Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-254/07 (Hercegovačko-neretvanski kanton)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
- Građanski postupak
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 199
- Zakon o krivičnom postupku · čl. 88
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku (objavljen na bosanskom jeziku)
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-254/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 254/07, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesene protiv Presuda Kantonalnog suda u Mostaru br. 007-0-Pž-06-000 130 od 9. novembra 2006. godine, 58 0 Mals 015234 08 Pz od 21. maja 2008. godine, 58 0 Mals 015501 08 Pz od 10. juna 2008. godine i 58 0 Ps 008254 08 Pz od 11. jula 2008. godine i Presuda Općinskog suda u Mostaru br. Ps-902555/05 od 19. juna 2006. godine, 07 58 Mals 015234 06 Mals od 4. januara 2008. godine, 07 58 Mals 015501 06 Mals od 4. januara 2008. godine i 07 58 Ps 008254 06 Ps od 15. januara 2008. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je u periodu od 10. januara 2007. do 22. septembra 2008. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 007-0-Pž-06-
000 130 od 9. novembra 2006. godine, 58 0 Mals 015234 08 Pz od 21. maja 2008. godine, 58 0 Mals 015501 08 Pz od 10. juna 2008. godine i 58 0 Ps 008254 08 Pz od 11. jula 2008. godine i Presuda Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. Ps-902555/05 od 19. juna 2006. godine, 07 58 Mals 015234 06 Mals od 4. januara 2008. godine, 07 58 Mals 015501 06 Mals od 4. januara 2008. godine i 07 58 Ps 008254 06 Ps od 15. januara 2008. godine.
2. Apelacije su u Ustavnom sudu zavedene pod br. AP-254/07, AP-1794/08, AP-1892/08 i AP-2867/08. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 254/07.
Apelacija broj AP 254/07
3. Presudom Općinskog suda broj Ps-902555/05 od 19. juna 2006. godine obavezan je apelant da tužitelju Semiru Kajtazu (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 3.960 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. avgusta 2005. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je u krivičnom predmetu broj K-15/02 tužitelj postavljen za branioca po službenoj dužnosti okrivljenom Dž.K., te da je u tom predmetu tužitelju utvrđena visina nagrade za obavljene poslove odbrane po službenoj dužnosti u iznosu od 3.960 KM. Pri tome, sud je naveo da je odredbama člana 88. stav 4. Zakona o krivičnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/98 i 23/99, u daljnjem tekstu: ZKP) propisano da se nužni izdaci postavljenog branioca isplaćuju unaprijed iz sredstava suda koji vodi krivični postupak, a da je odredbama člana 115. Zakona o sudovima HNK propisano da se sredstva za rad sudova osiguravaju u budžetu Kantona. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, sud je zaključio da je, u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi, tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Nadalje, budući da rješenjem krivičnog suda nije određen rok za isplatu, sud je naveo da je potraživanje tužitelja dospjelo za naplatu danom podnošenja tužbe sudu, pa je stoga dosudio tužitelju zakonske zatezne kamate od 15. avgusta 2005. godine pa do konačne isplate shodno odredbama člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-Pž-06-000 130 od 9. novembra 2006. godine kojom je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su nužni troškovi oni materijalni izdaci koji su neophodni za uspješno vođenje krivičnog postupka, a da se o troškovima krivičnog postupka odlučuje definitivno po završetku krivičnog postupka u zavisnosti od njegovog ishoda. U vezi s tim, sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant dužan unaprijed platiti troškove branioca postavljenog po službenoj dužnosti, a da li će definitivno snositi te troškove zavisi od konačne odluke krivičnog suda. Pri tome, sud je istakao da krivični sud ne može započeti pretres niti donijeti odluku ako okrivljenom nije postavljen branilac u slučajevima gdje je to zakonom predviđeno kao obaveza, iz čega proizlazi da su svi troškovi branioca po službenoj dužnosti nužni, te da ih stoga apelant treba unaprijed platiti.
Apelacija broj AP 1794/08
5. Presudom Općinskog suda broj 07 58 Mals 015234 06 Mals od 4. januara 2008. godine obavezan je apelant da tužiteljici Aidi Glavović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) isplati ukupan iznos od 1.221 KM sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 231 KM počev od 23. septembra 2003. godine, a na iznos 990 KM počev od 25. decembra 2003. godine pa do konačne isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je u krivičnim predmetima br. K-3/01 i Km-11/02 tužiteljica postavljena za branioca po službenoj dužnosti, te da joj je na ime troškova krivičnog postupka za obavljene poslove odbrane po službenoj dužnosti dosuđen ukupan iznos od 1.221 KM. Pri tome, sud je naveo da je odredbama člana 88. stav 4. ZKP-a propisano da se nužni izdaci postavljenog branioca isplaćuju unaprijed iz sredstava suda koji vodi krivični postupak, a da je odredbama člana 115. Zakona o sudovima HNK propisano da se sredstva za rad sudova osiguravaju u budžetu Kantona. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, sud je zaključio da je, u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi, tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan. Nadalje, sud je dosudio tužiteljici zakonske zatezne kamate od dana pravosnažnosti rješenja krivičnog suda kojima je utvrđena visina troškova krivičnog postupka, smatrajući da je obaveza apelanta dospjela tog momenta, shodno odredbama člana 277. Zakona o obligacionim odnosima.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 Mals 015234 08 Pz od 21. maja 2008. godine kojom je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kako u pogledu dosuđenog iznosa glavnog duga, tako i u pogledu dosuđenih zakonskih zateznih kamata. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da u cjelosti prihvata razloge koje je dao prvostepeni sud, te da upućuje na obrazloženje tog suda.
Apelacija broj AP 1892/08
7. Presudom Općinskog suda broj 07 58 Mals 015501 06 Mals od 4. januara 2008. godine obavezan je apelant da tužitelju Rajku Čužiću (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 825 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. februara 2005. godine pa do konačne isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je u krivičnom predmetu broj Km-1/04-I tužitelj postavljen za branioca po službenoj dužnosti okrivljenom Z.N., te da mu je na ime troškova krivičnog postupka za obavljene poslove odbrane po službenoj dužnosti dosuđen iznos od 825 KM. Pri tome, sud je naveo da je odredbama člana 88. stav 4. ZKP-a propisano da se nužni izdaci postavljenog branioca isplaćuju unaprijed iz sredstava suda koji vodi krivični postupak, a da je odredbama člana 115. Zakona o sudovima HNK propisano da se sredstva za rad sudova osiguravaju u budžetu Kantona. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, sud je zaključio da je, u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi, tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Nadalje, sud je dosudio tužitelju zakonske zatezne kamate od dana pravosnažnosti rješenja krivičnog suda kojim je utvrđena visina troškova krivičnog postupka, smatrajući da je obaveza apelanta dospjela tog momenta, shodno odredbama člana 277. Zakona o obligacionim odnosima.
8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 Mals 015501 08 Pz od 10. juna 2008. godine kojom je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kako u pogledu dosuđenog iznosa glavnog duga, tako i u pogledu dosuđenih zakonskih zateznih kamata. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da u cjelosti prihvata razloge koje je dao prvostepeni sud, te da upućuje na obrazloženje tog suda.
Apelacija broj AP 2867/08
9. Presudom Općinskog suda broj 07 58 Ps 008254 06 Ps od 15. januara 2008. godine obavezan je apelant da tužitelju Velimiru Mariću (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati ukupan iznos od 3.490 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. aprila 2006. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate. Određeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Rješenjima br. Kpp-
29/07 od 10. aprila 2007. godine, K 915549 od 12. oktobra 2006. godine i K-228/05 od 19. jula 2005. godine tužitelju utvrđena visina nagrade i troškovi za obavljene poslove odbrane po službenoj dužnosti u ukupnom iznosu od 3.490 KM. Pri tome, sud je naveo da je odredbama člana 199. ZKP-a («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 35/03, 37/03, 56/03 i 78/04) propisano da se nužni izdaci postavljenog branioca po službenoj dužnosti isplaćuju unaprijed iz sredstava suda koji vodi krivični postupak, a odredbama člana 68. stav 2. Zakona o sudovima Federacije Bosne i Hercegovine (identična odredba člana 115. ranijeg Zakona o sudovima HNK) propisano da se sredstva za rad sudova osiguravaju u budžetu kantona. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, sud je zaključio da je, u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi, tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. U pogledu zakonskih zateznih kamata, sud je dosudio iste u skladu sa zahtjevom tužitelja od dana podnošenja tužbe shodno odredbama člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
10. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 Ps 008254 08 Pz od 11. jula 2008. godine kojom je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o nužnim troškovima budući da krivični postupak ne može započeti niti se okončati bez branioca po službenoj dužnosti, te da su stoga neosnovani navodi žalbe da se radi o troškovima koji treba da budu isplaćeni nakon okončanja krivičnog postupka. U vezi s tim, sud je naveo da ako je prisustvo branioca u postupku bilo nužno, onda su i troškovi nužni. S obzirom na to, sud je naveo da je apelant dužan u konkretnom slučaju platiti troškove postupka, a da li će ih definitivno snositi zavisi od konačne odluke krivičnog suda.
11. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
12. U apelacijama br. AP-254/07, AP-1794/08 i AP-1892/08 apelant navodi da je odredbama člana 199. stav 2.h) i stav 4. ZKP-a (koje sadrži i raniji ZKP) propisano da troškovi krivičnog postupka obuhvataju nagradu i nužne izdatke branioca, te da se nužni izdaci postavljenog branioca isplaćuju unaprijed iz sredstava tužilaštva, odnosno suda, a naplaćuju kasnije od osoba koje su dužne da ih naknade prema odredbama ZKP-a. Takođe, apelant navodi da je odredbama člana 300. stav 1.g) i člana 305. stav 4. ZKP-a propisano da su nagrade troškovi krivičnog postupka o kojima se odlučuje posebnom odlukom koja je sastavni dio svake presude. Apelant smatra da iz naprijed navedenih zakonskih odredaba jasno proizlazi da postoji razlika između isplate nužnih izdataka i isplate nagrade braniocu, a da o tome redovni sudovi nisu vodili računa pri donošenju svojih odluka.
13. U apelacijama br. AP-1794/08 i AP-1892/08 apelant navodi da drugostepeni sud, pri odlučivanju o žalbama apelanta, nije dao nikakvo obrazloženje za svoju odluku već je „samo jednom rečenicom“ prihvatio razloge koji su navedeni u prvostepenim presudama, koji su po mišljenju apelanta nejasni i kontradiktorni. Apelant navodi da je prvostepenim presudama obavezan da naknadi tužitelju određene iznose navedene u rješenjima o visini nagrade za izvršene poslove odbrane sa kamatama koje poćinju teći 6, odnosno 15 dana nakon izdavanja tih rješenja, bez obzira što predmtna rješenja nije primio kada su izdata već je za ista saznao kada su mu tužbe dostavljene na odgovor. Takođe, apelant navodi da je sud, ukoliko je smatrao da su rješenja o isplati troškova krivičnog postupka neupitna, odnosno da se o njihovom sadržaju ne može raspravljati, nije ni trebao voditi parnične postupke, već uputiti tužitelja da u izvršnom postupku traži izvršenja tih rješenja, čime bi se izbjegli bespotrebni troškovi i opterećenje sudova.
14. U apelaciji broj AP-2867/08 apelant navodi da je u toku postupku isticao da o troškovima krivičnog postupka odlučuje isključivo sud koji vodi krivični postupak u smislu odredaba čl. 199. i 200. ZKP-a, te da odluka tog suda predstavlja izvršnu ispravu. Stoga, apelant smatra da se troškovi krivičnog postupka nisu mogli potraživati u parničnom postupku kao isplata duga, budući da se takvo potraživanje moglo raspravljati samo kroz krivični postupak. Uz predmetnu apelaciju apelant je dostavio Presudu Vrhovnog suda FBiH broj 58 0 Ps 902591 07 Rev od 2. septembra 2008. godine u kojoj je, povodom istog činjeničnog i pravnog pitanja, Vrhovni sud zaključio da o troškovima krivičnog postupka odlučuje isključivo krivični sud u krivičnom postupku.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
18. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi u parničnom postupku odlučivali o troškovima krivičnog postupka iako je relevantnim odredbama ZKP-a regulisano da o istim odlučuje krivični sud u krivičnom postupku. Takođe, po apelantovom mišljenju, redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, nisu uzeli u obzir relevantne odredbe ZKP-a prema kojima troškovi krivičnog postupka obuhvataju nagradu i nužne izdatke branioca, te da se samo nužni izdaci postavljenog branioca isplaćuju prije okončanja krivičnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
19. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da iz odredaba čl. 88. i 89. ranijeg ZKP-a, kao i odredaba čl. 199. i 200. novog ZKP-a, jasno proizlazi da o troškovima krivičnog postupka odlučuje krivični sud u krivičnom postupku. Slijedom toga, odluka o troškovima krivičnog postupka predstavlja izvršnu ispravu na osnovu koje se, u slučaju da do isplate troškova ne dođe dobrovoljno, može tražiti prinudna naplata putem suda u izvršnom postupku. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je tužiteljima rješenjima krivičnog suda utvrđena visina troškova krivičnog postupka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su tužitelji, u smislu naprijed navedenog, trebali podnijeti prijedlog sudu za izvršenje predmetnih rješenja, a ne pokretati parnični postupak radi naplate troškova koji su već utvrđeni. Međutim, Ustavni sud ukazuje da pitanje koji je postupak trebalo voditi u konkretnim slučajevima ne pokreće samo po sebi pitanje kršenja prava na pravično suđenje, sve dok strane u postupku koji se vodi uživaju garancije prava na pravično suđenje, što apelant i ne spori. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnim parničnim postupcima prihvatili da raspravljaju o ovako postavljenim tužbenim zahtjevima, da su proveli postupak u kojem su učestvovale sve parnične stranke, te da su dosudili troškove krivičnog postupka na način kako je to utvrđeno rješenjima krivičnog suda. Ustavni sud također zapaža da apelant nije prigovarao u tom smislu tokom postupaka koji su vođeni, već je učestvovao u postupku kao stranka, a u apelaciji ne navodi da je na bilo koji način prekršen bilo koji od elemenata prava na pravično suđenje. Također, osporenim odlukama redovnih sudova samo su potvrđeni iznosi koje je utvrdio krivični sud u skladu sa odlukama ZKP-a, a o svojim odlukama sudovi su dali obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
20. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na imovinu
21. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim navodima koje je istakao pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović