca smanjen sa 27 na 22. Vrhovni sud je ocijenio da je upućivanje apelanta iz Odjeljenja sudske policije sudova ZHK Široki Brijeg, gdje je bio raspoređen, u Odjeljenje sudske policije sudova HNK Mostar posljedica smanjenja broja sudskih policajaca u jednom i povećanje broja u drugom kantonu. Stoga je prema mišljenju Vrhovnog suda osporeno rješenje donijeto u skladu sa članom 113. stav 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, dakle, zakonito. Vrhovni sud je zaključio da su se nižestepeni sudovi pogrešno pozivali na član 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH i član 39. Zakona o sudskoj policiji, kada su udovoljili tužbenom zahtjevu apelanta, jer premještanje apelanta iz jednog odjeljenja u drugo nije ni vršeno uz njegov pristanak ni pod uslovima određenim navedenim zakonskim odredbama, nego iz razloga koje propisuje član 113. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH.
10. Apelant se žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant povredu svojih prava vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i postojanju sukoba interesa za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari od strane Vrhovnog suda iz razloga «što je sudska policija organ pod direktnom nadležnošću Vrhovnog suda, a upravo je akt sudske policije bio predmetom ovog sudskog spora». Apelant je naveo da bi se u konkretnoj pravnoj stvari član 113. stav 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH mogao primijeniti u slučaju da su ukinuta pojedina radna mjesta i da je tužena to dokazala. Apelant smatra da smanjenje broja djelatnika sudske policije po nalogu predsjednika suda ne može biti osnov za primjenu navedenog člana Zakona.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompativilna sa Ustavom;
Dopustivost prima facie
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju, apelant nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u tri stepena. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud iscrpno i detaljno analizirao sve prigovore, imajući u vidu činjenično stanje koje su utvrdili nižestepeni sudovi, uključujući i pitanja koje je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da je u odnosu na te prigovore dao jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Također, apelant je također naveo da u konkretnom slučaju postoji «sukob interesa u odlučivanju» iz razloga što je sudska policija organ koji je pod direktnom nadležnošću Vrhovnog suda, a predmet ovog spora je bio akt sudske policije. Međutim, Ustavni sud smatra da navodi o «sukobu interesa u odlučivanju» konkretne pravne stvari ne pokreću pitanje eventualne pristrasnosti suda, budući da apelant u tom pravcu nije ponudio argumente ili dokaze, osim što je naveo da je sudska policija pod nadležnošću Vrhovnog suda. Međutim, ovi navodi nisu dovoljni da bi se pokrenulo pitanje navodne pristrasnosti u odlučivanju o apelantovom tužbenom zahtjevu u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 13. ove odluke da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Dopustivost ratione materiae
15. Apelant je također naveo da mu je u predmetnom, postupku povrijeđeno i pravo na rad. S tim u vezi Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji zauzeo jasan stav da pravo na rad nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, te da se na ovo pravo može pozvati samo u vezi sa pravom na nediskriminaciju. S obzirom da se apelant u uživanju svojih prava na rad ili drugih sličnih prava ne poziva na diskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je predočio apelant, Ustavni sud je zaključio da je predmetna apelacija u pogledu prava na rad nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović