Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1378/07 (B. B.)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1378/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1378/07, rješavajući apelaciju Bersima Bečića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bersima Bečića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000334 od 15. marta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bersim Bečić (u daljnem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Fadil i Mustafa Muharemagić, advokati iz Tuzle, podnio je 9. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjm tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-000334 od 15. marta 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli, broj P-3233/04 od 17. februara 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-636/05 od 26. decembra 2005. godine, obavezan je Rudnik „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati na ime razlike naknade plaća za vrijeme čekanja na raspored na drugi odgovarajući posao u periodu od 24. novembra 2000. godine do 31. decembra 2003. godine ukupan iznos od 10.566,09 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 6.832,39 KM od 15. januara 2003. godine, a na iznos od 3.733,70 KM od 1. juna 2004. godine do isplate i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.673,10 KM. Sa viškom tužbenog zahtjeva u dijelu zakonskih zateznih kamata apelant je odbijen.

3. Istaknuto je da se tužbeni zahtjev apelanta u predmetnoj pravnoj stvari odnosi na period od 1. avgusta 2000. godine do 31. decembar 2003. godine, međutim apelant je od 24. novembra 2000. godine bio zaposlenik na čekanju bez invalidnosti i njegova su primanja obračunata i isplaćena u skladu sa tada važećim aktom tužene, te mu stoga u tom periodu po mišljenju suda i ne pripada nikakva razlika za isplatu. Razlika za isplatu se javlja tek počev od 24. novembra 2000. godine od kada je apelant proglašen za invalida II kategorije invalidnosti pa nadalje do kraja utuženog perioda 31. decembra 2003. godine. Tuženi je u tom periodu i utvrđivao visine tražene razlike za isplatu, te je tužbeni zahtjev za taj period (24. novembar 2000. godine do 31. decembra 2003. godine) po mišljenju suda osnovan. Pri tome se sud pozvao na Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) koji predstavlja lex specialis u odnosu na sve druge propise kada se radi o pravima radnika sa promjenjenom radnom sposobnošću-invalidima II kategorije invalidnosti. Po mišljenju suda apelant kao takav radnik prema odredbi člana 75. stav 1. tačka 1. Zakona o PIO ima pravo na naknadu plaće od dana nastanka invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu odnosno upućivanja na prekvalifikaciju odnosno dokvalifikaciju. U smislu odredbe člana 76. stav 1. navedenog zakona osnov za određivanje navedene naknade predstavlja plaća odnosno naknada plaće koju je radnik-osiguranik ostvario u posljednoj godini osiguranja koja predhodi godini u kojoj je nastala invalidnost. Prema odredbi stava 2. istog člana navedena naknada plaće usklađuje se u toku godine u skladu sa tim zakonom. Na osnovu navedenog sud je utvrdio da apelantu pripada pravo na razliku naknade do pune plaće u visini utvrđene osnovice koja je valorizovana sa koeficijentom koji je utvrdio tuženi na bazi rasta ili pada plaća svih zaposlenih, a sve shodno sadržaju dispozitiva rješenja tuženog i to u iznosima naznačenim za svaki mjesec ponaosob u tabeli 2 pregleda uz nalaz i mišljenje vještaka.

4. Nadalje je navedeno da je tačno da je odredbom člana 79. stav 1. Zakona o PIO propisano da visinu naknade plaće iz člana 75. tačka 1-3 utvrđuje preduzeće, drugo pravno lice odnosno poslodavac u skladu sa navedenim zakonom kao i da apelant spada u krug lica iz člana 75. stav 1. tačka 1. navedenog zakona. Međutim to također znači da je preduzeće prilikom utvrđivanja navedene naknade dužno primjenjivati odredbu člana 76. stav 1. istog zakona kojom je propisano da osnov za određivanje naknade plaće iz člana 75. tačka 1-3 predmetnog zakona predstavlja plaća odnosno naknada plaće koju je osiguranik ostvario u posljednoj godini osiguranja koja predhodi godini u kojoj je nastala invalidnost, a stavom 2 propisano je da se ta naknada usklađuje u toku godine u skladu sa tim zakonom odnosno da se po članu 79. stav 2 predmetnog zakona naknada plaće usklađuje sa kretanjem prosječne plaće u preduzeću odnosno drugom pravnom licu odnosno kod poslodavca u godini u kojoj se ista ostvaruje. Stoga po mišljenju suda tek ukoliko bi na ovakav način obračunata i utvrđena naknada plaće bila niža od 30% od prosječne plaće svih zaposlenih na teritoriji Federacije tada bi moglo doći do primjene odredbe člana 77. Zakona o PIO koji propisuje da naknada plaće iz člana 75. tačka 1-3 ovog zakona ne može biti niža od 30% prosječne plaće svih zaposlenih na teritoriji Federacije u predhodnom tromjesječju na osnovu podataka Zavoda.

5. Prema tome kako je apelantu nakanada plaće (osnovica) pravilno utvrđena po odredbi člana 76. u vezi sa članom 79. stav 1. i 2. Zakona o PIO nije se ni moglo odlukom preduzeća tj. direktora utvrđivati i isplaćivati ni u visini navedenog minimuma (30% od osnovice) pa čak i kada je isplaćivani iznos od 150,00 KM veći od 30 % od prosječne plaće svih zaposlenih na teritoriji Federacije u odnosu na iznos obračunate osnovice. Navedeno iz razloga što se odredbom člana 77. Zakona o PIO u suštini obezbjeđuje garancija da naknada plaće koja pripada invalidima II kategorije (član 76. i član 79. stav

2. Zakona o PIO) ne može biti ispod minimuma predviđenog tom odredbom. Stoga je sud našao da su navodi tuženog iz odgovora na tužbu neosnovani.

6. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je po mišljenju Kantonalnog suda pravilno postupio prvostepeni sud kada je prihvatajući nalaz vještaka ekonomske struke od 10. januara 2005. godine obavezao tuženog da apelantu isplati dospjelo novčano potraživanje (član 177. stav 1. ZPP) odnosno tuženog obavezao na isplatu razlike obračunatih a neisplaćenih naknada plaće. Kantonalni sud je naveo da je za svoju odluku prvostepeni sud dao potpune i pravilne razloge koje je prihvatio i drugostepeni sud.

7. U obrazloženju drugostepene presude je navedeo da tuženi u toku prvostepenog postupka nije osporavao utvrđenu novčanu visinu neisplaćenih plaća od strane vještaka ekonomske struke date u nalazu od 10. januara 2005. godine već se na zaspisnik prvostepenog suda od 17. januara 2005. godine izričito izjasnio da nalazu vještaka ne prigovara i da nema apsolutno nikakvih primjedbi niti pitanja za vještaka. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je neosnovan žalbeni prigovor da je prvostepeni sud neosnovano prihvatio nalaz vještaka, da nalazom vještak nije odgovorio na zadatak vještačenja, da isti nije urađen u skladu sa odredbama člana 76, 77. i 79. Zakona o PIO i da vještak nije cijenio odluke tuženog i dr. kao i da je prvostepena presuda zasnovana na nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

8. Protiv drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-06-000334 od 15. marta 2007. godine uvažio nižestepene presude preinačio i tužbeni zahtjev apelanta odbio.

9. U obrazloženju revizijske presude je navedeno da nižestepeni sudovi prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka kao pripadajući iznos naknade plaće uzimaju utvrđene i valorizovane iznose osnovice prema rješenjima tuženog iako i iz obrazloženja rješenja slijedi da u dispozitivu tih rješenja navedena novčana naknada za vrijeme čekanja na drugi odgovarajući posao predstavlja samo osnovicu za utvrđivanje naknade. Po mišljenju Vrhovnog suda osnovano tuženi u reviziji tvrdi da apelantu kao invalidu druge kategorije invalidnosti od 24. novembra 2000. godine od kada se nalazi na čekanju na raspored na drugi odgovarajući posao, shodno odredbama člana 75. stav 1. tačka 1., člana 76. i 77. Zakona o PIO („Službene novine FBiH“ broj 29/98, 49/00, 32/01, 73/05 i 59/06) pripada naknada plaće u visini koju je utvrdio tuženi shodno odredbama člana 79. stav 1. navedenog zakona, a ne naknada u visini valorizovane osnovice. Istaknuto je da je članom 76. Zakona o PIO propisano šta predstavlja osnov za određivanje naknade plaće.

10. Po mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi pogrešno tumače i primjenjuju odredbe člana 79. stav 1. pomenutog zakona kada visinu naknade plaće koju utvrđuje poslodavac osiguraniku druge kategorije invalidnosti do dana raspoređivanja ili zapošljavanja, izjednačavaju sa osnovom za određivanje naknade plaće (član 76. predmetnog zakona)

11. Nadalje je navedeno da prema Pravilniku o plaćama i drugim ličnim primanjima zaposlenika (u daljnjem tekstu: Pravilnik) tuženog visina naknade plaće zaposlenika druge kategorije invalidnosti od dana nastanka invalidnosti pa do dana raspoređivanja ili zapošljavanja na drugom odgovarajućem poslu iznosi za zaposlenike od 10 do 25 godina penzijskog staža (apelant je prema rješenjima o utvrđivanju visine novčane nakande na dan nastanka invalidnosti imao 21 godinu odnosno 22 godine pennzijskog staža) 40% od osnovice s tim što ne može biti manja od 30% prosječne plaće svih zaposlenih na teritoriji Federacije u predhodnom tromjesjesečju (član 41. stav 1, član 42, 43, 44. i 45. Pravilnika).

12. Kako iz nalaza i mišljenja vještaka slijedi da je apelantu isplaćena naknada plaće koja mu po Zakonu o PIO i Pravilniku pripada, stoga po mišljenju Vrhovnog suda apelant neosnovano potražuje naknadu plaće kao razliku između osnova za određivanje naknade plaće i primljenog iznosa naknade plaće.

13. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo navodi da sva pravosnažna rješenja tuženog glase „rješenje o utvrđivanju novčane naknade za vrijeme čekanja rasporeda na drugi odgovarajući posao“ i u izreci svih stoji da se utvrđuje novčana naknada za vrijeme čekanja na drugi odgovarajući posao u iznosu od 392,07 (438,92 KM, 482,83 KM). Ističe da nigdje ne stoji niti da tako glase rješenja tuženog niti izreka (dispozitiv) rješenja, a kako to tvrdi revizioni sud „utvrđuje se osnovica za vrijeme čekanja rasporeda na drugi odgovarajući posao u iznosu od 392,07 KM (438,92 KM, 482,83)». Po mišljenju apelanta navedeno postupanje Vrhovnog suda dovodi do pravne nesigurnosti, a razlog leži u činjenici da bi tumačenje oblazloženja bilo u suprotnosti sa dispozitivom. Po mišljenju apelanta tuženi koji je donio rješenja ista je mogao ukinuti ili preinačiti.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. Iako se apelant žali da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud nalazi da se apelant u suštini žali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane Vrhovnog suda. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

17. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je odlukom Vrhovnog suda utvrđeno da su nižestepni sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo odnosno odredbu člana 79. stav 1. Zakona o PIO, te da s tim u vezi apelant nema pravo da potražuje razliku plaće jer mu je po mišljenju Vrhovnog suda tuženi u smislu Zakona o PIO i Pravilnika tuženog isplatio naknadu plaće koja mu pripada. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje koje je zasnovao na primjeni relevantnih odredbi Zakona o PIO i Pravilnika tuženog. Ustavni sud takvo obrazloženje Vrhovnog suda ne smatra proizvoljnim. Također imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.

18. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović