Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2565/09 (M. K.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2565/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2565/09, rješavajući zahtjev Mirsa Krasnića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Mirsa Krasnića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirso Krasnić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), a kojeg zastupa Nikica Grižić, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. avgusta 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 08 001427 09 Kž 4 od 3. jula 2009. godine i rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 001427 08 K od 23. juna 2009. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo mjeru pritvora izrečenu apelantu osporenim rješenjima do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji. Kao razloge za izdavanje privremene mjere apelant je istakao da se već osamnaest mjeseci nalazi u pritvoru zbog nezakonitih rješenja o produženju pritvora i nezakonto potvrđene optužnice, te da bi njegovim daljim boravkom u pritvoru, prije donošenja konačne odluke po uloženoj apelaciji, bilo nastavljeno kršenje ljudskih prava sa nesagledivim posledicima, a što bi dovelo do nastanka štete koja se ne bi mogla nadoknaditi niti na drugi način spriječiti.

2. Kantonalni sud je presudom od 23. juna 2009. godine Muhameda Ali Gašija i apelanta oglasio krivim i izrekao im zatvorske kazne u trajanju od dvadeset godina, odnosno šest godina i šest mjeseci za krivična djela koja su im stavljena na teret optužnicom Kantonalnog tužilaštva Sarajevo broj Kt- 2204/07. Apelant je presudom oglašen krivim za krivično djelo iznude u pokušaju iz člana 295. stav 2, a u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Krivični zakon FBiH), a u vezi sa članom 28 i 54 istog zakona, krivično djelo zločinačka organizacija iz člana 342. stav 3. Krivičnog zakona FBiH, a u vezi sa sledećim krivičnim djelima propisanim Krivičnim zakonom FBiH: protivpravno zauzimanje nekretnina od opšteg značaja iz člana 292. stav 1., oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1., te krivičnim djelom bespravne gradnje iz člana 74. Zakona o građenju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 55/02) i člana 161. Zakona o prostornom uređenju („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 7/05) i krivičnim djelom pomoći počiniocu nakon počinjenog krivičnog djela iz člana 346. stav 3. Krivičnog zakona FBiH.

3. S obzirom da su se apelant i optuženi Gaši, u trenutku izricanja presude, nalazili u pritvoru, to je sud u smislu člana 152. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Zakon o krivičnom postupku FBiH), cijenio da li i dalje postoje razlozi zbog kojih im je prvobitno određen i u više navrata produžavan pritvor. 4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 001427 08 K od 23. juna 2009. godine apelantu i optuženom Muhamedu Ali Gašiju je produžen pritvor koji po ovom rješenju može trajati najduže devet mjeseci. U obrazloženju rješenja, sud se pozvao na izreku prvostepene presude iz koje proizilazi za koja krivična djela su optuženi Gaši i apelant oglašeni krvim i kazne koje su im izrečene. Sud je ocjenio da su se stekli uslovi za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku FBiH. Svoju ocjenu sud je zasnovao na činjenici da su apelant i optuženi Gaši, nakon pokretnja istrage, jedno vrijeme bili u bjekstvu i nedostupni organima gonjenja, da su slobode lišeni nakon realizacije potjernice (znali su za pokrenutu istragu i svjesno se skrivali), te da bi, s obzirom na visinu izrečenih kazni zatvora, mogli pobjeći, odnosno skrivati se. Nadalje, sud je ocjenio da su se stekli uslovi i za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku FBiH. Svoju ocjenu sud je zasnovao na brojnosti krivičnopravnih radnji za koje su apelant i optuženi Gaši oglašeni krivim, okolnosti pod kojim je sud utvrdio da su krivična djela počinjena, kao i da su apelant i optuženi Gaši prisiljavali druge da na štetu svoje imovine nešto učine. Najzad, sud je istakao da je imao u vidu posebnu težinu i način izvršenja krivičnog djela zločinačka organizacija, za koje su obojica optuženi, njegove posledice, te okolnosti koje su uslijedile nakon izvršenja odnosnog djela, a koje se mogu karakterisati kao vanredne i da, kao takve, predstavljaju specifičnu manifestaciju sa stvarnom prijetnjom za dalje narušavanje javnog reda, kao i visinu izrečenih zatvorskih kazni.

5. Vrhovni sud je rješenjem broj 09 0 K 001427 09 Kž 4 odbio apelantovu žalbu na rješenje Kantonalnog suda kao neosnovanu.

6. Vrhovni sud je u cijelosti uvažio razloge iz rješenja Kantonalnog suda u pogledu osnova za određivanje pritvora u skladu sa članom 146. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku FBiH. Sud je istakao da navedeni razlozi ukazuju da se ne može osnovano očekivati da bi se ista svrha zbog koje je pritvor produžen mogla ostvariti i izricanjem apelantu mjere zabrane napuštanja boravišta ili putovanja. Sud je ocjenio da, s obzirom na visinu izrečene kazne i ranije bjekstvo, pravilnost zaključka Kantonalnog suda o produženju pritvora, nije dovedena u pitanje zbog okolnosti da je apelant u pritvoru proveo sedamnaest mjeseci i da će mu to vrijeme biti uračunato u izrečenu kaznu zatvora.

7. Apelant je nadalje osporavo razloge za određivanje pritvora u skladu sa članom 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku FBiH, ističući da su paušalni, kao i postojanje vanrednih okolnosti i stvarne prijetnje narušavanja javnog reda u slučaju njegovog puštanja na slobodu. Vrhovni sud je ocjenio da i iz obrazloženja same žalbe proizilazi da je prvostepeni sud našao da se radi o vanrednim okolnostima, o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, o krivičnom djelu koje je posebno teško sa obzirom na način izvršenja ili posledice krivičnog djela, te da bi puštanje na slobodu optuženog rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda i da je za ta svoja utvrđenja dao valjane razloge. Neosnovanim su ocjenjeni i navodi iz žalbe da prvostepeni sud u obrazloženju rješenja nije konkretizovao navode o brojnosti krivičnopravnih radnji za koje je apelant oglašen krivim, s obzirom da su u obrazloženju rješenja izričito navedena krivična djela za koja je apelant prvostepenom presudom oglašen krivim, te se u pogledu činjenica i okolnosti učinjenja tih djela poziva na prvostepenu presudu. U tom smislu, sud je ocjenio i da su navodi kojim se osporava pravilnost pravne kvalifikacije prvostepenog suda jednog od krivičnih djela u okviru zločinačke organizacije neosnovani jer ne mogu dovesti u pitanje pravilnost činjeničnih i pravnih utvrđenja prvostepenog suda u vezi sa daljim postojanjem razloga za pritvor. Neosnovanim je ocjenjen i žalbeni navod da činjenica da su optuženi prisiljavali druge da na štetu svoje imovine nešto učine, a što predstavlja obilježje krivičnog djela, ne može biti osnov za zaključak o postojanju vanrednih okolnosti i stvarne prijetnje narušavanju javnog reda u slučaju puštanja na slobodu apelanta. Sud je ocjenio da je prvostepeni sud imao u vidu okolnost da se radilo o prisiljavanju više osoba organizovano od starane više optuženih da na štetu svoje imovine nešto učine, a što, uz brojnost krivičnih djela za koje je apelant oglašen krivim prvostepenom presudom, ukazuje i na postojanje okolnosti koje nisu uobičajene za izvršenje tih djela, pa u skladu s tim i na postojanje stvarne prijetnje narušavanju javnog reda usled puštanja apelanta na slobodu. Sud je paušalnim ocjenio žalbene navode da prvostepeni sud nije vodio računa da protekom vremena osjećaj straha i nesigurnosti građana slabi, te da blijedi senzibilnost javnosti u odnosu na događaj iz prošlosti, jer nisu potkrepljeni nijednom činjenicom koja ukazuje da se ovaj stav može primjeniti na konkretni slučaj. Najzad, žalbeni navodi koji se odnose na uslove pod kojim država članica može staviti izvan snage pojedine odredbe međunarodnih dokumenata koje se odnose na osnovna prava i slobode građana, sud je ocjenio irelevantnim jer u konkretnom slučaju nisu stavljene van snage odredbe međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima.

8. Apelant smatra da im je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovni sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na ličnu slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske knvencije. Povredu navedenih prava apelant prije svega vidi u činjenici da „ne postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo iz člana 342. stav 3. i druga Krivičnog zkona FBiH». Po apelantu, spornim se čini u pogledu postojanja osnovane sumnje, sama koncepcija zločinačke organizacije kao krivičnog djela i postojanje elemenata koji čine obilježje zločinačke organizacije. U prilog ovom, apelant ističe da je prvobitna optužnica kojom mu se stavlja na teret počinjenje ovog krivičnog djela bila odbijena upravo zbog ne postojanja osnovane sumnje da je isto počinio, ali da je po optužnici izmjenjenoj u roku od dvadest četiri sata, isti sudija, našao da postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Nadalje, u apelaciji se iznose navodi identični onim koji su bili razmatrani i pred Vrhovnim sudom, a koji su već izneseni u tačkama 6. i 7. ove odluke.

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

10. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe kojoj je izrečena mjera pritvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o povredi ljudskih prava. Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

11. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.

12. U konkretnom slučaju, uvažavajući kao nesporno da mjera pritvora za apelanta predstavlja izuzetno tešku situaciju, Ustavnom sudu, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.

13. Imajući u vidu odredbe člana 77. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za usvajanje privremene mjere, pa je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.

14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2565/09 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio